REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1169/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Vlatki Toplak, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja BE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Roiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika EE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Križanec, Car Pavlic & Poparić, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku EE s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da namiri tužitelju ĐE s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 65.070,00 HRK / 8.636,27 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 07.08.2021. do isplate, pri čemu se zakonske zatezne kamate određuju po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku, da u roku 15 dana od donošenja presude naknadi tužitelju troškove postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima."

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 8. veljače 2024. podnesenom pred ovim sudom navodi kako su tužitelj i tuženik u rujnu 2020. u kafiću Equlibrium u prijateljskom razgovoru dogovorili (koji je u suvlasništvu tuženika i njegovog brata) da će tužitelj uz pomoć tuženika kupiti automobil. Tužitelj je spomenuo kako je upravo digao kredit od 60.000,00 kn za kupnju automobila, a tuženik je ponudio da tužitelj preda 60.000,00 kn preprodavaču automobila OE koji je vlasnik društva AUTO URSUS d.o.o., Zagreb, Folnegovićeva 10 i koji je ujedno i prijatelj tuženika. Tužitelj odlazi na navedenu adresu dana 24. rujna 2020. te predaje novce u iznosu od 60.000,00 kn djelatniku koji radi za AUTO URSUS, te izjavljuje da ga šalje tuženik na šta mu djelatnik odgovara da sve zna i predaje ključeve automobila VW GOLF 7 KARAVAN. Tužitelj je vozio automobil par dana te tuženiku jav io da nije zadovoljan automobilom, te ga tuženik vraća djelatniku AUTO URSUSA da pogleda i druge automobile. Tužitelju se nije svidio niti jedan auto koji je bio u dvorištu firme, te mu djelatnik predaje ključeve od INFINITY Q50. Tužitelj je vozio automobil INFINITY Q50 svega 4 dana i u razgovoru sa tuženikom istom izjavljuje da mu je to preskup automobil i da on to ne može održavati, a kamoli registrirati svake godine, na što tuženik tužitelju nudi svoj automobil marke OPEL INSIGNIA 2.0 CDTI, [registarska oznaka] na korištenje i kupnju za iznos od 60.000,00 kn. Tuženik navodi da je automobil još jednu godinu pod OTP leasingom i da je auto tehnički ispravan, sa ponekom ogrebotinom i rupom na zadnjem braniku, kao i prljavim zadnjim sjedištem, te se usmeno dogovaraju da će nakon isteka zadnje godine leasinga obaviti prijenos vlasništva automobila na tužitelja za već dani iznos od 60.000,00 kn, a tuženik je potom uzeo INFINITY Q50 na korištenje. Tužitelj navodi kako je od samog početka tuženik tražio od tužitelja 85.000,00 kn, na što mu je tužitelj rekao da ima samo 60.000,00 kn koje mu je već predao, te mu je ujedno rekao da ne vrijedi toliko i da neće toliko davat i za automobil i da ga neće onda ni uzimati, na šta tužitelj govori da će nešto smislit i za godinu dana kada istekne leasing. Do 5. mjeseca 2021. nije između stranaka bilo nikakve komunikacije preko Whatsappa (kako su najčešće komunicirali), osim u kafiću EQULIBRIUM, a na svako pitanje tužitelja o automobilu, odgovor tuženika je bio – dogovorit ćemo se.

2. Nadalje, tužitelj navodi kako u 5. mjesecu 2021. kreću problemi sa automobilom OPEL INSIGNIOM, tužitelj se obraća tuženiku, koji govori da poništi grešku i da vozi dalje međutim lampice su se i dalje palile. Tužitelj odlazi svom mehaničaru, jer tuženik ni u jednom trenu nije ponudio da odvede auto kod ovlaštenog servisera pošto je automobil još uvijek bio njegov, tj. na njegovo ime putem OTP LEASINGA. Tužitelj navodi kako je dogovor bio da će tuženik kada prestane leasing, iskoristiti kasko i popraviti cijelu limariju automobila te rupu na zadnjem braniku. Kako je trebala biti zadnja godina leasinga, tužitelj nije znao da će biti rata kaska, jer je tuženik izjavljivao stalno da leasing izlazi sa 1. kolovoza 2021. Nadalje, tužitelj navodi kako je tuženik nakon 30. srpnja 2021. od tužitelja tražio još 15.000,00 kn i pritom mu rekao da ako neće moći platiti tih 15.000,00 kn da će tužitelj morati tuženiku vratiti automobil, a tužitelj će od tuženika dobiti nazad novce koje je dao, odnosno tih 60.000,00 kn. Navodi kako tuženik nakon toga počinje izbjegavati tužitelja, iako su se godinama družili i pomagali međusobno. Dana 3. kolovoza 2021. tužitelj konačno javlja tuženiku da ništa od prodaje jer nema dodatnih 15.000,00 kn te nije bio takav dogovor u trenutku kada je tuženik saznao da je tužitelj podigao kredit 24. rujna 2020., a tuženik je rekao da ako tužitelj nije u mogućnosti dati dodatn i iznos, da samo vrati automobil, a on će tužitelju vratiti novce, jer već ima drugog kupca. Dana 4. kolovoza 2021. tužitelj ponovno šalje poruke tuženiku za povratak novaca i tužitelj se ispričava tuženiku zbog nastale situacije. Dana 6. kolovoza 2021. tužitelj vraća OPEL INSIGNIU u AUTO URSUS, javlja tuženiku da je automobil tamo, ključ od automobila predaje djelatniku AUTO URSUSA, te tuženiku šalje sliku bankovne kartice na koju da uplati iznos od 60.000,00 kn. Nakon toga tuženik odgovara da neće moći uplatiti novce, a na pitanje tužitelja kada će moći, njegov odgovor je JAVIM TI! Tužitelj navodi kako je nastavio slati poruke tuženiku (SMS i WhatsApp) pitajući kada će vratiti novce, što je tuženik uporno ignorirao. Od 8. do 3. mjeseca 2022. nije bilo nikakvih pokušaja sa tuženikove strane da vrati novac i/ili da iskaže žaljenje. Potom se nakon 3 mjeseca 2022. tužitelj obratio odvjetniku u nadi da će postići s dogovor s tuženikom i vratiti sav novac, na što mu tuženik odgovara da će mu se javiti kroz par dana, što nije ispoštovao. Tužitelj navodi kako je nakon par tjedana odvjetnik Luka Roić kontaktirao tuženika koji je izjavio da je možda spreman vratit pola od ukupnog iznosa, na koju ponudu odvjetnik kaže da se dugovanje eventualno može umanjiti za 10% od ukupne cifre za korištenje automobila.

3. Tužitelj navodi kako odvjetnik nije mogao postići nikakav razuman dogovor, a da tužitelj već više od 2 godine otplaćuje redovito kredit, te si nije mogao kupiti novi automobil za što je kredit bio i namijenjen nego i dalje vozi automobil star 19 godina. Tužitelj ističe kako je u cjelokupnom propalom dogovoru dao novce za automobil koji na kraju nije dobio i dao novce za popravak istog i to kako slijedi: 60.000,00 kn za automobil, 1.7000,00 kn za servis, 600,00 kn za filter, 470,00 kn za gume, 300,00 kn za kemijsko čišćenje sjedala te 2.000,00 kn za ruke mehaničara. Na kraju cjelokupnog odnosa stranaka, tuženik nije tužitelju prenio vlasništvo niti jednog osobnog automobila do danas, niti je vratio primljeni novac, iako je tužitelj to od njega više puta zatražio. Tužitelj zaključuje kako je tuženik bez osnove stekao novac od tužitelja, a koji novac tužitelj potražuje nazad od tuženika ovom tužbom.

4. Slijedom svega navedenog tužitelj potražuje isplatu iznosa od 8.636,27 eura (65.070,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 7. kolovoza 2021. do isplate, sve uz naknadu troškova parničnog postupka.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, kao i činjenične navode tužbe, u cijelosti, kao neosnovane, iskonstruirane i ničime dokazane. Tuženik ističe kako tužitelj tvrdi da je 24. rujna 2020. predao iznos od 60.000,00 kn nepoznatoj trećoj osobi („djelatniku koji radi za AUTO URSUS“), a da taj navod (čak i da je istinit) ničime nije dokazan. U nastavku, tužitelj tvrdi da mu je tuženik (nakon toga) ponudio „na korištenje i kupnju“ svoj automobil za iznos od 60.000,00 kn i da se „usmeno dogovaraju da će nakon isteka zadnje godine leasinga obaviti prijenos vlasništva automobila na tužitelja za već dani iznos od 60.000,00 kn“, što tuženika smatra kako naprosto nije točno, jer tuženik nikada nije zaprimio iznos od 60.000,00 kn. Dakle, tuženik nikada nije zaprimio iznos od 60.000,00 kn, za koji tužitelj tvrdi da je dao nepoznatoj trećoj osobi („djelatniku koji radi za AUTO URSUS“), niti je tuženik bilo kakva stranka u odnosu između tužitelja i društva AUTO URSUS d.o.o. (sada AUTO URSUS d.o.o. u stečaju), radi čega se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika. Tuženik ističe kako je točno da je tužitelj koristio vozilo OPEL INSIGNIA 2.0 CDTI, a isto tako je točno i da isti nikada nije platio tuženiku niti jednu lipu/cent na ime naknade za korištenje tog vozila, dok tuženik poriče da bi se on ikada obvezao tužitelju vratiti novac koji je tužitelj navodno dao nepoznatoj trećoj osobi. Nadalje, tuženik navodi kako je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, St- 817/22, od 27. listopada 2022., nad društvom AUTO URSUS d.o.o., OIB 42024283972, otvoren stečajni postupak, a tužitelj je propustio svoje potraživanje prijaviti stečajnom upravitelju u roku od 60 dana od dana otvaranja stečajnog postupka (radi čega je izgubio pravo potraživati isplatu od tog društva), pa smatra kako tužitelj sada u ovom postupku neosnovano tvrdi da mu je tuženik (a ne AUTO URSUS d.o.o. u stečaju) dužan vratiti taj iznos. Pored prethodno navedenog, tužitelj potražuje od tuženika isplatu „stečenog bez osnove“ i to iznos od 1.700,00 kn „za servis“, ne navodeći ni kome je, ni kada, platio „servis“, za što je navedeni iznos plaćen, niti u prilog svojih navoda dostavlja bilo koju ispravu, iznos od 600,00 kn za „filter“, ponovno ne navodeći o kakvom se „filteru“ radi, kada je i gdje kupljen, tko, kada i kako ga je platio (ponovno bez ijedne isprave), iznos od 470,00 kn za „guma“, ponovno ne navodeći o kakvoj se gumi radi, kada i gdje je kupljena, tko, kada i kako ju je platio (ponovno bez ijedne isprave), iznos od 300,00 kn za „kemijsko čišćenje sjedala“, ponovno ne navodeći tko je izvršio uslugu, kada i gdje, te tko, kada i gdje je platio tu uslugu (ponovno bez ijedne isprave), te iznos od 2.000,00 kn za „ruke mehaničara“ (ponovno bez ijedne isprave). U prilogu tužbe dostavljen je račun broj:

2759/01/8, izdan 13. lipnja 2018., Ponuda broj: 422/2019, izdana 20. svibnja 2019., Ponuda osiguranja Croatia osiguranja d.d., izdana 31. srpnja 2019., Ponuda Automehaničarske radionice SLAK, broj: 422/109, izdana 20. svibnja 2019., Isprava „Nalog za obavljanje registracije objekta leasinga – punomoć“, te tuženik navodi kako se radi o nepopunjenom i nepotpisanom obrascu, kao i da su navedene isprave u suprotnosti sa navodima iz tužbe. Tuženik smatra kako su navodi o „sadržaju razgovora“ sa odvjetnikom Lukom Roićem izmišljeni za potrebe ovog postupka, a iz „whatsapp i SMS komunikacije“ dostavljene u prilogu tužbe nije moguće utvrditi ništa relevantno za ishod ovog postupka, a naročito ne da bi se tuženik obvezao vratiti tuđi dug (s time da je sadržaj poruka različit od onoga što tužitelj navodi o njihovom sadržaju), radi čega navedene tvrdnje iz tužbe osporava u cijelosti, smatra da su navodi tužbe nejasni i kontradiktorni, ničime dokazani, neosnovani i u suprotnosti sa ispravama koje sam tužitelj dostavlja u prilogu tužbe, a tužbeni zahtjev neosnovan je u cijelosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelju naložiti da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka .

6. U tijeku postupka sud je pregledao priležeću dokumentaciju i to pregled transakcija sa lista 8 spisa, račun broj 2759/01/8 sa lista 9 spisa, ponudu broj 422/2019 sa lista 10 spisa, ponudu automobilskog kasko osiguranja broj 492626155201 sa lista 11-14 spisa, nalog za obavljanje registracije objekta leasinga sa lista 16 spisa, dnevnu parkirališnu kartu sa lista 17 spisa, ispis poruka sa lista 18- 61 spisa, potom je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i tuženika kao stranaka te svjedoka OE, ĆE i CE, dok je tužitelj povukao dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka ŠE i GE, a tuženik je odustao od saslušanja svjedoka BET i PE.

7. Sud je izvršio uvid i u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem St-817/2022-82 od 26. ožujka 2025. Sud nije proveo dokaz uvidom u navedeni spis poslovni broj St-817/2022 u kojemu je pokrenut stečajni postupak nad stečajnim dužnikom AUTO URSUS d.o.o., obzirom ishod navedenog postupka nije od utjecaja na ovaj predmet niti je navedena pravna osoba stranka u ovom postupku, a sam tužitelj u svom iskazu danom tijekom ovog postupka ističe kako nije utuženo potraživanje prijavio u stečajnu masu u provedenom stečajnom postupku .

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), ovaj sud smatra postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.

9. Između stranaka nije sporno da je tužitelj gotovo godinu dana koristio vozilo Opel Insignia koji mu je na korištenje dao tuženik, da ga je koristio bez plaćanja ikakve naknade, da je tuženik plaćao leasing za navedeno vozilo dok ga je tužitelj koristio kao i da je tužitelj navedeno vozilo vratio.

10. Među strankama je sporna osnov i visina tužbenog zahtjeva, pasivna legitimacija, kao i da je tužitelj iznos od 60.000,00 kn predao tuženiku za korištenje gore navedenog vozila kao i potraživanje na ime troška servisa, filtera, guma, kemijskog čišćenja sjedala i trošak rada mehaničara na navedenom automobilu.

11. Uvidom u pregled transakcija sa lista 8 spisa, sud je utvrdio kako je tužitelju dana 24. rujna 2020. u Zagrebačkoj banci d.d. isplaćen iznos od 60.000,00 kn sa njegovog računa.

12. Uvidom u račun broj 2759/01/8 sa lista 9 spisa, sud je utvrdio kako je na vozilu Insignia odrađen redovni servis vozila dana 13. lipnja 2018. te da isti glasi na iznos od 3.215,40 kn.

13. Uvidom u ponudu broj 422/2019 sa lista 10 spisa, sud je utvrdio kako je navedena ponuda sastavljena 20. svibnja 2019., za vozilo Opel Insignia, registarske oznake [registarska oznaka] te da ponuda glasi na tuženika i na iznos od 3.159,88 kn, a odnosi se na zamjene potrošnog materijala, izdano na ime tužitelja od strane Automehaničarske radionice Slak u Bregani.

14. Uvidom u ponudu automobilskog kasko osiguranja broj 492626155201 sud je utvrdio kako se isto odnosi na osiguranje vozila Opel Insignia, registarske oznake [registarska oznaka], sa trajanjem od 1. kolovoza 2019. do 1. kolovoza 2029., te da godišnja premija glasi na iznos od 4.479,30 kn, a da višegodišnje osiguranje dospijeva na obnovu svake godine na dan 1. kolovoza.

15. Uvidom u nalog za obavljanje registracije objekta leasinga – punomoć sa lista 16 spisa, sud je utvrdio kako se radi o nepotpisanom nalogu koji glasi na tuženika vezano za objekt leasinga vozilo Opel Insignia kao i da se navedena punomoć odnosi na 2021. godinu.

16. Uvidom u dnevnu parkirališnu kartu sa lista 17 spisa, sud je utvrdio kako je ista izdana za vozilo Opel Insignia registarske oznake [registarska oznaka], da ista glasi na tuženika, te da je izdana dana 25. siječnja 2021.

17. Uvidom u ispis sms poruka sa lista 18-60 spisa, sud je utvrdio kako je na listu 18 spisa vidljiva fotografija kartice računa tužitelja koja se vodi kod Zagrebačke banke d.d., s pozivom na uplatu i odgovorom da osoba kojoj je poruka upućena neće moći izvršiti uplatu. Nadalje, poruke su pisane u rujnu 2020. te ožujku i kolovozu 2021. Tužitelj navedene poruke dostavlja u spis kao dokaz komunikacije sa tuženikom, no sud navodi kako iz istih nije moguće utvrditi tko se kome obraća jer nema naznaka brojeva mobitela ili imena osoba uz iste, dok se drugi dio priloženih sms poruka odnosi na komunikaciju između muškarca i žene koji su očito partneri koji se dogovaraju oko kupnje odnosno nabavke vozila te se spominje vozilo Golf, Infinity, Toyota, potom je iz poruka vidljivo da jedna osoba traži drugu iznos od 60.000,00 kn odnosno povrat navedenog iznosa, kao i da izražava žaljenje zbog nastale situacije, da se ne radi o namjernoj grešci te potom 6. kolovoza 2021. da je auto kod B. Tijekom uvida u sve priložene poruke, sud je utvrdio kako niti u jednoj od istih nema jasne naznake imena i prezimena sudionika razgovora kao i dogovora, a niti jasne naznake vozila u smislu registarske oznake, potom kada je točno i kome potrebno isplatiti spomenute iznose u porukama niti kome točno se vraća vozilo ili tko je E kod kojeg se vozilo nalazi kao i na što se navedeni iznos točno odnosi.

18. Nadalje, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja i tuženika kao stranaka te svjedoka OE, ĆE i CE.

19. Tako iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako se već 20-tak godina poznaje sa tuženikom te je smatrao da su u prijateljskom odnosu. Navodi kao je tuženik vlasnik caffe bara koji se nalazi u neposrednoj blizini radnog mjesta tužitelja te je tuženiku jednom prilikom rekao kako je podigao kredit u Zagrebačkoj banci radi kupovine automobila. Tuženik mu je predložio da se obrati gospodinu OE koji je njegov prijatelj u Auto Ursus, a vezano za kupovinu vozila. Dolaskom u Auto Ursus predao je iznos od 60.000,00 kn djelatniku navedene firme za što nije dobio nikakvu potvrdu već ključeve vozila i to Golf 7 karavan. Isti je vozio cca 7 dana te je javio tuženiku kako nije zadovoljan sa navedenim vozilom na što mu je tuženik predložio da vozilo vrati i izabere neko drugo. Potom mu je ponuđen Infinity Q50 što je za tužitelja bio preskup auto što je napomenuo tuženiku na što je isti predložio da uzme u korištenje njegov auto Opel Insignia koji je pod leasingom do sljedeće godine, a da će se po isteku leasinga dogovoriti o detaljima kupovine navedenog vozila. Tužitelj je vozilo koristio cijelu godinu te je po isteku leasinga zatražena isplata osiguranja u visini od 5.000,00 kn koji iznos u tom trenutku tužitelj nije bio u mogućnosti podmiriti o čemu je obavijestio tuženika i potom po isteku registracije vozila isto vratio tuženiku zajedno sa ključevima i predložio da mu tuženik vrati novac koji je dao za vozilo godinu prije u iznosu od 60.000,00 kn na što je tuženik pristao. Desetak dana nakon navedenog razgovora tuženik ga je kontaktirao i rekao da mu traženi novac neće vratiti i da angažira odvjetnika za sudski postupak. Nakon toga nisu bili u kontaktu. Tužitelj je vratio vozilo na parking Auto Ursusa, a ključeve je predao jednom od djelatnika na navedenoj lokaciji. Iskazuje da je vozilo Infinity po prijedlogu tuženika uzeo na nekih 5-7 dana no shvatio je da se radi o vozilu koje je skupo za održavati te je isto vratio zajedno sa ključevima i tada je tuženik predložio da umjesto navedenog vozila uzme Opel Insigniu. Tuženik je naveo kako će on koristiti vozilo Infinity dok tužitelj koristi Opel, a prema saznanjima tužitelja, tuženik je doista i koristio navedeno vozilo. Sva komunikacija vezana za navedena vozila bila je samo između tužitelja i tuženika. Iskazuje kako nije sklapao nikakav pisani ugovor sa Auto Ursusom ili tuženikom. Nadalje iskazuje kako utuženi iznos ni je dao tuženiku već na njegov prijedlog Auto Ursusu. Nema saznanja je li Auto Ursus navedeni iznos predao tuženiku. Nije posebno pitao tuženika što se sa novcima dogodilo već je istom rekao da je novce predao djelatniku Auto Ursusa na što mu je tuženik prvotno ponudio Golf 7. Nije platio nikakvu naknadu tuženiku za korištenje vozila Opel Insignia. Nema saznanja da je tuženik uzimao neka druga vozila na korištenje iz Auto Ursusa osim navedenog Infinitya jer je istog osobno vidio kako svakodnevno koristi navedeno vozilo, a čak se i tužitelj vozio s njim povremeno. Koliko se sjeća u Auto Ursusu na raspolaganju nije bilo drugog Infinitya. Navodi kako nije prijavio navedeno potraživanje u stečaj Auto Ursusa. Nema saznanja što se događalo sa vozilom Infinity nakon gotovo godinu dana korištenja od strane tuženika.

20. Tuženik u svom iskazu navodi kako mu se tužitelj jednom prilikom obratio u kafiću koji je vodio njegov brat i rekao kako namjerava kupiti vozilo na što je on istome predložio da se obrati Auto Ursusu za koje zna da su imali dobra vozila i da su ljudi koji su sa njima poslovali bili zadovoljni. Vlasnik navedene tvrtke bio je OE te je tužitelju rekao da mu se obrati radi kupovine vozila. Točno je da je tužitelj naknadno rekao da nije zadovoljan sa vozilom Golf 7 te mu je tuženik predložio da navedeno vozilo vrati i uzme neko drugo. Isti je potom preuzeo vozilo Infinity, a prema saznanjima tuženika takvih vozila je bilo više (iste boje) te nema saznanja koliko dugo je koristio navedeno vozilo. Potom mu se opet obratio i rekao da mu je navedeno vozilo preskupo na što mu je tuženik predložio da preuzme od njega vozilo Insigniu koje je bilo pod leasingom do sljedeće godine nakon čega bi prešao u vlasništvo tuženika jer je sve bilo isplaćeno. Potom je uzeo u najam vozilo Infinity od Auto Ursusa no ne sjeća se na koje vrijeme, a obično se navedeni najam ugovara na duži period od nekoliko mjeseci jer je to financijski isplativije. Nakon toga je od Auto Ursusa uzimao i druga vozila sve na ime svoje firme. Nadalje , tuženik i njegova supruga su tražili drugo vozilo te su u konačnici kupili Forda Focus kojeg njegova supruga i danas vozi. Nakon što ga je tužitelj kontaktirao u vezi povrata novca koji je predao nekome u Auto Ursus, istome je rekao da može kontaktirati odvjetnika jer da mu on navedeni novac neće dati. Pokušao je otkriti što se dogodilo te je saznao da je tvrtka Auto Ursus otišla u stečaj, a napominje da je vozilo Opel vraćeno u lošem stanju (na istome su bila oštećenja od dva udara koja nisu bila sanirana, vozilo je puštalo određene zvukove), a popravak vozila je odrađen nakon predaje istog kada je aktivirano kasko osiguranje. Kada je kontaktirao OE vezano za navedeni novac, a nakon što je isti tužitelj zatražio od tuženika, isti mu je naveo kako se ne sjeća o čemu se radi odnosno da je firma u financijskim problemima. Iskazuje kako nikada nije vidio tužitelja da je predao ikakav novac djelatniku Auto Ursusa. Ima saznanja da je navedeni novac dao nekome u Auto Ursusu no navedeno mu je rekao tuženik. Auto Ursus nije predao tuženiku nikakav novac vezano za odnos tužitelja i navedene tvrtke. Korištenje vozila Infinity nije bilo u vezi sa korištenjem vozila Infinity od strane tužitelja i njegovog odnosa sa Auto Ursusom. Nikada nije zatražio nikakvu naknadu za korištenje vozila Opel jer je mislio da će se po isteku leasinga dogovoriti, a problem je nastao kod registracije navedenog vozila. Predmetni leasing glasio je na ime tuženika te je isti otplaćivao u mjesečnim iznosima kojih se točno ne sjeća, a naknadu za korištenje navedenog vozila nije tražio od tužitelja jer je mislio da će se po isteku leasinga dogovoriti. Navodi da se sa tužiteljem usmeno dogovorio da će isti od tuženika nakon proteka godine dana i navedenog leasinga otkupiti vozilo Opel za cijenu od 80.000,00 kn. Potom napominje kako je navedeni leasing otplatio mjesec dana ranije i da je potom htio platiti odnosno ugovoriti kasko osiguranje u visini od 5.000,00 kn da bi mogao popraviti vozilo, a tada mu je tužitelj rekao kako želi vratiti navedeno vozilo i da ga ne želi otkupiti. Navedeni iznos kasko osiguranja platio je tuženik osobno. Nadalje navodi da bi navedeno vozilo prenio na tužitelja da mu je isti podmirio trošak kasko osiguranja u iznosu od 5.000,00 kn i 20.000,00 kn za vozilo (što nije učinio). U navedenom razdoblju od godine dana vidio je tužitelja kako vozi Opel. Tuženik iskazuje kako je svoje potraživanje prema Auto Ursusu prijavio u stečaj, a da se isto odnosi na kupovinu kombi vozila kod Auto Ursusa i glasi na iznos od cca 179.000,00 kn te da se navedeni predmet trenutno nalazi na Visokom trgovačkom sudu.

21. Svjedok OE u svom iskazu navodi kako ne poznaje tužitelja te istog prvi put vidi na održanom ročištu na sudu, a što se tiče tuženika sa istim je bio u prijateljskim odnosima i djelomično u poslovnom odnosu. Napominje da je s tuženikom zadnji put u kontaktu bio prije otprilike dvije godine. Također sa tuženikom je bio u poslovnom odnosu i tijekom razdoblja kada je bio vlasnik, direktor i odgovorna osoba Rent a cara Auto Ursus te se sjeća da mu se isti obraćao radi najma vozila. Ne sjeća se o kojim se vozilima radilo, niti se sjeća da mu se tuženik obratio vezano za tužitelja ili da je dao bilo kakvo vozilo tužitelju. Ne sjeća se ničega vezano za vozilo Infinity u smislu da je isti iznajmljen od strane tužitelja ili tuženika. Napominje da je imao 10-15 vozila Infinity u voznom parku, potom da je u tom trenutku u navedenom Rent a caru imao 30-40 ljudi, od čega je 5 njih bilo u prodaji. Primanje gotovine nije dozvoljeno niti su isto prakticirali, a niti je on od ikoga u gotovini primio bilo kakav veći iznos. Također napominje da je sa klijentima vrlo rijetko imao ikakav kontakt. Nadalje ističe kako tuženik nikada nije bio zaposlen u navedenom društvu Auto Ursus niti je ikad bio ovlašten za iznajmljivanje i prodaju vozila u istom društvu.

22. Iz iskaza svjedoka ĆE proizlazi kako tužitelja poznaje obzirom je isti imao poslovni prostor iznad ugostiteljskog objekta koji je on vodio do prije 2 i pol godine kada je počela obnova zbog oštećenja nastalih radi potresa. Družili su se 5-7 godina jer je tužitelj dolazio u kafić koji je svjedok vodio. Nisu bili u poslovnom odnosu već je tužitelj bio samo gost u lokalu. Sjeća se da su tužitelj i tuženik dogovarali otkup vozila Opel Insignia koji je njegov brat (tuženik) ponudio tužitelju nakon isteka leasinga koji je trebao trajati još godinu i pol. Od brata je doznao da je tužitelj preuzeo vozilo, a isti ga je vratio kada je donio ključeve svjedoku i iste predao u lokalu uz napomenu da nema novaca za navedeno vozilo. Iskazuje da je vozilo vratio u trenutku kada je isto trebalo ići na novu registraciju te koliko se sjeća koristio ga je cca godinu dana. Također napominje da je vozilo u trenutku kada je vraćeno njegovom bratu bilo oštećeno što je i sam osobno vidio i to zadnji lijevi kraj te se radilo o ogrebotini vozila od drugo vozilo ili od zid. Ima saznanja da je tuženik na mjesec ili dva uzeo na korištenje vozilo Infinity jer su on i supruga kupovali vozilo no isti je vratio vozilo i kupio Ford Focus kojeg vozi i danas. Navedeno vozilo uzeo je od tvrtke Ursus. Prema saznanjima od brata, misli da se radilo o cijeni od oko 80.000,00 kn za otkup vozila Insignia. Koliko mu je poznato do predaje navedenog iznosa nikada nije došlo. Nema saznanja da je tužitelj za vrijeme korištenja vozila Insignia dao ikakvu naknadu tuženiku. Nema neposrednih saznanja je li tuženik za vrijeme korištenja vozila od strane tužitelja (Insignia) plaćao leasing, ali pretpostavlja da jest jer je na isto bio obvezan. Iskazuje i da je tuženik povremeno iznajmljivao kombije od istog društva za potrebe rukometnog kluba u kojem je bio trener. Nema saznanja o nekim drugim vozilima.

23. Svjedok CE u svom iskazu navodi kako ima saznanja vezanih za odnos između tužitelja i tuženika te napominje da ni je osobno bila prisutna u dogovorima između istih no od tužitelja je dobila sve informacije vezane za najam vozila, a potom i otkup vozila Insignia. Tužitelj je od tuženika prvo koristio Golf 7 nekoliko dana, potom vozilo Infinity nekoliko dana, a zatim je uzeo vozilo Opel Insignia i vozio ga godinu dana. Prema dogovoru sa tuženikom dogovorena je cijena u visini od 60.000,00 kn koji je iznos tuženik digao u banci temeljem ugovora o kreditu te je osobno vidjela kada je novac bio u kuverti nakon što je isti odobren od strane banke i tada joj je tužitelj rekao da isti ide predati tuženiku za navedeno vozilo. Tužitelj je vozilo vratio kada je došlo vrijeme nove registracije, a obzirom se radilo o visokom iznosu obratio se tuženiku i istome rekao da navedeni iznos ne može podmiriti slijedom čega vraća vozilo. Tada su počela natezanja između tužitelja i tuženika te je tužitelj u konačnici vratio vozilo. Nadalje da je o svemu saznala od tužitelja te da nije osobno bila prisutna njihovim razgovorima. Također zna da su tuženik i tužitelj imali komunikaciju putem poruka te je tuženik prvotno obećao da će vratiti navedeni iznos koji je tužitelj predao za vozilo Insignia, da je potom davao razne izgovore, a potom rekao tužitelju da se obrati njegovom odvjetniku. Također napominje da je sve navedeno doznala od tužitelja. Sjeća se da je vozilo Infinity, a nakon što je isto vratio tužitelj, počeo koristiti tuženik svakodnevno jer je vozilo bilo parkirano ispred zgrade gdje su radili. Također napominje da je tuženik navedeno vozilo koristio cijelo vrijeme dok je tužitelj vozio Opel Insigniu. Tužitelj za vrijeme korištenja vozila Opel nije plaćao nikakvu naknadu tuženiku niti je to tuženik tražio od njega, no napominje da je na početku predao navedenih 60.000,00 kn koji iznos je tužitelj rekao da će predati tuženiku no da ga je tuženik kontaktirao i rekao da novac odnese u neku firmu (ne zna naziv) i preda tamo. Tužitelj joj je potom rekao da je novac na kraju predao nekom radniku u kućici, odmah je dobio ključeve te je na posao došao sa Golfom 7. Nije osobno bila prisutna kada je tuženik rekao tužitelju da donese novac. Tužitelj joj je rekao da je pričao sa tuženikom u kafiću kako će podići kredit u banci radi kupnje vozila te da je tada tuženiku izložio ideju, a točnu kombinaciju ne zna. Ono što je njihov plan bio jest da traže i gledaju vozila što novijeg datuma jer su bili u procesu kupnje vozila. Ne zna tko je bio vlasnik navedenog vozila Golf 7 niti Infinitiy. Iskazuje kako nije bila prisutna kada je tuženik obećao tužitelju da će mu vratiti navedeni novac. Nema saznanja temeljem koje pravne osnove je tuženik koristio vozilo Infinity.

24. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja kao stranke u dijelu u kojem isti navodi kako mu je tuženik preporučio Auto Ursus radi kupnje vozila, da je prvotno vozio Golf 7, potom Infinity kao i da je navedena vozila vratio jer nije bio zadovoljan, odnosno vozilo Infinity mu je bilo preskupo. Sud je prihvatio i iskaz tužitelja u dijelu u kojem isti navodi kako mu je tuženik potom ponudio korištenje njegovog vozila Opel Insignia za vrijeme trajanja leasinga i da je on isto koristio sljedećih godinu dana kao i da ga je u konačnici vratio. Sud ukazuje kako navedeno proizlazi i iz iskaza tuženika, kao i svjedoka ĆE i CE. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja i u dijelu u kojem isti navodi kako nije sklopio nikakav pisani ugovor sa Autom Ursusom ili sa tuženikom, da utuženi iznos nije predao tuženiku već djelatniku Auto Ursusa, te da nema saznanja je li Auto Ursus utuženi iznos predao tuženiku, kao i u dijelu u kojem navodi kako tuženiku nije plaćao naknadu za korištenje njegovog vozila Opel Insignia koje je koristio godinu dana, te da nema saznanja je li tuženik od Auto Ursusa uzimao druga vozila. Prihvaćen je i dio iskaza u kojem tuženik navodi kako navedeno potraživanje nije prijavio u stečajnom postupku provedenim nad Auto Ursus. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem isti navodi kako mu je tuženik obećao dati iznos od 60.000,00 kn odnosno vratiti navedeni iznos koji je on predao godinu dana ranije nekom djelatniku u Auto Ursusu, jer navedeno ne proizlazi niti iz iskaza tuženika niti iz iskaza svjedoka ĆE, a nije prihvaćen ni dio iskaza u dijelu u kojem navodi da Auto Ursus nije imao druga vozila marke Infinity jer navedeno proizlazi i iz iskaza tuženika i svjedoka OE.

25. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tuženika kao stranke, obzirom je njegov iskaz u bitnom dijelu, kako je to prethodno navedeno, u međusobnom suglasju sa iskazom tužitelja, kao i u suglasju sa iskazom svjedoka OE i ĆE posebice u dijelu da je Auto Ursus imao više vozila marke Infinity, kao i da je tuženik uzeo od Auto Ursusa u najam vozilo Infinity na nekoliko mjeseci (znači ne od tužitelja) sve dok nije kupio vozilo Ford Focus koje i danas vozi njegova supruga, a u odnosu na usmeno dogovorenu cijenu otkupa vozila Opel Insignia u iznosu od 80.000,00 kn nakon proteka leasinga i godine dana sud ukazuje kako navedeno proizlazi i iz iskaza ĆE kao i tuženika. Sud stoga prihvaća životnim i logičnim da upravo iz tog razloga tuženik nije od tužitelja tražio naknadu za korištenje vozila Opel Insignia jer je smatrao da su se usmeno dogovorili oko otkupa vozila nakon godine dana korištenja za cijenu od 80.000,00 kn, a jasno je utvrđeno kako iznos od 60.000,00 kn tuženik nikada nije primio jer i tužitelj u svom iskazu navodi kako tuženiku nije niti predao već djelatniku Auto Ursusa. Sud nije posebno cijenio iskaz tuženika u dijelu u kojem isti navodi kako je prijavio svoje potraživanje prema Auto Ursusu u stečajnom postupku te da se isto odnosi na kombi vozilo vrijednosti 179.000,00 kn jer isto nije predmet ovog postupka.

26. Nadalje, sud je prihvatio iskaz svjedoka OE u dijelu u kojem isti navodi kako se sjeća da mu se tuženik obratio vezano za najam nekog vozila, ali ne zna kojeg što sud smatra životnim i logičnim obzirom svjedok navodi kako je navedena tvrtka Auto Ursus na raspolaganju imala puno vozila, a od kojih je čak 10 - 15 bilo marke Infinity. Sud je prihvatio iskaz ovog svjedoka i u dijelu u kojem isti navodi kako ne poznaje tužitelja niti ima saznanja da se isti ikada obraćao Auto Ursusu radi kupnje vozila, te u dijelu u kojem navodi kako primanje gotovine u nije niti bilo dozvoljeno niti je on ikada primio iznos na koji se tuženik poziva ili kakav drugi veći iznos te da je vrlo rijetko imao osobni kontakt sa klijentima. Sud je prihvatio iskaz ovog svjedoka i u dijelu u kojem isti navodi kako tuženik nikada nije bio zaposlenik Auto Ursusa niti ovlašten na iznajmljivanje i/ili prodaju vozila u navedenom društvu.

27. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĆE u dijelu u kojem isti navodi kako su tužitelj i tuženik dogovarali otkup vozila Opel Insignia nakon isteka leasinga jer navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja i tuženika, a i u dijelu kako je vezano za navedeno vozilo dogovorena cijena od 80.000,00 kn budući navedeno proizlazi i iz iskaza tuženika. Također, sud je prihvatio iskaz ovog svjedoka i u dijelu u kojem isti navodi kako je tuženik vratio vozilo Opel Insigniu jer je ključeve vratio svjedoku u caffe baru kojeg je on vlasnik, kao i u dijelu u kojem je vozilo vratio jer nema novaca za isti što proizlazi i iz iskaza tužitelja i tuženika te u dijelu da je da je vozilo bilo oštećeno u trenutku vraćanja jer to navodi u svom iskazu i tužitelj. Sud je prihvatio iskaz ovog svjedoka i u dijelu u kojem navodi kako je tuženik od Auto Ursusa uzeo u najam vozilo Infinity koji je potom vratio jer je kupio vozilo Ford Focus koje i danas koristi, a što proizlazi i iz iskaza tuženika. Također, sud je prihvatio iskaz ovog svjedoka i u dijelu u kojem navodi kako je tuženik od Auto Ursusa povremeno iznajmljivao i druga vozila (kombi vozila) za potrebe rukometnog kluba u kojem je radio kao trener.

28. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka CE obzirom ista nema neposrednih saznanja što je i sama istaknula u iskazu, no sud ukazuje kako je ista navela kako tuženik nije plaćao nikakvu naknadu tužitelju za korištenje vozila Opel Insignia, a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja i tuženika.

29. Sud je provedenim postupkom utvrdio kako su tužitelj i tuženik bili poznanici, da je tuženik rekao tužitelju da planira kupnju automobila povodom čega je podigao kredit na iznos od 60.000,00 kn te da mu je tuženik predložio da se za navedenu kupnju vozila obrati tvrtki Auto Ursus koja se navedenim bavi, da je tuženik potom podigao iz banke iznos od 60.000,00 kn i navedeni iznos predao nekom od djelatnika navedene tvrtke bez izdavanja potvrde o predanom iznosu čime sud ukazuje kako je navedeni iznos tužitelj nekome predao, a kome točno nije utvrđeno tijekom postupka, (no svakako to nije bio tuženik) te je potom dobio ključeve vozila Golf 7 sa kojim nije bio zadovoljan pa je potom preuzeo vozilo Infinity koje je koristio nekoliko dana i isto vratio jer mu je vozilo bilo preskupo, a o svemu je informirao i tuženika. Tužitelj je potom na prijedlog tuženika, sa kojim se suglasio, od tuženika uzeo na korištenje vozilo Opel Insignia za koje je tuženik otplaćivao leasing i koje je prema usmenom dogovoru između tužitelja i tuženika planirao otkupiti od tuženika nakon isteka godine dana kada je bio i istek leasinga na navedeno vozilo, te je tužitelj navedeno vozilo koristio bez plaćanja ikakve naknade tuženiku, a za ukazati je da ga naknadu za isto tuženik nije niti tražio jer je očekivao da će tuženik nakon isteka leasinga otkupiti od njega navedeno vozilo. Tuženik je nakon što je svoje vozilo Opel Insignia dao na korištenje tužitelju, kod Auto Ursusa iznajmio vozilo Infinity kojih navedena tvrtka ima 10-15 u voznom parku, te je nakon nekoliko mjeseci vozilo vratio i kupio drugo vozilo Ford Focus koje i danas koristi njegova supruga. Sud je provedenim postupkom utvrdio i da tuženik nikada nije primio navedeni novac u iznosu od 60.000,00 kn obzirom i sam tužitelj navodi da taj iznos nije predao tuženiku već nekom djelatniku tvrtke Auto Ursus i to bez potvrde o predaji navedenog iznosa, a tužitelj nema saznanja je li i tko navedeni iznos eventualno naknadno predao tuženiku, čime provedenim postupkom tužitelj ničim nije dokazao kako je tuženik navedeni iznos ikada primio i da bi slijedom navedenog bio u obvezi isti i vratiti. Nadalje, vozilo Opel Insignia je vraćeno i u nešto manje oštećenom stanju, za što tuženik nikada od tužitelja nije potraživao naknadu štete, a tijekom razdoblja dok je tuženik koristio to vozilo, tuženik je otplaćivao leasing na navedenom vozilu, što ne spori niti tužitelj. U postupku je utvrđeno i kako tuženik nikada nije bio zaposlenik tvrtke Auto Ursus niti ovlašten na bilo koji način na iznajmljivanje ili prodaju vozila u vlasništvu navedene tvrtke. U odnosu na preostalo potraživanje vezano za troškove servisa i zamjene određenih dijelova na vozilu Opel Insignia, sud ukazuje kako iz priložene dokumentacije u spisu (računa broj 2759/01/18 i ponude broj 422/2019 ) ne proizlazi da bi bilo kakve troškove vezane za navedeno vozilo podmirio tužitelj, dapače, sama ponuda glasi upravo na tuženika, a ne na tužitelja, dok tužitelj u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a ne dostavlja u spis dokaza o podmirenju navedenih troškova u smislu ispisa provedene uplate ili ispisa sa transakcijskog računa.

30. Nadalje, sud smatra kako je tuženik obzirom na činjenicu da je sam izjavio da je utuženi iznos od 60.000,00 kn predao djelatniku Auto Ursusa navedeni iznos potraživati od istog, odnosno da je trebao navedeno potraživanje prijaviti tijekom provođenja stečajnog postupka nad istim, a što je isti propustio učiniti i što je i sam naveo u svom iskazu.

31. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (čl. 1111. st. 2. ZOO-a).

32. Kako u postupku tužitelj nije dokazao da je predmetni iznos od 60.000,00 kn predao tuženiku na ime kupnje vozila odnosno po osnovi koju tužitelj navodi u tužbi kao naknadu za korištenje vozila i eventualnu prodaju istog, a budući tuženik osporava da je navedeni iznos ikada primio, to ovaj sud smatra kako tužitelj tijekom provedenog postupka nije pružio dovoljno uvjerljive dokaze kojima bi dokazao postojanje činjenica na kojima temelji svoj zahtjev. Kako je teret dokazivanja činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev tužitelja, na tužitelju, a iste nisu dokazane provedenim parničnim postupkom, time nisu niti ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sam navod tužitelja nije dovoljan za zaključak o postojanju tražbine, osobito imajući u vidu kako tuženik osporava i primitak novca po navedenoj osnovi i troškove servisa na navedenom vozilu Opel Insignia. Budući tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, time nisu niti ispunjene zakonske pretpostavke za obvezu tuženika na vraćanje utuženog iznosa po osnovi stjecanja bez osnove.

33. Slijedom navedenog, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 221.a ZPP-a u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a i odredbi o stjecanju bez osnove sukladno čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a, odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi na isplatu iznosa od 8.636,27 eura u cijelosti, čime je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP -a, čl. 155. ZPP- a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad (Narodne novine broj 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) te priloženom troškovniku, sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 8.636,27 eura dok je stopa zatezne kamate na trošak određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Tuženiku je tako priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.875,00 eura i to na ime sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 7. toč. 1., sastava podneska od 15.4.2026. prema Tbr. 8. toč. 1., potom za zastupanje po odvjetniku na ročištima dana 11.11.2024., 3.3.2025., 5.6.2025., 23.1.2026. i 26.5.2026. prema Tbr. 9. toč. 1. za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, kao i za pristup odvjetnika na ročište za objavu u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. toč. 3., sve uz pripadajući PDV 25%, što ukupno iznosi 1.875,00 eura, čime je odlučeno kao u točki II. izreke.

35. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 3. srpnja 2026.

Sudac:

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.

U Zagrebu, dana 3. srpnja 2026. godine

Viši sudski savjetnik - specijalist: Lidija Đogaš Batovanja