9 P-20/2026

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB 39670464653, po sucu Terezija Goreta, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupan po punomoćniku Tinu Lovriću, odvjetniku u BOGDANOVIĆ, DOLIČKI & PARTNERI odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Grad Šibenik, Šibenik, Trg palih branitelja Dom. rata 1, OIB: 55644094063, zastupano po Marku Vukeliću, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja neosnovanosti otkaza ugovora o služnosti, na ročištu objave održanom dana 3. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je otkaz

- Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 30. prosinca 2008.

- 1. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 19. svibnja 2015.,

- 2. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 25. studenog 2016.,

- 3. dodataka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 07. studenog 2017.,

- 4. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2018.,

- 5. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 22. siječnja 2020.

- 6. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 16. travnja 2021.,

- 7. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 7. ožujka 2022.,

- 8. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 25. travnja 2023.,

- 9. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 28. studenog. 2024.,

sadržan u izjavi o otkazu tuženika od 29. listopada 2025., neosnovan i bez pravnog učinka te da predmetni ugovor i dalje obvezuje ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.412,50 eura, u roku od 15 dana od dana donošenja presude, uvećano za zakonsku kamatu koja teče od donošenja odluke pa do isplate.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da je sa tuženikom sklopio Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 30. prosinca 2008. (dalje: Osnovni ugovor), 1. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 19. svibnja 2015., 2. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 25. studenog 2016., 3. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 07. studenog 2017., 4. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2018., 5. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 22. siječnja 2020. 6. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 16. travnja 2021., 7. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 7. ožujka 2022., 8. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 25. travnja 2023., 9. dodatak Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 28. studenog. 2024.

Nadalje, tužitelj je naveo da je predmet Ugovora osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu Grada u korist tužitelja, u svrhu nesmetanog korištenja i održavanja postojeće izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme (dalje: EKI) u njegovom vlasništvu. Odredbom čl. 4. st. 2. Osnovnog ugovora ugovoreno je da tuženik daje pravo služnosti na neodređeno vrijeme sve dok traje potreba tužitelja za korištenjem javnih površina pod njegovom upravom, dok je odredbom čl. 11. tuženik ovlastio tužitelja da svoje pravo služnosti upiše u zemljišnu knjigu na svoje ime i u svoju korist. Naknadno da je sklopljenim dodacima Osnovnom ugovoru utvrđeno da je tuženik na pojedinim česticama u njegovom izvanknjižnom vlasništvu u međuvremenu upisao svoje pravo vlasništva/upravljanja te su nakon izvršene geodetske izmjere naknadno utvrđene stvarne količine EKI položene na javnim površinama pod upravom tuženika i/ili je u skladu s u međuvremenu novo izgrađenom EKI korigirana ukupna naknada za pravo služnosti. Tako da je nakon sklapanja 9. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 28. studenog 2024. ukupna naknada koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku iznosila 99.987,44 EUR. Dopisom od 29. listopada 2025. (zaprimljenim 31. listopada 2025.) da je tuženik izjavio da otkazuje predmetni Ugovor o služnosti, a njegov otkaz obrazlaže pozivanjem na čl. 212. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), očito smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o trajnom obveznom odnosu neodređenog trajanja koji se može okončati otkazom u bilo koje doba, samo ne u nevrijeme (dalje: Izjava o otkazu).

Tužitelj je naveo da ovom tužbom traži utvrđenje neosnovanosti otkaza Ugovora o služnosti, kako bi pravomoćnom presudom nadležnog suda mogao dokazati da Izjava o otkazu nije proizvela pravni učinak prestanka služnosti te da je predmetni Ugovor i dalje na snazi i da obvezuje ugovorne strane. Osim toga, ugovorna strana koja smatra da je druga ugovorna strana povrijedila ugovor neosnovanim otkazivanjem ima pravo zatražiti od suda pravnu zaštitu kako bi unatoč takvom nezakonitom otkazivanju i dalje mogla ustrajati na njegovom ispunjenju. Nadalje, da tužiteljev interes proizlazi i iz okolnosti da je tuženik 17. prosinca 2025. podnio nadležnom tijelu (Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti - dalje: HAKOM) zahtjev za utvrđivanjem tužitelja kao infrastrukturnog operatora te povezano s time, utvrđivanje visine naknade za pravo puta na svim javnim površinama u vlasništvu tuženika na kojima tužitelj ima položen svoj EKI, a sve kako bi kroz taj postupak tuženik ostvario veću naknadu za korištenje zemljišta od one koje je ugovorena predmetnim Ugovorom. HAKOM da je, kao nadležno tijelo, ovlašten odrediti naknadu za pravo puta u smislu članka 63. stavka 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 76/2022, 14/2024; dalje: ZEK/22) i članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (dalje: Pravilnik) isključivo u slučaju kada na nekretnini ne postoji drugo pravo kao uređeni pravni odnos na temelju kojeg se vlasniku nekretnine već plaća naknada za njezino korištenje. Navedeno pravilo propisano je još od stupanja na snagu prvog Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 73/2008; dalje: ZEK/08), i to u članku 28. stavku 4., te se u neprekinutom normativnom kontinuitetu primjenjuje od 2008. godine do danas.

Također je tužitelj naveo da je u ovoj pravnoj stvari bitno utvrditi da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, tj. da neovisno o otkazu tuženika isti i dalje proizvodi pravne učinke, a sve kako bi vezanost tuženika tim Ugovorima (što se unutar upravnog postupka pojavljuje kao ključno pitanje), naknadno utvrdio i sam HAKOM. Konstatacija ove činjenice u okviru postupaka povezanih s utvrđenjem prava i obveza infrastrukturnog operatora značilo bi utvrđenje postojanja prethodno uređenog odnosa između tuženika i tužitelja, čime bi se i ispoštovala njihova stvarna volja te onemogućilo zlonamjerno postupanje tuženika koje je usmjereno da pred HAKOM-om za sebe ishodi i prima veću naknadu od one koja je ugovorena predmetnim Ugovorom. Slijedom navedenog, proizlazi da je neosnovanost otkaza i s njim povezana opstojnost predmetnog Ugovora pitanje o kojem ne ovisi samo odluka u ovoj pravnoj stvari, već se to pitanje pojavljuje kao ključno i u upravnim postupcima koji se vode i koji će se voditi pred nadležnim javnopravnim tijelom i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, a o kojem će upravno tijelo za potrebe upravnog postupka morati odlučit postoji li između stranaka ugovorni odnos ili ne.

Tužitelj je naveo da smatra da je otkaz predmetnog Ugovora o služnosti pozivanjem na čl. 212. ZOO-a neosnovan, nezakonit i da isti ne proizvodi pravni učinak te da predmetni Ugovor i dalje obvezuje ugovorne strane jer isti predstavlja ugovor stvarnog prava koji je usmjeren na osnivanje prava služnosti, a ne ugovor o trajnom obveznom odnosu koji bi se mogao jednostrano otkazivati.

Zbog svega naprijed navedenog, a posebno pritom imajući u vidu presude VSRH kojima je definitivno potvrđeno da je otkazivanje ugovora o služnosti pozivanjem na čl. 212. ZOO-a neosnovano, tužitelj je predložio sudu da prihvati tužbu i tužbeni zahtjev.

Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijeku raspravljanja naveo da opreza radi osporava vrijednost predmeta spora. Nadalje, tuženik je naveo da tužitelj nema apsolutno nikakav pravni interes u ovoj pravnoj stvari jer da općenito i izvan okvira ove parnice da kada se presudom utvrdi da je otkaz nekog ugovora nevaljan i bez učinka, pravna posljedica toga je, po samom zakonu, da ugovor ostaje na snazi, tj. da i nadalje djeluje. Predmetni citirani preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva da je suvišan, a time i nedopušten, upravo zato što je isti već sadržan u njegovom prvom dijelu kojim se traži deklaracija da je neosnovan i bez pravnog učinka. Prema tome, tužba da je podobna za djelomično odbacivanje (čl. 288. st. 2. ZPP -a) i to u odnosu na u ovom odlomku citirani tzv. preostali dio tužbenog zahtjeva glede kojeg na strani tužitelja zapravo ne postoji pravni interes za podnošenje iste.

Nadalje je tužitelj naveo da se predmetnim Ugovorom tuženik obvezao na radnje u obliku propuštanja i trpljenja, jasno je, odnosno trebalo je biti jasno, da su njegovim sklapanjem nastali obvezno pravni učinci i da se na taj ugovor primjenjuje ZOO, odnosno da on ima obvezno pravni karakter, dok stvarno pravni učinci da time nisu nastali. Da postoji samo jedan ugovor čijim sklapanjem automatski nastaju stvarnopravni učinci i da, ako se pojam „karakter“ veže uz učinke koji automatski nastaju samim sklapanjem, samo taj ugovor ima stvarnopravni karakter, odnosno ugovor je stvarnog prava. To da je međuvlasnički ugovor. Ujedno, ako bi se izraz „karakter“ ugovora vezao uz pravo čije je stjecanje njegova svrha, onda bi „stvarnopravni karakter“ imali i ugovori o kupoprodaji, o razmjeni, o darovanju, o doživotnom uzdržavanju, o dosmrtnom uzdržavanju, jer je njihova svrha stjecanje stvarnog prava. No, da to nitko ne usuđuje tvrditi iz očiglednih razloga. Nadalje je naveo da u pogledu trenutka od kada osoba stječe stvarno pravo potrebno je reći da tužitelj nije stekao stvarno pravo (služnost), jer se stvarna prava na nekretninama stječu upisom u zemljišne knjige, a tužitelj nije upisan u zemljišne knjige.

Tuženik je naveo da stvarno pravo (služnost) tužitelj nije stekao, na što se primjenjuju odredbe ZV, daljnje odredbe ZV o stvarnom pravu (služnosti) i pravnom položaju imatelja služnosti i trećih osoba jednostavno da se ne mogu primijeniti, jer se odredbe o sadržaju stvarnih prava i pravnom položaju osoba s obzirom na stvari, odnosno u vezi sa stvarnim pravom mogu primijeniti tek nakon što je neko stvarno pravo stečeno. Dosljedno tome, tek nakon što je određena osoba stekla služnost (stvarno pravo), na nju se, kao na stvarno pravo primjenjuju odredbe ZV i služnost se ravna prema odredbama ZV, uključujući i čl. 237. do 245. ZV. Zbog toga upućivanje tužitelja na primjenu čl. 237. do 245. ZV-a na prestanak spornog ugovora nedvojbeno predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava. Radilo se o trajnom obveznom odnosu koje je temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 212. ZOO-a tuženik imao pravo otkazati te je u tom smislu i na takav način, Izjavom o otkaz i postupio, te posljedično tome nije bilo u tom segmentu osnove za primjenom odredbe čl. 322. st.1. ZOO-a. Konkretno da se radi o trajnom obveznom odnosu slijedi i iz činjenice apsolutne pasivnosti tužitelja kroz godine da poduzme ikakvu aktivnost u smjeru ostvarivanja pretpostavki za uknjižbom u svoju korist tog prava služnosti u zemljišne knjige kako bi postao u konstitutivnom smislu nositelj tog stvarnog prava, a ne neki trajni / zauvijek predmnjevani ovlaštenik prava služnosti. Sklapanjem predmetnog Ugovora tužitelj da je postigao svoj cilj, a to je da trajno bude predmnjevani ovlaštenik služnosti, a tome svjedoči činjenica da, od 2008. g. nije činio ništa u smislu inicijative da upiše svoje stvarno pravo u zemljišne knjige.

Također je tuženik naveo da, ako bi se radilo kako tužitelj smatra, je svrha ugovora bila “stvaranje stvarnopravnog odnosa“, onda se stvarnopravni odnos beziznimno u potpunosti realizira tek upisom stvarnog prava u zemljišnu knjigu. Prema tužiteljevom stavu, očito je sporni Ugovor zapravo bio sam sebi svrha. Argument da pravno to tako ne može biti, tuženik nalazi u usporedivom primjeru sa bilo kojim stvarnim pravom, npr. s vlasništvom. Naveo je da ako kupac kupi nekretninu i stupi u posjed, ali se ne uknjiži kao vlasnik, njemu je logično, razumno i životno apsolutni interes što prije ispuniti svoj dio obveza prema prodavatelju kako bi mu ovaj izdao tabularnu ispravu da što prije uknjiži to svoje vlasništvo, a ta uknjižba je cilj kojemu služi kupoprodajni ugovor. Nijednom kupcu nije interes da zauvijek bude trajni predmnijevani vlasnik nekretnine. Protivno tome, tužitelj ima jedini cilj, a to je održati “trajni status quo“ temeljem Ugovora, da trajno bude predmnjevani ovlaštenik služnosti, bez ikakve volje da se ikada uknjiži nositeljem prava služnosti u zemljišnim knjigama.

Tuženik je naveo da, slijedom svega prednje navedenog, predlaže da sud tužbu tužitelja odbaci kao nedopuštenu, odnosno podredno, da tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, a sve uz obvezu naknade neosnovano prouzročenog parničnog troška, uvećano za zakonske zatezne kamate.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 30. prosinca 2008., 1. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 19. svibnja 2015., 2. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 25. studenog 2016., 3. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 07. studenog 2017., 4. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 21. prosinca 2018., 5. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 22. siječnja 2020., 6. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 16. travnja 2021., 7. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 7. ožujka 2022., 8. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 25. travnja 2023., 9. dodatka Ugovoru o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 28. studenog 2024., Potvrda o plaćenim naknadama za pravo služnosti, Izjave o otkazu Ugovora od 29. listopada 2025., Dopisa tuženika HAKOM-u od 17. prosinca 2025..

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 30. prosinca 2008., zajedno sa dodacima tom ugovoru od 25. studenog 2016., 7. studenoga 2017., 21. prosinca 2018., 22. siječnja 2020., 16. travnja 2021., 7. ožujka 2022., 25. travnja 2023., 28. studenog 2024., sadržan u Izjavi o otkazu tuženika od 29. listopada 2025., neosnovan i bez pravnog učinka te da navedeni ugovor i dalje obvezuje.

Za naglasiti je da među strankama nije sporno da je Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama sklopljen 30. prosinca 2008. godine zajedno sa dodacima tom ugovoru od 25. studenog 2016., 7. studenoga 2017., 21. prosinca 2018., 22. siječnja 2020., 16. travnja 2021., 7. ožujka 2022., 25. travnja 2023., 28. studenog 2024, da je tužitelj prema tom Ugovoru vršio plaćanja te da je tuženik tužitelju dopisom od 29. listopada 2025. izjavio da otkazuje predmetni Ugovor pozivom na odredbu čl. 212. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO). Navedenu izjavu o otkazu tužitelj je zaprimio 31. listopada 2018.

Također između stranaka nije sporno da tužitelj svoje pravo služnosti po predmetnom Ugovoru nije upisao u zemljišne knjige.

Među strankama je sporno postoji li pravni interes tužitelja za podnošenjem tužbenog zahtjeva te je li Ugovor o osnivanju prava služnosti tuženik mogao otkazati prema pravilima ZOO-a .

Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice. Naime, postojanje uređenog pravnog odnosa između stranaka (ovdje pravnog odnosa služnosti) je relevantno za mogućnost uređenja odnosa putem instituta prava puta na koji se tuženik poziva, to je stoga, bitno utvrditi je li sklopljeni Ugovor i dalje na snazi tj. da neovisno o otkazu tuženika da li i dalje proizvodi pravne učinke, a sve kako bi vezanost tuženika tim Ugovorom (što se i unutar upravnog postupka pojavljuje kao ključno pitanje) naknadno utvrdio i sam HAKOM. Konstatacija ove činjenice u okviru postupaka povezanih s utvrđenjem prava i obveza infrastrukturnog operatora značilo bi utvrđenje postojanja prethodno uređenog odnosa između stranaka, čime bi se i ispoštovala njihova stvarna volja.

Uvidom u Ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 30. prosinca 2008. (dalje: Ugovor) proizlazi da je odredbom čl. 3. definirano što se pod javnim površinama podrazumijeva a to su sve javne površine čiji je vlasnik Grad Šibenik (dalje: Grad), a koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo Grada, javno dobro, zemljišta kojima upravlja Grad, odnosno njegov pravni prednik ili opće dobro pod upravom Grada, odnosno njegovog pravnog prednika, društveno vlasništvo pod upravom Grada, Fonda u stambenom i komunalnom gospodarstvu, Javnog dobra ceste i putovi, te sve uređene i neuređene javne prometne i javne zelene površine.

Predmet Ugovora je osnivanje prava služnosti u korist tužitelja na javnim površinama u vlasništvu Grada u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja postojeće elektroničko komunikacijske infrastrukture i povezane opreme korisnika (čl. 2. Ugovora).

Prema čl. 4. st. 1. Ugovora Grad daje pravo služnosti na javnim površinama na neodređeno vrijeme, a tužitelj preuzima pravo služnosti javne površine na način i u opsegu pobliže opisanom u čl. 3 i 6. Ugovora, dok je u članku 11. tuženik ovlastio tužitelja da temeljem Ugovora ishodi upis prava služnosti na javnim površinama opisanim u čl. 2 Ugovora u zemljišne knjige mjesno nadležnog suda u svoje ime i u svoju korist.

Nadalje odredbom čl. 4. Ugovora stranke su ugovorile da će tuženik platiti jednokratni iznos od 882.012,27 kuna odmah po zaključenju ugovora,te da će plaćati godišnju naknadu za služnost u ukupnom iznosu od 294.004,09 kune , i to jednom godišnje, u roku od 30 dana od ispostave računa Grada, počev od 01. siječnja 2009.

Odredbom čl. 212. st. 1. ZOO-a je propisano je otkazivanje trajnog obveznopravnog odnosa tako da je propisano da ako trajanje obveznog odnosa nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom.

Odredbom čl. 185. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) određuje li neki posebni zakon da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete one stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), to su zakonska ograničenja prava vlasništva, pa se na njih ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drukčije određeno.

Naime, prema odredbi čl. čl. 2. toč. 47. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14, dalje: ZEK) pravo puta je pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZEK-a operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima.

Dakle, pravo puta prema navedenim odredbama ZEK-a predstavlja zakonsko ograničenje prava vlasništva na koje se ne primjenjuju pravila o služnostima.

Međutim sama činjenica što je infrastrukturni operator stekao temeljem zakona pravo puta na određenim nekretninama, ne isključuje njegovo pravo da sa vlasnikom nekretnina ugovori neko drugo pravo koje ga ovlašćuje na korištenje istih nekretnina, pa tako i samo pravo stvarne služnosti na istim nekretninama.

Imajući u vidu naprijed navedeno za ocjenu pravne naravi ugovornog odnosa u ovoj pravnoj stvari prvenstveno valja poći od odredaba ZVDSP-a te razgraničenja obveznopravnog odnosa koji nastaje u trenutku sklapanja ugovora od stvarnopravnih učinaka koji proizlaze iz tog odnosa nakon upisa prava stvarne služnosti u zemljišne knjige, a s kojim ciljem se takav ugovor i sklapa.

Odredbom čl. 186. st. 1. ZVDSP-a stvarna služnost je ograničeno stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti, dok je odredbom čl. 218. ZVDSP-a propisano da se pravo stvarne služnosti osniva kao pripadak povlasne nekretnine za njegova svagdašnja vlasnika, a na teret određene stvari kao poslužne i to na temelju pravnog posla vlasnika poslužne nekretnine, odluke suda ili druge vlasti ili samoga zakona.

Nadalje prema odredbi čl. 219. st. 1. ZVDSP-a na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje služnosti osnivaju se prava služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, odnosno iz pripadanja prava koje je poslužna stvar, a na način određen zakonom, a prema odredbi čl. 220. st. 1. ZVDSP-a pravo služnosti osniva se uknjižbom toga prava u zemljišno knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drugačije.

Prema tome sklopljeni pravni posao o osnivanju prava služnosti predstavlja obveznopravni odnos koji bi, po redovitom tijeku stvari, upisom u zemljišne knjige počeo proizvoditi stvarnopravne učinke.

U konkretnom slučaju tužitelj se nije upisao u zamljišne knjige dakle nije samim sklapanjem pravnog posla stekao prava stvarnopravnog ovlašenika. Dakle za stjecanje prava stvarne služnosti tužitelj je trebao ishoditi upis tog prava u zemljišne knjige. Međutim, u konkretnom slučaju cilj sklopljenog pravnog posla nije samo obvezivanje stranaka (ovdje tužitelja) na trajnu činidbu, odnosno radnju koju je dužnik na temelju tog odnosa neprekidno, kontinuirano izvršavati, već je uz stvaranje obveznopravnih učinaka cilj tog pravnog posla osnivanje prava služnosti izvođenjem iz prava vlasništva poslužne stvari i to na način određen zakonom, a što je izričito propisano odredbom čl. 219. st. 1. ZVDSP-a.

Unatoč okolnosti što je tužiteljeva obveza iz Ugovora o osnivanju prava stvarne služnosti trajna činidba jer je tužitelj dužan sve dok traje pravo služnosti plaćati tuženiku ugovorenu godišnju naknadu, pravna narav toga pravnog posla nije da na neodređeno vrijeme ostane isključivo obveznopravni posao, već samo na određeno vrijeme. To stoga što će u trenutku upisa (uknjižbe) stvarnog prava u zemljišne knjige takav ugovor pored obveznopravnih učinaka (u odnosu na naknadu) početi stvarati i stvarnopravne učinke, dakle, preobrazit će se iz čistog obveznopravnog odnosa u mješoviti pravni posao u kojem prevladavaju elementi stvarnopravog ugovora jer je zakonom propisano da je njegov cilj stjecanje ograničenog stvarnog prava. Upravo se zbog takvih stvarnopravnih učinaka kojima su stranke stremile u trenutku sklapanja ugovora, a do kojih bi prema redovitom tijeku stvari trebalo doći, takav ugovor ne može otkazati sukladno odredbi čl. 212. ZOO-a kao što se može otkazati pravni odnos koji je isključivo obveznopravni i koji je namijenjen da ostane takav za čitavo vrijeme svog trajanja.

Ugovorna odredba (čl. 4. Ugovora o osnivanju prava služnosti) kojom su stranke ugovorile da tuženik daje pravo služnosti na neodređeno vrijeme sve dok traje potreba za korištenjem služnosti se odnosi na rok na koji se osniva pravo služnosti, dakle na stvarnopravne učinke. To stoga što se po prirodi stvari pravo stvarne služnosti može izvesti za nekoga sa svim pravnim učincima od trenutka upisa u zemljišne knjige te bi upravo od tog trenutka, da je ishodio na temelju sklopljenog pravnog posla uknjižbu svoga prava, tužitelj stekao sva stvarnopravna ovlaštenja koja bi za njega proizlazila iz zakona i to na neodređeno vrijeme, odnosno sve dok služnost ne izgubi razumnu svrhu ili prestane na zakonom propisani način.

Nadalje u konkretnom slučaju ne dolaze do primjene odredaba čl. 237. do 245. ZVDSP-a kojima je propisano na koji način prestaju služnosti i to iz razloga što tužitelj nije upisao pravo iz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama u zemljišne knjige, a zbog čega nije niti došlo do stjecanja ograničenog stvarnog prava u korist ovdje tužitelja. Dakle, po tim odredbama zakona dolazi do prestanka služnosti, ali ne i pravnog temelja na temelju kojeg je služnost trebala biti stečena.

Slijedom svega naprijed navedenog, kako ugovorni odnos između stranaka nije pravni odnos koji će na neodređeno vrijeme proizvoditi isključivo obveznopravne učinke, takav ugovorni odnos nije niti mogao biti otkazan u skladu s odredbom čl. 212. st. 1. ZOO-a te je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ocijeniti osnovanim tužbeni zahtjev, te presuditi kao u točki 1. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP -a, pa je tužitelju obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici, sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 i 107/25, dalje: Tarife) priznat trošak za sastav tužbe od 30. siječnja 2026. u iznosu od 1.506,00 eura, za sastav obrazloženih podnesaka od dana 24.4.2026. i 15.5.2026. za svako u iznosu od 1.506,00 eura, za zastupanje na ročištima dana 1.4.2026. i 19.5.2026., svako u iznosu od po 1.506,00 eura, što ukupno iznosi 7.530,00 eura, te uvećano za troškove PDV-a daje ukupni iznos od 9.412,50 eura.

Ujedno je tužitelju, sukladno Tbr. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine„ broj 118/18) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 eura.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude obzirom da isti predstavlja budući trošak jer se presudom priznaje trošak nastao do zaključenja raspravljanja te nije priznat trošak pristojbe na presudu, budući da nije istog specificirao.

Slijedom svega naprijed navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 9.412,50 eura, kako je to i odlučeno u točci 2. ove izreke.

U Šibeniku, 3. srpnja 2026.

S U D A C

Terezija Goreta

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:

- Punomoćnicima stranaka