Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-242/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u parničnom predmetu tužitelja ŠD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku odvjetniku iz Bjelovara , protiv tuženika Zagrebačka banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, radi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, nakon zaključenog pripremnog ročišta održanog dana 25. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a). 3. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u ovom predmetu kao nedopuštena.

II. Nalaže se tužitelju ŠD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Zagrebačka banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, naknadi trošak u iznosu od 750,00 Eur-a sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnošenjem tužbe kod Općinskog suda u Bjelovaru, dana 31. prosinca 2025. pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnim dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj 3210951611 od 25. rujna 2007. godine zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

2. Rješenjem predsjednika Žs Bjelovar kao predsjednika zajednički neposredno višeg suda broj 31 Su-201/2026-2 od 8. travnja 2026. ( 192-195) svrsishodnom delegacijom parnični predmet Os Bjelovar broj P-1031/2025 dostavljen je u rješavanje ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za daljnje postupanje o kojoj činjenici su temeljem čl. 11. st. 3. Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) dopisom ovog suda ( 198) izvještene stranke spora.

3. Iznoseći činjenične tvrdnje na kojima temelji osnovanost tužbenog zahtjeva a koje su navedene pod toč. II navoda tužbe, ima se zaključiti da podnesenim deklaratornim tužbenim zahtjevom, tužitelj traži ostvarenje pravne zaštite njegovih povrijeđenih prava koje kao potrošač ostvaruje temeljem činjenične tvrdnje (teze) čija se osnovanosti u postupku tek ima utvrditi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Uz podnesenu tužbu dostavljen je materijalni dokaz kojim se dokazuje činjenica da je temeljem citirane ugovorne odredbe radi čije ništetnosti je tužbeni zahtjev sudu i podnesen ( dio odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu), tuženiku kao kreditoru dana 25.09.2007 po tužitelju isplaćen iznos od 701,03 kn na ime naknade za nastale troškove koji su mu nastali u vezi obrade njegovog postavljenog kreditnog zahtjeva ( list 3 spisa).

3. U odgovoru na tužbu ( 15-23) sve to pod navodima istaknutim pod toč a), navedenog podneska tuženik sa pozivom na sudsku praksu i citirane dijelove odluke VSRH broj 588/1988 od 13.svibnja 1998 i odluke broj Revt 81/2005 od 06.rujna 2005 godine, te odluke ŽS Sisak broj Gž-2637/2002 od 17. travnja 2023 dovodi u pitanje postojanje pravnog interesa na strani tužitelja za podnošenjem takve deklaratorne tužbe smatrajući da se pravna zaštita povrijeđenog prava koja mu je nastala kao potrošaču može ostvariti kondemnatornim tužbenim zahtjevom.

4. Očitujući se u odnosu na dostavljeni mu odgovor na tužbu po dopisu Os Bjelovar ( 96) pa tako i u odnosu na dio navoda tuženika gdje se dovodi u pitanje postojanje njegovog pravnog interesa za podnošenjem takve deklaratorne tužbe tužitelj se očitovao na način kako slijedi cit "Prvenstveno, člankom 187. stavkom 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku) propisano je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave te se takva tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim obzirom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, s time da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takovih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu, tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet spora predstavljaju njegove bitne sastojke (u prilog prednjem ukazuje se na stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske izražen u odlukama, Posl.br.:

Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, Posl.br.: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine i dr.). Sukladno odredbama čl. 327. st. 1. i 32. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, pa tako i odredbe koja je predmet spora ovoga postupka i kojom je propisana obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, i to pravo se ne gasi, pri čemu navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a kojom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“.

5. Podneskom ( 200-205) tuženik dodatno elaborira osnovanost svojih navoda gdje osporava postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenjem tužbe deklaratornog sadržaja i to sa pozivom na odluke viših sudova ( ŽS Rijeka broj Gž R- 41/2025, Žs Split Gžp-617/13) gdje se takvi stavovi po zaključku ovog suda mogu reducirati na izraženo pravno shvaćanje da je podnošenje tužbe deklaratorne prirode iz čl. 187 st 1 ZPP-a dopušteno samo u slučaju kada zahtjev za činidbu iz takvih pravnih odnosa ( čije se postojanje ili ne postojanje deklaratornom tužbom ima utvrditi) nije dospio prije nego što je do povrede prava uopće došlo . Nadalje se ističe u dijelu ( toč b) gdje se argumentira zloupotreba prava na pristup sudu da je za dopustivost deklaratorne tužbe tužitelj mora dokazati da je njegovo subjektivno pravo povrijeđeno i učiniti vjerojatnim da će u slučaju prihvaćanja njegovog tužbenog zahtjeva, to za njega predstavljati ostvarenje pravne koristi koju bez takve sudske presude ne bi mogao ostvariti, a što nije ovdje slučaj jer u konkretnom slučaju svoju punu pravnu zaštitu ne može ostvariti kroz deklaratornu tužbu i upravo iz toga razloga mu je takva tužba u konkretnom slučaju nedopuštena.

6. U odnosu na prednje navode tužitelj se očitovao dopisom zaprimljenim dana 12.05.2026 u dijelu koji sud citira cit " V.- Vezano za ponavljajuće navode tuženika kako tužitelj nema pravnog interesa za pokretanje ovog postupka, tužitelj ističe kako se u bitnom referirao na navode tuženika u prethodnim podnescima, no opreza radi tužitelj ističe kako isti može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, jer je to propisano čl. 187. ZPP-a. Takva se tužba može podići kada je to u posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (u ovom slučaju ugovora o kreditu) prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Tužitelj ističe kako pravni interes za utvrđenje ništetnosti proizlazi iz sudjelovanja tužitelja i tuženika u pravnom odnosu i interesa da se utvrdi pravna (ne)valjanost ugovornih odredbi. Činjenica da tužitelj nije tražio isplatu plaćene naknade za obradu kredita ne isključuje postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti, jer se ništetnost ugovora ili njegovih odredbi utvrđuje radi zaštite pravnih interesa tužitelja i može biti osnova za buduće zahtjeve".

7. Obzirom da je tuženik svojim navodima kako iz odgovara na tužbu ( 15 -21), a posebno u opsežnoj argumentaciji iz podneska ( 200-205) osporavao pravno pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja za podnošenjem deklaratorne tužbe putem koje se nastoji ostvariti pravna zaštita njegovih ( povrijeđenih ) prava kao potrošača kao opće procesne pretpostavke za dopustivosti njezina podnošenja nakon što je tužitelju omogućeno da se očituje na sve navode tuženika ( pa tako i u odnosu na dio navoda gdje se osporava postojanje njegovog pravnog interesa) za podnošenjem takve tužbe iz čl. 187 st 1 ZPP-a kao u konkretnom slučaju putem koje je inicirano pokretanje ovog parničnog postupka sud se u nastavku obrazloženje očituje na način kako slijedi:

-nije sporno da je podnesena tužbe deklaratornog pravnog značaja ( čl. 187 st 1 ZPP- a) gdje se postojanje pravnog interesa za njezinom podnošenjem mora po tužitelju ne dvojbeno dokazati da postoji i to sve u smislu da bez njezina podnošenja i pružanja pravne zaštite koju ostvaruje na taj način a u cilju daljnjeg ostvarenja ili zaštite svojih subjektivnih prava koja proizlaze iz nekog pravnog odnosa za koji se podnesenom deklaratornom tužbom kao u konkretnom slučaju tvrdi da kao takav u jednom dijelu ne postoji ( ništetnost dijela čl. 2 Ugovora o kreditu), ne bi mogao ostvariti određenu pravnu korist a koju zbog nastale povreda prava iz sklopljenog ugovornog odnosa ostvaruje kao potrošač ( čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03)) budući tu korist ( povrat ne osnovano plaćenih iznosa na ime tzv "ulazne nakande" koja bi se potraživala primjenom instituta stjecanje bez osnove iz čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05-155/2 dalje ZOO-a, zbog utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu obzirom da je povrat takve koristi zapravo jedina nastala pravna posljedica utvrđenja ništetnosti predmetne ugovoren odredbe sve razmatrano po čl 323/1 ZOO-a ) ne bi mogao ostvariti na neki drugi način nego upravo tako podnesenom tužbom, takav pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe po tužitelju je trebao biti dokazan da kao takav postoji ( čl. 187 s 1 ZPP-a) i to od trenutka njezina podnošenja do zaključenja ročišta za glavnu raspravu, sve to za razliku od kondemnatorne tužbe gdje se taj interes pretpostavlja i nije ga potrebno posebno dokazivati.

8. Isticanjem tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2 predmetnog ugovora o kreditu ima se utvrditi činjenica ne postojanja pravnog odnosa ( ugovornog odnosa) u dijelu tako sklopljenog pravnog posla ( Ugovora o kreditu od 25.09.2007 , list 5-9 spisa) a koja odredba kao sastavni dio ugovora o kreditu stvara prava i obveze između ugovornih stranaka, pa tako i plaćanja tzv "ulazne naknade" koja se ima obračunati na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva tužitelja gdje za njega odnosno u ovom postupku tužitelja ( odnosno iz ugovornog odnosa korisnika kredita) nastaje obveze plaćanja te naknade ( koja je prema priloženom dokazu i plaćena dana 25.09.2007, u iznosu od 701,03 kn, list 3 spisa) , dok za u ovom postupku tuženika odnosno iz kreditnog odnosa kreditora nastaje subjektivno pravo za ostvarenjem prava na naplatu takve ugovorene i dospjele novčane tražbine.

9. Dovodeći u vezu tumačenje odredbe čl. 187 st 1 ZPP-a sa analizom suda koja je izložena u toč 7 i 8 ovog obrazloženja ove odluke jasno se može zaključiti da se krajnji pravni interes radi ostvarenja pravne koristi u vidu povrata ne osnovano plaćenog iznosa izvršenog temeljem dijela ništetne odredbe čl. 2 ugovora o kreditu može u konkretnom slučaju ostvariti kondemnatornom tužbom gdje se što se po sudu ponovo ističe postojanje pravnog interesa u tome slučaju presumira i nije ga potrebno posebno dokazivati za razliku od deklaratorne tužbe iz čl. 187 st 1 ZPP-a .

10. Analiza citirane zakonske odredbe čl. 187 st 2 ZPP-a . putem njezine daljnje razrade kod utvrđenja postojanja procesne pretpostavke u vidu utvrđenja postojanja pravnog interesa za traženjem deklaratorne zaštite zakon je odredio na način da pravo na ovu zaštitu postoji:

- kad je to posebnim propisom predviđeno

– kada zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice (npr. u ovršnom ili stečajnom postupku, u ostavinskom ili u nekom drugom izvanparničnom postupku), pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od dužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes;

- kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa

- kada tužitelj ima „neki drugi“, određeni pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, u nedostatku presumpcije o njezinom postojanju.

11. Po ocjeni ovog suda u argumentaciji postojanja pravnog interesa za podnošenjem deklaratorne tužbe kojim navodima se demantira osnovanost u tome smislu istaknutog prigovora tuženika, tužitelj se ne osnovano poziva na odluke Rev- 2868/2018 od 12.veljače 2019, Rev-18/2018 od 26.svibnja 2020 jer se radi o odlukama gdje se individualna zaštita povrijeđenih prava potrošača kao tužitelja temeljila na činjeničnim utvrđenjima iz kolektivnog spora ( čl. 502 a ZPP-a) dakle činjenično drugačijoj situaciji nego što je u ovom postupku i gdje se podnošenje navedene (deklaratorne) tužbe u tome kolektivnom sudskom postupku temeljilo na zakonskom ovlaštenju kao posebnom propisu ( čl. 502c u vezi sa čl. 187 st 2 ZPP-a) putem kojih se ostvarivala zaštita povrijeđenih ili ugroženih kolektivnih subjektivnih prava i interesa potrošača kao grupacije građana, pa su se kasniji zahtjevi restitucijske naravi za pružanjem individualne zaštite svakog potrošača ostvarivali sa pozivom na pravna utvrđenja iz takvog kolektivnog spora ( čl. 502 c ZPP-a) jer je to "zakonom propisano", dok se ovdje radi o izravnoj individualnoj zaštiti povrijeđenog prava tužitelja za koju tvrdi da mu je nastala kao posljedica sklapanja ugovora o kreditu u dijelu ništetne odredbe čl. 2 toga Ugovora (plaćanja "ulazne naknade") koju je kao tipsku odredbu unaprijed formulirao tuženik kao kreditor bez mogućnosti da se o njoj pregovora što je dovelo do povrede načela ugovorne ravnopravnosti stranaka na štetu tužitelja kao potrošača te kao takva predstavlja razlog njezina nepoštenja ( ništetnosti) po čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dakle obilježja nastalog spora u ovom slučaju su različita od obilježja koja su postojala u kolektivnom sporu i onih pravnih pitanja koja su bila predmetom ocjene njihove analize u tome sporu. Osim toga u individualnim parnicama ( koje su kasnije nastale iz kolektivnog spora ), a koje su se pokretale radi ostvarenja zaštite individualnih povrijeđenih prava potrošača kao "slabije ugovorne strane" u tako podnesenim kasnijim tužbenim restitucijskim zahtjevima radi ostvarenje pravne koristi tužitelja ( povrata ne osnovno plaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli i promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi) nije bilo nužno da se ponovo podnose zahtjevi za utvrđenjem takvih ništetnih odredbi iz konkretno pojedinačnih sklopljenih kreditnih odnosa ( koji bi se odnosili na valutnu klauzulu i ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi utemeljenu na jednostranoj odluci banke kao kreditora) jer su ta pitanja bila utvrđena u kolektivnom sporu pa se takva utvrđenja nisu mogla ponovo preispitivati u kasnijim postupcima osim u slučaju gdje je banka koristila pravo da u tim postupcima dokazuje suprotno od onoga što je bilo utvrđeno u kolektivnom sporu ( jednakost oružja) pa se u tome slučaju utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi mogla primjenjivati u tim postupcima, (primjerice da nastali spor nema obilježja koja su se razmatrala okviru kolektivnog spora ( da je konkretni pravni posao-Ugovor o kreditu sklopljen uz neku drugu zaštitnu deviznu klauzulu koja nije CHF), da tužitelj nema status potrošača, ili da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo), ali ako je ništetnost ustanovljena, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada prema stavu VSRH zastarni rok, ima početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

12. Da se u ovom predmetu radi o činjenično drugačijoj situaciju u odnosu na onu gdje se zaštita ostvarivala u postupku pokrenutom po kolektivnim tužbama govori u prilog argumentacija ovog suda da prema stavu VSRH rokovi zastare ostvarivanja individualne pravne zaštite utemeljene na činjeničnim utvrđenjima iz kolektivnog spora temeljem kondemantorno postavljenih tužbenih zahtjeva ( restitucijskih zahtjeva) počinju teći od dana pravomoćnosti odluka koje su donesene u tome sporu, za razliku od restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječnja 2020. (broj Su -IV- 47/2020).) a da se citirano pravno shvaćanje ima primijeniti u ovom predmetu govori razlog što to pravno shvaćanje obrazlaže pitanje zastare u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito pa tako i onih dijelova ne postojanja pravnog odnosa koji nisu bili predmetom njihove analize u kolektivnom sporu kao što je ovdje konkretno slučaj u ovom predmetu ( ne osnovno plaćanje tzv ulazne naknade zbog ništetnosti dijela čl., 2 Ugovor o kreditu) , što proizlazi iz shvaćanja VSRH koje se izlaže u slijedećoj točki obrazloženja ove odluke.

13. Prema shvaćanju revizijskog suda ( VSRH Revd 3228/2021-2 od 12.04.2022) kojim se dodatno argumentira osnovanost stava suda iz toč 12 obrazloženje ove odluke a kojima se demantira osnovanost navoda tužitelja kada argumentira utemeljenost svoga stava u prilog postojanja pravnog interesa da zaštitu svojih povrijeđenih prava u ovom postupku nastoji ostvariti podnošenjem deklaratorne tužbe sud ( VSRH) ističe da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

"3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite".

14. Nadalje niti argument tužitelja u dijelu gdje se poziva na odredbe čl. 327 i čl. 322 ( pogrešno naveden čl. 32) Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05-155/23 dalje ZOO-a) "kao poseban propis" temeljem kojeg ostvaruje pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe po ocjeni suda nije osnovan jer se kroz provedenu analizu kako utvrđenog činjeničnog stanju stvari u ovom predmetu ( jer je pitanje postojanja ili ne postojanja pravnog interesa za pružanjem pravne zašite određenog sadržaja u osnovi činjenično pitanje koje se ima rješavati od slučaja do slučaja) tako i odredbi procesnog prava ( ZPP-a) u konkretnom slučaju ostvarenje krajnjeg pravnog interesa tužitelja kroz realizaciju ostvarenje povrata ne osnovano plaćenog iznosa "ulazne naknade" nastale kao posljedice njegova povrijeđenog prava kao potrošača ( čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03) kao i njegovog legitimnog ekonomskog interesa utemeljenog na odredbi čl. 323 st 1 ZOO-a., može se u konkretnom slučaju ostvariti kroz pružanje pune pravne zaštite putem podnesene kondemnatorne tužbe tim više što bi početak tijeka trajanja roka ( zastara) a u okviru kojeg se može podnijeti zahtjev za ostvarenjem povrijeđenog subjektivnog prava iz pravnog odnosa za koji se tvrdi da ne postoji ( povrat ne osnovano plaćene naknade izvršene temeljem dijela čl. 2 sporne odrede ugovora o kreditu čija se ništetnost podnesenom tužbom nastoji utvrditi) u tome slučaju mogao započeti teći onoga dana kada i podnesena kondemnatorna tužba budući bi u tome postupku bila utvrđena ništetnost-nepostojanja dijela toga spornog pravnog ( ugovornog ) što bi se razmatralo kao prethodno pitanje ( čl. 12 st 1 ZPP-a) odnosno kada bi činjenica ništetnosti postojanja ugovora u tome dijelu bila utvrđena na "drugi način " sve to prema zauzetom pravnom shvaćanju VSRH (broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020) . Stoga kada se ovakvi razlozi koji govore u prilog utvrđenja odlučnih činjenica dovedu u vezu sa odredbom čl. 187 st 1 i 2 ZPP-a onda se može zaključiti da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenjem posebne deklaratorne tužbe kojom je inicirao pokretanje ovog parničnog postupka putem kojeg bi ostvario realizaciju svoga krajnjeg opravdanog i legitimnog pravnog interesa utemeljenog na odredbi čl. 323 st 1 ZOO-a a nastalog kao posljedica povrede njegova prava kao potrošača iz čl.81 Zakona o zaštiti potrošača /03 zbog utvrđenja ništetnim dijela odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu. Osim toga pravilnost ovakvog stava suda proizlazi i iz dijela dostavljenih odluka viših sudova na koje se poziva upravo tužitelj gdje su se potvrđivale odluke nižih sudova po postavljenim objektivno kumuliranim tužbenim zahtjevima ( čl. 188 st 1 ZPP-a) gdje su tužitelji uz deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu gdje je ugovorena obveza plaćanja "ulazne naknade" postavili istovremeno i kondemnatorni zahtjev za isplatom tako ne osnovano plaćenih iznosa po osnovi tako ugovorene naknade ( Rev-673/2023-2 od 13.02.2023, Gž-1310/2025-2 od 26.06 2025 Žs Osijek, Gž-543/2025-4 od 10.07.2025 Žs Bjelovar) i gdje svi zahtjevi u kondematornom dijelu za isplatom tako ne osnovano plaćenih iznosa, nastalih kao posljedica povrede subjektivnih prava na strani tužitelja ( početka tijeka roka zastare) nisu moglo biti postavljeni prije nego je ( prema pravnom shvaćanju VSRH) ništetnost ugovora utvrđena pravomoćnom odlukom suda ili što se naglašava posebno po ovome sudu te se dodatno u tome pogledu citira pravno shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječnja 2020. (broj Su-IV- 47/2020) prije nego je ".. na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" a to znači prema razumijevanju ovog suda kao prethodno pitanje ( čl. 12 st 1 ZPP-a) što kao istaknuti razlog ukazuje na zaključak da i rok zastare za ostvarenjem prava na povrat ne osnovno plaćenih iznosa gdje se radi ocjene njihovoj osnovanosti moralo prethodno raspraviti prejudicijelno pitanje ne postojanja dijela ugovornog odnosa nije niti mogao započeti teći prije nego je takva kondmenatorna tužba sudu i podnesena, dakle rok zastare ostvarenja prava mogao je početi teći jedino istovremeno sa podnošenjem takve tužbe.

15. Stoga je tužitelj na osnovu predvidive sudske prakse koja mu je evidentno bila poznata kada je u pitanju ostvarenje pravnog interesa i postojanja pravne koristi koja se nastoji ostvariti temeljem povrata ne osnovano plaćenih iznosa izvršenih na osnovu preuzete obveze plaćanja tzv "uzlazne naknade" jer se na dio sudskih odluka koje su donesene po tako objektivno istovremeno postavljenim mješovitim (deklaratorno- kondmenatorno) kumuliranim zahtjevima ( čl. 188 st 1 ZPP-a) u tome pogledu i poziva a koje su dostavljene kao privitak uz podnesak od 26.02.2026 , pa tako između ostaloga i na citiranu odluku VSRH ( Rev-673/2023-2 od 13.02.2024), kao i odluke drugih sudova primjerice odluke posl broj Gž 1310/2025-2 od 26.06.2025 ŽS Osijek, odluke Gž-543/2025-4 od 10.07.2025 ŽS Zagreb, kao i odluke Gž 19/2023-2 od 18.01.2023 ŽS Pula, mogao na efikasan način ostvariti kroz utemeljena očekivanja da će punu pravnu zaštitu svoga povrijeđenog prava moći ostvariti podnošenjem kondemnatorne tužbe bez obzirao što takav zahtjev za njihovu naplatu nije mogao podnijeti prije nego je ništetnost ugovora utvrđena pravomoćnom odlukom suda ali ju je kao takvu također mogao podnijeti ako je činjenica postojanja ništetnosti ugovora utvrđena "na drugi način" budući utvrđenje ništetnost dijela pravnog odnosa odnosno samog ugovora u dijelu gdje je ugovorena obveza plaćanja tzv ulazne naknade ne zahtjeva da ona bude prema iznesenom pravnom shvaćanju VSRH ( (broj Su-IV- 47/2020 od 30.siječnja 2020) isključivo utvrđena pravomoćnom odlukom suda što bi predstavljalo pretpostavku za postavljenjem kasnijeg kondemnatornog zahtjeva u novom postupku, nego u sudskim postupcima sukladno takvom stavu VSRH može biti utvrđena i "na drugi način" odnosno po ocjeni ovog suda kao prethodno pitanje u okviru samog postupka izravno pokrenutog kondemnatornom tužbom ( čl. 12 st 1 ZPP- a).Upravo iz navedenog razloga nije bilo potrebno da se radi ocjene osnovanosti postavljenog kondemnatornog zahtjeva putem kojeg se ostvaruje konkretni i konačni pravni interes tužitelja kroz povrat dijela ne osnovano plaćenog iznosa na ime plaćene "ulazne naknade" čeka pravomoćnost odluke u dijelu ranije postavljenog deklaratornog tužbenog zahtjeva u posebnom parničnom postupku , što kao razlog postojanja pravnog interesa za podnošenjem deklaratorne tužbe po ocjeni ovog suda ne osnovano u suštini stvari između ostaloga navodi tužitelj sve to prema shvaćanju ovoga suda.

16. Činjenica jest i to da se pravna zaštita kako to proizlazi iz dijela drugih odluka viših sudova na koje se tužitelj poziva a koje su dostavljene kao privitak uz zaprimljeni podnesak od 26.02.2025 ( Gž 2092/2025-2 od 4.11.2025 ŽS Zagreb, Gž 1023/2025-2 od 23.10.2025 ŽS Varaždin, Gž 216/2025-3 od 20.03.2025 ŽS Slavonski Brod) ostvarivala na način kao u ovom predmetu podnošenjem tužbenog zahtjeva deklaratorne naravi iz čl. 187 st 2 ZPP-a, međutim bez obzira na takve odluke na koje se tužitelj poziva jasno je da potrošač punu pravnu zaštitu svoga povrijeđenog prava kao potrošač može ostvariti na drugi izravniji način podnošenjem kondemnatorne tužbe ( čl. 188 st 1 ZPP-a) što ne dvojbeno proizlazi iz citirane odluke VSRH ( Rev- 673/2023-2 od 13.02.2024), gdje je u činjenično identičnoj situaciji odbijena revizije tužene Erste banke u parničnom postupku a gdje je tužitelj sudsku zaštitu svoga povrijeđenog prava koju ostvaruje kao potrošač zbog plaćanja tzv "ulazne naknade" kod obrade kredita ostvarivao istovremenim podnošenjem objektivno kumuliranih tužbenih zahtjeva ( deklaratornog i kondemnatornog ) te da stoga a na tragu tako iznesenog razloga koji govori u prilog utvrđenja odlučne činjenice nije nužno bilo potrebno niti opravdano radi ostvarenje pravne zaštite povrijeđenih prava tužitelja posebno podnositi deklaratornu tužbu iz čl. 187 st 1 ZPP-a što je po ocjeni suda snažan razlog u prilog njegovoj argumentaciji koji dodatno ukazuje na pravilnost zaključka ovog suda oko ocjene (ne)postojanje pravnog interesa tužitelja iz čl. 187 st 2 ZPP-a za podnošenjem predmetne deklaratorne tužbe.

17. Nadalje (ne)postojanje pravnog odnosa kao prethodno pitanje kod podnošenje kondemnatorne tužbe (gdje se pravni interes pretpostavlja i ne treba ga posebno dokazivati) u tome slučaju moglo bi se utvrđivati kao prethodno pitanje ( čl.12/1 ZPP- a) u postupku, ili isticanjem incidentalne tužbe po čl. 187 st 3 ZPP-a, ili objektivnom preinakom tužbe gdje se uz postojeći kondemnatorno podneseni zahtjev može naknadno istaknuti i deklaratorni tužbeni zahtjev ( čl. 191 st 1 u vezi sa čl. 188 st 1 ZPP-a) ali ono što je važno naglasiti i u jednom i drugom slučaju nema razloga koji ukazuju na osnovanost zaključka suda da se zahtjev za ostvarenjem pružanja pune pravne zaštite povrijeđenog prava ne bi mogao izravno ostvariti podnošenjem kondemantorne tužbe, odnosno drugim riječima zaključuje se da bi se i bez podnošenja deklaratorne tužbe postojanja pravnog interesa kroz ostvarenje pravne korist punog povrata ne osnovano plaćenog iznosa "ulazne naknade" temeljem dijela ništetne odredbe čl. 2 Ugovor o kredita po čl. 1111 ZOO-a mogao ostvariti na taj način (kondemnacija) i da stoga nije bilo nužno pokretanja ovog postupka, ovo i zbog razloga što tužitelj nije učinio vjerojatnim činjenicu da će ako njegov deklaratorni tužbeni zahtjev bude usvojen to za njega nužno predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske odluke donesene u tome pogledu ne bi mogao na drugi način ostvariti pa tako primjerice da bi se na taj način pružanjem takve pravne zaštite ( podnošenjem deklaratorne tužbe) izbjegla mogućnost nastupa zastare kod mogućeg postavljanja kasnijeg kondemnatornog zahtjeva. U argumentaciji osnovanosti ovakvog zaključka sud ističe da se pitanje ostvarenje pravne koristi kroz povrat ne osnovano plaćenog iznosa postavljenim kondemnatornim zahtjevom u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje činjenicom mogućeg gubitka tako postavljenog tužbenog zahtjeva u slučaju podnošenja takve tužbe sve u cilju prisilnog ostvarenja zaštite tako povrijeđenog subjektivnog prava tužitelja ( nastupom zastare) budući početak tijeka roka zastare iz čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05-155/23 dalje ZOO-a) u vezi sa čl. 215 st 1 ZOO-a nije mogao niti započeti teći prije nego je pravomoćnom odlukom suda utvrđena ništetnost ugovora ili da je takva ništetnost utvrđena na "drugi način" dakle kao prethodno pitanje ( čl. 12 st 1 ZPP-a) u okviru postupka pokrenutog izravno podnesenom kondemnatornom tužbom, čime se po ovome sudu na ovaj način istaknutom argumentacijom razumijevanja pravnog shvaćanja VSRH izravno dovodi u pitanje osnovanost moguće teze tužitelja da bez usvajanje deklaratornog zahtjeva on ne bi mogao ostvariti pravnu koristi na drugi način pa tako niti podnesenom kondemnatornom tužbom zbog mogućeg nastupa zastare prilikom njezina podnošenja. U tome smislu a vezano i za argumentaciju koju iznosi u toč 12 obrazloženja ove odluke sud ponovo upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog sud RH koje je izraženo na sjednici Građanskog odjela toga suda, održanoj 30. siječnja 2020. kada je zauzeto shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora dakle prema razumijevanju iznesenog shvaćanja od strane ovog suda nije nužno da ništetnost ugovora mora biti isključivo utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom nego se može utvrditi i na "drugi način" pa tako po ocjeni ovog suda i kao prethodno pitanje u postupku pokrenutom podnošenjem kondemnatorne tužbe ( čl. 12 st 1 ZPP-a) što parnični postupak pokrenut deklaratornom tužbom čini na taj način ne svrsishodnim i bez potrebnim sve to analizirano sa stajališta zaštite ili ostvarenja prava tužitelja kao potrošača.

18. Nadalje po zapažanju suda upravo kroz pozivanje na citiranu odluku VSRH (Rev-673/2023-2 od 13.02.2024, toč V , podnesak list 100 spisa), putem koje dodatno argumentira osnovanost navoda tužbe na kojima temelji osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj po ocjeni ovoga suda dovodi u vezu identičnost činjeničnog stanja iz navedenog predmeta (Rev-673/2023) sa činjeničnim stanjem na kojima temelji osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom postupku pa tako i postojanje pravnog interesa za pružanjem pravne zaštite određenog sadržaja , a što predstavlja razlog koji ukazuje na osnovani zaključak da je tužitelj svoja legitimna očekivanja u vezi ostvarenja pune pravne zaštite svojih povrijeđenih prava za koje tvrdi da su mu kao potrošaču nastala kao posljedica učinjene povrede iz čl. 81 u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) mogao ostvariti kroz predvidivu sudsku praksu a u okviru tako predvidive prakse i predvidivi način ostvarenja pune pravne zaštite svojih povrijeđenih prava podnošenjem kondemnatorne tužbe putem koje zahtjeva da mu se od strane suda pruži pravna zaštita , a na taj način i ostvarenje svoga krajnjeg pravnog interesa ( povrata ne osnovano plaćenog iznosa na ime tzv ulazne naknade) izvršenog na ime utvrđene ništetnosti dijela čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu izravno putem podnesene kondemnatorne tužbe i tako postavljenog tužbenog zahtjeva ( makar i kao kumulirano postavljenog, ako ne kao samostalnog ) budući da upravo takav način ostvarenja pravne zaštite potrošača kao tužitelja po tako postavljenom tužbenom zahtjevu ( objektivno kumuliranom) ne dovodi u pitanje niti VSRH kada je razmatrao osnovanost postavljene revizije u konkretnom sporu ( VSRH Rev- 673/2023) a niti redovni sudovi nižeg stupnja nadležnosti ( Županijski i Općinski) koji su postupali u navedenom predmetu.

19. Polazeći od citiranog stava VSRH (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći ne samo od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora nego i kada je ona utvrđena "na drugi način" dakle po razumijevanju ovog suda kao moguća potencijalno pravno relevantna činjenica (prethodno pitanje) o kojoj ovisi meritorna odluka suda u sporu po konkretno postavljenom kondemnatornom tužbenom zahtjevu a sve to temeljem procesnih ovlaštenja koje sud ima na osnovu čl. 12 st 1 ZPP-a sa učinkom tako utvrđenog prethodnog pitanja u parnici u kojoj je to pitanje riješeno ( čl. 12 st 2 ZPP-a) kada se takvo prethodno pitanje oko ne postojanje pravnog odnosa (ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita) ima riješiti u parnici koja je pokrenuta od strane potrošača podnesenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom ( kojim se zahtjevom u osnovi saniraju posljedice utvrđene ništetnosti ugovora gdje se ta činjenica utvrđivala kao prethodno pitanje budući od utvrđenja prethodnog pitanja ( postojanja ili ne postojanja prava ili pravnog odnosa) ovisi odluka u meritumu stvari po tako podnesenom kondemnatornom zahtjevu , čl. 323 st 1 ZOO-a) u tome slučaju se ima zaključiti da zastara ostvarenja prava tužitelja na podnošenje kondemnatornog zahtjeva radi zaštite svoga povrijeđenog prava koje ostvaruje kao potrošač ne može niti nastupiti budući je ništetnost ugovorne odredbe ( ne postojanje pravnog odnosa) kao pravno relevantna činjenica utvrđena kao prethodno pitanje upravo u tako pokrenutom postupku sa njegovim pravnim učincima koje ima samo u odnosu na postupak pokrenut kondemnatornim tužbenim zahtjevom ( čl 12 st 2 ZPP-a). Na ovaj način može se osnovano zaključiti da bi zastarni rok prema iznesenim razlozima za podnošenjem restitucijskog zahtjeva u tome slučaju mogao započeti teći jedino onog trenutka kada je sudu podnesen takav kondemnatorni zahtjev odnosno sa danom kada je parnica u tome smislu i pokrenuta. Temeljem iznesene argumentacije suda u tom pogledu i iznošenja razloga o odlučnim činjenicama jasno je da zaštitu svog prava tužitelj može ostvariti izravnim podnošenjem kondemnatorne tužbe te da ostvarenje pravne zaštite povrijeđenih prava putem deklaratorne tužbe za njega nužno ne može predstavljati ostvarenje određene pravne koristi budući i bez tako podnesene tužbe svoj konkretni pravni interes kroz ostvarenje povrata ne osnovano plaćenih iznosa može ostvariti na drugi način i to puno izravniji dakle podnošenjem kondmenatorne tužbe bez mogućnosti nastupa zastare.

20. Utemeljenost stava ovog suda da je podnesena deklaratorna tužba iz čl. 187 st 1 ZPP-a zbog pomanjkanja postojanja pravnog interesa ( što je u osnovi pitanje stvari koje se treba cijeniti od slučaja do slučaja) na strani tužitelja razlog njezine nedopuštenosti budući se zaštita povrijeđenog prava mogla ostvariti kondemnatornom tužbom i da se stoga radi o parničnoj radnji kao procesnoj dispoziciji koja je po ocjeni ovog suda protivna zakonu ( čl. 3 st 3 u vezi sa čl. 187 st 1 ZPP-a) obrazlaže se dodatno i stavovima nekih sudova pa tako i onog najvišeg ( VSRH) od kojih stavova ovaj sud za potrebe obrazloženje ove odluke navodi neke:

Odluka VSRH posl broj Revt 81/05-2 od 06.09.2005 cit … U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe

– što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe.

U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti"- (opaska ovoga suda na citirani stav VSRH koji je primjenjiv na ovaj predmet, dakle i bez prihvaćanja deklaratorne tužbe i njezina podnošenja tužitelj je prema razlozima koje je ovaj sud iznio mogao ostvariti pravnu korist izravnim podnošenjem kondemnatorne tužbe kao instrumentom pravne zaštite putem koje može ostvariti svoj konačni pravni interesa –povrat ne osnovano plaćenih iznosa)

Odluka VSRH ( Rev 2458/12-2 od 20.svibnja 2015 koju sud citira u dijelu ".. Pravilan je stav nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje kojom zahtijeva od suda da osim o zahtjevu kondemnatorne prirode, deklaratornom presudom utvrdi i prestanak pravnog odnosa iz kojeg zahtjev proizlazi. Naime, pravni interes za isključivo deklaratornom zaštitom u pravilu ne postoji kad se ostvarenje potpune pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom".

21. Stoga prema razlozima koje je iznio u prilog utvrđenja relevantnih činjenica kada je razmatrao osnovanost prigovora tuženika a koji se odnosi na nedostatak postojanja pravnog interesa tužitelja za pružanjem pravne zaštite koju u odnosu na povrijeđeno pravo kao potrošač smatra da ostvaruje po čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača /03 podnošenjem deklaratorne tužbe sud je utvrdio da takav pravni interes iz čl. 187 st 2 ZPP-a ne postoji po tužitelju kao dokazan , nego da se u smislu iznesenih stavova koji su argumentirani po sudu u obrazloženju ove odluka a dodatno i citiranom stavovima VSRH, kao i stavovima iz odluka na koje se poziva sam tuženik ( Gž R-41/2025 ŽS Rijeka, Žs Split Gžp-617/13 od 02.07.2025, Revt-168/203-4 od 15.06.2021, Rev- 588/1998-2 od 13.05.1998, list 201-203) ), zaštita povrijeđenog prava tužitelja se može izravno u konkretnom slučaju ostvariti podnošenjem kondemnatorne tužbe bez obzira da li će ista biti podnesena samo kao takva tužba ( u kojem slučaju bi se nepostojanje pravnog odnosa iz koje zahtjev za ostvarenjem dospjele činidbe proizlazi utvrđivalo kao prethodno pitanje po čl. 12 st 1 ZPP-a) ili objektivno kumulirana ( čl. 188 st 1 ZPP- a) sa deklaratornom tužbom za utvrđenjem nepostojanja dijela pravnog odnosa iz kojega je zahtjev za činidbu već dospio ili će uz podnesenu takvu kondemnatornu tužbu biti postavljen incidentalni zahtjev deklaratorne naravi tijekom trajanja samog postupka sve to po čl. 187 st 3 ZPP-a, zbog čega je po čl. 288 st 2 ZPP-a dakle u fazi postupka kada je takvu odluku procesne naravi mogao donijeti (na pripremnom ročištu) sud odlučio donošenjem odluke kao u izreci ovog rješenja . Dakle prema svemu izloženom u zaključnom osvrtu suda može se osnovano zaključiti da je ostvarenje svojih legitimnih očekivanja u cilju ostvarenja zaštite svojih subjektivnih prava koja su mu kao potrošaču povrijeđena tužitelj mogao ostvariti kroz predvidivu sudsku praksu ( vidjeti toč 15 obrazloženja ove odluke, odluka VSRH Rev-673/2023-2 od 13.02.2024 ) koja mu je bila očito poznata jer se na istu u argumentaciji osnovnosti svojih navoda na kojima se temelji osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva a osporava osnovanost navoda protivne stranke i poziva, a u okviru koje predvidive prakse mu je bio i poznat predvidivi način ostvarenja pune pravne zaštite svojih povrijeđenih prava ( kondemnatorni način ostvarenja pravne zaštite kroz povrat ne osnovan plaćenih iznosa) odnosno drugim riječima takav način ostvarenja pravne zaštite mu ni je mogao biti nepoznat budući je u konkretnom slučaju kao što je ovaj, po ovome sudu stoga je utvrđeno da nije nužno niti prijeko potrebno da se pravna zaštita ostvaruje prvo podnesenom deklaratornom tužbom jer zaštitu svojih prava kroz ostvarenje pravne koristi ( povrat ne osnovano plaćenog iznosa) na drugi način bez tako podnesene tužbe tužitelj ne bio mogao ostvariti, budući je utvrđeno da ne postoji mogućnost da bi se u slučaju izravnog podnošenja kondemnatorne tužbe tužitelj izložio mogućnosti nastupa mogućeg potencijalnog rizika nastupa zastare utužene tražbine , a sve prema razlozima koje je u prilog utvrđenja odlučnih činjenica u tome smislu ovaj sud istaknuo u dijelu obrazloženja ove odluke pod toč. 19.

22. Ovakvo postupanje suda legitimno je i na zakonu utemeljeno iz razloga što ispitivanje postojanja pravnog interesa na početku postupka utječe na ostvarenje načela ekonomičnosti vođenja sudskog postupka ( da se isti provede sa što manje sudskih troškova) i efikasnosti ( brzine) postupanja suda u pružanju pravne zaštite određenog sadržaja iz kojeg načela vođenja parničnog postupka utvrđenje takvog interesa u svojoj osnovi i proizlazi. Tužitelj bi osim toga radi ostvarivanja svoga pravnog interesa u vidu ostvarenja konkretne pravne koristi morao svakako naknadno podnijeti kondemnatorni zahtjev radi povrata ne osnovano plaćenog iznosa po osnovi tzv ulazne naknade o čemu bi sud morao ponovo odlučivati novom odlukom uz "fabriciranje" novih parničnih troškova što je sve suprotno citiranim načelima vođenja parničnog postupka, a za takvim postupanjem u konkretnom slučaju nema potrebe, sve to prema stavu ovog suda i razlozima koje je iznio u prilog njegove argumentacije a koja se odnosi na način ostvarenja pravne zaštite povrijeđenih prava tužitelja za koje tvrdi da su mu kao potrošaču nastali ugovaranjem dijela ništetne ( nepoštene) odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu a što se sve činjenično i procesno razmatrano i analizirano od strane ovog suda može ostvariti izravnim podnošenjem kondemnatorne tužbe ovo sve između ostalog i sa pozivom na citiranu odluku VSRH ( Rev 2458/12-2 od 20.svibnja 2015). Reducirajući u osnovi stajalište VSRH iz te odluke po razumijevanju ovog suda ono se može svesti na zaključak da u osnovi gdje god postoji mogućnost efikasnog i brzog postupanja suda u postupku pružanja pravne zaštite bilo povrijeđenih prava ili pružanja takve zaštite gdje se određena prava trebaju ostvariti, takva zašita se u prvom redu ima ostvariti kondemantornim ili konstitutivnim tužbama uz izuzetak gdje ostvarenja krajnjeg pravnog interesa u smislu ostvarenja pravne zašite ne bi bio moguć bez deklaratorno postavljene tužbe te uz ispunjenje zakonskih pretpostavki iz čl. 187st 2 ZPP-a ( toč. 10 obrazloženja ove odluke) za dokazivanjem postojanja pravnog interesa za pružanjem pravne zaštite takvog sadržaja.

23. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( 1.327,23 Eur-a po čl. 19 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18., 51/23 dalje ZOSP-a) temeljem čl. 154 st 1 ZPP-a tuženiku su kao osnovani po tbr 54 u vezi sa tbr 52/1 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) priznati slijedeći troškovi potrebni za uspješno vođenje ovog postupka prema postavljenom zahtjevu ( 236-237) i podnesku (200-205) :

-trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 8/1 Ot-a (15-23)

-trošak sastava obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 8/1 Ot-a ( 182-188)

-troška sastava obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 Eur-a ( 200-205) po tbr 8/1 Ot-a ili ukupno iznos od 600,00 Eur-a, na koji je dosuđen trošak zatraženog Pdv-a ( 25%) što iznosi 150,00 Eur-a ili sve ukupno iznos od 750,00 Eur-a koji je dosuđen tuženiku na teret tužitelja zbog čega je odlučeno kao pod toč. II izreke rješenja.

U Virovitici 3. srpnja 2026.

Sudac:

Arsen Vanek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenje stranke mogu izjaviti žalbu-prigovor Županijskom sudu. Žalba se podnosi u roku 15 dana od dana primitka rješenja ovom sudu pismeno u tri primjerka.

O tom obavijest:

1. Tužitelj- po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara

2. Tuženik-po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6