REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-789/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Pavičić, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica ČL iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude od 30. siječnja 2026., poslovni broj P-3705/2024-9, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 3. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3705/2024-9 od 30. siječnja 2026. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom je suda prvoga stupnja utvrđeno da je odredba članka 3. koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ Ugovora o kreditu broj 718 – 50 – 3764044 od 9. studenog 2006., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, ništetna i ne proizvodi pravne učinke, o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za naknadu parničnih troškova pa tuženiku naloženo naknaditi tužitelju te troškove u iznosu od 829,64 eura sa zateznim kamatama od donošenja odluke 30. siječnja 2026.do isplate.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik, navodeći da je pobija iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga te uvodno ukazuje kako mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer se prvostupanjski sud uopće nije očitovao o tuženikovim prigovorima. Potom ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 9620/08., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) smatrajući kako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom na to da nema razloga o odlučnim činjenicama. Nadalje smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Zakon o zaštiti potrošača, smatrajući kako uopće nije ispitao je li odredba prouzročila znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a to prvostupanjski sud nije uopće utvrdio ni obrazložio ni na koji način. Ističe i kako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te se radi o eventualno zabrani manjeg značaja pa bi pravilnom primjenom odredbe čl. 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima sud trebao odbiti tužbeni zahtjev jer se ništetnost više ne može isticati.
2.1.Pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti pa zbog toga pobija odluku o troškovima postupka koja je donesena primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te da se naloži tužitelju naknaditi mu troškove parničnog postupka uvećane za zatezne kamate od donošenja prvostupanjske presude do isplate te troškove žalbe u iznosu od 365,99 eura.
3. Tužitelj, kojemu je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet je spora zahtjev tužitelja KL protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) sadržane u točki 3. Ugovora o kreditu od 9. studenog 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i tuženika kao davatelja kredita (trgovca) i kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu koja iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.
6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen takav deklaratorni tužbeni zahtjev jer prvostupanjski sud smatra ništetnom odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zbog toga što predstavlja dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca o kojoj tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati niti je u toj odredbi bilo obrazloženo o kojim se uslugama radi i koliko iznose ti troškovi što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2.,4. 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnoga prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio prvostupanjsku presudu zakonitom i pravilnom pa tuženikovu žalbu slijedom toga neosnovanom.
8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba ZPP na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
8.1. Jednako tako nije utvrđena ni povreda prava na pravično suđenje (presuda je valjano obrazložena i tuženiku nije onemogućeno predlaganje dokaza).
9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu eventualno navođenje pogrešnog Zakona o zaštiti potrošača nije utjecalo na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude jer je i primjenom mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/03) valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
10. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj i tuženik 9. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF za iznos od 20.262,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja za kupnju novog vozila Opel i na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina) te da Ugovor o kreditu u točki 3. sadrži odredbu o plaćanju naknade od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je kredit u cijelosti vraćen i to prijevremenom otplatom 17. srpnja 2012., a nije sporno ni da je prilikom prvog korištenja kredita 14. studenog 2006. tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.074,25 kuna (3,30% od iznosa kredita), što znači da nije sporno ni da je tuženik kao kreditor odmah ustegnuo iznos te naknade.
11. Iz izvedenih je dokaza (saslušanja tužitelja kao parnične stranke) i isprava u spisu utvrđeno da se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik kao trgovac i da je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva.
11.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 81. stavku 2. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (9. studenog 2006.) a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a on to u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/03.
11.2. Ovdje treba napomenuti kako tuženik nije predlagao saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu niti je priložio bilo kakve isprave iz kojih bi se moglo utvrditi da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj dao informirani pristanak.
12. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa samim time i ništetnom.
12.1. Treba naime posebno naglasiti kako je sporni iznos po osnovi te naknade odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužitelju isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.
12. 2. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bitan samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužitelj kao potrošač bio ograničen u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužitelja i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez te naknade nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje ugovora o kreditu.
13. Tužitelj je doduše bio informiran o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznos i (3,30% od vrijednosti kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena (članak 84. ZZP/03).
14. Nisu od značaja ni tuženikovi žalbeni navodi o tome da je ugovor ispunjen i da se radi o zabrani manjeg značaja.
14.1. Okolnost što je Ugovor o kreditu ispunjen nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih odredaba jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj 35/2005: dalje: ZOO/05) niti je došlo do naknadnog nastanka uzroka ništetnosti, jer uzrok ništetnosti nije zabrana koja bi se mogla smatrati zabranom manjega značaja u smislu članka 326. stavka 2. ZOO/05.
15. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 pa je tuženikova žalba neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari ali i protiv odluke o troškovima postupka koju je tuženik pobijao samo zbog pitanja uspjeha u sporu, dakle ne i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava u pogledu visine troškova (s obzirom na naznačenu vrijednost predmeta spora i naknadu troškova podneska od 12. siječnja 2025.).
16. Iz navedenih je razloga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te ujedno odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i 166. stavka1.
ZPP, odlučiti kao u izreci.
U Puli-Pola 3. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Igor Rakić
