Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-837/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, mr. sc. Bojane Skenderović sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Tomašiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Paromlinska 2, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3400/2019 od 30. ožujka 2026., u sjednici vijeća dana 6. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a djelomično odbija žalba tuženice te se:

- potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3400/2019 od 30. ožujka 2026.

- ukida presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3400/2019 od 30. ožujka 2026. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 2 st. 1 Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19. kolovoza 2005. i to u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke, kao i da nisu zakonite odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa koje je donijela, dok je točkom II. izreke utvrđeno da je ništetna odredba čl. 1 u dijelu u kojem je ugovorena obveza vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu , kao i odredba čl. 7 st. 1, odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Pod točkom III. izreke presude tuženici je naloženo u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 15.600,22 EUR sa zateznom kamatom opisanom u toj točki izreke, dok joj je pod točkom IV. izreke naloženo platiti tužitelju iznos od 18.706,48 EUR sa zateznom kamatom opisanoj u toj točki izreke te joj je pod točkom V. izreke naloženo platiti tužitelju i iznos od 11.930,73 EUR sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate. Konačno, točkom VI. izreke tuženici je naloženo da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.386,44 EUR sa zateznim kamatama od 30. ožujka 2026. do isplate. Pored toga, sud je donio i rješenje kojim je dopustio preinaku tužbe iz podneska od dana 3. rujna 2025.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom presudu i rješenje pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i rješenje tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obveže na plaćanje troškova parničnog postupka tuženici, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice u odnosu na presudu je osnovana, dok je u odnosu na rješenje neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba Ugovara o kreditu zaključenog među strankama 19. kolovoza 2005. broj kreditne partije 7102812631 te zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta kredita u iznosu od 15.600,22 EUR s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice te u iznosu od 18.706,48 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 11.930,73 EUR s osnova nedovoljno umanjene glavnice prilikom konverzije.

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na utvrđenjima da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 19. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu, broj kreditne partije 7102812631 na iznos kunske protuvrijednosti od 304.950,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,50 %. Sud nadalje utvrđuje da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 dana 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017-10 dana 14. lipnja 2018. za koje je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe te čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22.) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužitelju ostale nerazumljive. Sud utvrđuje i da je naknadno potpisan dodatak Ugovoru o kreditu 25. siječnja 2016. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tomislava Prpića sud nalazi da razlika s osnove promjenjive kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope iznosi 15.600,22 EUR, a ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita ukupno iznosi 18.706,48 EUR te da je nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. za iznos od 11.930,73 EUR iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je, zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženice i vezanosti iznosa kredita za valutu CHF te nedovoljnog umanjenja glavnice tužitelj preplatio svoju obvezu iz Ugovora te je na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima tuženica dužna isplatiti mu razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj stopi ugovora i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženice, kao i tečajne razlike po tečaju CHF na dan korištenja kredita tečaja u CHF za svaki anuitet na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao, kao i nedovoljno umanjenu glavnicu prilikom konverzije.

7. Tuženica u opširnoj žalbi prvenstveno ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14., dalje: ZPP) navodeći da odluka ime nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a to obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na zaključku da pregovaranja među strankama Ugovora o kreditu nije bilo i da ugovorne odredbe nisu bile razumljive, koji zaključak je među ostalim izveo i iz saslušanja tužitelja kojem je samo on postavljao pitanja, dok je istodobno tuženicu aktivno onemogućio da dokaže suprotno, zabranivši joj na ročištu od 12. prosinca 2024. postavljanje pitanja tužitelju o okolnostima pregovaranja, informiranosti i razumijevanja ugovora. Smatra da joj je time uskraćeno temeljno procesno pravo da raspravlja s tužiteljem o odlučnim činjenicama konkretnog slučaja, odnosno o tijeku sklapanja ugovora, sadržaju eventualnih pregovora, razini informiranosti tužitelja te njegovom stvarnom razumijevanju ugovornih odredbi u trenutku zaključenja ugovora, čime je narušeno načelo kontradiktornosti postupka i jednakosti oružja stranaka. Nadalje, prigovara kako sud nije uzeo u obzir učinke konverzije ugovora, nije se očitovao na stavove na koje se tuženica pozivala iznesene u odlukama Vrhovnog suda RH i županijskih sudova u RH, načinu na koji je postavljen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, ukazuje i da glavnica nije dospjela, da tužitelj nije potrošač jer su na njegovoj adresi registrirana trgovačka društva, obrt i ugostiteljski objekt, da je isplata po kreditu dijelom išla prodavateljima, a dijelom tužitelju bez naznake svrhe kredita, da sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, činjenicu da je uplata vršena i po trećom osobama, a ne samo po tužitelju te da je sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare i tijeku zatezne kamate.

8. Prije odluke o glavnoj stvari razmatrane su žalbene tvrdnje tuženice iznesene u odnosu na rješenje kojim je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe.

9. Ovaj sud je stava kako donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP -a kako to tvrdi tuženica. Naime, čl. 190. st. 2. ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe st. 1. tog čl., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka , dok je st. 3. istog članka propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je unatoč protivljenju tuženice dopustio preinaku tužbe ocijenivši da je tužitelj mogao egzaktno odrediti tužbeni zahtjev tek po provedenom dokazu financijskim vještačenjem. Ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda zbog kojih je dopustio preinaku tužbe. Onemogućavanjem tužitelju da nakon provedenog dokaza vještačenjem odredi tužbeni zahtjev u skladu sa činjenicama utvrđenim tim provedenim dokazom tužitelju bi bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje u vidu prava na pristup sudu. Radi se o objektivnoj preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva temeljenoj na istoj činjeničnoj osnovi, a nakon što su provedenim dokazom vještačenjem utvrđeni novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici zbog ugovorene ništetne valute obveze vraćanja kredita vezane uz CHF, jednostrano promjenjive kamatne stope i nedovoljno umanjene glavnice pri konverziji te time tuženica nije došla u nepovoljniji položaj, odnosno nije trebala iznositi neke druge razloge zbog kojih osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju riječ o okolnostima koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, okolnostima koje su rezultat provedenog dokaznog postupka koji je na temelju prijedloga tužitelja određen odlukom prvostupanjskog suda na pripremnom ročištu, pa je u takvoj situaciji onemogućavanje tužitelju da preinači tužbu povećanjem tužbenog zahtjev predstavlja ograničenje tužiteljevog prava na pristup sudu. Jednako pravno shvaćanje usvojeno je zaključkom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu posl. br. Su IV–162/2021 26. studenog 2021.

10. Slijedom iznijetog djelomično je odbijena žalba tuženice i potvrđeno je rješenje o preinaci tužbe na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

11. Ispitujući nadalje pobijanu presudu zbog žalbenog razloga iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a koji ističe tuženica, a isto tako iz zakonskih žalbenih razloga iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud je ocijenio da te povrede nisu ostvarene, ali je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a.

12. Tuženica naime osnovano navodi da ju je prvostupanjski sud onemogućio u raspravljanju zabranivši joj na ročištu održanom 12. prosinca 2024. da tužitelju postavlja pitanja o okolnostima pregovaranja, informiranosti i razumijevanja ugovora.

13. Svoju odluku o zabrani punomoćniku tuženice da postavlja pitanja tužitelju prilikom saslušavanja u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud obrazlaže stavom da odgovori na ova pitanja nisu odlučni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, pozivajući se ujedno na zaključak Vrhovnog suda RH iznesen u odluci pod posl.br. Rev-3142/18 koji je provođenje personalnih dokaza na navedene okolnosti, u predmetima kao što je konkretni predmet, ocijenio nepotrebnima.

14. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti. Ovdje treba prvenstveno ukazati da je Vrhovni sud RH u odluci Rev. 1055/2023-2 od 13. prosinca 2023. naveo da je u postupcima poput ovog, tuženica mogla tvrditi da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugi način daju odgovarajuće obavijesti potrošaču o narav i, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanja takvog ugovora te kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredbi zbog povrede prava potrošača na obaviještenost kao odlučne okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinim potrošačkim sporovima temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženici nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Pri tom se Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva i na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Prema tome, protivan je odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost nije omogućio tuženici da postavlja pitanja konkretno tužitelju upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

15. Iz gore iznesenog proizlazi da je u pojedinačnom potrošačkom sporu prvostupanjski sud dužan omogućiti tuženici postavljati pitanja tužitelju na okolnost da li je tuženica u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora potrošaču (ovdje tužitelju) dala odgovarajuće obavijesti, a protivno postupanje predstavljalo bi protivnost zahtjevu jednakosti oružja i prava na pristup sudu. Tim više, što je u konkretnom slučaju upravo prvostupanjski sud svoj zaključak da tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima valutne klauzule u CHF i ugovaranja redovne promjenjive kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže između parnični stranaka, a time i do ništetnosti dijela odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, temeljio i na iskazu tužitelja kojeg tuženica nije mogla ispitivati na relevantne okolnosti.

16. Prema tome, kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju zabranio tuženici postavljanje pitanja (vezana za informiranosti tužitelja od strane tuženice prilikom pregovaranja o uvjetima kredita, samo sklapanje kredita, pitanja vezana uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu te sudjelovanje javnog bilježnika) tužitelju prilikom iskazivanja u svrhu dokazivanja, koja su nedvojbeno relevantna za odluku o predmetu spora, to je takvim postupanjem povrijedio pravo tuženice na procesnu ravnopravnost u primjeni odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1055/2023 - 2 od 13. prosinca 2023.).

17. Slijedom navedenoga i bez preispitivanja daljnjih žalbenih razloga ovaj je sud na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a žalbu tuženice prihvatio, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. U nastavku postupka, prvostupanjski sud će ponovno meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja, imajući pritom na umu gore izneseno stajalište ovoga suda te će nakon što raspravi i utvrdi sve relevantne činjenice, između ostalog i ponovnim saslušanjem tužitelja na okolnost obaviještenosti istog o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF i zaključenja ugovora uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke, omogućavajući pri tome strankama postavljanje relevantnih pitanja radi utvrđenja činjenica o kojima ovisi odluka o predmetu spora, donijeti novu odluku. Sud će svoje stajalište o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, temeljenim na dokazima utvrđenim tijekom postupka imajući pri tome u vidu i stajališta izražena u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 457/2025 od 27. svibnja 2026. u činjeničnom i pravno istovrsnom predmetu.

19. Dodatno se ukazuje prvostupanjskom sudu, a u odnosu na tvrdnje tuženice da se na adresi nekretnine kupljene sredstvima predmetnog kredita nalaze dva trgovačka društva – Macao Šilo j.d.o.o. i Macao d.o.o., kao i ugostiteljski objekt, odnosno bistro i catering Macao, putem kojeg tužitelj i članovi njegove obitelji ostvaruju prihode , da je među strankama provedena konverzija čime je banka tužitelju očito priznala status potrošača. Naime, u smislu odredaba Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.: 102/15.) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača (dakle ne i sudionika ugovornog odnosa koji to nije) s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 6. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun