REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2829/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika AUTOMEHANIKA ZAGREB d.o.o., [adresa], OIB: 37798777407, radi isplate, dana 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.323,82 EUR s zateznim kamatama od 27. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.968,55 EUR s zateznim kamatama od 27. kolovoza 2025. do isplate.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužiteljica ''vlasnica'' odgovarajućih suvlasničkih dijelova zgrade u [adresa], izgrađene na zk. č. 6172, upisane u zk. 11597 k. o. [katastarska općina] s kojima je neodvojivo povezano vlasništvo posebnih dijelova nekretnine i to poslovnog prostora u dvorišnom objektu uz južnu među sa sadržajem upravni prostor, jedna prostorija, površine 116,57 m2 (E-12). Tim poslovnim prostorom da upravlja društvo Državne nekretnine d.o.o. na temelju Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 155/2023.) i Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji, klasa: 943-01/18-01/27, ur. broj: 536-03-01-01, sklopljenog 21. svibnja 2018. s Ministarstvom državne imovine (danas: Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine), a tuženik da navedenu nekretninu neovlašteno koristi, što ga čini nepoštenim posjednikom, jer je bio svjestan da za to nema pristanak tužiteljice kao vlasnice, niti bilo kakvu drugu pravnu osnovu koja bi ga ovlastila na posjed predmetne nekretnine. Dopisom Državnih nekretnina d.o.o. od 25. listopada 2023. da je tuženik pozvan na predaju predmetnog poslovnog prostora, na koji poziv se oglušio. S obzirom da tuženik koristi predmetnu nekretninu bez pravne osnove i bez da plaća tužiteljici naknadu za korištenje te nekretnine, to da je po toj osnovi nastalo dugovanje prema tužiteljici za razdoblje od 7. srpnja do 30. travnja 2025. u iznosu od 17.292,37 EUR s zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Mjesečni iznos naknade za korištenje da je određen prema Odluci Ministarstva državne imovine od 12. lipnja 2018., klasa:

372-01/18-01/134, ur. broj: 536-03-01/01-18-01 i prema Odluci o preuzimanju kriterija jedinica lokalne samouprave za utvrđivanje početnih cijena zakupnine za poslovni prostor, odnosno u konkretnom slučaju prema Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 14/2023. od 25. travnja 2023.) te iznosi 635,31 eura uvećano za PDV, dakle, 794,14 eura mjesečno. Tužiteljica da se je prethodno obratila tuženiku s zahtjevom za mirno rješenje spora, ali da spor time nije riješen. Stoga u ovoj parnici zahtijeva isplatu iznosa od 17.292,37 EUR s zateznim kamatama od 27. kolovoza 2025. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa te naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik, iako mu je tužba s pozivom na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena 19. prosinca 2025. putem e-Komunikacije (poleđina lista 46. spisa), nije nikada podnio odgovor na tužbu u ovom predmetu.

3. Odredbom čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP) određeno je da će sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), ako tuženik u određenom roku ne podnese odgovor na tužbu te ako se može utvrditi da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

4. Iz dostavnice na poleđini lista 46. spisa proizlazi da je tuženik primio predmetnu tužbu s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu 19. prosinca 2025., a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je imao opravdane razloge za propuštanje podnošenja odgovora na tužbu.

5. Tužiteljica je uz tužbu, između ostalog, dostavila:

- izvadak iz zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u koji je upisana zk. č. 6172 '' [adresa]', ukupne površine 1693 m2, na kojoj se nalazi zgrada mješovite uporabe u [adresa], 9 pomoćnih zgrada i dvorište te u odnosu na koju je formirano 17 posebnih dijelova nekretnine (etažnih dijelova), pri čemu je Republika Hrvatska upisana kao suvlasnica u 1097/3000 dijela etažnih dijelova E-8, E-9, E-10, E-11, E-12, E-13 i E-14 (u 1191/3000 dijela je kao suvlasnica upisana BE, dok za preostalih 712/3000 dijela nije upisan nositelj) te kao isključiva vlasnica etažnih dijelova E-16 i E-17,

- Sporazum o razvrgnuću suvlasničke zajednice koji je sklopljen neodređenog datuma, a najranije u 2002., između tužiteljice i BE, a kojim su navedeni suvlasnici dogovorili da će tužiteljici u isključivo vlasništvo pripasti poslovni prostor u dvorišnom objektu uz južnu među površine 116,57 m2 (koji odgovara upisanoj etaži E- 12), poslovni prostor u dvorišnom objektu površine 65,31 m2 (koji odgovara upisanoj etaži E-13), poslovni prostor u dvorišnom objektu površine 154,12 m2 i 69,34% poslovnog prostora u dvorišnom objektu ukupne površine 85,20 m2 te su si međusobno dali tabularne izjave u svrhu upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama,

- Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji sklopljen 21. svibnja 2018. između Republike Hrvatske, Ministarstva držane imovine i društva Državne nekretnine d.o.o. (dalje u tekstu: Državne nekretnine), kojim su Državne nekretnine ovlaštene upravljati nekretninama u vlasništvu republike Hrvatske, komercijalne i rezidencijalne naravi, što podrazumijeva, između ostalog, naplaćivanje najamnine i zakupnine te naknade za korištenje nekretnina rezidencijalne naravi,

- zapisnik o izvršenom očevidu nekretnine od 7. srpnja 2023. u kojem je konstatirano da tuženik koristi poslovni prostor u dvorišnoj zgradi na adresi [adresa], koji da predstavlja etažu E-12, u okviru kojeg se nalaze fotografije automehaničarske radione te cjenika tuženikovih usluga koji je postavljen na zidu tog poslovnog prostora,

- dopis Državnih nekretnina od 25. listopada 2023. kojim se tuženik poziva predati posjed predmetnog poslovnog prostora tužiteljici, budući da isti koristi bez pravne osnove, uz napomenu da će mu se do tada naplaćivati naknada za korištenje tog prostora u mjesečnom iznosu od 635,31 EUR uvećano za PDV te poštanska povratnica iz koje se vidi da je tuženik primio taj dopis 31. listopada 2023.,

- odluka Ministarstva državne imovine od 12. lipnja 2018. o iznosu naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske, u čijoj se točki I. navodi da se visina naknade određuje u iznosu najviše zakupnine utvrđene po kriterijima jedinice lokalne samouprave (ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi),

- zahtjev za mirno rješenje spora od 31. srpnja 2025. dostavljen tuženiku, sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a, 26. kolovoza 2025.

6. Za donošenje presude zbog ogluhe nije bitno da su dostavljeni dokazi koji podupiru svaki činjenični navod iz tužbe, već da oni dokazi koji jesu dostavljeni nisu u protivnosti s navodima iz tužbe niti s općepoznatim činjenicama.

7. Ovo stoga, što tuženik ne davanjem odgovora na tužbu u stvari priznaje sve činjenice koje se navode u tužbi, a priznate činjenice nije potrebno dokazivati (dokazuju se samo sporne odlučne činjenice, u smislu odredbe čl. 221. ZPP-a).

8. Dostavljene isprave ne potkrepljuju činjenične navode iz tužbe da je tužiteljica vlasnica posebnog dijela nekretnine, etaže E-12, na adresi [adresa] i to poslovnog prostora u dvorišnom objektu uz južnu među sa sadržajem upravni prostor, jedna prostorija, površine 116,57 m2, već iz istih proizlazi da je tužiteljica suvlasnica tog posebnog etažnog dijela u 1097/3000 dijela, dok je BE upisana kao suvlasnica u 1191/3000 dijela, a za preostalih 712/3000 dijela nije upisan nositelj.

9. Ovo, između ostalog, zbog toga što dostavljeni Sporazum o razvrgnuću suvlasničke zajednice koji je sklopljen između tužiteljice i BE nije dokaz da je tužiteljica stekla isključivo vlasništvo predmetne etaže E-12.

10. Naime, suvlasnici sporazumno određuju način razvrgnuća, u granicama mogućega i dopuštenoga (čl. 49. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima /Narodne novine, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje u tekstu: ZVDSP/).

11. Tako je moguće da suvlasnici određenih stvari, u konkretnom slučaju posebnih (etažnih) dijelova nekretnine, suvlasništvo razvrgnu na način da svakom od njih pripadne pojedina stvar, međutim, da bi tako nešto bilo provedivo u zemljišnoj knjizi, potrebno je da svi suvlasnici stvari koje se tako dijele na to pristanu, jer razvrgnuće ne može biti na štetu prava trećih osoba, niti prava suvlasnika koji nisu sudjelovali u razvrgnuću (čl. 56. st. 1. ZVDSP-a).

12. U konkretnom slučaju u dobrovoljnom razvrgnuću sudjeluju tužiteljica koja je nositeljica 1097/3000 suvlasničkog dijela određenih etažnih dijelova, tako i etaže E-12 te BE koja je nositeljica 1191/300 suvlasničkog dijela te etaže, čime nisu pokriveni svi suvlasnički udjeli, budući da je preostalo još 712/3000 suvlasničkog dijela nepoznatog nositelja.

13. Stoga tužiteljica i BE ne mogu provesti razvrgnuće suvlasničke zajednice koja među njima postoji na više etažnih dijelova, na način da će pojedini etažni dijelovi, pa tako i etaža E-12, pripasti tužiteljici, a ostali etažni dijelovi BE, jer time postupaju na štetu nepoznatog nositelja 712/3000 suvlasničkog udjela svakog od tih etažnih dijelova.

14. To je mogući razlog zašto predmetni Sporazum o razvrgnuću suvlasništva nije proveden u zemljišnoj knjizi.

15. U svakom slučaju, predmetni Sporazum o razvrgnuću suvlasništva predstavlja pravni posao, a kada je pravni posao pravni temelj za stjecanje isključivog prava vlasništva na određenim posebnim (etažnim) dijelovima nekretnine, tada se pravo vlasništva stječe tek upisom prava vlasništva u zemljišnoj knjizi i dok taj upis nije proveden, nema govora o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla (čl. 115. st. 1., čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. ZVDSP-a).

16. Tako je i odredbom čl. 55. st. 1. ZVDSP-a određeno da svaki suvlasnik koji je sudjelovao u razvrgnuću stječe na temelju sporazuma o razvrgnuću, a na zakonom određeni način, pravo vlasništva ili/i neko drugo pravo, izvodeći ga iz onoga svoga suvlasničkoga dijela s kojim je sudjelovao u tom razvrgnuću, a koji mu istodobno prestaje.

17. Zakonom određeni način stjecanja i prestanka prava vlasništva, odnosno suvlasništva i drugih stvarnih prava na temelju sporazuma jest uknjižba prava na nekretninama u zemljišnim knjigama, ako nije što posebno propisano (čl. 55. st. 2. ZVDSP-a).

18. Tužiteljica se nije uknjižila kao isključiva vlasnica posebnog etažnog dijela E-12, već je i dalje suvlasnica istog u 1097/3000 dijela.

19. U svakom slučaju, tuženik ne davanjem odgovora na tužbu posredno priznaje da se nalazi bez pravne osnove u posjedu predmetne etaže E-12 u [adresa], od 7. srpnja 2023., kada je proveden očevid i utvrđeno da se tuženik nalazi u tom prostoru (isto je dokumentirano i fotografijama) pa sve do danas, a svakako u utuženom razdoblju od 7. srpnja 2023. do 30. travnja 2025.

20. S obzirom da je tuženiku poznato da u odnosu na tužiteljicu nema pravnu osnovu za posjedovanje etaže E-12, to je isti nepošteni posjednik (za razliku od poštenog posjednika koji ne zna niti ima dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, u smislu odredbe čl. 18. st. 3. ZVDSP-a).

21. Pravna pozicija nepoštenog posjednika prema vlasniku/suvlasniku uređena je odredbama čl. 165. ZVDSP-a.

22. Tako je odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP-a određeno da nepošteni posjednik tuđe stvari mora tu stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

23. Korist koju je tuženik imao od korištenja predmetnog poslovnog prostora jest neplaćanje zakupnine koju bi inače bio dužan plaćati tužiteljici da je s njome sklopio ugovor o zakupu za korištenje istog.

24. Iz navoda tužiteljice i dostavljenih isprava proizlazi da je tužiteljica donijela Odluku kojom je preuzela kriterije jedinica ''lokalne'' samouprave za utvrđivanje početnih zakupnina za poslovne prostore, u konkretnom slučaju kriterije iz Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovne prostore (Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 14/2023.) te je tako izračunata zakupnina za predmetni poslovni prostor ukupne površine 116,57 m2, koji se nalazi u prizemlju dvorišne zgrade, u iznosu od 635,31 EUR uvećano za PDV, dakle, u iznosu od 794,14 EUR.

25. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora proizlazi da se u ovom postupku potražuje naknada za neovlašteno korištenje u visini zakupnine za razdoblje:

- od 7. do 31. srpnja 2023. u iznosu 640,44 EUR (794,14 : 31 = 25,62 EUR/dan; 25 dana • 25,62 EUR = 640,50 EUR),

- od kolovoza 2023. do listopada 2023. u iznosu od 2.382,41 EUR (3•794,14 EUR = 2.382,42 EUR),

- za studeni 2023. u nepodmirenom iznosu od 769,14 EUR,

- od prosinca 2023. do travnja 2025. u iznosu od 794,14 EUR/mjesečno, dakle, u iznosu od 13,500,38 EUR,

što ukupno iznosi utuženih 17.292,37 EUR.

26. Međutim, sud je zaključio da se očito radi se o koristi na čiju bi naknadu tužiteljica imala pravo da je ona isključiva vlasnica poslovnog prostora koji je označen kao etaža E-12, što nije, već je tužiteljica suvlasnica u 1097/3000 dijela.

27. Kako osnovanost cijelog tužbenog zahtjeva nije proizlazila iz činjenica navedenih u tužbi, a određeni činjenični navodi iz tužbe u bili u protivnost s ispravama dostavljenim uz tužbu, to sud nije mogao donijeti presudu zbog ogluhe, već je radi razjašnjenja spornih pitanja održao ročište.

28. Na pripremnom ročištu od 7. svibnja 2026., sukladno načelu otvorenog pravosuđenja, sud je ukazao tužiteljici da iz isprava dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužiteljica suvlasnica u 1097/3000 dijela etaže E-12, da sporazum o razvrgnuću suvlasničke zajednice prema kojem je tužiteljica trebala postati isključiva vlasnica etaže E-12 nije proveden u zemljišnoj knjizi, a da iz dopisa kojeg su Državne nekretnine d.o.o. poslale tuženiku 25. listopada 2023. proizlazi da se naknada za korištenje predmetne nekretnine potražuje kao da je tužiteljica isključiva vlasnica etaže E-12, stoga je tužiteljica pozvana očitovati se da li zatraženi iznos naknade koristi odgovara njezinom razmjernom suvlasničkom djelu, kako je isti upisan u zemljišnim knjigama ili se naknada koristi potražuje kao da je tužiteljica isključiva vlasnica predmetne etaže.

29. U podnesku od 28. svibnja 2026. tužiteljica se je očitovala da je stekla isključivo vlasništvo posebnog etažnog dijela E-12 temeljem Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice nekretnina diobom od 24. veljače 2003., bez obzira što isti nije proveden u zemljišnoj knjizi, a kako tuženik bespravno koristi cijeli taj posebni dio, a ne samo njegov idealni dio, to da ima pravo od njega potraživati naknadu koristi u cjelokupnom mjesečnom iznosu od 794,14 EUR.

30. S obzirom da tužiteljica nije mogla steći isključivo vlasništvo predmetne etaže E-12 bez da se je upisala kao isključiva vlasnica temeljem Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice, kao što je to prethodno pojašnjeno, to tužiteljici pripada naknada koristi od tuženika samo u visini njenog suvlasničkog udjela koji predstavlja 36,57% vlasništva cijelog poslovnog prostora (1097/3000 = 0,365666), slijedom čega joj pripada naknada koristi u iznosu od 6.323,82 EUR (36,57% • 17.292,37 EUR), dok joj u preostalom dijelu u iznosu od 10.968,55 EUR ne pripada naknada koristi.

31. Stoga je, temeljem svih isprava u predmetnom spisu, ocijenjeno da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu isplate iznosa od 6.323,82 EUR, a neosnovan u pogledu isplate iznosa od 10.968,55 EUR.

32. Kako tuženik korist u vidu neplaćanja zakupnine za predmetni prostor stječe po isteku svakog mjeseca, to tužiteljici pripadaju zatezne kamate na svaki mjesečni iznos koristi od prvog dana sljedećeg mjeseca (čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/).

33. S obzirom da je posljednji mjesec za koji se u ovom postupku potražuje naknada koristi travanj 2025., tužiteljici bi za razmjerni dio naknade koristi koji se odnosi na taj mjesec pripadale zatezne kamate od 1. svibnja 2025., a za ranije mjesece i ranije.

34. Međutim, tužiteljica u ovom postupku potražuje zatezne kamate na ukupni iznos naknade koristi od 27. kolovoza 2025., a kako sud odlučuje samo u granicama postavljenog zahtjeva, tužiteljici su na dosuđenih 6.323,82 EUR dosuđene zatezne kamate od tog datuma, po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa.

35. Uzevši u obzir da je tužiteljica u ovom postupku uspjela s 36,57% (dosuđenih 6.323,82 EUR/potraživanih 17.292,37 EUR=0,365700; 36,57%), a tuženik u omjeru od 63,43%, to, nakon što se od uspjeha tuženika oduzme uspjeh tužiteljice, proizlazi da bi tužiteljica bila dužna tuženiku naknaditi parnične troškove u omjeru od 26,86%, da je takav zahtjev postavljen, a da ona sama nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 2. ZPP-a).

36. Stoga je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužiteljici po ŽDO Zagreb

- tuženiku