REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: Us I-3781/2026-7
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga Suda Meri Dominis Herman, uz sudjelovanje Sanje Kobilšek Ponjan, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HV, rođenog **.**.1994. u mjestu Bingol, Republika Turska, državljanina Republike Turske, trenutno smještenog u Prihvatnom centru za strance, Dugo Selo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Kutina, Kralja Petra Krešimira IV. 2, OIB: 36162371878, radi zadržavanja, 3. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite, Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, KLASA: UP/I-216-03/26-06/4138, URBROJ: 511-01-213-26-2 od 18. lipnja 2026 II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.
III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Stjepanu Babiću pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-03/26-06/4138, URBROJ: 511-01- 213-26-2 od 18. lipnja 2026., tužitelju, Republike Turske, izrečena je mjera zadržavanja smještajem u Prihvatni centar za strance na rok do 3 (tri) mjeseca.
2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i bitnome navodi kako je tijelo pogrešno primijenilo odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Navodi kako je morao pobjeći iz Turske zbog krvne osvete jer je H. Smatra da mu je tijelo trebalo izreći blažu mjeru poput zabrane kretanja izvan Prihvatilišta. Ističe kako tuženik nije obrazložio razloge izricanja najstrože mjere. Predlaže da ga se sasluša te navodi kako nema namjeru zlouporabiti postupak međunarodne zaštite. Ističe da u postupku nije saslušan niti je izveden ijedan dokaz iz kojeg bi se dalo zaključiti da postoje opravdani razlozi za ograničavanje kretanja.
3. Predlaže da tužba ima odgodni učinak te da Sud poništi osporeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak i da mu se odobri besplatna pravna pomoć.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kao ista nije osnovana. Navodi da je tužitelj zajedno s ostalim državljanima zatečen od strane policije te da se tužitelj vodi u SIS II evidencijama, državljanin treće zemlje kojemu treba zabraniti ulazak i boravak na državnom području država članica – članak 24. i 25. Uredbe (EU) 2018/1861, raspisan od strane Nizozemske, Schengen ID [broj bankovnog računa]. Ističe kako je tužitelj osobno izjavio da je svjestan svog nezakonitog boravka te da je upoznat sa projektom potpomognutog dragovoljnog povratka zajedničkog reintegracijskog servisa što je i prihvatio. Napominje kako je tužitelju izdano rješenje o dragovoljnom povratku te da je zbog okolnosti iz članka 214. stavka 2. i podstavka 2. i 6. Zakona o strancima utvrđeno da postoji rizik od izbjegavanja napuštanja EGP-a, te da mu je rješenjem od 23. svibnja 2026., određen smještaj u Prihvatni centar za strance. Navodi da je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio 16. lipnja 2026., u Prihvatnom centru. Smatra kako je s obzirom na navedeno, tužitelju trebalo izreći mjeru zadržavanja iz razloga što se opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite želi odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o protjerivanju. Napominje da je imenovani protjeran iz Nizozemske te da je ponovno iako je bio upoznat da za njega postoji zabrana boravka ne teritoriju EGP-a, nezakonito ušao na teritorij Republike Hrvatske. Smatra da je tužitelj prilikom određivanja mjere zadržavanja imao više mogućnosti za izražavanje namjere za pokretanjem postupka međunarodne zaštite i ranije, a ne tek nakon smještaja u Prihvatni centar. Ističe da je mogao izraziti namjeru već prilikom prvog kontakta s policijskim službenicima PP Petrinja kao i tijekom obavijesnog razgovora u prostorijama PP Petrinja. Smatra da razlozi za primjenu predmetne mjere proizlaze ne samo iz obrazloženja osporenoga rješenja već i iz cjelokupnog spisa upravnog predmeta te i iz izjave tužitelja dane policijskim službenicima PP Petrinja dana 23. svibnja 2026. Navodi kako se blažim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha zadržavanja upravo zbog ranije ne poštivanja izrečenih mjera, a puštanjem na slobodu tužitelj bi ostao nedostupan nadležnim tijelima za vrijeme postupka međunarodne zaštite. Smatra da mjera obveze redovitog javljanja ne bi osigurala dostupnost tužitelja s obzirom na prethodno nije poštovao obvezu napuštanja EGP-a, a mjera zabrane kretanja izvan određenog područja ne bi bila svrhovita, jer tužitelj nema obiteljske, socijalne niti radne veze koje bi ga dovele u određeno područje Republike Hrvatske. Nadalje navodi da zadržavanje putnih isprava nije primjenjivo obzirom da je svoje osobne dokumente predao agentu tijekom nezakonitog prelaska državne granice, a smještaj u prihvatilište otvorenog tipa ne bi osiguralo njegovu fizičku dostupnost nadležnim tijelima s obzirom na otvoreni karakter takvog smještaja i nepostojanje učinkovitih mehanizama sprječavanja samovoljnog napuštanja. Smatra da su sve činjenice i okolnosti u postupku utvrđene, rizik od bijega procijenjen je individualno, uzimajući u obzir ukupnost ponašanja tužitelja, a osobito ponovni nezakoniti ulazak u Republiku Hrvatsku unatoč činjenici da je upoznat da je deportiran i da nema pravo boravka na području Europske unije i izražavanje namjere za međunarodnu zaštitu tek nakon smještaja u Prihvatni centar za strance.
5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
6. Sud je 3. srpnja 2026., održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke i izvršen je uvid u spis tuženika. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. Zakon o upravnim sporovima – Narodne novine, 36/24. – dalje ZUS), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je osporavanim rješenjem tužitelju izrečena mjera zadržavanja smještajem u Prihvatni centar za strance na rok do 3 (tri) mjeseca, pozivom na odredbu članka 54.a stavka 11. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23., 17/25. i 59/26., dalje: ZMPZ).
8. Nadalje proizlazi da je imenovani na okolnost ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku saslušan 22. svibnja 2026., o čemu je i sastavljen zapisnik iz kojeg proizlazi da je tužitelj zbog teških uvjeta i siromaštva u Turskoj odlučio otići u Njemačku radi zaposlenja. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu u dogovoru s agentom koji mu je ponudio pomoć da dođe do Njemačke, je čamcem nezakonito prešao granicu i ušao u Republiku Hrvatsku gdje ga je zajedno s ostalim osobama koje su bile s njim zaustavila policija. Tužitelj je dakle zatečen u ilegalnom boravku u Republici Hrvatskoj.
8.1. Nadalje proizlazi da je u postupku utvrđeno da se tužitelj vodi u SIS II evidencijama, državljanin treće zemlje kojemu treba zabraniti ulazak i boravak na državnom području država članica – članak 24. i 25. Uredbe (EU) 2018/1861, raspisan od strane Nizozemske, Schengen ID [broj bankovnog računa]. Tužitelju je s obzirom na sve naprijed navedeno, poglavito činjenicu da vodi u SIS II evidenciji, da nema prijavljen boravak u Republici Hrvatskoj, te s obzirom na to da nije sigurno da će postupiti po rješenju o obvezi napuštanja EGP-a, odnosno Republike Hrvatske, izdano rješenje PP Petrinja KLASA: UP/I-216-04/26-02/2454, URBROJ: 511-10-12-26-1 od 23. svibnja 2025., o povratku s rokom za dragovoljni odlazaka 30 dana računajući od dana dostave navedenog rješenja. Tužitelj je 18. lipnja 2026., izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.
9. Člankom 54.a stavkom 1. točkom 4. ZMPZ-a, propisano je da se tražitelja i stranca u transferu može se zadržati u specijaliziranom objektu za zadržavanje ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno između ostaloga i zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite žele odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o protjerivanju i/ili vraćanju donesenog sukladno odredbama zakona kojim se propisuju uvjeti ulaska, kretanja i boravka stranaca.
9.1. Odredbom članka 54.a stavka 3. ZMPZ-a, propisano je da se zadržavanje u specijaliziranom objektu za zadržavanje može odrediti ako se utvrdi da se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere. Nadalje stavkom 5. istog članka Zakona propisano je da se mjera iz stavka 1. ovoga članka primjenjuje ako na temelju okolnosti svakog pojedinog slučaja nazočnost tražitelja nije moguće postići mjerama propisanim člankom 54. stavkom 2. ovoga Zakona.
10. S obzirom na sve naprijed navedeno, Sud navodi da iz cjelokupnih podataka spisa proizlazi da je činjenično stanje kako je opisano u osporavanom rješenju i odgovoru na tužbu tuženika, pravilno utvrđeno, da je tužitelju određeno zadržavanje, zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, jer je na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite, opravdano pretpostavljeno da traženjem međunarodne zaštite nakon izvjesnog vremena (dvadesetak dana), želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima, budući je isti zatečen po policijskim službenicima u nezakonitom boravku.
11. Također, ističe se da tužitelj nema zakonit boravak, nije dragovoljno postupio po rješenju o napuštanju EGP-a, odnosno Republike Hrvatske i nalazi se u SIS II evidencijama, radi čega i Sud smatra da se kretanje ne može ograničiti drugim blažim mjerama. Konačno, ističe se da će i tijekom upravnog postupka odobrenja međunarodne zaštite tužitelju biti omogućeno da iznese sve činjenice i okolnosti bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite kao i da priloži sve dokaze, pa se stoga razlozi napuštanja R. Turske u ovom postupku ne razmatraju.
12. Naime, na temelju prethodno opisanog činjeničnog stanja spisa, iskaza danog u postupku pred tuženikom, osnovano je zaključeno da postoje opravdani razlozi za zadržavanje tužitelja koje je naveo tuženik i pravilno je zaključeno da se drugim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha zadržavanja, čije trajanje je u konkretnom slučaju određeno sukladno zakonski predviđenom rasponu trajanja. U obrazloženju osporavanoga rješenja navedene su bitne činjenice i osobne okolnosti tužitelja, te je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar, a primjenom kojeg propisa je tuženiku dana ovlast za zadržavanje tražitelja na određeno vrijeme iz jednog od zakonski nabrojenih razloga, pa se tužbeni prigovori ocjenjuju neosnovanima.
13. Stoga, nije bilo razloga provođenju daljnjeg dokaznog postupka saslušanjem tužitelja na okolnost svojih ranijih odlazaka iz Republike Hrvatske, pa je raspravnim rješenjem suda izvođenje ovog dokaza odbijeno. Ovo zato, jer se saslušanjem tužitelja ne bi na drugačiji način utvrdile činjenice koje su od utjecaja na odluku o ograničenju slobode kretanja.
14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.
15. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći i dokaza dostavljenih ovome sudu uz tužbu proizlazi da tužitelj nema dovoljno novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15. i 155/22.).
15.1. Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik Milan Banić, točkom III izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.). Odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu do 500,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.
16. Nadalje, prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe nije osnovan. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. Prema stavku 2. članka 42. ZUS-a sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
16.1. Iz citirane odredbe proizlazi da se odgodni učinak može tražiti samo ako je to nužno radi otklanjanja štete koja bi se teško mogla popraviti. Tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, već odgodni učinak predlaže imajući u vidu razloge kojima osporava zakonitost rješenja tuženika.
16.2. Prema ocjeni Suda tužitelj kroz razloge nezakonitosti pobijanog rješenja koje ističe, zahtjeva odgodu izvršenja pa je prijedlog sukladno odredbi članka 42. stavak 2. i 4. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 3. srpnja 2026.
Sutkinja:
Meri Dominis Herman
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
Dna:
1. Stjepan Babić, Zagreb, Vodovodna ulica 13/I,
2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, VI policijska postaja Zagreb, Zagreb, Trg narodne zaštite 1
3. U spis