Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1426/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović, kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Split, Branimirova obala 17, Split, OIB: 78755598868, protiv tužene IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Franju Ćuku, odvjetniku iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Povrv-722/2024 od 27. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 06. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Povrv-722/2024 od 27. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Ovrv-16566/2024 od 05.07.2024. kojim je naloženo tuženoj IM, kao vlasnici obrta za usluge i proizvodnju IM, da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 5.086,12 eura uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 28.05.2024. do isplate, uz prethodno obračunatu kamatom do 27.05.2024. u iznosu od 623,36 eura.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a) te predlaže pobijanu odluku preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U žalbi tužena u bitnom navodi da je tužitelj pismenim podneskom od 25.02.2025. preinačio tužbu, čemu da se usprotivila, međutim prvostupanjski sud da je propustio odlučiti da li dopušta preinaku tužbe jer da o tome nije dao nikakve razloge, pa da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP -a. Navodi da je prvostupanjski sud odbio sve njene dokazne prijedloge zbog čega da joj je uskraćen pristup sudu. Navodi da nikada nije zaprimila dopis tužitelja od 22.04.2021., da je postupak pokrenut na temelju vjerodostojne isprave, iako da je ugovor o zakupu prestao važiti, pa da tužitelj nije mogao jednostrano određivati visinu mjesečne obveze i tako određeni iznos uvoditi u svoje poslovene knjige koje su vjerodostojna isprava. Navodi da ga tužitelj nikada nije pozvao na plaćanje bilo kakve obveze, te da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je koristila predmetni poslovni prostor nakon prestanka važenje ugovora, kao i da je pogrešno primjeno materijalno pravo jer da nije utvrđeno da bi stekla ikakvu korist od tužitelja neosnovano.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.086,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom s osnova stečene koristi koju je tužena ostvarila za vrijeme posjedovanja poslovnog prostora u [adresa], nakon isteka Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 19.02.2016. ( zaključen na rok od 5 godina ) i to u visini prethodno ugovorene zakupnine.

7. Donoseći pobijanu odluku prvostupanjski sud utvrđuje:

- da tužitelj potražuje predmetni iznos jer je tužena nakon isteka ugovora o zakupu nastavila koristiti poslovni prostor slijedom čega da se radi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, 155/23 dalje ZOO- a ),

- da iz Ugovora o zakupu od 19.02.2016. proizlazi da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika na određeno vrijeme od 5 godina, da je čl. 14. Ugovora utanačeno da ugovor o zakupu prestaje istekom vremena na koje je isti sklopljen, te se ne može prešutno obnoviti, a odredbom čl. 17. da je ugovoreno da je po prestanku Ugovora o zakupu, zakupnik dužan predati zakupodavcu poslovni prostor u roku od 8 dana računajući od isteka ugovora,

- da među strankama nije sporno da je zakupni odnos prestao istekom vremena na koje je zaključen odnosno dana 19.02.2021., dok da iz Zapisnik o primopredaji poslovnog prostora proizlazi da je tužena u posjedu predmetnog poslovnog prostora ostala do primopredaje 10.03.2023.,

- da korištenje poslovnog prostora tužitelja bez pravne osnove i bez plaćanja naknade predstavlja stjecanje bez osnove, pa da je tužitelj ovlašten zahtijevati da mu tužena naknadi korist koju je imala od uporabe tuđe stvari i to najmanje u visini ugovorene zakupnine jer da se tužena korištenjem poslovnog prostora bez naknade neosnovano obogatila za iznos zakupnine koju bi inače morala plaćati i stoga da je to korist koju je u obvezi naknaditi,

- da je neosnovano protivljenje tuženika preinačenom tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 25.02.2025. jer da tužitelj ne potražuje veći iznos od utuženog, već da se radi o identičnoj tražbini po identičnom osnovu kao u tužbi,

8. Slijedom navedenog, a kako da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena nakon prestanka ugovora o zakupu bila neovlašteno u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a čime je ostvarila korist najmanje u visini zakupnine temeljem osnove koja je naknadno otpala, to prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a održava platni nalog na snazi u cijelosti, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, u okviru žalbenih navoda, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP- a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužena poziva jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Nadalje nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP -a jer pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni, obzirom da je održan na snazi platni nalog u okviru onoga kako je prvotno postavljen.

11. Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi preinake tužbe. Naime, pismenim podnescima od 20.09.2024. i 25.02.2025. tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva, niti je povećao tužbeni zahtjev, a niti je istakao drugi zahtjev, već je istakao da pravnu osnovu tužbenog zahtjeva predstavlja stjecanje bez osnove, čime je označio samo prema kojem materijalnom pravu ( a što nije niti trebao obzirom da materijalno pravo mora poznavati sud i primijeniti ga na utvrđene činjenice neovisno od onog kojeg stranka sugerira prihvatiti) mu pripada utuženi iznos. Time tužitelj niti objektivno, niti subjektivno nije preinačio svoje traženje, te kako se temeljem odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a promjena pravne osnove ne smatra preinakom tužbe, to su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

12. Isto tako neosnovani su i žalbeni navodi u svezi pokretanja postupka na temelju vjerodostojne isprave. Naime, Izvod iz otvorenih stavki nedvojbeno predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu odredbe čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona ( NN 112/12 ), međutim pobijana odluka nije donijeta na temelju te vjerodostojne isprave, već je nakon podnijetog prigovora po tuženoj, rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage, te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, odnosno po pravilima parničnog postupka. Stoga je u daljnjem tijeku postupka tužitelj dostavio dodatnu dokumentaciju, odnosno predložio dokaze u svrhu utvrđivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, a na kojima je sud i temeljio pobijanu presudu. Slijedom navedenog žalbeni navodi da je ugovor o zakupu prestao važiti, pa da tužitelj nije mogao jednostrano određivati visinu mjesečne obveze i tako određeni iznos uvoditi u svoje poslovene knjige nisu relevantni za ishod ovog postupka jer je u postupku nastavljenom kao parničnom (kao povodom prigovora protiv platnog naloga) zadatak suda odgovoriti na pitanje je li tužbeni zahtjev osnovan ili nije, a ne više utvrđivati jesu li ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

13. Također je pravilno i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev, međutim pogrešno je primijenio materijalno pravo, ali unatoč navedenom pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

14. Naime, iz stanja u spisu nesporno proizlazi:

- da su tužitelj kao zakupodavac i tužena kao zakupoprimac, dana 19.02.2016. zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Splitu, na adresi [adresa], površine 25,33 m2 za obavljanje djelatnosti krojačkog salona ( čl. 1. i 2. ugovora),

- da je tuženoj na temelju navedenog ugovora predmetni poslovni prostor predan u posjed,

- da je čl. 3. ugovora ugovorena zakupnina u iznosu od 1.773,10 kn mjesečno,

- da je ugovor zaključen na određeno vrijeme tj. na rok od 5 godina ( čl. 6. ugovora),

- da je navedeni rok od 5 godina istekao 19.02.2021.

- da je čl. 14. ugovoreno da ugovor prestaje istekom ugovorenog roka i da se ne može smatrati prešutno obnovljenim,

- da je čl. 17. ugovoreno da je po prestanku ugovora o zakupu, zakupnik dužan predati zakupodavcu predmetni poslovni prostor u roku od 8 dana, računajući od isteka ugovora,

- da je tužena predmetni poslovni prostor tužitelju predala 10.03.2023., a što je konstatirano u Zapisniku o primopredaji ( list 38 spisa) .

15. Cijeneći navedeno, a kako u konkretnom slučaju iz stanja u spisu ne proizlazi da bi predmetni poslovni prostor uporabom promijenio identitet, to je za odlučenje mjerodavna odredba čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZV-a ) kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, a ne odredbe ZOO-a koje je prvostupanjski sud primijenio.

16. Slijedom navedenog, a cijeneći da tužena nesporno nakon isteka roka na koji je Ugovor o zakupu zaključen ( 19.02.2021. ) nije tužitelju predala u posjed predmetni poslovni prostor, a što je bila dužna učiniti temeljem naprijed citiranog čl. 17. Ugovora, već da je istog nastavila koristiti sve do 10.03.2023., to je ista u tom razdoblju za vrijeme posjedovanja ostvarila korist u visini zakupnine koju bi bila dužna platiti u smislu naprijed citirane odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a.

17. Naime, tužena je pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora stekla u svojstvu zakupca na temelju zaključenog ugovora o zakupu, a čime je sukladno čl. 13. i čl. 14. st. 1. ZV-a stekla posjed tog prostora. S obzirom da nakon isteka roka na koji je ugovor zaključen tj. 19.02.2021. nije predmetni prostor predala tužitelju, iako je to kao zakupac bila dužna učiniti temeljem čl. 20. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora ( NN 125/11, 64/15, 112/18 ) i čl. 17. Ugovora o zakupu u roku od osam dana od isteka ugovora, već je prostor predala tužitelju tek 10.03.2023., to se tužena u razdoblju od isteka ugovora kada je saznala da joj ne pripada pravo na posjed pa do predaje u posjed, odnosno u utuženom razdoblju, nalazila u nepoštenom posjedu predmetnog poslovnog prostora u smislu odredbe čl. 18. st. 3. ZV-a.

18. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

19. Pri tom valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske još na sjednici Građanskog odjela od 14.11.2013. zauzeo stajalište da „ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbu čl. 164. st. 1. i čl.165. st.1. ZV-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje“.

20. Obzirom na navedeno, a kako predmetni poslovni prostor nije promijenio identitet, čemu u prilog ukazuje činjenica da je vraćen od strane tužene, to su za odlučenje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe čl. 164. i čl. 165. ZV-a, te je tužena dužna tužitelju nadoknaditi korist u visini mjesečne zakupnine koja je bila ugovorena između stranaka za vrijeme trajanja ugovora o zakupu, a čiju visinu se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje.

21. Pri tom je odlučna činjenica da se tužena nalazila u nepoštenom posjedu predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblje tj. nakon isteka Ugovora o zakupu, odnosno da je imala faktičnu vlast nad tim prostorom, a ne dali je istog faktično i koristila u smislu obavljanja gospodarske djelatnosti ( krojački salon ), te da li je primila dopis tužitelja za povratom prostora. Stoga žalbeni navodi tužene u tom smislu nisu osnovani.

22. Niti žalbeni navodi tužene u svezi odbijanja njenih dokaznih prijedloga nisu osnovani iz razloga što su isti predloženi na okolnost korištenja poslovnog prostora, a koja činjenica nije odlučna, već kako je naprijed iznijeto da je tužena bila u nepoštenom posjedu predmetnog poslovnog prostora.

23. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 06. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec