Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-232/2026-7

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u parničnom predmetu tužitelja MF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku odvjetniku iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika OTP Banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 ( kao pravni slijednik Societe Generale –Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61), zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & partneri d.o.o., iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 30, 10 000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, nakon zaključenog pripremnog ročišta održanog dana 1. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a). 3. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u ovom predmetu kao nedopuštena.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 375,00 Eur-a sve tu u roku od 15 dana.

III. U razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa odbija se zahtjev za naknadu troška tuženika kao ne osnovan.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 da punomoćniku tužene odvjetnici Sanji Vukini iz Zagreba, OIB [osobni identifikacijski broj], Prilaz Gjure Deželića 30, 10 000 Zagreb, naknadi parnični trošak u iznosu od 312,50 Eur-a sve to u roku od 8 dana.

V. U razlici od zatraženog ( 594,50 Eur-a) do dosuđenog iznosa od 312,50 Eur- a zahtjev za naknadom troška punomoćnika tužene čija se isplate potražuje na teret Republike Hrvatske odbija se kao ne osnovan.

VI. Odbija se zahtjev za naknadu troška punomoćnika tužitelja odvjetnika Predraga Kralika iz Bjelovara, OIB [osobni identifikacijski broj], Frede Rusana 4, OIB kojim bi se obvezalo Republika Hrvatsku OIB 52634238587 da mu naknadi trošak u iznosu od 333,20 Eur-a kao ne osnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnošenjem tužbe kod Općinskog suda u Bjelovaru, dana 10.ožujka 2026 pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnim dijela odredbe članka 12.1 Ugovora o kreditu broj 50484/06 od 07.rujna 2006 godine zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može otplatiti neotplaćeni iznos kredita jednokratno prije krajnjeg roka dospijeća. Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.“

2. Rješenjem predsjednika Žs Bjelovar kao predsjednika zajednički neposredno višeg suda broj 31 Su-201/2026-2 od 8. travnja 2026. ( 19-20) svrsishodnom delegacijom parnični predmet Os Bjelovar broj P-191/2026 dostavljen je u rješavanje ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za daljnje postupanje o kojoj činjenici su temeljem čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) dopisom ovog suda ( 25- 26) izvještene stranke spora.

3. Iznoseći činjenične tvrdnje na kojima temelji osnovanost tužbenog zahtjeva a koje su navedene pod toč. II navoda tužbe, ima se zaključiti da podnesenim deklaratornim tužbenim zahtjevom, tužitelj od suda traži pružanje pravne zaštite utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 12.1 predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita (tzv izlazne naknade), zbog nastale posljedice povrede njegovih prava koje kao potrošač ostvaruje temeljem činjenične tvrdnje (teze) čija se osnovanosti u postupku tek ima utvrditi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smat rati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Uz podnesenu tužbu dostavljen je materijalni dokaz (3) kojim se dokazuje činjenica da je temeljem citirane ugovorne odredbe radi utvrđenja dijela čije ništetnosti je tužbeni zahtjev sudu i podnesen, tuženiku kao kreditoru dana 12.11.2010 po tužitelju isplaćen iznos od 812,44 CHF/4.574,27 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

4. U odgovoru na tužbu ( 15-17) tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača ističe da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača koja činjenica se u tužbi ne dokazuje, te se predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nadalje ne osporava činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva u dijelu gdje se tvrdi da je ništetna odredba čl. 12.1 predmetnog Ugovora o kreditu kojom se određuje da će za prijevremena otplatu kredita banka naplatiti naknadu u skladu sa Odlukom o tarifi naknade banke a koja primjenjiva Odluka o tarifi naknade banke je bila dostavljena tužitelju i objavljena na službenim stranicama tuženika , ali se usprkos tome i nadalje ne priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva, te se i dalje predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku sukladno troškovniku sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na cjelokupni parnični trošak teku od dana donošenja prvostupanjske odluke nadalje.

5. Obzirom da je tužitelj podnošenjem deklaratorne tužbe ( čl. 187 st 1 ZPP-a) kod ovog suda zatražio zaštitu svojih povrijeđenih prava koje ostvaruje kao potrošač na način da mu se pruži pravna zaštite tako da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 12.1 Ugovora o kreditu ( (5-10), navodima na kojima temelji osnovanost postavljenog deklaratornog zahtjeva po kojem se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, da je predmetnim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da bi se kod suda moglo zahtijevati pružanje pravne zaštite na način kako to podnesenom tužbom kojom je inicirao ovaj postupak zahtjeva tužitelj, po njemu se kao stranci treba prvo dokazati postojanje pravnog interesa za podnošenjem takve tužbe iz čl. 187 st 1 u vezi sa st 2 navedenog člana ZPP-a. O navedenom pitanju se ovaj sud u nastavku obrazloženja pazeći po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka ( od trenutka podnošenja tužbe do zaključenja ročišta za glavnu raspravu) na to da li tužitelj ima ili nema pravni interes za njezinom podnošenjem i ostvarivanjem pružanja pravne zaštite navedenog sadržaja tim više što je i na pripremno ročištu održanom dana 1.lipnja 2026 ( 30-31) kada je obrazlagao osnovanost toga interesa sa pozivom na dostavljene odluke viših sudova ( 41-72) a koje postojanje pravnog interesa je po tuženoj strani na pripremnom ročištu dovedeno u pitanje tvrdnjom da takav interes ne postoji u vezi toga spornog pravnog pitanja ovaj sud se očituje na način kako slijedi:

-nije sporno da je podnesena tužbe deklaratornog pravnog značaja ( čl. 187 st 1 ZPP - a) gdje se postojanje pravnog interesa za njezinom podnošenjem mora po tužitelju ne dvojbeno dokazati ( čl. 187 st 2 ZPP-a) da postoji i to sve u smislu da bez njezina podnošenja i pružanja pravne zaštite koju ostvaruje na taj način a u cilju daljnjeg ostvarenja ili zaštite svojih subjektivnih prava koja proizlaze iz nekog pravnog odnosa za koji se podnesenom deklaratornom tužbom kao u konkretnom slučaju tvrdi da kao takav u jednom dijelu ne postoji ( ništetnost dijela čl. 12.1 Ugovora o kreditu), ne bi mogao ostvariti određenu pravnu korist a koju zbog nastale povreda prava iz sklopljenog ugovornog odnosa ostvaruje kao potrošač ( čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03)) budući tu korist ( povrat ne osnovano plaćenih iznosa na ime tzv "izlazne naknade" koja bi se potraživala primjenom instituta stjecanje bez osnove po čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05-155/2 dalje ZOO-a, zbog utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 12.1 Ugovora o kreditu, obzirom je povrat takve koristi zapravo jedina nastala pravna posljedica utvrđenja ništetnosti predmetne ugovorne odredbe razmatrano sve po čl. 323/1 ZOO-a) ne bi mogao ostvariti na neki drugi način ( dakle niti kondemnatronom niti konstitutivnom tužbom) nego upravo tako podnesenom deklaratornom tužbom gdje u tome slučaju pravni interes za njezinim podnošenjem mora biti dokazan da kao takav postoji ( čl. 187 st 2 ZPP-a) i to od trenutka njezina podnošenja do zaključenja ročišta za glavnu raspravu, sve to za razliku od kondemnatorne tužbe gdje se taj interes pre tpostavlja i nije ga potrebno posebno dokazivati.

6. Isticanjem tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 12.1 predmetnog ugovora o kreditu ima se utvrditi činjenica ne postojanja pravnog odnosa ( ugovornog odnosa) u dijelu tako sklopljenog pravnog posla ( Ugovora o kreditu od 07.09.2006 , list 5-9 spisa) a koja odredba kao sastavni dio ugovora o kreditu stvara prava i obveze između ugovornih stranaka, pa tako i plaćanja tzv "izlazne naknade" koja se ima obračunati na ime prijevremene otplate kredita i gdje za njega odnosno u ovom postupku tužitelja ( odnosno iz ugovornog odnosa korisnika kredita) nastaje obveze plaćanja te naknade ( koja je prema priloženom dokazu i plaćena dana 12.10.2010, u iznosu od 812,44 CHF/4.574,37 kn, list 3 spisa) , dok za u ovom postupku tuženika odnosno iz kreditnog odnosa kreditora nastaje subjektivno pravo za ostvarenjem prava na naplatu takve dospjele novčane tražbine.

7. Dovodeći u vezu tumačenje odredbe čl. 187 st 1 i 2 ZPP-a sa analizom suda koja je izložena u toč 7 i 8 ovog obrazloženja ove odluke jasno se može zaključiti da se krajnji pravni interes radi ostvarenja pravne koristi u vidu povrata ne osnovano plaćenog iznosa ( tzv izlazne naknade) izvršenog temeljem dijela ništetne odredbe čl. 12.1 ugovora o kreditu kroz realizaciju legitimnog pravnog i ekonomskog interesa utemeljenog na odredbi čl. 323 st 1 ZOO-a može u konkretnom slučaju ostvariti kondemnatornom tužbom gdje se što se po sudu ponovo ističe postojanje pravnog interesa u tome slučaju presumira i nije ga potrebno posebno dokazivati za razliku od deklaratorne tužbe iz čl. 187 st 1 ZPP-a.

8. Analiza citirane zakonske odredbe čl. 187 st 2 ZPP-a . putem njezine daljnje razrade kod utvrđenja postojanja procesne pretpostavke u vidu utvrđenja postojanja pravnog interesa za traženjem deklaratorne zaštite zakon je odredio na način da pravo na ovu zaštitu postoji:

- kad je to posebnim propisom predviđeno

– kada zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice (npr. u ovršnom ili stečajnom postupku, u ostavinskom ili u nekom drugom izvanparničnom postupku), pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od dužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes;

- kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa

- kada tužitelj ima „neki drugi“, određeni pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, u nedostatku presumpcije o njezinom postojanju.

9. Po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju radi se o izravnoj individualnoj zaštiti povrijeđenog prava tužitelja za koju tvrdi da mu je nastala kao posljedica sklapanja ugovora o kreditu u dijelu ništetne odredbe čl. 12.1 toga Ugovora (plaćanja "izlazne naknade") koju je kao tipsku odredbu unaprijed formu lirao tuženik kao kreditor bez mogućnosti da se o njoj pregovora što je dovelo do povrede načela ugovorne ravnopravnosti stranaka na štetu tužitelja kao potrošača te kao takva predstavlja razlog njezina nepoštenja ( ništetnosti) po čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

10. Da se u ovom predmetu radi o činjenično drugačijoj situaciju u odnosu na onu gdje se zaštita ostvarivala u postupku pokrenutom po kolektivnim tužbama govori u prilog argumentacija ovog suda da prema stavu VSRH rokovi zastare ostvarivanja individualne pravne zaštite utemeljene na činjeničnim utvrđenjima iz kolektivnog spora temeljem kondemantorno postavljenih tužbenih zahtjeva ( restitucijskih zahtjeva) počinju teći od dana pravomoćnosti odluka koje su donesene u tome sporu, za razliku od restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječnja 2020. (broj Su -IV- 47/2020).) a da se citirano pravno shvaćanje ima primijeniti u ovom predmetu govori razlog što to pravno shvaćanje obrazlaže pitanje zastare u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito pa tako i onih dijelova ne postojanja pravnog odnosa koji nisu bili predmetom njihove analize u kolektivnom sporu kao što je konkretno slučaj u ovom predmetu ( ne osnovno plaćanje tzv izlazne naknade zbog ništetnosti dijela čl., 12.1 Ugovor o kreditu) , zbog čega nije bilo nužno ostvarivati pravnu zaštitu povrijeđenih prava podnošenjem deklaratorne tužbe što proizlazi iz shvaćanja VSRH koje se izlaže u slijedećoj točki obrazloženja ove odluke.

11. Prema shvaćanju revizijskog suda ( VSRH Revd 3228/2021-2 od 12.04.2022) kojim se dodatno argumentira osnovanost stava suda iz toč 12 obrazloženje ove odluke a kojima se demantira osnovanost navoda tužitelja kada argumentira utemeljenost svoga stava u prilog postojanja pravnog interesa da zaštitu svojih povrijeđenih prava u ovom postupku nastoji ostvariti podnošenjem deklaratorne tužbe sud ( VSRH) ističe da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

"3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite".

12. Nadalje niti odredba čl. 327 i čl. 322 Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05- 155/23 dalje ZOO-a) nema značenje " posebnog propisa" temeljem kojeg se ostvaruje pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe jer se kroz provedenu analizu kako utvrđenog činjeničnog stanju stvari u ovom predmetu ( jer je pitanje postojanja ili ne postojanja pravnog interesa za pružanjem pravne zašite određenog sadržaja u osnovi činjenično pitanje koje se ima rješavati od slučaja do slučaja) tako i odredbi procesnog prava ( ZPP-a) u konkretnom slučaju ostvarenje krajnjeg pravnog interesa tužitelja kroz realizaciju ostvarenje povrata ne osnovano plaćenog iznosa "izlazne naknade" nastale kao posljedice njegova povrijeđenog prava kao potrošača ( čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03) kao i njegovog legitimnog pravnog (ekonomskog interesa) utemeljenog na odredbi čl. 323 st 1 ZOO-a., može u konkretnom slučaju ostvariti kroz pružanje pune pravne zaštite putem podnesene kondemnatorne tužbe tim više što bi početak roka za podnošenjem zahtjeva za ostvarenjem prava na naplatu novčane tražbine (rok zastare) iz pravnog odnosa za koji se tvrdi da ne postoji ( povrat ne osnovano plaćene naknade izvršene temeljem dijela čl. 12.1 sporne odrede ugovora o kreditu (5-10) čija se ništetnost podnesenom tužbom nastoji utvrditi) po prirodi stvari u tome slučaju mogao početi teći kada i podnesena kondemnatorne tužba te bi u tome postupku bila utvrđena ništetnost-nepostojanja dijela toga spornog pravnog ( ugovornog ) što bi se razmatralo kao prethodno pitanje ( čl. 12 st 1 ZPP -a) dakle činjenica ništetnosti postojanja ugovora u tome dijelu bila bi utvrđena na "drugi način " sve to prema zauzetom pravnom shvaćanju VSRH (broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020). Stoga kada se ovakvi razlozi koji govore u prilog utvrđenja odlučnih činjenica dovedu u vezu sa odredbom čl. 187 st 1 i 2 ZPP -a onda se može zaključiti da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenjem posebne deklaratorne tužbe kojom je inicirao pokretanje ovog parničnog postupka putem kojeg bi ostvario realizaciju svoga krajnjeg opravdanog i legitimnog pravnog interesa utemeljenog na odredbi čl. 323 st 1 ZOO-a a nastalog kao posljedica povrede njegova prava kao potrošača iz čl.81 Zakona o zaštiti potrošača /03 zbog utvrđenja ništetnim dijela odredbe čl. 12.1 Ugovora o kreditu i to po osnovi povrata ne osnovno plaćenog iznosa na ime tzv izlazne naknade (812,44 CHF/4.574,37 HRK, list 3 spisa , naplaćena 12.11.2010). Osim toga pravilnost ovakvog stava suda proizlazi i iz dijela dostavljenih odluka viših sudova gdje su se potvrđivale odluke nižih sudova po postavljenim objektivno kumuliranim tužbenim zahtjevima ( čl. 188 st 1 ZPP-a) gdje su tužitelji uz deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu gdje je ugovorena obveza plaćanja "izlazne naknade" postavili istovremeno i kondemnatorni zahtjev za isplatom tako ne osnovano plaćenih iznosa po osnovi tako ugovorene naknade ( Gž-762/2025-2 od 17.12.2025 ŽS Varaždin, Gž-321/2026-2 od 15.04.2026 Žs Velika Gorica, Žs-1010/2025-3 od 03.09.2025 Žs Rijeka, Gž-26/2024-2 od 4.11.2025 ŽS Zagreb) i gdje svi zahtjevi u kondematornom dijelu za isplatom tako ne osnovano plaćenih iznosa, nastalih kao posljedica povrede subjektivnog prava na strani tužitelja ( početak tijeka roka zastare) nisu mogli biti postavljeni prije nego je ( prema pravnom shvaćanju VSRH) ništetnost ugovora utvrđena pravomoćnom odlukom suda ili što se naglašava posebno po ovome sudu te se dodatno citira pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječn ja 2020. (broj Su-IV-47/2020) prije nego je ".. na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" a to znači prema razumijevanju ovog suda kao prethodno pitanje ( čl. 12 st 1 ZPP-a) što kao istaknuti razlog ukazuje na zaključak da je i rok zastare za ostvarenjem prava na povrat ne osnovno plaćenih iznosa gdje se radi ocjene njihovoj osnovanosti moralo prethodno raspraviti prejudicijelno pitanje ne postojanja dijela ugovornog odnosa nije niti mogao započeti teći prije nego je takva kondmenatorna tužba sudu i podnesena, dakle mogao je započeti teći jedino istovremeno sa njezinim podnošenjem.

13. Stoga je tužitelj na osnovu predvidive sudske prakse koja mu je evidentno bila poznata kada je u pitanju ostvarenje pravnog interesa i postojanja pravne koristi koja se nastoji ostvariti temeljem povrata ne osnovano plaćenih iznosa izvršenih na osnovu preuzete obveze plaćanja tzv "izlazne naknade", ( Gž-762/2025-2 od 17.12.2025 ŽS Varaždin, Gž-321/2026-2 od 15.04.2026 Žs Velika Gorica, Žs-1010/2025-3 od 03.09.2025 Žs Rijeka, Gž-26/2024-2 od 4.11.2025 ŽS Zagreb ) mogao na efikasan način ostvariti kroz utemeljena očekivanja da će punu pravnu zaštitu svoga povrijeđenog prava moći ostvariti podnošenjem kondemnatorne tužbe bez obzira što takav zahtjev za njihovu naplatu nije mogao podnijeti prije nego je ništetnost ugovora utvrđena pravomoćnom odlukom suda ali ju je kao takvu mogao podnijeti ako je činjenica postojanja ništetnosti ugovora utvrđena "na drugi način" budući utvrđenje ništetnost dijela pravnog odnosa odnosno samog ugovora u dijelu gdje je ugovorena obveza plaćanja tzv izlazne naknade ne zahtjeva da ona bude prema iznesenom pravnom shvaćanju VSRH ( (broj Su-IV-47/2020 od 30.siječnja 2020) isključivo utvrđena pravomoćnom odlukom suda što bi predstavljalo pretpostavku za postavljenjem kasnijeg kondemnatornog zahtjeva u novom postupku, nego u sudskim postupcima sukladno takvom stavu VSRH može biti utvrđena i "na drugi način" odnosno po ocjeni ovog suda kao prethodno pitanje u okviru samog postupka izravno pokrenutog kondemnatornom tužbom ( čl. 12 st 1 ZPP-a). Upravo iz navedenog razloga nije bilo stoga potrebno da se radi ocjene osnovanosti postavljenog kondemnatornog zahtjeva putem kojeg se ostvaruje konkretni i konačni pravni interes tužitelja kroz povrat dijela ne osnovano plaćenog iznosa na ime plaćene "izlazne naknade" čeka pravomoćnost odluke u dijelu ranije postavljenog deklaratornog tužbenog zahtjeva u posebnom parničnom postupku , što kao razlog postojanja pravnog interesa za podnošenjem deklaratorne tužbe po ocjeni ovog suda ne osnovano u suštini stvari između ostaloga navodi tužitelj sve to prema shvaćanju ovoga suda kada se poziva na dostavljene odluke viših sudova ( 41-71).

14. Činjenica jest i to da se pravna zaštita kako to proizlazi iz dijela drugih odluka viših sudova na koje se tužitelj poziva a koje su dostavljene na pripremnom ročištu održanom dana 01.06.2026 ( 41-71) ostvarivala na način kao u ovom predmetu podnošenjem tužbenog zahtjeva deklaratorne naravi iz čl. 187 st 2 ZPP -a , međutim bez obzira na takve odluke na koje se tužitelj poziva jasno je da potrošač zaštitu svoga prava može ostvariti na drugi izravniji način podnošenjem kondemnatorne tužbe ( čl. 188 st 1 ZPP-a) što ne dvojbeno proizlazi iz odluke VSRH ( Rev-673/2023-2 od 13.02.2024). U navedenom postupku ostvarivala se pravna zaštita povrijeđenog prava tužitelja kao potrošača po osnovi izvršene obveze plaćanja tzv "ulazne naknade" također sa pozivom na odredbu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača /03 dok se u ovom predmetu krajnji pravni interes ostvaruje kroz povrat ne osnovano plaćenog iznosa na ime tzv "izlazne naknade", ali ta činjenica ne mijenja ništa na stvari u pogledu načina ostvarenja pravne zaštite –načina djelovanja ( modus operandi) gdje je tužitelj sudsku zaštitu svoga povrijeđenog prava koju ostvaruje kao potrošač zbog plaćanja tzv "ulazne naknade" u navedenom predmetu koji je razmatran od strane VSRH kod obrade kredita ostvarivao istovremenim podnošenjem objektivno kumuliranih tužbenih zahtjeva ( deklaratornog i kondemnatornog ) te da stoga a na tragu tako iznesenog razloga koji govori u prilog utvrđenja odlučne činjenice nije nužno bilo potrebno niti opravdano radi ostvarenje pravne zaštite povrijeđenih prava tužitelja u ovom postupku (bez obzira što se ovdje radi o utvrđenju ništetnosti dijela odredbe ugovora o kreditu iz čl. 12.1 ugovora gdje je ugovorena obveza plaćanja "izlazne naknade" ) posebno podnositi deklaratornu tužbu iz čl. 187 st 1 ZPP-a što je po ocjeni suda snažan razlog u prilog njegovoj argumentaciji koji dodatno ukazuje na pravilnost zaključka ovog suda oko ocjene (ne)postojanje pravnog interesa tužitelja iz čl. 187 st 2 ZPP -a za podnošenjem predmetne deklaratorne tužbe.

15. Nadalje (ne)postojanje pravnog odnosa kao prethodno pitanje kod podnošenje kondemnatorne tužbe (gdje se pravni interes pretpostavlja i ne treba ga posebno dokazivati) u tome slučaju moglo bi se utvrđivati kao prethodno pitanje ( čl.12/1 ZPP - a) u postupku, ili isticanjem incidentalne tužbe po čl. 187 st 3 ZPP-a, ili objektivnom preinakom tužbe gdje se uz postojeći kondemnatorno podneseni zahtjev može naknadno istaknuti i deklaratorni tužbeni zahtjev ( čl. 191 st 1 u vezi sa čl. 188 st 1 ZPP-a) ali ono što je važno naglasiti i u jednom i drugom slučaju nema razloga koji ukazuju na osnovanost zaključka suda da se zahtjev za ostvarenjem pružanja pune pravne zaštite povrijeđenog prava ne bi mogao izravno ostvariti podnošenjem kondemantorne tužbe, odnosno drugim riječima zaključuje se da bi se i bez podnošenja deklaratorne tužbe postojanja pravnog interesa kroz ostvarenje pravne korist punog povrata ne osnovano plaćenog iznosa "ulazne naknade" temeljem dijela ništetne odredbe čl. 12.1 Ugovora o kredita po čl. 1111 ZOO-a mogao ostvariti na taj način (kondemnacija) i da stoga nije bilo nužno pokretanja ovog postupka, ovo i zbog razloga što tužitelj nije učinio vjerojatnim činjenicu da će ako njegov deklaratorni tužbeni zahtjev bude usvojen to za njega nužno predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske odluke donesene u tome pogledu ne bi mogao na drugi način ostvariti pa tako primjerice da bi se na taj način pružanjem takve pravne zaštite (podnošenjem deklaratorne tužbe) izbjegla mogućnost nastupa zastare kod mogućeg postavljanja kasnijeg kondemnatornog zahtjeva. U argumentaciji osnovanosti ovakvog zaključka sud ističe da se pitanje ostvarenje pravne koristi kroz povrat ne osnovano plaćenog iznosa postavljenim kondemnatornim zahtjevom u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje činjenicom mogućeg gubitka tako postavljenog tužbenog zahtjeva u slučaju podnošenja takve tužbe sve u cilju prisilnog ostvarenja zaštite tako povrijeđenog subjektivnog prava tužitelja ( nastupom zastare) budući početak tijeka roka zastare iz čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05-155/23 dalje ZOO-a) u vezi sa čl. 215 st 1 ZOO-a nije mogao niti započeti teći prije nego je pravomoćnom odlukom suda utvrđena ništetnost ugovora ili da je takva ništetnost utvrđena na "drugi način" dakle kao prethodno pitanje ( čl. 12 st 1 ZPP -a) u okviru postupka pokrenutog izravno podnesenom kondemnatornom tužbom, čime se po ovome sudu na ovaj način istaknutom argumentacijom razumijevanja pravnog shvaćanja VSRH izravno dovodi u pitanje osnovanost moguće teze tužitelja da bez usvajanje deklaratornog zahtjeva on ne bi mogao ostvariti pravnu koristi na drugi način pa tako niti podnesenom kondemnatornom tužbom zbog mogućeg nastupa zastare kod njezina podnošenja. U tome smislu a vezano i za argumentaciju koju iznosi u toč 12 obrazloženja ove odluke sud ponovo upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog sud RH koje je izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda, održanoj 30. siječnja 2020. kada je zauzeto shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora dakle prema razumijevanju iznesenog shvaćanja od strane ovog suda nije nužno da ništetnost ugovora mora biti utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom nego se može utvrditi i na "drugi način" pa tako po ocjeni ovog suda i kao prethodno pitanje u postupku pokrenutom podnošenjem kondemnatorne tužbe ( čl. 12 st 1 ZPP -a) što parnični postupak pokrenut deklaratornom tužbom čini na taj način ne svrsishodnim i bez potrebnim sve to analizirano sa stajališta zaštite ili ostvarenja prava tužitelja kao potrošača.

16. Nadalje po zapažanju suda upravo kroz odluku VSRH (Rev-673/2023-2 od 13.02.2024) uz određenu distinkciju koja se odnosi na u tome predmetu obvezu plaćanja tzv "ulazne naknade" a u ovom predmetu tzv "izlazne naknade" što u suštini stvari nema utjecaja na drugačiji stav ovog suda budući je činjenična osnova kako u ovom predmetu tako i u citiranom predmetu VSRH gdje se razmatrala osnovnosti revizije Erste banke identična ( povreda čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača/03) , tužitelj je svoja legitimna očekivanja u vezi ostvarenja pune pravne zaštite svojih povrijeđenih prava za koje tvrdi da su mu kao potrošaču nastala kao posljedica učinjene povrede iz čl. 81 u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) mogao ostvariti kroz predvidivu sudsku praksu i u okviru takve poznate prakse i kroz predvidvi način ostvarenja pune pravne zaštite svojih povrijeđenih prava koju zahtjeva od suda da mu se pruži a na taj način i ostvarenje svoga krajnjeg pravnog interesa ( povrata ne osnovano plaćenog iznosa na ime tzv izlazne naknade) izvršenog na ime utvrđene ništetnosti dijela čl. 12.1 predmetnog Ugovora o kreditu izravno putem podnesene kondemnatorne tužbe i tako postavljenog tužbenog zahtjeva gdje bi podnošenjem takve tužbe što se ponovo ističe mogao od suda tražiti pružanje pune pravne zaštite za koju smatra da kao potrošač ostvaruje u vezi nastale povrede svoga prava budući da upravo takav način ostvarenja pravne zaštite potrošača kao tužitelja po tako postavljenom tužbenom zahtjevu ( objektivno kumuliranom i deklaratorno-kondemnatorno postavljenom) ne dovodi u pitanje niti VSRH u situaciji kada je razmatrao osnovanost postavljene revizije u konkretnom sporu ( VSRH Rev-673/2023) a niti redovni sudovi nižeg stupnja nadležnosti ( Županijski i Općinski) koji su postupali u navedenom predmetu.

17. Polazeći od citiranog stava VSRH (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći ne samo od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora nego i kada je ona utvrđena "na drugi način" dakle po razumijevanju ovog suda kao moguća potencijalno pravno relevantna činjenica (prethodno pitanje) o kojoj ovisi meritorna odluka suda u sporu po konkretno postavljenom tužbenom zahtjevu a sve to temeljem procesnih ovlaštenja koje sud ima na osnovu čl. 12 st 1 ZPP-a sa učinkom tako utvrđenog prethodnog pitanja u parnici u kojoj je to pitanje riješeno ( čl. 12 st 2 ZPP-a) kada se takvo prethodno pitanje oko ne postojanje pravnog odnosa (ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita) ima riješiti u parnici koja je pokrenuta od strane potrošača podnesenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom ( kojim se zahtjevom u osnovi saniraju posljedice utvrđene ništetnosti ugovora gdje se činjenica njegove ništetnosti utvrđivala kao prethodno pitanje budući od utvrđenja prethodnog pitanja ( postojanja ili ne postojanja prava ili pravnog odnosa) ovisi odluka u meritumu stvari po podnesenom kondemnatornom zahtjevu , čl. 323 st 1 ZOO-a) u tome slučaju se ima zaključiti da zastara ostvarenja prava tužitelja na podnošenje kondemnatornog zahtjeva radi zaštite svoga povrijeđenog prava koje ostvaruje kao potrošač ne može niti nastupiti budući je ništetnost ugovorne odredbe ( ne postojanje pravnog odnosa) kao pravno relevantna činjenica utvrđena kao prethodno pitanje upravo u tako pokrenutom postupku sa njegovim pravnim učincima koje ima samo u odnosu na postupak pokrenut kondemnatornim tužbenim zahtjevom ( čl 12 st 2 ZPP-a) . Na ovaj način može se osnovano zaključiti da bi zastarni rok prema iznesenim razlozima za podnošenjem restitucijskog zahtjeva mogao započeti teći jedino onog trenutka kada je sudu podnesen takav kondemnatorni zahtjev odnosno sa danom kada je parnica u tome smislu i pokrenuta. Temeljem iznesene argumentacije suda u tom pogledu i iznošenja razloga o odlučnim činjenicama jasno je da zaštitu svog prava tužitelj može ostvariti izravnim podnošenjem kondemnatorne tužbe te da ostvarenje pravne zaštite povrijeđenih prava putem deklaratorne tužbe za njega nužno ne može predstavljati ostvarenje određene pravne koristi budući i bez tako podnesene tužbe svoj konkretni pravni interes kroz ostvarenje povrata ne osnovano plaćenih iznosa koji su nastali kao posljedica povrede njegova prava kao potrošača može ostvariti na drugi način i to puno izravniji dakle podnošenjem kondmenatorne tužbe bez mogućnosti nastupa zastare kod njezine podnošenja.

18. Utemeljenost stava ovog suda da je podnesena deklaratorna tužba iz čl. 187 st 1 ZPP-a zbog pomanjkanja postojanja pravnog interesa ( što je u osnovi pitanje stvari koje se treba cijeniti od slučaja do slučaja) na strani tužitelja razlog njezine nedopuštenosti budući se zaštita povrijeđenog prava mogla ostvariti kondemnatornom tužbom i da se stoga radi o parničnoj radnji kao procesnoj dispoziciji koja je po ocjeni ovog suda protivna zakonu ( čl. 3 st 3 u vezi sa čl. 187 st 1 ZPP-a) obrazlaže se dodatno i stavovima nekih sudova pa tako i onog najvišeg ( VSRH) od kojih stavova ovaj sud za potrebe obrazloženje ove odluke navodi neke:

Odluka VSRH posl broj Revt 81/05-2 od 06.09.2005 cit … U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe

– što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.

U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti"- (opaska ovoga suda na citirani stav VSRH koji je primjenjiv na ovaj predmet, dakle i bez prihvaćanja deklaratorne tužbe i njezina podnošenja tužitelj je prema razlozima koje je ovaj sud iznio mogao ostvariti pravnu korist izravnim podnošenjem kondemnatorne tužbe kao instrumentom pravne zaštite putem koje može ostvariti svoj konačni pravni interesa –povrat ne osnovano plaćenih iznosa)

Odluka VSRH ( Rev 2458/12-2 od 20.svibnja 2015 koju sud citira u dijelu ".. Pravilan je stav nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje kojom zahtijeva od suda da osim o zahtjevu kondemnatorne prirode, deklaratornom presudom utvrdi i prestanak pravnog odnosa iz kojeg zahtjev proizlazi. Naime, pravni interes za isključivo deklaratornom zaštitom u pravilu ne postoji kad se ostvarenje potpune pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom".

19. Stoga prema razlozima koje je iznio u prilog utvrđenja relevantnih činjenica kada je razmatrao osnovanost prigovora tuženika a koji se odnosi na nedostatak postojanja pravnog interesa tužitelja za pružanjem pravne zaštite koju u odnosu na povrijeđeno pravo kao potrošač smatra da ostvaruje po čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača /03 podnošenjem deklaratorne tužbe sud je utvrdio da takav pravni interes iz čl. 187 st 2 ZPP-a ne postoji po tužitelju kao dokazan , nego da se u smislu iznesenih stavova koji su argumentirani po sudu u obrazloženju ove odluka a dodatno i citiranom stavovima VSRH, kao i stavovima iz odluka drugih sudova ", ( primjerice Gž-762/2025-2 od 17.12.2025 ŽS Varaždin, Gž-321/2026-2 od 15.04.2026 Žs Velika Gorica, Žs- 1010/2025-3 od 03.09.2025 Žs Rijeka, Gž-26/2024-2 od 4.11.2025 ŽS Zagreb), zaštita povrijeđenog prava tužitelja može se izravno u konkretnom slučaju ostvariti podnošenjem kondemnatorne tužbe bez obzira da li će ista biti podnesena samo kao takva tužba ( u kojem slučaju bi se nepostojanje pravnog odnosa iz koje zahtjev za ostvarenjem dospjele činidbe proizlazi utvrđivalo kao prethodno pitanje po čl. 12 st 1 ZPP-a) ili objektivno kumulirana ( čl. 188 st 1 ZPP-a) sa deklaratornom tužbom za utvrđenjem nepostojanja dijela pravnog odnosa iz kojega je zahtjev za činidbu već dospio ili će uz podnesenu takvu kondemnatornu tužbu biti postavljen incidentalni zahtjev deklaratorne naravi tijekom trajanja samog postupka sve to po čl. 187 st 3 ZPP- a, zbog čega je po čl. 288 st 2 ZPP-a dakle u fazi postupka kada je takvu odluku procesne naravi mogao donijeti (na pripremnom ročištu) sud odlučio donošenjem odluke kao u izreci ovog rješenja . Dakle prema svemu izloženom u zaključnom osvrtu suda može se osnovano zaključiti da je ostvarenje svojih legitimnih očekivanja u cilju ostvarenja zaštite svojih subjektivnih prava koja su mu kao potrošaču povrijeđena tužitelj mogao ostvariti kroz predvidivu sudsku praksu ( vidjeti toč 15 obrazloženja ove odluke, odluka VSRH Rev-673/2023-2 od 13.02.2024 ) koja mu je bila očito poznata jer se na istu u argumentaciji osnovnosti svojih navoda na kojima se temelji osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva a osporava osnovanost navoda protivne stranke i poziva, a u okviru koje prakse mu je bio i poznat predvidivi način ostvarenja pune pravne zaštite svojih povrijeđenih prava ( kondemnatorni način ostvarenja pravne zaštite kroz povrat ne osnovan plaćenih iznosa) odnosno drugim riječima takav način ostvarenja pravne zaštite mu nije mogao biti nepoznat budući u konkretnom slučaju kao što je ovaj nije nužno niti prijeko potrebno da se pravna zaštita ostvaruje prvo podnesenom deklaratornom tužbom jer zaštitu svojih prava kroz ostvarenje pravne koristi ( povrat ne osnovano plaćenog iznosa) na drugi način bez tako podnesene tužbe, iz razloga što je po ovome sudu utvrđeno da ne postoji mogućnost da bi se u slučaju izravnog podnošenja kondemnatorne tužbe tužitelj izložio mogućnosti nastupa mogućeg potencijalnog rizika nastupa zastare utužene tražbine kojem se može u tome slučaju izložiti a sve prema razlozima koje je u prilog utvrđenja odlučnih činjenica u tome smislu ovaj sud istaknuo u dijelu obrazloženja ove odluke pod toč. 19.

20. Ovakvo postupanje suda legitimno je i na zakonu utemeljeno iz razloga što ispitivanje postojanja pravnog interesa na početku postupka utječe na ostvarenje načela ekonomičnosti vođenja sudskog postupka ( da se isti provede sa što manje sudskih troškova) i efikasnosti ( brzine) postupanja suda u pružanju pravne zaštite određenog sadržaja iz kojeg načela vođenja parničnog postupka utvrđenje takvog interesa u svojoj osnovi i proizlazi. Tužitelj bi osim toga radi ostvarivanja svoga pravnog interesa u vidu ostvarenja konkretne pravne koristi morao svakako naknadno podnijeti kondemnatorni zahtjev radi povrata ne osnovano plaćenog iznosa po osnovi tzv ulazne naknade o čemu bi sud morao ponovo odlučivati novom odlukom uz "fabriciranje" novih parničnih troškova što je sve suprotno citiranim načelima vođenja parničnog postupka, a za takvim postupanjem u konkretnom slučaju nema potrebe, sve to prema stavu ovog suda i razlozima koje je iznio u prilog njegove argumentacije a koja se odnosi na način ostvarenja pravne zaštite povrijeđenih prava tužitelja za koje tvrdi da su mu kao potrošaču nastali ugovaranjem dijela ništetne ( nepoštene) odredbe čl. 12.1 Ugovora o kreditu a što se sve činjenično i procesno razmatrano i analizirano od strane ovog suda može ostvariti izravnim podnošenjem kondemnatorne tužbe ovo sve između ostaloga i sa pozivom na citiranu odluku VSRH ( Rev 2458/12-2 od 20.svibnja 2015). Reducirajući u osnovi stajalište VSRH iz te odluke po razumijevanju ovog suda ono se može svesti na zaključak da u osnovi, gdje god postoji mogućnost efikasnog i brzog postupanja suda u postupku pružanja pravne zaštite bilo povrijeđenih prava ili pružanja takve zaštite gdje se određena prava trebaju ostvariti, takva zašita se u prvom redu ima ostvariti kondemantornim ili konstitutivnim tužbama uz izuzetak gdje ostvarenja krajnjeg pravnog interesa u smislu ostvarenja pravne zašite ne bi bio moguć bez deklaratorno postavljene tužbe te uz ispunjenje zakonskih pretpostavki iz čl. 187st 2 ZPP-a ( toč. 10 obrazloženja ove odluke) i dokazivanja postojanja pravnog interesa za pružanjem pravne zaštite takvog sadržaja ( deklaratornog) koja se od suda zahtijeva.

21. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( 1.327,23 Eur-a po čl. 19 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18., 51/23 dalje ZOSP-a) temeljem čl. 154 st 1 ZPP-a tuženiku su kao osnovani po tbr 54 u vezi sa tbr 52/1 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) priznati slijedeći troškovi potrebni za uspješno vođenje ovog postupka prema postavljenom zahtjevu ( 33) :

-trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 8/1 Ot-a (15-17)

-trošak zastupanja na ročištu od 1.06.2026 u iznosu od tbr 9/2 Ot -a ( 30-31) u iznosu od 100,00 Eur-a jer se na istome u osnovi raspravljalo o pitanju procesne naravi ( pravni interes tužitelja za podnošenjem deklaratorne tužbe) ili sve ukupno iznos od 300,00 Eur-a na koji je odmjeren trošak zatraženog Pdv-a od 25% ( 75,00 Eur-a) ili sve ukupno iznos od 375,00 Eur-a koji je dosuđen toč II izreke rješenja, dok je u razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa odbijen zahtjev za naknadu troška kao ne osnovan, pa tako i po osnovi sudske pristojbe koja se potražuje na odgovor na tužbu budući obveza plaćanja iste nastaje trenutkom pravomoćnosti okončanja ovog postupka ( čl. 4 toč 1 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18.,51/23) što je jedan razlog koji se ističe dok se drugi odnosi na činjenicu da zbog potpuno ostvarenog uspjeha u postupku ista ne tereti tuženika čak niti u razmjernom dijelu zbog čega je odlučeno pod toč. III izreke rješenja.

22. Punomoćnik tuženika sa pozivom na odredbu čl. 11 s 4 i 5 Zakona o sudovima ( NN 28/13-136/25 dalje ZS-a ) postavio je zahtjev da mu se dosude troškovi delegacije ovog predmeta na ovaj sud od strane OS Bjelovar, temeljem odluke predsjednika zajednički neposredno višeg suda po osnovi troškova prijevoza kao i izbivanja iz pisarnice. Odredbom čl. 11 st 4 ZS-a je propisano cit " U slučaju iz stavka 2. ovoga članka strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

(5) Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom".

23. Kako tuženik nije dostavio cijenu koštanja karte linijskog javnog prijevoza ( autobus-vlak) na relaciji Zagreb-Virovitica-Zagreb to sud nije mogao utvrditi osnovanost postavljenog zahtjeva u tome dijelu, po čl. 11 st 4 ZS-a , dok je prosječno vremensko trajanja putovanja linijskom prijevozom putem Hrvatskih željeznica što je utvrđeno uvidom u stranicu Bus hr utvrđeno da prosječno vlakom na navedenoj relaciji traje oko 2,42 sati , u jednom smjeru i toliko u povratnom smjeru ili ukupno 5,24 sati što po čl. 11 st 4 ZS-a u vezi sa čl. 39 tarife o nagradi i naknadi odvjetnika razmatrajući osnovanosti tako postavljenog zahtjeva u skladu sa odlukom VSRH broj Rev- 442/2025-2 od 6.svibnja 2025 (toč 10 obrazloženja navedene odluke) ukazuje na dosudu iznosa od 250,00 Eur-a što uvećano za trošak Pdv-a (25%) iznosi 62,50 Eur- a ili sve ukupno iznos od 312,50 Eur-a koji je dosuđen toč IV izreke rješenja, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška po toj osnovi odbijen kao ne osnovan te je odlučeno kao pod toč. V izreke presude

24. U odnosu na postavljeni zahtjev punomoćnika tužitelja odvjetnika Predraga Kralika iz Bjelovara postavljenog temeljem čl. 11. st. 1. u vezi sa st. 4. Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) sud se očituje na način kako slijedi:

-po utvrđenju ovog suda udaljenost na relaciji od Bjelovara do Virovitice i nazad do Bjelovara u normalnim uvjetima prometa na cesti ne može biti uzrokom odsutnost i odvjetnika iz ureda zbog putovanja javnim prijevozom u vremenu duljem od tri sata budući iz dokaza samog tužitelja proizlazi utvrđenje okolnosti da trajanje puta na navedenoj relaciji Bjelovar-Virovitica s polaskom iz Bjelovara kao polaznog kolodvora u 13 h 50 min u jednom smjeru javnim autobusnim prijevozom traje 1 h 30 minuta , dok udaljenosti između navedenih gradova iznosi u jednom smjeru 65,24 km ( 37) Nadalje iz priloženog dokaza tužitelja ( 35-36) kojim nastoji argumentirati činjenicu duljine trajanja vožnje javnim linijskim autobusnim prijevozom i to autoprijevoznika Čazmatarans ne može se jasno utvrditi činjenica koliko traje vožnja javnom autobusnom linijom gdje je polazak predviđen iz mjesta Bjelovar u 7:53 sati i 12:40 sati zbog nejasnog i nečitljivog podneska kako bi sud mogao preciznije utvrditi približni prosjek trajanja duljine voženje na navedenoj relaciji. Osim toga i da se pođe od dokazane činjenice da vrijeme vožnje na relaciji Bjelovar-Virovitica-Bjelovar javnim linijskim autobusnim prijevozom traje u jednom smjeru 1 h 30 min , i toliko u povratku to znači da ukupna vožnja traje točno 3 h, zbog čega sud nalazi utvrđenom činjenicu da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 11 st 4 Zakona o sudovima ( NN 28/13 -36/24) da se punomoćniku tužitelja prizna trošak javnog prijevoza i pravo na naknadu troška za izbivanje iz pisarnice jer putovanje do mjesta delegiranog suda ( Općinski sud Virovitica) iz mjesta sjedišta ureda punomoćnika tužitelja ( Bjelovar) i natrag do Bjelovara niti javnim linijskim autobusnim prijevozom u povratnoj relaciji ne bi ukupno trajao dulje od 3h nego točno 3 h, a što čini zakonsku pretpostavku da bi se punomoćniku iz reda odvjetnika na teret RH mogla priznati naknada za odsutnost iz ureda i troška puta po tbr 50/3 u vezi sa tbr 39 OT-a ( Rev-442/25-od 6.svibnja 2025, toč 10 obrazloženja naveden odluke) zbog čega je u tome dijelu zahtjev za naknadu troška punomoćnika tužitelja ( troška koji se potražuje pod c) troškovnika ( 34) odbijen kao ne osnovan te je odlučeno kao pod toč. VI. izreke rješenja.

U Virovitici 3. srpnja 2026

Sudac:

Arsen Vanek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenje stranke mogu izjaviti žalbu-prigovor Županijskom sudu. Žalba se podnosi u roku 15 dana od dana primitka rješenja ovom sudu pismeno u tri primjerka.

O tom obavijest:

1. Tužitelj- po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara

2. Tuženik-po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Zagreba

3. RH po ODO Građansko-upravni odjel u Virovitici