REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, 21000 Split

Poslovni broj: Pr-2050/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Eneji Stejskal Kanazir, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB: 51401063283, [adresa], 21000 Split, zastupanog po punomoćniku Ivici Zaradiću, odvjetniku u Solinu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 3. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.11.2018.g. do 30.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 1.088,24 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 63,03 EUR koja teče od 15. prosinac 2018.

- 63,03 EUR koja teče od 15. siječanj 2019.

- 67,79 EUR koja teče od 15. veljača 2019.

- 42,57 EUR koja teče od 15. ožujak 2019.

- 29,41 EUR koja teče od 15. prosinac 2020.

- 37,82 EUR koja teče od 15. siječanj 2021.

- 67,79 EUR koja teče od 15. veljača 2021.

- 63,03 EUR koja teče od 15. ožujak 2021.

- 67,79 EUR koja teče od 15. travanj 2021.

- 24,54 EUR koja teče od 15. svibanj 2021.

- 33,62 EUR koja teče od 15. lipanj 2021.

- 54,63 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.

- 29,41 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.

- 67,79 EUR koja teče od 15. rujan 2021.

- 67,79 EUR koja teče od 15. listopad 2021.

- 72,54 EUR koja teče od 15. studeni 2021.

- 33,62 EUR koja teče od 15. prosinac 2021.

- 82,05 EUR koja teče od 15. siječanj 2022.

- 67,79 EUR koja teče od 15. veljača 2022.

- 21,56 EUR koja teče od 15. ožujak 2022.

- 3,38 EUR koja teče od 15. prosinac 2023.

- 9,08 EUR koja teče od 15. travanj 2024.

- 14,46 EUR koja teče od 15. srpanj 2024.

- 3,72 EUR koja teče od 15. kolovoz 2024.do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena;

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.618,75 EUR, na račun punomoćnika tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi zaprimljenoj pred ovim sudom dana 7. prosinca 2023. navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu zdravstvenog djelatnika - medicinske sestre u jedinici intenzivne skrbi pri Klinici za kirurgiju, te da ima prebivalište na adresi [adresa], a koje da je od mjesta rada [adresa], udaljeno 35,83 km. Nadalje se navodi da tužiteljica ima pravno na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru sukladno onome što je propisano odredbom članka 66. stavka 9. TKU-a (''NN'' br. 128/17, 47/18, 123/19 i 66/20), te članka 65. stavka 11. TKU-a (''NN'' br. 56/2022, 127/22), a kojim odredbama da je propisano da redovni dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovne linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Istaknuto je da je odredbom članka 66.st. 12. TKU-a (''NN'' br. 128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), a koji se primjenjivao od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine propisano da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine-ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak sa posla) kao i u slučaju naknade troškove prijevoza zaposlenika u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Navodi se da je odredbom članka 65. stavka 14. TKU-a (''NN'' 56/2022, 127/2022) koji s primjenjuje od 01.05.2022. godine prethodno navedena naknada povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru. Ističe se da obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužitelju svakodnevni redoviti dolazak na posao i povratak sa posla, a slijedom čega da tužiteljica ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru i to posebice iz razloga što da tužiteljica kad radi noću, vikendom ili praznikom uopće nema organiziran međumjesni prijevoz koji bi omogućavao dolazak ili odlazak s posla unutar vremena čekanja od 45 minuta. Navodi se da je tužiteljica prisiljena koristiti osobni automobil i da ima pravo sukladno citiranim odredbama TKU-a na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla) prema prijeđenom kilometru. Nadalje navodi da i sve da tužiteljica nema pravo na naknadu troškova po prijeđenom kilometru sukladno odredbama iz čl.66.st.13.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) i čl.65.st.16.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) u krajnjem slučaju da ima pravo na isplatu tzv. kombiniranog prijevoza u visini mjesečne pokazne karte, te za dio udaljenosti od adrese prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] po prijeđenom kilometru. Tužitelj također napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID-19, slijedom čega tužitelj da ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za navedeno razdoblje. Nadalje, navodi da je odredbom čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl.65.st.21.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se mogu umanjiti samo za određene dane i to kada tužitelj nije uzastopce u obvezi dolaziti na posao više od dva dana. Navodi se da je tužitelj protivno svim navedenim odredbama TKU-a pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa da isti potražuje razliku između onoga što mu je plaćeno i onoga što mu je trebalo biti plaćeno sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a smatrajući da ima pravo na isplatu naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 14. svibnja 2026. (list 205-209 spisa) na način da isti potražuje s osnova razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.11.2018. do 30.09.2024. ukupan iznos od 1.088,24 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu (list 14-16 spisa) istakao da osporava osnov i visinu potraživanja. Navodi da je tužitelju troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojeg je s njim sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama te da je na tužitelju teret dokazivanja tvrdnji iz tužbe jer da se ovdje ne radi o slučaju za koji je čl. 135. Zakona o radu normirano da je teret dokaza na poslodavcu tj. tuženiku. Tužitelj da je taj koji treba dokazati kako ne može doći adekvatno organiziranim javnim prijevozom (kojeg mu plaća tuženik u visini cijene pokazne karte). Što se smatra adekvatno organiziranim javnim prijevozom da određuje točka 11. članka 65. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, citat: „Redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.“ To da znači da se čak i dolazak 45 minuta ranije u mjesto rada smatra adekvatno organiziranim prijevozom, kao i čekanje od 30 minuta prilikom presjedanja. Nadalje, tuženik ističe da je imao pravo tužitelju umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došao na radno mjesto. Sami smisao naknade troškova prijevoza da je, kao što mu i samo ime govori, da se radniku nadoknadi trošak kojeg je imao jer je došao na posao. Ako radnik kojem se trošak prijevoza isplaćuje sukladno kilometrima koje prijeđe svojim osobnim automobilom nije došao na posao tada da očito nije koristio osobni automobil, nije s njim prelazio kilometre do radnog mjesta i niti je imao ikakav trošak dolaska na posao. Takvo da je i tumačenje Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koja, sukladno članku 19. toga ugovora da ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i da se objavljuju na web stranicama Ministarstva rad i mirovinskog sustava. Tako da je dana 20.06.2018. godine izdano tumačenje broj 33/18 po kojem se radnicima koji ostvaruju naknadu po prijeđenim kilometrima neće ta naknada isplatiti za dane nedolaska na posao. Sukladno iznijetom, a imajuću u vidu teret dokaza, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom planera putovanja HAK-a (list 5-6 spisa); obračunske isprave za isplatu plaće za studeni 2020. (list 9-10 spisa); platnih lista i evidencija radnog vremena (list 33-39 spisa); dopisa Autobusnog kolodvora Split od 24.03.2025. s prilozima (visina mjesečne karte na relaciji [adresa] i raspored autobusnih linija Prometa Sinj); podataka o bolovanju zaposlenika (list 52 spisa); odluke tuženika od 6. srpnja 2018, 09. siječnja 2020.,15. srpnja 2022., 18. kolovoza 2022. i 24. svibnja 2022. (list 188-194 spisa); ispisa sa stranice Google karte (list 195- 197 spisa); ispisa sa stranica HAK-a (list 198-204 spisa); nalaza i mišljenja Centra za vještačenja Split od 26. ožujka 2026. (list 107-169 spisa); izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 45 spisa). Pregledana je i sudska praksa dostavljena u spis.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Predmet ovog spora je naknada razlike troškova prijevoza tužiteljici (dolaska na posao i odlaska sa posla) polazeći od mjesta prebivališta tužiteljice [adresa], do mjesta rada [adresa], 21000 Split, a za utuženo razdoblje od 01.02.2018. do 30.09.2024. u ukupnom iznosu od 1.088,24 EUR.

6. Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica u utuženom razdoblju imala stalno prebivalište na [adresa], a koja činjenica proizlazi i iz iskaza saslušane tužiteljice kao i da je mjesto prebivališta tužiteljice udaljeno od mjesta rada kod tuženika u Spinčićevoj 1, 35,83 km, dok je udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice do stanice međumjesnog prijevoza 2,46 km, a koje činjenica nesporno proizlaze iz pregledanih potvrda HAK-a (list 5-7 spisa). Nije sporna ni činjenica da je tužiteljica zaposlena kod tuženika kao medicinska sestra u jedinici intenzivne skrbi pri Klinici za kirurgiju.

7. Ono što je sporno je da li tužiteljica u utuženom razdoblju od 01. studenog 2018. do 30. rujna 2024. godine ima pravo na naknadu troškova prijevoza i u kojem iznosu, odnosno da li je tuženik tužiteljici u navedenom razdoblju na pravilan način obračunavao i plaćao navedene troškove prijevoza, te ukoliko tužiteljica ima pravo na troškove prijevoza da li tužiteljica ima pravo na troškove prijevoza po prijeđenom kilometru ili kombinirani prijevoz (u visini mjesečne karte i po prijeđenom kilometru).

8. Temeljem odredbe članka 66.stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020- u daljnjem tekstu TKU-a), a koji je bio na snazi od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Nadalje je propisano odredbom članka 66.stavka 8. navedenog TKU-a da pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Također je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Temeljem odredbe članka 66.stavka 10. navedenog TKU-a je propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik ne koristi, zaposlenik će ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Također je odredbom članka 66.stavka 11. navedenog TKU-a propisano da navedeno da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Temeljem odredbe članka 66. stavka 16. navedenog TKU-a je propisano da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, dok temeljem odredbe članka 66.stavka 17. TKU-a je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Odredbama članka 65.stavka 1, 8., 9., 10., 11, TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/2022, 127/2022), a koji se primjenjuje počevši od 01.05.2022.godine je podjednako propisano kao i odredbama članka 66.stavka 8., 9.10. i 11 TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Temeljem odredbe članka 65.stavka 14. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22), a koji se primjenjuje od 01.05.2022.godine je propisano da ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.

9. Iz pregledanih podataka koje je ovom sudu dostavio Autobusni kolodvor Sinj i to o cijeni mjesečnih karata na relaciji [adresa], te rasporedu autobusnih linija prijevoznika Promet Sinj i Litre Tours, a vezano za polazište od stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] do Splita i to redovnim danom te subotom i nedjeljom (list 42-43 spisa) nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da ne postoji posebna autobusna linija koja prometuje od adrese stanovanja tužiteljice [adresa] u [adresa], do stanice međumjesnog prijevoza [adresa] u [adresa] već navedeni prijevoznici prometuju na relaciji od stranice međumjesnog prijevoza u [adresa] do autobusnih kolodvora u Splitu. Tužiteljica prema podacima iz njenog iskaza radi na Klinici za kirurgiju i ima radno vrijeme od 7,00 do 19,00 i od 19,00 do 7,00 budući radi u turnusima. Iz navedenih dostavljenih podataka o autobusnim linijama, a u odnosu na tužiteljičino radno vrijeme proizlazi da Promet Sinj radnim danom ima vozne linije iz [adresa] za Split u 5,00 i 6,00, a subotom u 6,00, te 8,00, nedjeljom u 6:00 i 12:00, dok prijevoznik Litre Tours ima vozne linje iz [adresa] za Split u 05:45, 06:30, 07:45. U odnosu na posljepodnevne linije Promet Sinj u posljepodnevnim satima ima redovnim danom autobusne linije iz [adresa] za Splitu 17:00 i 18:00 sati, a subotom u 16:00 i 18:00 sati, te nedjeljom samo u 17:00 sati i potom u 19:00 sati. Iz navedenih podataka je razvidno da tužiteljica uopće nema nikakvu autobusnu liniju koja bi je prevezla od mjesta njenog prebivališta [adresa] do stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] navedenim autobusnim linijama, a od mjesta stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] do Splita postoje navedene autobusne linije prijevoznika Promet Sinj i Litre Tours, ali se iste ne mogu smatra adekvatnim prijevozom budući tužiteljica s istima ne može na vrijeme doći na posao niti u jutarnjom niti popodnevnoj smjeni. Naime, ukoliko bi tužiteljica krenula sa stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] radnim danom na posao u jutarnjoj smjeni u 6,00 sati ista bi obzirom na udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada cca 35,83 km prema potvrdi HAK- a (list 6 spisa), a što uključuje dužu vožnju autobusom od vožnje automobilom u Splitu na kolodvoru u vremenu cca za sat vremena, a potom bi morala u Splitu čekati gradski prijevoz autobusom do radnog mjesta zbog čega bi zakasnila na posao. Ukoliko bi tužiteljica krenula sa stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] na posao redovnom autobusnom linijom u 5:00 sati ista bi bila u Splitu oko 6,00 sati te bi opet trebala čekati prilikom dolaska u Split gradski prijevoz, a zbog čega bi zakasnila na posao. Podjednako je i sa prijevozom u popodnevnoj smjeni. Također i iz pregledanog dopisa Autobusnog kolodvora Split dostavljenog ovom sudu dana 24.03.2025.godine (list 40 spisa) proizlazi da su je u navedenim podacima o prometovanju autobusnih linija Prometa Sinj i Litre Tours, a koje su dostavljene ovom sudu dolazilo do odstupanja u vožnji i rasporedu tih linija budući su se dešavali kvarovi, manjak vozača i slično. Sve navedeno proizlazi i iz iskaza saslušane tužiteljice na ročištu od 01.srpnja 2025.godine (list 45 spisa) budući je tužiteljica istakla da je zaposlenica kod tuženika za cijelo utuženo razdoblje na Jedinici intenzivne skrbi na Klinici za kirurgiju i da čitavo vrijeme ima prebivalište u [adresa], na adresi [adresa]. Nadalje da je cijelo utuženo razdoblje koristila prijevoz svojim osobnim automobilom za dolazak na posao i odlazak s posla iz jednostavnog razloga što organizirani javni prijevoz od strane tvrtke Promet Sinj je takav da joj ne bi omogućio uredan dolazak na posao na vrijeme i odlazak s posla niti bi taj dolazak s posla ili odlazak na posao bilo moguće ostvariti unutar vremena čekanja od 45 minuta, a obzirom na neredovite linije tog prijevoza. Ista navodi da Promet Sinj stalno mijenja te linije, te da blagdanom često prometuje na način da bi trebalo čekati autobusnu liniju 3 sata prije polaska. Ista navodi da osim toga čak i kad bi uspjela uhvatiti liniju spomenutog prijevoza za dolazak na posao da bi ona morala najprije prometom [adresa] doći do pazara u Splitu, pa od pazara ponovno presjedati za dolazak na posao do bolnice. Tužiteljica napominje da je ovakav način prijevoza nemoguć i radi njezinog radnog vremena budući da radi u turnusima 12-24- 12-48 i da mora biti točno na radnom mjestu ujutro od 7:00 kad radi od 7:00 do 19:00 i navečer u 19:00 kad radi od 19:00 do 7:00. Tužiteljica ističe da ona iz svoje obračunske liste plaće ne može zaključiti kako joj je tuženik točno plaćao troškove prijevoza u utuženom razdoblju, ali da zna da joj je duži vremenski period plaćao troškove prijevoza u cijeni mjesečne karte na ovoj relaciji [adresa]. Također navodi da joj je od tog iznosa mjesečne karte prijevoza na relaciji [adresa] oduzimao dane kad nije dolazila na posao zbog godišnjeg odmora ili bolovanja. Navodi da ne može vikendom i praznikom stići na posao unutar vremena čekanja od 45 minuta. Upravo je iz navedenog iskaza tužiteljice upotpunosti razvidno da ista autobusnim linijama Promet Split, te Litre Tours ne može na vrijeme doći na posao budući radi u turnusima, a i da linije Prometa Split nisu redovite, da ih stalno mijenja pa da je ona upravo iz tog razloga bila primorana na relaciji od mjesta prebivališta do mjesta rada koristiti prijevoz osobnim automobilom. Što se tiče tuženikovih odluka o troškovima prijevoza, a koje su u odnosu na tužiteljicu donesene u utuženom razdoblu od 01.11.2018.godine do 30.rujna 2024.godine nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tuženik najprije odlukom od 09.01.2020.godine (list 191 spisa) priznao tužiteljici troškove prijevoza i to međumjesnog prijevoza od adrese tužiteljičina prebivališta [adresa] u [adresa] do adrese međumjesne stanice u Splitu, ulica Obala kneza Domagoja 12, dok istoj nije priznao trošak mjesnog prijevoza od obale kneza Domagoja 12 do mjesta rada u [adresa], te joj je navedena naknada troškova prijevoza priznata u cijeni mjesečne karte s primjenom od dana 01.12.2019.godine. Potom je tuženik donio odluku o troškovima prijevoza od 15.07.2022.godine (list 192-193 spisa), a kojom je priznao tužiteljici troškove prijevoza za relaciju od adrese prebivališta [adresa] do mjesta rada u [adresa] i to prema broju dolazaka na posao i kilometraži… (36,40 km) na način da se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kn. U točki 4. navedene odluke tuženik je decidirano istakao da se tom odlukom stavljaju izvan snage sve prijašnje odluke o naknadi troškova prijevoza tužiteljice, te da se predmetna odluka primjenjuje retroaktivno počevši od 01.01.2021.godine. Upravo iz obrazloženja navedene tuženikove odluke o troškovima prijevoza od 15.07.2022.godine jasno proizlazi da je tužiteljica uložila žalbu na raniju odluku o troškovima prijevoza tražeći da joj se isplaćuje 1,00 kuna po prijeđenom kilometru obzirom na radno vrijeme te je upravo ista u žalbi i istakla da bez obzira na postojanje organiziranog javnog prijevoza nije u mogućnosti dolaziti na posao i vraćati se sa posla na vrijeme. Tuženik u obrazloženju ističe da je provjerio navode tužiteljice i utvrdio da tužiteljica radi u turnusu (12-24-12- 48) , te je navode iz žalbe tužiteljice prihvatio kao osnovane, a zbog čega je i donesena navedena odluka tuženika od 15.07.2022.godine kojom se tužiteljici od mjesta prebivališta do mjesta rada priznaje trošak prijevoza po prijeđenom kilometru. Također i iz pregledane odluke tuženika od 24.05.2022.godine (list 194-195 spisa) proizlazi da je tuženik navedenom odlukom utvrdio da radnicima tuženika kojima je odlukom poslodavca priznato pravo na naknadu za trošak prijevoza od adrese prebivališta od mjesta rada u visini od 1,00 km počevši od 01.svibnja 2022.godine da će se isplaćivati naknada za trošak prijevoza u visini od 1,35 kn/km. Dakle, upravo je tuženik navedenom odlukom od 15.07.2022.godine stavio van snage sve prijašnje odluke koje je donosio vezano za prijevoz te odredio u odnosu na tužiteljicu da ista osnovano traži od poslodavca budući radi u turnusima 12-24 12-48 da joj se prizna trošak prijevoza po prijeđenom kilometru, a zbog nemogućnosti dolaska na posao i vraćanja sa posla na vrijeme, te je u tom smislu i sam poslodavac-tuženik u ovom postupku odlukom od 15.07.2022.godine priznao pravo tužiteljici na trošak prijevoza po prijeđenom kilometru. Imajući u vidu sve izvedene dokaze u ovom postupku i iskaz tužiteljice kao i odluke koje je tuženik donio u odnosu na troškove prijevoza u utuženom razdoblju, te budući je i sam tuženik u konačnici usvojio žalbu tužiteljice na odluku o troškovima prijevoza kao osnovanu i utvrdio da tužiteljicu pripada pravo na troškove prijevoza po prijeđenom kilometru, ovaj sud je mišljenja da tužitelju osnovano pripada trošak prijevoza po prijeđenom kilometru, a ne kombinirani prijevoz (po mjesečnoj karti i po kilometru).Iz svih navedenih razloga je logičan i uvjerljiv iskaz tužiteljice da ista zbog rada u turnusima navedenim autobusnim linijama može doći na vrijeme na posao kod tuženika jedino osobnim automobilom. U navedenom smislu tužiteljica je prema mišljenju ovog suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da istu pripadaju sukladno odredbi članka 66. stavka 12. TKU-a (''NN'' br. 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), a koji je u primjeni od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine, te sukladno odredbi članka 65. stavka 14. TKU-a (''NN'' 56/2022) koji je u primjeni od 01.05.2022. troškovi prijevoza prema prijeđenom kilometru, U navedenom smislu ovaj sud je mišljenja da tužiteljicu u utuženom razdoblju pripada naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru sukladno odredbi članka 66.stavka 12. i 16. spomenutog TKU- a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/18,123/19, 66/20, 56/22), a koje odredbe su u primjeni od 01.12.2017., te temeljem odredbe članka 65. stavka 14. i 21. TKU-a za državne službenike i namještenike u javnim službama (''NN'' 56/22, 127/22, 58/23, 128/23), a koji je u primjeni od 01.svibnja 2022.godine, a imajući u vidu cjelokupno utuženo razdoblje. Također je potrebno istaći da tuženik sukladno onome što je propisano ne može umanjivati troškove prijevoza za sve dane kad tužiteljica ne dolazi na posao. Budući iz provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi da tužiteljicu na relaciji od mjesta njegovog prebivališta do mjesta rada pripadaju troškovi prijevoza po prijeđenom kilometru odredbom članka 67.stavka 14. TKU-a (''NN'' 141/2012, 14/2012, 150/13) i članka 66.stavka 14. TKU-a (''NN'' br. 24/2017), te 66.st. 16. TKU-a (''NN'' br. 128/17, 47/18, 123/19, 66/20) te čl. 65.st. 21. TKU-a (''NN'' br. 56/22) je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kad zaposlenik više od dva dana uzastopno nije u obvezi dolaska na posao. Upravo je iz navedene odredbe razvidno da tuženik ne može umanjiti troškove prijevoza za sve dane kad tužiteljica ne dolazi na posao već samo za pojedine dane.

10. U svrhu utvrđenja visine predmetnog potraživanja izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za vještačenja Split.

11. U svom nalazu i mišljenju od 26. ožujka 2026. vještakinja Ines Lozić - Centar za vještačenja Split ističe da će sukladno postavljenom zadatku te temeljem dokumentacije u spisu izraditi dvije varijante. U varijanti I. da se daje izračun očekivane naknade troškova prijevoza prema prijeđenim kilometrima od adrese prebivališta tužiteljice do mjesta rada za utuženi period, dok se u varijanti II. daje izračun očekivane naknade troškova prijevoza temeljem cijene mjesečne karte za relaciju [adresa] te prema prijeđenim kilometrima za udaljenost od mjesta prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u [adresa], a uzevši u obzir da u razdoblju od 21.03.2020. do 11.05.2020.g. nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza slijedom čega bi tužitelj u navedenom razdoblju ostvario naknadu troškova prijevoza prema prijeđenom kilometru. Uvidom u dokumentaciju koja je vještaku stavljena na raspolaganje da je razvidno da je u utuženom razdoblju tuženik isplaćivao naknadu koja se odnosi na troškove prijevoza tužitelja pod nazivom Naknada troškova mjesnog prijevoza u visini karte i Naknada troškova međumjesnog prijevoza u visini karte. U varijanti I. izračuna vještak je temeljem dostupnih Evidencija o radnom vremenu tužitelja za razdoblje od 01.11.2018. godine do 30.09.2024. godine utvrdio broj dolazaka i odlazaka na radno mjesto za svaki mjesec u utuženom razdoblju te je sukladno zadatku izračunao potraživanje tužiteljice za naknadu troškova prijevoza pod pretpostavkom da joj pripada naknada u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto za razdoblje od 01.11.2018.g. do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. naknada u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno visina naknade troškova prijevoza usklađena s promjenama cijene goriva, za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto. U Tabeli 1. daje prikaz visine naknade troškova prijevoza po kilometru sukladno promjenama cijene goriva za razdoblje od 01. lipnja 2022. godine, a temeljem Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 56/2022, 127/2022, 58/2023, 128/2023) koji propisuje da se visina naknade troškova prijevoza usklađuje s kretanjem cijene goriva svakog posljednjeg utorka u mjesecu za umnožak postotka povećanja prosječne cijene goriva i faktora 0,7, ali samo ako se srednja cijena litre goriva Eurosuper 95 i Eurodizel, promatrana svakog posljednjeg utorka u mjesecu, promijeni za više od 10% u usporedbi sa srednjom cijenom utvrđenom posljednjeg utorka u travnju 2022. godine, a koja iznosi 12,70 kuna (1,69 EUR), odnosno ako bude niža od 11,43 kune ili viša od 13,97 kuna. U Tabeli 2. daje se usporedba očekivane naknade troškova prijevoza, pod pretpostavkom da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje od 01.11.2018.g. do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. nadalje naknadu u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno visinu naknade troškova prijevoza usklađenu s promjenama cijene goriva (iskazano u Tabeli 1), u odnosu na obračunate i isplaćene iznose na ime naknade za prijevoz iskazane na Obračunskim listama. Temeljem prethodnog, a pod pretpostavkom da tužiteljici pripada pravo na naknadu prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno u visini naknade troškova prijevoza usklađene s promjenama cijene goriva, te pod pretpostavkom da udaljenost od adrese prebivališta tužiteljice do mjesta rada iznosi 35,83 km, razlika između primljenih naknada za prijevoz i očekivane naknade za prijevoz da iznosi 1.088,24 EUR.U varijanti II. vještak navodi da temeljem dokumentacije u spisu, Autobusni kolodvor Split dostavio je dopisom Cjenik mjesečne karte za relaciju [adresa]– [adresa]– [adresa], prijevoznika Promet Sinj d.o.o., koji da je vrijedio u utuženom razdoblju. Napominje da je iz dopisa vidljivo da Autobusni kolodvor Split ne posjeduje podatke za 2018., 2019., i 2020. godinu. Stoga da je vještak izvršio izračun sukladno dostavljenim podacima. Slijedom navedenog, vještak daje pregled cijena mjesečne pokazne karte na relaciji [adresa], za pojedino razdoblje. Temeljem prethodnog, u Tabeli 3. daje se pregled iznosa mjesečne karte za relaciju [adresa], javnog prijevoznika Promet Sinj d.o.o., izračun očekivane naknade troškova prijevoza prema prijeđenim kilometrima za udaljenost od mjesta prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u [adresa] sukladno navodima tužitelja (2 x 2,46 km), pregled obračunatog i isplaćenog iznosa na ime naknade za troškove prijevoza za utuženo razdoblje, te razlika koja bi pripadala tužitelju. Vještak napominje da je pri izračunu uzeo u obzir da se zbog korištenja godišnjeg odmora naknada troškova prijevoza neće isplatiti za mjesec u kojem je korišten pretežiti dio godišnjeg odmora, ne ulazeći u pravna pitanja. Iz prethodne tabele da je razvidno da je tužiteljici po osnovu naknade troškova prijevoza, a pod pretpostavkom da tužiteljici za razdoblje od 01.11.2018.g. do 30.09.2024.g. pripada pravo na naknadu temeljem iznosa mjesečne karte za relaciju [adresa], te prema prijeđenim kilometrima za udaljenost od mjesta prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza je manje isplaćen iznos od 71,53 EUR. Zaključno, vještak navodi da potraživanje tužiteljice po osnovi naknade troškova prijevoza u razdoblju od 01.11.2018. do 30.09.2024.g., a pod pretpostavkom da ostvaruje pravo na naknadu u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru za razdoblje do 30.04.2022.g. te za razdoblje od 01.05.2022.g. u visini 1,35 kn/0,18 EUR po prijeđenom kilometru, odnosno u visini naknade troškova prijevoza usklađene s promjenama cijene goriva, iznosi 1.088,24 EUR (Tabela 2. stupac '8'). Navodi se da potraživanje tužitelja po osnovi naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.11.2018. do 30.09.2024. godine, pod pretpostavkom da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu temeljem iznosa mjesečne karte za relaciju [adresa], te prema prijeđenim kilometrima za udaljenost od mjesta prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza, iznosi 71,53 EUR (Tabela 3. stupac '10').

12. Navedeni nalaz i mišljenje Centra za vještačenja Split ovaj sud smatra vjerodostojnim i logičnim budući se isti zasniva na relevantnoj dokumentaciji dostavljenoj u predmetni spis i nalogu ovog suda.

13. Tužiteljica nije imala primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje Centra za vještačenja Split, te je ista sukladno navedenom nalazu i mišljenju podneskom od 14. svibnja 2026. godine uredila tužbeni zahtjev na način da ista tužbenim zahtjevom potražuje za utuženo razdoblje od 01.11.2018.g do 30.09.2024. godine ukupan iznos od 1.088,24 EUR, a po varijanti izračuna iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja i to po prijeđenom kilometru.

14.. Tuženik u podnesku od 15.04.2026.godine, a u kojem se očituje na nalaz i mišljenje Centra za vještačenja ne ističe nikakve konkretne prigovore na navedeni nalaz i mišljenje niti se protivi matematičkom izračunu. Isti neosnovano tvrdi da je sud izvršio vještačenje isključivo po parametrima koje je postavio tužitelj. Naime, sud je obzirom na dokumentaciju u spisu odredio parametre za vještačenje na jedini mogući način i to po prijeđenom kilometru i kombinirani prijevoz. Punomoćnik tuženika na pripremnom ročištu održanom14.03.2025.godine nije isticao nikakve primjedbe vezano za naputke koje je sud odredio za vještačenje, a isti nije predlagao nikakve druge varijante vještačenja osim onih koje je odredio sud. Što se tiče primjedbe tuženika da vještak prilikom vještačenja nije uzeo u obzir odluke tuženika o prijevozu navedena primjedba je također neosnovana budući vještak prilikom vještačenja nije ni trebao uzeti u obzir odluke tuženika vezano za putne troškove iz srpnja 2018.godine budući je utuženo razdoblje u ovom postupku od 01.studenog 2018.godine do 30.rujna 2024.godine, a vještak je vještačenje proveo sukladno nalogu ovog suda, te sukladno onome što je propisano važećim odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, a u odnosu na troškove prijevoza. Što se tiče navoda tuženika da je tužiteljica kod tuženika radila i na lokaciji [adresa] ([adresa]) i na lokaciji [adresa] ([adresa]) potrebno je istaći da vještak prilikom izračuna nije trebao uzeti u obzir obje lokacije budući ni iz iskaza saslušane tužiteljice ni iz odluka o troškovima prijevoza koje se odnose na utuženo razdoblje od 01.studenog 2018.godine do 30.rujna 2024.godine ne proizlazi da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila na adresi [adresa] jer proizlazi da je ista tako radila prije 01.studenog 2018.godine, dakle prije utuženog razdoblja , a što proizlazi samo iz pregledane odluke tuženika o troškovima prijevoza od 06.07.2018. godine koja nije bila na snazi u utuženom razdoblju budući je u utuženom razdoblju bila na snazi odluka tuženika od 15.07.2022.godine, a kojom su stavljene van snage sve prijašnje odluke o troškovima prijevoza u odnosu na tužiteljicu, a tužiteljica je tad radila na adresi [adresa] u [adresa]. U odnosu na primjedbe vezane za kombinirani prijevoz iste su irelevantne budući je u postupku utvrđeno iz provedenih dokaza da tužiteljicu pripada naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, a ne po kombiniranom prijevozu, a tužiteljica u skladu s time i potražuje neisplaćene troškove prijevoza po prijeđenom kilometru. Na pitanja koja tuženik postavlja u navedenom podnesku sud je odgovorio u ovoj odluci budući je analizirao sve dokaze u ovom postupku. Što se tiče načina na koji je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćivao troškove sud je utvrdio nalazom i mišljenjem Centra za vještačenja (list 3 nalaza i mišljenja) putem vještaka koji je izvršio uvid u obračunske liste da je u utuženom razdoblju tuženik isplaćivao naknadu koja se koja se odnosi na troškove prijevoza tužiteljice pod nazivom naknada troškova mjesnog prijevoza u visini karte i naknada troškova međumjesnog prijevoza u visini karte i po prema broju dolazaka na posao, a što je pogrešno budući je sud u ovom postupku iz pregledanih dokaza nedvojbeno utvrdio da je tuženik trebao tužiteljici obračunavati troškove prijevoza prema prijeđenom kilometru. Iz svih navedenih navoda svi paušalni prigovori tuženika na vještvo iz podneska od 15.04.2026.godine su upotpunosti neosnovani, a tuženik nije predlagao da se vještak očituje na njegove paušalne prigovore niti je tražio dopunu vještva.

15. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, a kojim tužiteljica potražuje s osnova razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru ukupan iznos od 1.088,24 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

16. Na dosuđeni ukupni iznos tužiteljici s osnova razlike manje isplaćenih troškova prijevoza, a prema prijeđenom kilometru iz nalaza i mišljenja Centra za vještačenja budući je sud u predmetnom postupku iz provedenih dokaza utvrdio da tužiteljici isključivo za utuženo razdoblje iz navedenih razloga pripada razlika naknade neisplaćenih troškova prijevoza po prijeđenom kilometru, a uz iznosu od 1.088,24 EUR tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa iz nalaza i mišljenja vještaka Marijana Jović 15-og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR). Navedena zakonska zatezna kamata obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22). Budući zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice potraživanja od 1.088,24 EUR izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je i odlučeno u točki I/ izreke ove presude.

17. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom postupku tuženik joj je sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a dužan naknaditi parnične troškove. Tužiteljica je troškove popisala u podnesku od 14.05.2026.godine.U navedenom smislu tužiteljicu kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova; trošak sastava podneska od 19.11.2024. u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 14.03.2025. u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 1.07.2025. u iznosu od 75 bodova; sastava podneska od 14.05.2026. u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu od 08.06.2026. u iznosu od 75 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 37,5 bodova, a što ukupno iznosi 487,5 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 975,00 EUR, te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 243,75 EUR, iznosi 1.218,75 EUR te što uz trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR ukupno iznosi 1.618,75 EUR, a koji iznos je tuženik tužitelju dužan isplatiti na ime troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

18.Tuženik je u podnesku od 03.06.2026. prigovarao djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva ističući da je tužiteljica prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 19.11.2024. potraživala iznos od 3.408,00 Eur-a (list 20-240 spisa), a potom iznos od 1.088,24 Eur-a podneskom od 14.05.2026.godine (list 205-209 spisa) Međutim, iz postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužiteljice podneskom od 19.01.2024. je razvidno da tužiteljica prilikom podnošenja tužbe nije raspolagala cjelokupnom dokumentacijom , a zbog čega je u tom podnesku i navela da pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon provedbe financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ista je po nalogu suda postavila kondemnatorni zahtjev citiranim podneskom od 19.01.2024.godine potražujući iznos glavnice od ukupno 3.408,00 Eur- a s time da je u navedenom podnesku istakla da će specificirati tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Iz svega navedenog je razvidno da tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe i uređenja tužbenog zahtjeva podneskom od 19.01.2024.godine nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za uređenje tužbenog zahtjeva (platnim podacima, evidencijama o radu i rasporedu), a kojima je raspolagao tuženik, te u tom smislu nije mogla konačno precizirati tužbeni zahtjev bez provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Tuženik je tek podneskom od 17.03.2025.godine dostavio obračune plaća i evidencije radnog vremena za utuženo razdoblje, te je Centar temeljem tih podataka izradio nalaz i mišljenje, a kojim se precizno utvrdio dug tuženika prema tužiteljici s osnova naknade troškova prijevoza. Tužiteljica je citiranim podneskom od 14.05.2026.godine specificirala tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog vještačenja budući je tek nakon navedenog vještačenja bilo moguće objektivno procijeniti visinu tuženikovog dugovanja po navedenom osnovu. Prema gledištu Vrhovnog suda RH svako smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe prema članku 193. ZPP-a, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari te je za to uvijek potreban pristanak tuženika. Međutim, ovaj sud cijeni da se tuženik neosnovano protivi smanjenju tužbenog zahtjeva (djelomičnom povlačenju tužbe) budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev navedenim podneskom odmah nakon provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja po Centru za vještačenja. Naime, budući je tužiteljica tek u trenutku kad je provedeno navedeno vještačenje mogla procijeniti visinu neplaćenih troškova prijevoza koji je pripadaju, te saznati sve odlučne činjenice vezano za visinu predmetnog potraživanja, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja bi bilo nerazmjerno legitimnom cilju iz odredbe članka 190.stavka 1. ZPP-a. Naime, smanjenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja nije promijenilo identitet spora niti su iznesene ikakve nove činjenice u postupku. U navedenom smislu neosnovano je protivljenje tuženika smanjenju tužbenog zahtjeva, a radi čega je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti u navedenom, zatraženom smanjenom iznosu od 1.088,24 Eur-a, a kako je odlučeno u točki I/ izreke ove presude.

19. Tužiteljici je dosuđen parnični trošak kako je i potraživala na račun punomoćnice tužitelja budući je člankom 94. stavak 1. ZPP-a propisano da opseg punomoći određuje stranka, a člankom 95. stavak 1. točka 3. ZPP-a je propisano da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći da je odvjetnik na temelju takve punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove primitaka računajući i primitak parničnih troškova i to na račun punomoćnice i za nju osobno. U punomoći koju je tužiteljica izdala odvjetnici Martini Radić Šunjić (list 8 spisa) proizlazi da je isti izričito ovlastila istu na primanje novca i novčanih vrijednosti, a čime ju je ovlastila da može primiti i ispunjenje obveze na naknadu troškova postupka u korist tužiteljice. Tužiteljica je i na ročištu od 01.srpnja 2025.godine potvrdila činjenicu da je ovlastila odvjetnicu Martinu Radić Šunjić odvjetnicu u Splitu da za nju može primiti troškove parničnog postupka putem svog računa., a čime se treba smatrati da je tužiteljica u navedenom smislu izdala specijalnu punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za primitak navedenih troškova. Radi navedenog dosuđen je tužiteljici parnični trošak na račun njene punomoćnice, a kako je i odlučeno u točki II/ ove presude.

U Splitu, 03.07. 2026.

SUDAC

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ punomoćniku tužiteljice

2/ punomoćniku tuženika