REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-2097/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Aleksandri Pomykalo kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A-ELEKTORNIK d.o.o., Zagreb, Ulica Hinka Würtha 12, OIB: 02027090456, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Čipčić-Bragadin, Mesić i suradnici, odvjetnicima iz Zagreba, protiv tužene JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vlatki Radošević, odvjetnici iz Zagreba, radi otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. svibnja 2026., u nazočnosti tužene osobno te punomoćnika stranaka, objavljene 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se nezakonitim i nedopuštenim izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01.12.2023. godine, od dana 22.09.2025. godine.

II/ Utvrđuje se da je radni odnos tuženice kod tužitelja prestao dana 25.09.2025. redovitim otkazom ugovora o radu na neodređeno vrijeme tuženice od 01.12.2023. godine.

III/ Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 22.500,00 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25.10.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženici da plati tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.500,00 eura u roku 15 dana od dana 3. srpnja 2026.

V/ Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tužitelju/protutuženiku A-ELEKTRONIK d.o.o. (OIB: 02027090456) da tuženici/protutužiteljici JO (OIB: [osobni identifikacijski broj]), na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, dostojanstva te narušenog tjelesnog i mentalnog zdravlja, isplati iznos od: 18.000,00 EUR (slovima: osamnaest tisuća eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja protutužbe pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je referentna stopa ona koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta.

II. Nalaže se tužitelju/protutuženiku A-ELEKTRONIK d.o.o. da tuženici/protutužiteljici na ime naknade imovinske štete isplati:

1. Iznos od 5.973,38 EUR na ime bruto neisplaćenih plaća za listopad i studeni 2025. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate;

2. Iznos od najmanje 2.000,00 EUR na ime troškova tuđe pomoći i njege koju je pružio LO, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja protutužbe do isplate;

3. Iznos od 46,31 EUR na ime troškova poštanskih usluga, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja protutužbe do isplate; 4. Iznose troškova participacije lijekova, hospitalizacije i demontaže ilegalno ugrađenog uređaja, čiju će visinu tuženica/protutužiteljica specificirati odmah po pribavi računa, a koje iznose je tužitelj/protutuženik dužan isplatiti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća računa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju/protutuženiku da tuženici/protutužiteljici naknadi cjelokupni parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tužena 1. prosinca 2023. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto Zamjenika voditelja razvoja (u daljnjem tekstu: Ugovor o radu). Tužena je 22. rujna 2025. izvanredno otkazala Ugovor o radu, koji je 25. rujna 2025. dostavljen tužitelju (u daljnjem tekstu: Otkaz). Otkaz je dan iz razloga „osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa od strane poslodavca počinjene sustavnim i dugotrajnim psihičkim zlostavljanjem, uznemiravanjem i povredom dostojanstva čime je narušena sigurnost i zdravlje radnika.“ Otkaz je dan s trenutnim učinkom. Po primitku otkaza tužitelj je u zakonskom roku odjavio tuženu kod HZMO ii HZZO.

2. Tužitelj ističe kako nisu bili ispunjeni uvjeti i nisu postojali razlozi za otkaz i kako ništa što je navedeno u otkazu nije točno već se radi o izmišljenoj konstrukciji, a sve da bi se izbjegla obveza plaćanja troškova školovanja tužitelju te eventualno obveza naknade daljnje štete tužitelju. Tužitelj prvenstveno ističe kako nisu postojali razlozi za otkaz koje tužena navodi u otkazu jer tužitelj niti na koji način nije počinio povredu obveza iz radnog odnosa prema tuženoj, a kamoli da je to učinio „sustavnim i dugotrajnim psihičkim zlostavljanjem, uznemiravanjem i povredom dostojanstva, čime je narušena sigurnost i zdravlje radnika“. Tužitelj ističe kako otkaz ne sadrži niti jedan dokaz o tim ozbiljnim i izmišljenim tvrdnjama, a niti je iz navedenog obrazloženja uopće moguće utvrditi kako bi takve povrede bile počinjene i kakvo je to bilo ponašanje tužitelja prema tuženoj da je ona opisala takvo ponašanje na taj način u otkazu i da bi to uopće bilo valjani razlog za otkaz. Jednako tako, tužitelj ističe kako se iz otkaza ne može utvrditi kada bi točno nastali navodni otkazni razlozi za izvanredni otkaz kako to tužena opisuje u otkazu, a bez toga se ne može utvrditi je li otkaz dan u zakonskom roku za izjavljivanje izvanrednog otkaza sukladno Zakonu o radu. Nadalje ističe se kako nije točno da je „odbijena primopredaja prijenosnog računala“ nego je upravo suprotno, tužena nije omogućila primopredaju istoga u razumno vrijeme i na razuman način.

3. Prije otkazivanja direktor tužitelja je 28. kolovoza 2025. utvrdio da tužena po tko zna koji put nije savjesno i odgovorno obavljala svoje poslove jer je utvrdio da određene obveze koje je tužena trebala napraviti - nije učinila, te ih je učinila tek nakon što je direktor tužitelja utvrdio taj propust i poslao upit oko tih radnji. Nakon navedenog e-maila predsjednik uprave tužitelja g. ČO i tužena su održali razgovor, nakon čega je g. ČO uputio dodatni e-mail tuženoj 2. rujna 2025. Tužena je 3. rujna 2025. poslala e-mail predsjedniku uprave tužitelja g. ČO gdje se isto osvrnula na razgovor od 1. rujna 2025. Tužena je sljedeći dan 4. rujna 2025. u 6:30 ujutro poslala e-mail članu uprave tužitelja g. EO kojim ga je obavijestila da je tužena od 4. rujna 2025. na bolovanju, a potom je g. EO primitak e-maila tužene i zamolio da privremeno vrati službeno vozilo i laptop dok je na bolovanju kako bi iste mogli koristiti druge osobe, a što je bila praksa kod tužitelja. Osim toga, tužitelj je pretpostavljao da će tužena biti duže vremena na bolovanju jer je to tako bilo slučaj i ranije.

4. Kako se tužena, iako je komunicirala s g. EO **.**.2025., oglušila na pozive za povratom imovine tužitelju, tužitelj je ponovno pisanim putem pozvao tuženu da vrati imovinu tužitelja jer će u protivnom biti primoran to tretirati kao otuđenje. No, tužena se i na taj dopis oglušila pa je nakon toga radnica tužitelja gđa. RO **.**.2025. ponovila poziv tuženoj putem e-maila da se organizira primopredaja. Nakon toga je tužena 16. rujna 2025. poslala e-mail gđi. RO u kojem je predložila primopredaju opreme i automobila 18. rujna 2025. na adresi [adresa] (koja adresa nije adresa tužene), ali i napomenula da je iz laptopa izbrisala osobne podatke.

5. Nakon primitka e-maila od tužene radnica tužitelja gđa. RO e-mailom od 17. rujna 2025. potvrdila je mogućnost da se primopredaja održi na predloženi termin, ali je i tražila da se tužena očituje je li tužena promijenila adresu stanovanja jer predložena adresa nije bila adresa tužene koju tužitelj ima u svojoj evidenciji o tuženoj kao radniku. Gđa. RO je pri tome također upozorila tuženu da korištenje službenog laptopa u privatne svrhe nije dopušteno te je tražila da se tužena očituje kako je laptop korišten , a da bi se mogao utvrditi informacijski rizik te poduzeti mjere zaštite od informacijske prevare i proboja sigurnosti. Na sve to se tužena odbila očitovati, pri čemu se pozvala na GDPR i jednostavno je poslala mail 18. rujna 2025. u 9,36 sati da potvrđuje termin za primopredaju koji je trebao biti 18. rujna 2025. u 10 sati, dakle 24 minute prije navodnog termina za primopredaju. Kako je gđa. RO zaprimila e-mail tužene tek netom prije predloženog termina za primopredaju, tužitelj se nije stigao organizirati da za 20-tak minuta stigne na drugi kraj Zagreba na primopredaju te je predložio tuženoj novi termin za primopredaju imovine tužitelja, te je u tom e-mailu ponovno pitala da se daju podaci o točnoj adresi prebivališta tužene i o informaciji s kime se točno tužitelj treba naći, a da se može pripremiti zapisnik o primopredaji.

6. Dana 18. rujna 2025. u 19,42 sati tužena je poslala e-mail tužitelju da vozilo i laptop mogu preuzeti na adresi [adresa] , a na što je gđa. RO odgovorila 19. rujna 2025. u 09,37 sati gdje je opet pristojno pitala objašnjenje adrese i gdje se laptop točno nalazi i tko će potpisati zapisnik o primopredaji. Kako tužena nije odgovarala, to su radnici tužitelja otišli na lokaciju koju je tužena navela te su istog dana preuzeli vozilo uz upotrebu rezervnih ključeva, te je o tome gđa RO obavijestila tuženu.

7. Dana 22. rujna 2025. tužena je poslala e-mail g. ČO gdje ga je optužila da ju je g. ČO osobno kontinuirano uznemiravao i da je neetično poslovao te je navela kako će svaki daljnji kontakt smatrati neopravdanim zlostavljanjem, te je zahtijevala prestanak svake komunikacije s g. ČO, ali i s predstavnicima tužitelja. Isti dan, 22. rujna 2025. tužena je sastavila otkaz, a koji je 25. rujna 2025. dostavila tužitelju. Tužitelj je odjavio tuženu u zakonskom roku s HZZO i HZMO, a 2. listopada 2025. tužena je dostavila doznake o prestanku bolovanja s danom 25. rujna 2025.

8. Tužitelj ističe kako je iz kronologije događanja i činjenica navedenih u tužbi razvidno da niti tužitelj, a niti g. ČO osobno, ni na koji način nisu počinili „osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa od strane poslodavca počinjene sustavnim i dugotrajnim psihičkim zlostavljanjem, uznemiravanjem i povredom dostojanstva čime je narušena sigurnost i zdravlje radnika.“. Slijedom toga uopće je nejasno što je navelo tuženu da g. ČO uputi e -mail 22. rujna 2025. gdje ga je osobno optužila da ju je kontinuirano uznemiravao te da na osnovi te tvrdnje da izvanredni otkaz.

9. Iz cjelokupne komunikacije jedino što je g. ČO osobno potpisao za tužitelja bio je dopis kojim ju je u ime tužitelja pozvao da vrati imovinu tužitelju. Svu ostalu komunikaciju s tuženom nakon otvaranja bolovanja su preuzeli član uprave tužitelja g. EO i gđa. RO, koji su samo pokušali jednostavno dogovoriti primopredaju imovine tužitelja. Tijekom te komunikacije su od tužene saznali da ona navodno ima drugu adresu prebivališta od one koja je prijavljena poslodavcu, odnosno tužitelju, te da je koristila službeni laptop za privatne svrhe, što evidentno nije smjela. Radnici tužitelja su kroz komunikaciju s tuženom uljudno pokušavali dobiti odgovore na pitanja ispravnosti adrese za primopredaju i kako bi uskladili evidenciju radnika kod tužitelja te proveli postupak primopredaje na uobičajeni način. Ništa od toga nije neobično, a zasigurno ne predstavlja „osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa od strane poslodavca počinjene sustavnim i dugotrajnim psihičkim zlostavljanjem, uznemiravanjem i povredom dostojanstva čime je narušena sigurnost i zdravlje radnika.“, već predstavlja uobičajeni postupak poslovanja pa se stoga ne može tvrditi da je to valjani razlog za otkaz.

10. Ovdje valja spomenuti kako je gđa. RO tijekom vremena neovisno o dogovaranoj primopredaji imovine i komunikaciji s tuženom u tom periodu, pokušala od Fakulteta za elektrotehniku i strojarstvo (FER) dobiti informaciju je li tužena pohađala studij koji joj je tužitelj financirao kao dio usavršavanja, ali je dobila informaciju da tužitelj tu informaciju ne može dobiti bez da tužena da privolu FER-u. FER je pokušao dobiti privolu od tužene radi davanja informacije poslodavcu o njezinom pohađanju studija, ali je tužena tu privolu uskratila. Tužitelj ističe kako je legitimno očekivati od poslodavca da provjeri informaciju pohađa li određeni radnik program koji poslodavac financira, a nije normalno da taj radnik uskraćuje tu informaciju poslodavcu. Naime, kako je to objašnjeno u poglavlju 7 niže, tužena je u obvezi vratiti tužitelju troškove obrazovanja ako ne pohađa ili napusti program koji joj je tužitelj platio, tako da je normalno da tužitelj ima pravo kontrolirati tu činjenicu pohađanja studija. Tužitelj ističe kako ni takva rutinska provjera ispunjavanja ugovora koji radnik ima s poslodavcem nikako se ne može okarakterizirati kao „osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa od strane poslodavca počinjene sustavnim i dugotrajnim psihičkim zlostavljanjem, uznemiravanjem i povredom dostojanstva čime je narušena sigurnost i zdravlje radnika.“, već predstavlja uobičajeni postupak kontrole ispunjavanja preuzetih obveza iz radnog odnosa i ugovora o obrazovanju pa se stoga ne može tvrditi da je to valjani razlog za otkaz.

11. Ukoliko ništa od gore navedenog nije valjani razlog za izvanredni otkaz , a nije evidentno da se iz navedenog ne može utvrditi je li izvanredni otkaz dan u roku sukladno Zakonu o radu. Tužena je dužna dokazati otkazne razloge i da je izvanredni otkaz dan u roku, a iz otkaza navedeno nije razvidno, tako da je evidentno otkaz nezakonit. Tužitelj ističe kako je pravi razlog donošenja izvanrednog otkaza i ovakvog postupanja tužene zapravo pokušaj izbjegavanja plaćanja troškova školovanja i ugovorne kazne tužitelju kao poslodavcu. Naime, tužena je evidentno prekršila ugovor o radu tako što nije obavljala svoje radne zadatke, a uz to je i koristila službeni laptop u privatne svrhe iako to nije smjela.

12. Tužitelj je firma koja se bavi informacijskom djelatnošću i neovlašteno korištenje laptopa može dovesti do proboja informacijske sigurnosti te uzrokovati znatnu štetu poslovanju tužitelja. Čim je tužitelj saznao za vjerojatnost da je tužena koristila službeni laptop u privatne svrhe (jer kao što je sama navela - da je obrisala privatne podatke), tužitelj je započeo reviziju sigurnosti i načina korištenja službenog laptopa od strane tužene putem sigurnosne kopije te je utvrđeno kako je tužena doista koristila laptop u neovlaštene svrhe. To je sve tužena mogla pretpostaviti da će biti otkriveno i da će vjerojatno biti neke reakcije tužitelja na takvo ponašanje.

13. Nadalje, sukladno članku 4.2. Ugovora o radu tužitelj i tužena su ugovorili da će tužena imati pravo na dodatno usavršavanje nakon čega će imati obvezu raditi kod tužitelja minimalno 4 godine od dana sklapanja Ugovora o radu. Sukladno članku 4.4. Ugovora o radu tužena je obvezna isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 Eura na ime ugovorne kazne u roku 30 dana ukoliko radnica raskine ili otkaže Ugovor o radu prije isteka roka iz članka 4.2. Ugovora o radu. Sukladno članku 4.5. Ugovora o radu tužena je dužna vratiti utrošena sredstva za usavršavanje ako ne završi program ili ga samovoljno napusti.

14. Nadalje, tužitelj i tužena su 27. svibnja 2024. sklopili poseban Ugovor o ulaganju u stručno usavršavanje koje je trebala izvršiti firma Little Code d.o.o. (u daljnjem tekstu: Ugovor LC). Sukladno članku 2.2. Ugovora LC trošak edukacije je 12.500,00 Eura s PDV-om, a za što je društvo Little Code ispostavilo račun tužitelju. Sukladno članku 3.1. Ugovora LC radnica je bila dužna raditi minimalno 4 godine od dana sklapanja Ugovora s LC. Sukladno članku 4.2. Ugovora LC radnica je bila dužna vratiti utrošena sredstva za usavršavanje ukoliko ne završi program ili ga samovoljno napusti. Sukladno članku 5.1. Ugovora LC ukoliko radnica raskine ili otkaže Ugovor o radu prije isteka roka iz Članka 3.1., obvezna je u roku 30 dana isplatiti poslodavcu iznos od 15.000,00 EUR na ime ugovorne kazne. Sukladno članku 5.2. Ugovora LC obveze radnice, ovdje tužene, su neovisne o obveza iz članka 3 i članka 3. Ugovora o radu.

15. Nadalje, tužitelj i tužena su 9. rujna 2024. sklopili poseban Ugovor o ulaganju u stručno usavršavanje koje je trebalo izvršiti Fakultet elektrotehnike i računarstva (u daljnjem tekstu: Ugovor FER). Sukladno članku 2.2. Ugovora FER trošak edukacije je 5.000,00 Eura s PDV-om, a za što je FER ispostavilo 3 računa tužitelju. Sukladno članku 3.1. Ugovora FER tužena je bila dužna raditi minimalno 2 godine od dana završetka obuke i stjecanja adekvatnih certifikata koji potvrđuju uspješni završetak obuke. Sukladno članku 5.1. Ugovora FER ukoliko tužena raskine ili otkaže Ugovor o radu prije isteka roka iz članka 3.1., obvezna je u roku 30 dana isplatiti poslodavcu iznos od 7.500,00 EUR na ime ugovorne kazne. Sukladno članku 5.2. Ugovora FER obveze radnice , ovdje tužene, su neovisne od obveza iz članka 3 i članka 3. Ugovora o radu.

16. Iz svega navedenog razvidno je da tužena ima određenu financijsku obvezu za slučaj da tužena raskine ili otkaže Ugovor o radu prije isteka roka rada na koji se obvezala da će obaviti nakon završetka školovanja, te je upravo davanje izvanrednog otkaza učinjeno kako bi se tužena pokušala osloboditi navedenih financijskih obveza jer bi tada mogla tvrditi da Ugovor o radu nije prestao njezinom krivnjom već krivnjom poslodavca, ovdje tužitelja, te da je eto bila „primorana dati otkaz“, a što naravno nije istina. Nikakav razlog za izvanredni otkaz ne postoji te tužena smo pokušava inscenirati situaciju gdje ne bi morala platiti tužitelju ono što bi trebala platiti sukladno preuzetim obvezama iz Ugovora o radu, Ugovora LC i Ugovora FER. Tužitelj ističe kako su odredbe Ugovora o radu i Ugovora LC i Ugovora FER pisane sa smislom kao bi se između ostalog obeštetilo tužitelja za troškove koje je imao radi školovanja tužene i za činjenicu da ostaje bez radnika u kojeg je ulagao znanje i vrijeme i koji je trebao obavljati odgovoran posao kod tužitelja.

17. Šteta koju je tužitelj pretrpio nije samo u vidu troškova školovanja, jer i utrošak vremena pronalaska novog radnika, školovanje novog radnika, rad bez radnika dok se ne nađe drugi odgovarajući radnik i slično su sve troškovi poslodavca koji nastanu kad se isprazni određeno radno mjesto , a taj trošak je ponekad teško kvantificirati. Sve je to prouzročila tužena bez ikakvog valjanog razloga, odnosno prekršila je svoje obveze rada nakon školovanja da određeni vremenski period odradi kod tužitelja i dovela tužitelja u nezahvalnu situaciju da je ostao bez radnika na odgovornoj poziciji.

18. S obzirom da evidentno nije postojao valjani razlog za izvanredni otkaz, to je tužena odgovorna po načelu krivnje za neispunjenje ugovora i obveza preuzetim Ugovorom o radu, Ugovorom LC i Ugovorom FER. Ukupni troškovi koje je tužitelj imao za školovanje tužene iznose 17.540,00 Eura.

19. Tužena je temeljem članka 4.4. Ugovora o radu dužna isplatiti ugovornu kaznu radi neispunjenja ugovornih obveza tužitelju u iznosu od 15.000 Eura. Tužena je temeljem članka 5.1 i 5.2. Ugovora LC tuženica isplatiti iznos tužitelju ugovornu kaznu radi neispunjenja u visini od 15.000 Eura. Tužena je temeljem članka 5.1 i 5.2. Ugovora FER dužna isplatiti tužitelju ugovornu kaznu radi neispunjenja u visini od 7.500 Eura. Slijedom navedenog, ukupan iznos ugovorne kazne koju je tužena dužna platiti tužitelju iznosi 37.500 Eura.

20. Tužitelj smatra kako je takav iznos na koji bi inače imao pravo neprimjeren situaciji, tako da umjesto navedenog iznosa od 37.500,00 Eura, ovom tužbom potražuje iznos od 22.500,00 Eura.

21. Tužitelj nadalje ističe da je tužena evidentno iskazala volju da ne radi više kod tužitelja i to s trenutnim učinkom, te je tu volju iskazala očitovanjem u vidu izvanrednog otkaza iako za to nije imala valjani razlog. Tužitelj je volju tužene morao poštovati jer se nikoga ne može prisiliti na rad , a da nije tuženu odjavio u roku od 24 sata od zaprimanja otkaza iako se s njime ne slaže) tužitelj bi bio odgovoran za prekršaj sukladno članku 166. Zakona o mirovinskom osiguranju, u vezi s člankom 109. istog Zakona.

22. S obzirom na odredbe zakona o radu, može se zaključiti da ako tužena nije imala valjani razlog za izvanredni otkaz Ugovora o radu (a nije), a da je ipak svjesno učinila očitovanje volje da više ne želi raditi i da želi otkazati ugovor o radu, tada je izvanredni otkaz nezakonit, a ugovor o radu je otkazan redovitim otkazom, ali bez primjene otkaznog roka. Ukoliko pak sud utvrdi da je izvanredni otkaz nezakonit pa da radni odnos nije prestao izvanrednim otkazom tužene , onda tužitelj stavlja ovdje kumulativne tužbene zahtjeve u tom smislu, ali isti ne bi trebao imati utjecaja na novčano potraživanje tužitelja jer je ta situacija evidentno krivnja tužene koja je odlučila prestati raditi kod tuženika bez ikakvog valjanog razloga, a kako je nazvan taj prekid radnog odnosa je zapravo nebitan jer se ugovorom o radu i ugovorima o usavršavanju htjela izbjeći situacija da radnik svojom voljom prestane raditi kod poslodavca, a da prije toga ne odradi određeno ugovoreno vrijeme.

23. U odgovoru na tužbu tužena odbacuje navode tužitelja da je Izvanredni otkaz Ugovora o radu dan s ciljem ostvarivanja osobne koristi i izbjegavanja ugovornih obveza. Istina je da je tužena žrtva dugotrajnog narušavanja dostojanstva tužene na radu - dugotrajnog mobinga usmjerenog na rušenje radne sposobnosti i dostojanstva kroz ponižavanje, nametanje nezakonitih uvjeta (poput probnog rada na određeno vrijeme u okolnosti sklopljenog Ugovora na neodređeno vrijeme) i nerealno opterećenje radnim zadacima izvan Ugovora o radu. Zbog te dokumentirane, prolongirane i neetične prakse tužitelja, tužena je doživjela potpuni kolaps zdravlja. Njezino pogoršanje stanja manifestira se, između ostalog, i svakodnevnom konzumacijom alkohola (indikacija dij. F10 in obs.) kao izravnom reakcijom na neizdrživi stres izazvan postupanjem direktora tužitelja ČO. Riječ je o osobi koja je, uslijed eklatantnog narušavanja dostojanstva, izgubila zdravlje, što je vidljivo iz psihijatrijske dijagnoze Akutni stres (Dg. F43). Tužena je danas podstanar (do podstanarstva je živjela s roditeljima), ne traži nikakav posao već je isključivo usmjerena na terapije kako bi povratila mir i zdravlje. Izvanredni otkaz stoga nije bio čin financijske spekulacije, već posljednji čin samozaštite od radnog okruženja koje je postalo apsolutno nepodnošljivo. Indikativno je da su istu sudbinu doživjele dvije radnice koje su spremne svjedočiti u prilog tužene.

24. Tuženoj, koja je imala uredno sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, direktor ČO je mailom od 2. rujna 2025. neosnovano i nezakonito nametnuo probni rok od tri mjeseca, zaključivši mail rečenicom: „Dogovor je da nakon tri mjeseca vidimo zajedno s tobom gdje stojimo i kako dalje. Pozz ČO Director“. Ovaj čin predstavlja nedopuštenu, jednostranu i arbitrarnu izmjenu bitnih sastojaka Ugovora o radu, koja je u potpunoj suprotnosti sa Zakonom o radu i načelom stabilnosti ugovornog odnosa. Takvo nametanje probnog roka, popraćeno rečenicom o "zajedničkom sagledavanju gdje stojimo i kako dalje", nije bilo ništa drugo nego direktan pritisak i prijetnja gubitkom radnog mjesta, usmjerena na destabilizaciju tužene.

25. Na navedeni mail, a pogotovo na posljednju rečenicu koja je jasno implicirala mogućnost raskida radnog odnosa, tužena je odmah reagirala šaljući poruku drugom direktoru, članu uprave EO, gdje je izričito izrazila zabrinutost za svoje radno mjesto. Direktoru EO, kao članu uprave, tužena je jasno predočila svoje strahove i stres uzrokovan postupanjem direktora ČO, na što joj je direktor EO odgovorio da će detaljno pročitati i javiti se. Uprava je stoga bila izravno i pravodobno informirana o uznemiravanju i strahu tužene, ali je propustila iskoristiti svoje ovlasti i spriječiti daljnje nezakonite radnje, čime je postala suučesnik u kreiranju nepodnošljive radne atmosfere. Nakon nezakonitog nametanja probnog roka, tužitelj je dodatno eskalirao narušavanje dostojanstva tužene. Mailom od 3. rujna 2025. direktor ČO je demonstrirao svoju autoritarnu i prijeteću namjeru, postavljajući nerealne i šikanozne rokove „najkasnije prvi slijedeći radni dan“ za pisano očitovanje na svaki sljedeći mail. Ovakvo postupanje nije u domeni uobičajenog poslovanja, već predstavlja kalkulirano stvaranje atmosfere straha i nemogućnosti izvršavanja zadataka, s ciljem izazivanja tuženičine pogreške. Ovakvi su akti tužitelja neposredan dokaz kontinuiranog uznemiravanja.

26. Kulminacija ovog nezakonitog i šikanoznog ponašanja uslijedila je nakon izuzetno neugodnog razgovora u kojem je tužena bila degradirana na osobnoj razini. Fizička i psihička izloženost takvom tretmanu, usmjerena na ranjivu osobu (s 40% tjelesnim oštećenjem i ĐO), rezultirala je neizbježnom zdravstvenom krizom i hospitalizacijom. Tužena je 4. rujna 2025. morala hitno zatražiti medicinsku pomoć. Time je dokazana nepobitna uzročna veza između postupanja tužitelja i narušavanja zdravlja tužene. Navedeni događaji i dokumenti dokazuju da je tužitelj namjerno i sustavno kršio obveze iz radnog odnosa, čime je nastupila apsolutna nepodnošljivost nastavka rada, što je i pravni temelj za izvanredni otkaz.

27. Tužitelj je zloupotrijebio zahtjev za povratom imovine za nastavak pritiska i kontrole, ne uvažavajući zdravstveno stanje tužene, koja je bila na bolovanju zbog psihijatrijske dijagnoze Akutne reakcije na težak stres F43.

28. Unatoč teškom zdravstvenom stanju, tužena je pismenim putem, uljudno i profesionalno (mail od 16. rujna 2025.), proaktivno predložila konkretan termin primopredaje opreme (18. rujna 2025. u 10,00 sati), naglašavajući važnost službenog zapisnika i prisutnosti svjedoka kao podrške (zaručnika LO). Tužitelj je potvrdio predloženi termin istog dana, ali je odmah započeo s kreiranjem nepotrebnih prepreka, inzistirajući na detaljima o adresi i dovodeći u pitanje postupak brisanja osobnih podataka, unatoč tome što je obveza osiguranja GDPR usklađenosti na strani tužitelja kao poslodavca.

29. Nastavak punitivne korporativne kontrole uslijedio je u obliku direktnog uznemiravanja, gđa. RO, suradnica za računovodstvo tužitelja je, neposredno prije dogovorenog termina, pokušala stupiti u kontakt s tuženom, a zatim je dodatno nazivala njezinog zaručnika LO na privatan broj mobitela (desetak puta u više dana uzastopce), čime je narušavala obiteljski i privatni život tužene. Iako je tužena u 09,36 sati (samo 24 minute prije) službeno potvrdila dolazak na dogovoreni termin (čime je ispunila svoju obvezu) i odbila neprimjerene upite o adresi i GDPR-u, tužitelj nije došao na primopredaju. Umjesto toga, direktor ČO je poslao mail u kojem neosnovano optužuje tuženu da je "organizacijski" nemoguće stići zbog kašnjenja od 24 minute, unatoč tome što je lokacija bila unutar uobičajenog dometa. Ovaj čin je bio izgovor za namjerno opstruiranje primopredaje i nastavak pritiska. U istom mailu, tužitelj kao poslodavac od strane direktora ČO je tuženu prozivao zbog vremena odgovaranja na mailove, ne uzimajući u obzir da je na psihijatrijskom bolovanju te da nije dužna odgovarati u "njegovim" definiranim rokovima. Tužitelj je čak tražio da tužena ponovno objašnjava GDPR propise i pitao hoće li zaručnik biti njezin zastupnik, čime je nastavio zadirati u njezin privatan život i prebacivati krivnju za neuspjelu primopredaju. Tužitelj je, iskoristivši tuženičino bolovanje, pokrenuo agresivnu komunikaciju, prijetio "otuđenjem" imovine i odbijao suradnju, čime je nastavio pritisak.

30. Tužena pobija navode o opstrukciji budući je unatoč akutnom zdravstvenom stanju, proaktivno predložila termin i lokaciju za primopredaju, a tužitelj je po direktoru g. ČO **.**.2025. slao pisanu obavijest prijetnje o "otuđenju" imovine radniku na bolovanju, s kojom obavijesti nastavlja s visoko agresivnom i prijetećom komunikacijom unatoč tome što je bio upoznat s teškim zdravstvenim stanjem tužene i njenom nemogućnošću pune komunikacije. Poslodavac je u rujnu 2025. svojim ponašanjem aktivno činio radni odnos neizdrživim, čime je tuženu izravno prisilio na izvanredni otkaz.

31. Dana 19. rujna 2025. tužitelj je samostalno preuzeo službeno vozilo ispred tuženičinog stana (budući je bio u posjedu originalnog ključa), čime se dokazuje da tuženičino sudjelovanje u primopredaji nije bilo proceduralno nužno. Inzistiranje na njenom sudjelovanju i odugovlačenje s laptopom isključivo je služilo kontroli i uznemiravanju tužene na bolovanju. U prošlosti je praksa bila neformalno preuzimanje vozila bez zapisnika, što dokazuje namjernu promjenu procedure u svrhu pritiska.

32. Tužena je 18. rujna 2025. ponudila preuzimanje službenog laptopa putem kurirske službe o trošku tužitelja kao poslodavca, čime je dokazala svoju dobru namjeru te da nema ništa za skrivati i da joj je jedini interes bio zdravstveni oporavak. Tužitelj do današnjeg dana nije deinstalirao svoju opremu iz tuženičinog privatnog automobila te navedeno jasno govori da tužitelju nije stalo do urednog rješavanja pitanja povrata vlastite opreme, a takvo postupanje predstavlja nastavak zadiranja u privatnu imovinu tužene, grubo kršenje njezinih prava na mirno uživanje vlastite imovine te dokaz da tužitelju nije svrha racionalno poslovanje već kontrola i uznemiravanje tuženice.

33. Datum 18. rujna 2025. predstavlja trenutak kulminacije mobinga i nastupanja najteže povrede Ugovora o radu od strane tužitelja kao poslodavca. Izvanredni otkaz tužene, primljen 25. rujna 2025., poslan je unutar zakonom propisanog roka od 15 dana od trenutka kada su povrede postale nepodnošljive. Gruba povreda ugovora očituje se na način da je u periodu od 1. kolovoza do 4. rujna 2025. tužena, uz redovne aktivnosti, radila niz zadataka izvan Ugovora o radu (pretraga distributera, SWOT analiza, norme), zadane od strane direktora člana uprave tužitelja EO. Ovo opterećenje, uz opterećenje opsegom posla i obavljanjem zadataka koji su prelazili okvire Ugovora o radu predstavlja grubu povredu Ugovora o radu, čime je je tužitelj izravno pogazio vlastitu pisanu obvezu preuzetu u Polugodišnjoj ocjeni za 2025. kojom se izričito obvezao da zbog zdravstvenog stanja tužene neće je radno preopterećivati.

34. Također, dio osobnih podataka i životopis tužene služili su i za ispunjavanje administrativnih zahtjeva za upis na specijalistički studij na FER-u. Posljedice za tuženu (gubitak zdravlja, financijska ugroženost) su neproporcionalne u odnosu na nepostojeće rizike tvrtke.

35. Tužitelj kao poslodavac je tuženoj namijenio radne zadatke koji se nisu mogli zakonito niti stručno obavljati bez posjedovanja navedenih certifikata. Riječ je o nužnom preduvjetu za obavljanje ugovorenog posla (operativnom trošku tužitelja kao poslodavca). Zahtjevom povrata, tužitelj retroaktivno nameće tuženoj trošak vlastitog poslovanja. Certifikati su bili obvezni uvjet i operativni trošak, a ne benificij za obavljanje poslova, te je tužitelj provodio certificiranje tužene isključivo radi zaštite svojih poslovnih interesa. Tužitelj je u ponudi za zapošljavanje naveo da će snositi sve troškove certificiranja. Ista ta ponuda koja je sadržavala obvezu tužitelja, tužitelj je proglašava poslovnom tajnom, čime je onemogućio tuženoj da se poziva na vlastitu obvezu. Postupanje tužitelja kao poslodavca koji je tuženoj prvo dodijelio posao koji iziskuje certificiranje, a zatim ugovorno vezao penalima, predstavlja kalkuliranu zlouporabu ugovorne slobode u svrhu psihološkog pritiska, s ciljem sprječavanja tužene da zakonito raskine radni odnos. Tužitelj ne može potraživati nikakve ugovorne kazne niti troškove jer je tužitelj odgovoran za nastalu situaciju i izvanredni otkaz.

36. Nadalje, navodi tužitelja o neprofesionalnom i opetovanom nepravilnom izvršavanju radnih zadataka od strane tužene su neistiniti, što dokazuje isključiva uzročno-posljedična veza između protupravnog ponašanja direktora tužitelja (ČO) i teškog zdravstvenog stanja tužene. Tužitelj u tužbi iznosi navode o neprofesionalnom radu koji su u izravnoj kontradikciji s vlastitom dokumentacijom. Slijedom navedenog, izvanredni otkaz Ugovora o radu od strane tužene bio je apsolutno opravdan i nužan jer je tuž itelj sustavnim narušavanjem dostojanstva, pritiscima i zastrašivanjem radni odnos učinio neizdrživim, što je kulminiralo izravno životnom ugrozom tužene. Isključiva krivnja za prekid radnog odnosa, sukladno odredbi čl. 116. st. 3. Zakona o radu, leži na tužitelju.

37. Tužena radi naknade štete nastale sustavnim mobingom i povredom njezinih prava osobnosti, podnosi protiv tužitelja protutužbu.

38. Protutužbeni zahtjev temelji se na odštetnoj odgovornosti poslodavca sukladno općim propisima Zakona o obveznim odnosima (ZOO), čl. 1045. i čl. 1100. Ponašanje tužitelja/protutuženika, iskazano kroz sustavne radnje uprave, posebice direktora ČO i drugih odgovornih osoba tužitelja predstavlja mobing koje je tuženoj/protutužiteljici uzrokovalo tešku materijalnu i nematerijalnu štetu. Tužitelj/protutuženik odgovara za štetu proizašlu iz ponašanja uprave i zaposlenika sukladno općim propisima obveznog prava. Tužitelj/protutuženik je sustavno narušavao dostojanstvo tužene/protutužiteljice, a pritisak je eskalirao u proljeće 2025., čineći radni odnos neizdrživim i opasnim po život. Uprava tužitelja/protutuženika ČO i EO su tuženoj/protutužiteljici zadavali zadatke izvan Ugovora o radu, uz agresivnu i zastrašujuću komunikaciju. Ovo stvara atmosferu u kojoj je svjedokinja (ĆO) dobila otkaz te dokazuje opću praksu tužitelja/protutuženika u korištenju trivijalnih prekršaja kućnog reda kao sredstva sustavnog pritiska i „osnove“ za neosnovan otkaz ugovora. Tužitelj/protutuženik svoju je nesuradnju nastavio i nakon prestanka radnog odnosa s tuženom/protutužiteljicom jer je unatoč pozivu tužene/protutužiteljice propustio preuzeti i deinstalirati svoj uređaj s njenog osobnog vozila, čime je prisiljava da sama snosi troškove deinstalacije. Pritisak je bio toliko ekstreman da je protutužiteljica samoubojstvo smatrala jedinim izlazom iz radnog odnosa, jer zbog ugovorne kazne nije mogla dati otkaz, a strah od poslodavca je bio nesnosan.

39. Nakon neosnovane službene pisane opomene direktora protutuženika J izdane zbog neispravnog razvrstavanja stiroporne ambalaže od hrane kao primjera sustavnog mobinga kroz formaliziranje trivijalnih prekršaja kućnog reda i pisanog svaljivanja krivnje za projektna kašnjenja na protutužiteljicu (mail od 7. travnja 2025.), uslijedio je akutni stres koji je izravno prouzročio pogoršanje CO. Zbog navedenog pogoršanja protutužiteljica je hospitalizirana te je morala primati skupu terapiju imunoglobulinom i povišene doze kortikosteroida i Mestinona. Povišene doze kortikosteroida uzrokovale su teške psihičke poremećaje: vizualne/auditorne halucinacije, napade psihoze, anksioznost, autodestruktivno ponašanje i aktivne suicidalne misli. Protutužiteljica je zbog teškog stresa svakodnevno konzumirala alkohol (1,5 L bijelog vina i više). Zbog snažnih psihičkih simptoma, protutužiteljica je prisiljena uzimati Diazepam (Normabel). Taj lijek je kontraindiciran za pacijente s Mijastenijom CO jer povećava rizik od depresije disanja i smrti. Ponašanje poslodavca dovelo je do situacije u kojoj protutužiteljica mora riskirati vlastiti život radi podnošenja posljedica mobinga. Ponašanje direktora J izravno je uzrokovalo pet dijagnoza iz F kategorije, koje sve ranije nije imala, uključujući dijagnozu F 60.3, koja joj daje pravo na trajni upis u Registar osoba s invaliditetom, čime je trajno narušeno njezino zdravlje i životna perspektiva.

40. Tužitelj-protutuženik se protivi protutužbi i protutužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu protutužbe jer nedostaju pretpostavke odgovornosti tužitelja-protutuženika za štetu. Posebno se ističe kako ne postoji nikakva uzročno-posljedična veza između radnji tužitelja-protutuženika i štete ako ista postoji. Pogotovo se osporava da bi postupci tužitelja-protutuženika na bilo koji način bili protupravni. Nejasno je potraživanje tužene-protutužiteljice iz točke II.

1. protutužbe s osnove neisplaćene plaće za mjesece listopad i studeni 2025. s obzirom na otkaz od 22. rujna 2025. Tužitelj osporava i potrebu i osnovanost za tuđu pomoć i njegu kako je to specificirano protutužbom u točki II.3. U odnosu na točku II. 5. protutužbe gdje protutužiteljica-tužena traži od tužitelja- protutuženika da izvadi uređaj iz njezinog privatnog automobila, tužitelj- protutuženik ističe kako to nikada nije bila njegova eksplicitna obveza , no on se tome ne protivi i da jedini razlog zbog čega to nije napravljeno jest nemogućnost normalne komunikacije i dogovora s tuženom-protutužiteljicom, kao i zbog činjenice jer je upravo tužena-protutužiteljica tražila da se s njom ne komunicira niti na koji način. Kako bi tužitelj-protutuženik smanjio rizik da ga se opet za nešto neopravdano optuži, odlučeno je djelovati pasivno u tom smislu. Ukoliko tužena-protutužiteljica želi da se navedeni uređaj ukloni, predlaže dovesti auto tužitelju-protutuženiku i dati mu punomoć da isti može odvesti kod nezavisnog električara da se uređaj ukloni. U odnosu na točku II.4 protutužbe, tužitelj - protutuženik osporava odgovornosti za isti i ističe kako je tužena-protutužiteljica mogla dostaviti opremu na drugi način (između osta log i razumnim dogovorom oko termina preuzimanja) i to je bila obveza tužene-protutužiteljice sukladno Ugovoru o radu tako da je taj dio protutužbe isto neosnovan.

41. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis, te je proveo dokaz saslušanjem stranaka (list 238-241 spisa.

42. Izvedene dokaze tijekom postupka sud je cijenio čl. 8. ZPP-a te je ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice neosnovan.

43. Među strankama je nesporno da je tužena bila u radnom odnosu kod tužitelja od 15. rujna 2022., odnosno od 1. prosinca 2023. na poslovima Zamjenika voditelja razvoja (Engineering Manager).

44. Predmet ovog postupka je: utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti otkaza koji je tužena dala tužitelju 22. rujna 2025., zbog „osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa od strane poslodavca, počinjene sustavnim i dugotrajnim psihičkim zlostavljanjem, uznemiravanjem i povredom dostojanstva“, posljedično tome utvrđenje da je radni odnos tužene prestao 25. rujna 2025., redovitim otkazom ugovora o radu, kao i isplata iznosa od 22.500,00 eura sa zakonskim kamatama od 25. listopada 2025., podredno utvrđenje prestanka radnog odnosa 25. rujna 2025., odnosno raskida ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2023. između tužitelja i tužene s danom 25. rujna 2025., te protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice za naknadu nematerijalne i materijalne štete.

45. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti otkaza koji je tužena dala tužitelju 22. rujna 2025., izvršen je uvid u izvanredni otkaz ugovora o radu tužene od 22. rujna 2025. iz kojeg je razvidno da je tužena ugovor o radu otkazala zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa od strane poslodavca, počinjene sustavnim i dugotrajnim psihičkim zlostavljanjem, uznemiravanjem i povredom dostojanstva, čime je narušena sigurnost i zdravlje radnika, da istim zadržava naknadu materijalne i nematerijalne štete i primopredaju imovine društva.

46. Radi utvrđivanja spornih činjenica sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka.

47. U svom iskazu zakonski zastupnik tužitelja izjavljuje da je tuženu upoznao u svibnju 2022. kao studenticu kada je kod tužitelja obavljala poslove početnog razvojnog inženjera, na koje poslove je nakon toga primljena na neodređeno vrijeme, krajem 2023. otvorilo se radno mjesto zamjenika voditelja razvoja, vidio je potencijal u tuženoj i ponuđen joj je novi ugovor o radu, na kojem radnom mjestu je radila do rujna 2025. Otkaz tužene vidio je 26. rujna, misli da je bio datumiran s 22. rujnom, bio je pisan i došao je preporučenom poštom. Nadalje navodi da je tijekom rada tuženoj ponuđeno i sklapanje ugovora o ulaganjima u stručno usavršavanje, nakon razgovara i davanja prijedlog s uvjetima ugovora koje je tužena imala priliku pročitati i potpisati i nisu bila preduvjet za radno mjesto iz prosinca 2023. zamjenik voditelja razvoja. Stručna usavršavanja su plaćana i tužena ih je pohađala. Nije mu poznato da bi tužena prijavila tužitelju neko neprimjereno ponašanje. Prema tuženoj se nije ponašao na način da bi bila životno ugrožena ili mobingirana, tužena je kod tužitelja mogla nauč iti i naučila je dosta, i sve ju je to izgradilo za više. U odnosu na stručno usavršavanje na FER-u u vrijeme otkazivanja ugovora o radu to usavršavanje je trajalo i tužitelj nije imao uvida tako da ne zna detalje. Nije mu poznato postoji li kod tužitelja osoba za zaštitu dostojanstva radnika za podnošenje prijava zaštite dostojanstva. Izjavljuje i da je tužena znala biti na bolovanjima od više tjedana, da se nije žalila da ne može obaviti sve poslove zamjenika poslova razvoja, nije se žalila niti njegovom kolegi, da je tuženu upozoravao na obveze iz radnog odnosa kod ocjene rada u prvoj polovici 2025. u odnosu na preporuke i mišljenje što bi trebalo, a upozoravao ju je i kroz mailove, koja upozorenja su dobivali i drugi zaposlenici i nije bila riječ o iznimci u odnosu na tuženu.

48. U svom iskazu tužena izjavljuje da je do otkaza ugovora o radu došlo zbog ponašanja tužitelja prilikom njenog bolovanja u 9. mjesecu, na koje je otišla zbog akutne reakcije na stres i trebala se odmarati, a tužitelj je opstruirao odmor na način da je tražio povratak opreme, za koju je znala da ju treba, zvao je telefonski, zvao je i njenog zaručnika, zadirao je u njene osobne podatke na način da će izvršiti provjeru nakon što je rekla da je iz vozila i laptopa uklonila svoje osobne podatke, i prijetio je na način da će javiti policiji za otuđenje imovine. Nadalje, nakon što je trebala biti napravljena primopredaja tužitelj nije došao, a ona je čekala vani, zbog čega je opet tražila hitnu medicinsku pomoć. Otkaz je dala tijekom bolovanja 22. rujna pismeno, a prije otkazivanja, 17. rujna htjela je nazvati zz tužitelja, međutim on se nije javio. Nakon otkaza nitko od tužitelja nije je kontaktirao. U odnosu na stručna usavršavanja tužena je iskazala da je stručno usavršavanje u Little Codu završila, nije dobila nikakav certifikat i to su bila neformalna predavanja odnosno prezentacije, usavršavanje na FER-u je počela, odslušala je jedan predmet i sad je to u pauzi zbog njenog zdravstvenog stanja. Iskazala je da nije podnosila zahtjev za zaštitu dostojanstva tužitelju jer se bojala jer po pravilniku on rješava taj zahtjev. Ne osporava da je s tužiteljem prošla ponudu i potpisala ugovor o radu i prije 2023. i da je imala mogućnost pročitati ugovore o stručnom usavršavanju. Mobing je počeo u travnju 2025. kada je upozorena na kašnjenje projekta, zatim je opomenuta radi krivog razvrstavanja ambalaže, dobivala je prevelike količine poslova koji nisu bili u ugovoru o radu, prigovarali su da loše obavlja svoje poslove, zbog čega je i otišla na bolovanje i vratila se u lipnju 2025. i kada je zz tužitelja izbjegavao bilo kakvu komunikaciju, a u rujnu je tražio da se očituje na propuste u radu u roku od 24 sata, kao i da se očituje na razgovor koji su imali 3. rujna u kojem je isto prigovarao na obavljanje poslova, i traženo je da se očituje na svaki zadatak koji joj da unutar 24 sata. Nepodnošljivost rada kod tužitelja nastala je 17/18. rujna iz spomenutih razloga - uhođenja tužitelja (tijekom bolovanje slao joj je mailove, kontaktirao telefonom, kontaktirao njenog zaručnika, poslovne prijatelje i nije došao na primopredaju), pregledavanje osobnih podataka, kontaktiranje sa zaručnikom, nedolaska na primopredaju, traženja od FER-a osobnih podataka mimo nje o stanju studija i nije htjela dati odobrenje da se ti podaci daju. Osobni podaci koje je tužitelj neovlašteno koristio nalazili su se na laptopu tužitelja koji je dobila za rad i studij, što zna jer ju je tužitelj pozvao da se očituje o korištenju poslovnog laptopa, bilo joj je poznato da ne može imati osobne podatke na poslovnom laptopu, ali radilo se o podacima koji su bili korišteni za studij i nije korišten ni za kakvu drugu privatnu svrhu osim za studij, podaci o postdiplomskom na FER-u koji su se nalazili na poslovnom računalu ne ugrožavaju sigurnost tužitelja. Na mail zz tužitelja 4. rujna za primopredaju 8. rujna nije odgovorila jer joj to nije dozvoljavalo zdravstveno stanje, ne zna zašto 18. nije napravljena primopredaja koja je dogovorena 17. rujna; zaprimila je i druge mailove RO s novim terminima, ali zbog zdravstvenog stanja nije mogla na njih odgovoriti i primopredaja nije obavljena; 18. rujna poslala je tužitelju mail da će svu opremu poslati kurirskom službom o njegovom trošku, koju je i poslala 4. listopada i to svu opremu, ne samo traženu, tužitelj je bez njenog znanja uzeo službeno vozilo (imao je prometnu i rezervni ključ), a što je bila uobičajena praksa. Na pitanje je li ju tužitelj obavijestio da će obaviti sigurnosnu provjeru i tražio da ukloni svoje privatne podatke, izjavljuje da nije tražio da ukloni svoje privatne podatke, ali ju je obavijestio da će obaviti sigurnosnu provjeru koju je obavila osoba niže kvalifikacije od nje i tom IT analizom nisu utvrđeni nikakvi stvarni sigurnosni rizici za poslovanje tužitelja, o kojoj analizi je bila obaviještena.

49. Odredbom čl. 114. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 12/17 , 98/19, 151/2022, 64/2023 u daljnjem tekstu ZR) propisano je da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu.

50. Odredbom čl. 116. ZR-a propisano je da (st. 1.) poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć (st. 2 .). Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

51. Odredbom čl. 135. ZR-a st. 3. propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

52. U konkretnom slučaju u odnosu na dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu tužene sporno je je li tužitelj počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa koje mu tužena stavlja na teret.

53. Iz iskaza saslušanih stranaka, kojima je sud poklonio vjeru jer su isti suglasni, a potvrđeni su i dijelom dokumentacije koja prilaže spisu, sud nije utvrdio teške povrede obveza iz radnog odnosa tužitelja na koje se tužena poziva u Odluci o otkazu i odgovoru na tužbu. Naime, zz tužitelja, kao niti tužena, ne navode konkretno sustavno i dugotrajno psihičko zlostavljanje, uznemiravanje i povredu dostojanstva, odnosno mobingiranje tužene. Nadalje, tužena tijekom postupka nije dokazala da je protiv takvog ponašanja od tužitelja zatražila zaštitu dostojanstva protiv takvog ponašanja smislu odredbe čl. 7. i 134. ZR-a.

54. Prema stavu ovoga suda radi se isključivo o subjektivnom stavu tužene, koje je u suprotnosti sa zakonskim odredbama. Naime, odredbom čl. 119. ZR-a prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, dakle isto se ne može smatrati uznemiravanjem radnika. Nadalje, odredbom čl. 7. ZR-a propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je u obvezi prema uputama, koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Dakle, upozorenja i opomene poslodavca, davanje poslova, ocjena obavljenog rada ne mogu se smatrati mobingiranjem, odnosno zlostavljanjem, uznemiravanje i povredom dostojanstava radnika kako to implicira tužena u svom izvanrednom otkazu ugovora o radu. Posebno je za istaknuti da se pod uznemiravanjem, sukladno odredbi čl. 3. st.1 Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine broj 85/08, 112/12, u daljnjem tekstu ZSD) smatra svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. istog (na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije) koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Protupravno postupanje, odnosno ponašanje poslodavca koje ima obilježja mobinga nije kategorija koja je definirana ZR-om ili drugim Zakonom no prema sudskoj praksi, mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale (Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-410/2017- 2 od 24.4.2019.). U konkretnom slučaju postupanje odnosno ponašanje poslodavca koje navodi tužena u Izvanrednom otkazu nema obilježja uznemiravanja, šikanoznog postupka odnosno mobinga jer je isto dijelom nedovoljno konkretizirano i uopćeno, nije vidljiva osnova takvog ponašanja u smislu prethodno citiranih odredbi ZSD, a nije niti dokazano.

55. Temeljem navedene odredbe članka 116. i 135. ZR-a u konkretnom slučaju ne može se smatrati da je tužena dokazala postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, budući nije utvrđena niti jedna teška povreda obveze iz radnog odnosa koje bi tužitelj počinio na štetu tužene, iz kojih razloga je tužbeni zahtjev za utvrđenjem nezakonitim i nedopuštenim izvanrednim otkazom ugovora o radu od strane tužene i utvrđenja da je radni odnos tužene prestao 25. rujna 2025. redovitim otkazom ugovora o radu osnovan, posljedično tome neosnovan je protutužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, dostojanstva, te narušenog tjelesnog i mentalnog zdravlja.

56. U odnosu na potraživanje iznosa od 22.500,00 eura za provedeno usavršavanje, iste sud smatra osnovanim. Uvidom u Ugovor o ulaganju u stručno usavršavanje od 27. svibnja 2024. razvidno je da su stranke u čl. 5. t. 5.1. ugovorile ugovornu kaznu u iznosu od 15.000,00 eura u slučaju ukoliko radnica raskine ili otkaže Ugovor o radu prije isteka roka iz čl. 3.1. ovog ugovora (obveza rada od minimalno 4 godine od dana završetka obuke) . Iz Ugovora o ulaganju u stručno usavršavanje od 9. rujna 2024. u čl. 5.1. stanke su ugovorile ugovornu kaznu u iznosu od 7.500,00 eura u slučaju ukoliko radnica raskine ili otkaže Ugovor o radu prije isteka roka iz čl. 3.1. ovog ugovora (obveza rada od minimalno 2 godine od dana završetka obuke). Slijedom navedenih Ugovora tužitelj je svoje ugovorne obveze ispunio, a davanjem izvanrednog otkaza Ugovora o radu tužena nije, dakle stekle su se pretpostavke prema kojima je dospjela obveza tužene vratiti tužitelju sve troškove uložene u njezino usavršavanje. Kako je prethodno utvrđeno da je tužena svojevoljno otkazala ugovor o radu tužitelju, prekršila je i ugovorom preuzetu obvezu iz navedenih ugovora o ulaganju u stručno usavršavanje te je obvezna tužitelju naknaditi sve troškove stručnog usavršavanja temeljem preuzetih obveza iz Ugovora o stručnom usavršavanju. Nadalje, i prema odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu ZOO) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. S obzirom da je tuženoj plaćeno stručno usavršavanje, sud je primijenio navedene odredbe čl. 9. ZOO - a, obvezao tuženu na isplatiti tužitelju sve izdatke koje je imao glede stručnog usavršavanja tužene, budući je tuženik u konkretnom slučaju kao sudionik ugovornog odnosa dužan ispuniti svoju ugovorom preuzetu obvezu. Nadalje i odredba čl. 1163. st. 1. ZOO/91) propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi (st. 1.), a kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. U konkretnom slučaju tužena nije ispunila svoju ugovornu obvezu rada u određenom roku kod tužitelja koju su stranke ugovorile, a stranke su za neispunjenje ugovora u točno određenoj, tj. ugovorenoj duljini trajanja predvidjele naknadu štete u točnoj određenoj visini. Tužitelj je zatražio naknadu štete upravo u visini koju su stranke unaprijed dogovorile.

57. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

58. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05. i 41/08. - u daljnjem dijelu teksta ZOO). Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

59. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP -a, a odnosi se na zastupanje stranke po punomoćniku i uspjeha stranaka u parnici.

60. Tužitelju su dosuđeni troškovi koji su bili prijeko potrebni radi vođenja parnice i zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023), a čiji trošak se sastoji od troškova sastava tužbe 250 bodova, pristup na ročišta 5.3.2026. 12.5.2026. svako po 250 bodova, jednog obrazloženog podneska od 26.1.2026. po 250 bodova, ukupno 1000 bodova, odnosno 2.000,00 eura, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 500,00 eura, ukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 22.500,00 eura.

61. Tužena je temeljem odredbe čl. 15. st. 1. t. 3 Zakona o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja istih.

U Zagrebu 3. srpnja 2026.

Sutkinja:

Aleksandra Pomykalo

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 5 primjeraka, u roku 15 dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa presude, sukladno odredbi čl. 335. st. 7., 8. i 9. ZPP-a.

DNA

1. pun. tužitelja

2. pun. tužene