Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Posl.br. Gž R-103/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GD iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kalik odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: 52634238587, zastupan po ODO, Građansko upravnom odjelu Karlovac, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr 184/2024 od 18. ožujka 2026., 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr 184/2024 od 18. ožujka 2026. u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 798,75 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja GD koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju GD, na ime razlike naknade plaće isplati neto iznos 430,56 eura (četiristotinetrideset eura pedesetšest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 37,27 eura od 15.08.2019. godine,

- na iznos od 144,62 eura od 15.09.2019. godine,

- na iznos od 2,88 eura od 15.08.2020. godine,

- na iznos od 4,81 eura od 15.01.2021. godine,

- na iznos od 8,27 eura od 15.02.2021. godine,

- na iznos od 15,28 eura od 15.08.2021. godine,

- na iznos od 52,34 eura od 15.09.2021. godine,

- na iznos od 6,64 eura od 15.01.2022. godine,

- na iznos od 7,79 eura od 15.02.2022. godine,

- na iznos od 21,23 eura od 15.09.2022. godine,

- na iznos od 9,71 eura od 15.10.2022. godine,

- na iznos od 12,73 eura od 15.01.2023. godine,

- na iznos od 27,26 eura od 15.02.2023. godine,

- na iznos od 33,92 eura od 15.09.2023. godine,

- na iznos od 1,17 eura od 15.10.2023. godine,

- na iznos od 44,64 eura od 15.02.2024. godine pa do isplate,

kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 976,250 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 18. 3. 2026. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje, sve u roku 15 dana.“

III.Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 125,00 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 179,27 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju neto iznos od 430,56 eur, kao i da naknadi parnični trošak u iznosu od 1.775,00 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza i prireza poreza na dohodak sadržanih u dosuđujućim iznosima.

2.Prvostupanjsku presudu u točki II. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u pretežitom dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, obzirom na čl. 467. st.1. ZPP-a, kako se radi o predmetu u postupku spora male vrijednosti, ovaj sud smatra da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a, a na koje povrede odredaba parničnog postupka, pazi ovaj sud po službenoj dužnosti.

6.Osnovano tuženik svojim navodima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke presude.

7.Iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da tužitelj u tužbi tvrdi da mu je tuženik godinama isplaćivao naknadu za godišnji odmor znatno manju od one koja mu pripada; da u podnesku od 23. listopada 2024. i nadalje ustraje na zahtjevu za isplatu razlike neisplaćene naknade za godišnji odmor, smatrajući da se kod obračuna te naknade trebaju uzeti u obzir sva primanja odnosno kako osnovnu plaću, tako i sve dodatke; da je i iz podneska tužitelja od 2. siječnja 2026. razvidno da tužitelj u osnovi potražuje samo razliku neisplaćene naknade za godišnji odmor za utuženo razdoblje,

-da je po prijedlogu tužitelja, na ročištu od 25. veljače 2026. određena zadaća vještaku financijske struke da izračuna visinu utužene razlike i to na način: 1) da izračun izvrši temeljem prosječne mjesečne plaće za prethodna 3 mjeseca računajući sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad, 2) da izvrši izračun kao da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu, računajući podatke o plaći i dodatke na plaću koje je ostvario za vrijeme rada u redovnom radnom vremenu, 3) da izvrši izračun računajući i sva primanja koja predstavljaju naknadu za rad (naknadu za rad na terenu, naknadu za rad u stražarskoj službi, naknadu za dežurstva),

-da je iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke razvidno da razlika prema prednje navedenoj prvoj varijanti iznosi 141,88 eur, prema drugoj varijanti 179,27 eur, te prema trećoj varijanti 430,56 eur; da je vezano za visinu izračuna treće varijante, u nalazu navedeno da se prednje spomenute neto naknade koje su obuhvaćene tim izračunom, a koje isplaćuju radniku, uobičajeno ne uzimaju u obzir prilikom izračuna naknade za godišnji odmor jer su nisu oporezive po Zakonu o porezu na dohodak, te ne predstavljaju naknadu za rad u smislu plaće,

-da je tužitelj podneskom od 26. srpnja 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa od 179,27 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u bruto iznosu, te 430,56 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u neto iznosu.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud uvažava čl. 60. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014 i dr., dalje: ZR-a), čl. 142. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“ broj 73/2013 i dr., dalje: ZSOS-a), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 140/2002, 68/2011, dalje: Pravilnik/02), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 54/2014, dalje: Pravilnik/14).

Temeljem toga, zaključuje da je sam zakonodavac naknadnom intervencijom u odredbe ZSOS-a po pitanju naknade plaće za godišnji odmor uskladio s odredbama općeg propisa – ZR-a, te time potvrdio faktičnu nezakonitost odredaba Pravilnika /14 na što da osnovano ukazuje tužitelj.

8.2.Nadalje, cijeneći odredbe Odluke o naknadi za posebne oblike rada u službi („Narodne novine“ broj 39/2018 i dr., dalje: Odluke), kao i čl. 149.a. ZSOS-a, sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetna naknada novo kompenzacijsko proširenje prava glede rada tužitelja.

Prihvaća sud i navode tužitelja da je ovdje riječ o naknadi za rad u smislu plaće, a ne o naknadi materijalnih troškova vezanih za rad tužitelja. Pri tome okolnost da je naknada za prednje navedeni oblik rada propisana u neto iznosu, sud tumači kao odluku zakonodavca.

8.3.O visini tužbenog zahtjeva tužitelja, sud odlučuje temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, kojeg prihvaća kao objektivnog i stručnog, ističući da se naknada za posebne oblike rada u službi vrši u neto iznosu prema odredbama ZSOS- a, pa da taj Zakon predstavlja lex specialis, slijedom čega da isplata takvih naknade nema utjecaj na ukupnu naknadu plaće za godišnji odmor, odnosno da se razlika naknade plaće jedino može promatrati u iznosu u kojem su sporne naknade i propisane, dakle naknada za rad na terenu, za rad u stražarskoj službi, te naknada za dežurstva kao neto iznosi.

Nastavno tome, a cijeneći čl. 142. ZSOS-a, čl. 60. ZR-a, stajalište je prvostupanjskog suda da se u naknadu za godišnji odmor uračunavaju sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad, uključujući i ranije navedene naknade.

Sukladno tome, uz uvažavanje i sudske prakse, koju je tužitelj dostavio u sudski spis, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju iznos od 179,27 eur u bruto iznosu, te iznos od 430,56 eur u neto iznosu, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama primjenom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr.), na način pobliže naveden u točkama I. i II. izreke presude.

Primjenom čl.15. st.3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/2004 i dr.) odbija tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva i odlučuje kao u točki III. izreke presude, a o troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.5.i 155. ZPP-a.

9.Cijeneći sve do sada izloženo, ponajprije valja naglasiti da iako tužitelj predmetnom tužbom u suštini potražuje razliku neisplaćene plaće za godišnji odmor u razdoblju od 2019. do 2021., da je konačnim tužbenim zahtjevom zatražio, a prvostupanjski sud mu dosudio isplatu dva iznosa, kao da se radi o dva tužbena zahtjeva, unatoč tome što je iz pismenog nalaza i mišljenja razvidno da se radi o dvije varijante izračuna iste zatražene razlike, koji pravni stav suda prvog stupnja ovaj sud smatra pogrešnim.

Slijedom prethodno navedenog, prosudba je ovog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu samo jednog iznosa, a da za isplatu dva iznosa koja proizlaze iz istog činjeničnog supstrata nema uporišta u konkretnim okolnostima.

10.Nadalje, što se tiče visine razlike koja tužitelju u konačnici pripada, točnije načina izračuna iste, odnosno pitanja što sve predmetna naknada uključuje, za istaknuti je da prema uvjerenju ovog suda, tužitelju pripada samo razlika koju je sudski vještak izračunao u b) varijanti u iznosu od 179,27 eur bruto sa pripadajućim zateznim kamatama.

11.1.Naime, vezano za prednje, ukazuje se prvostupanjskom sudu na čl. 64. Zakona o izmjenama i dopunama ZSOS-a („Narodne novine“ broj 30/2018, dalje ZID ZSOS-a) kojim je izmijenjen čl. 142. ZSOS-a, na način da je propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca.

Odredbom čl.1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 70/2018), kojim je izmijenjen čl.4. st.2. Pravilnika/14, na način da je propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

11.2.Rukovodeći se gore navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama, koje su prema uvjerenju ovog suda, obzirom na utuženi period, pravno relevantne, za zaključiti je da tužitelju isključivo pripada razlika u iznosu od 179,27 eur bruto sa pripadajućim zateznim kamatama, koja je dosuđena točkom I. izreke pobijane presude.

Slijedom toga, se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 430,56 eur neto sa pripadajućim zateznim kamatama, neupitno ukazuje pravno neutemeljenim, jer za dosudu tog novčanog iznosa, odnosno usvajanje i tog tužbenog zahtjeva, prema stajalištu ovog suda nema valjanog pravnog uporišta. Stoga je valjalo pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava preinačiti pobijanu presudu u točki II. izreke glede dosuđene glavnice i odbiti tužitelja sa tim dijelom tužbenog zahtjeva.

12.Nastavno prednjem, valjalo je po ocjeni ovog suda preinačiti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke primjenom čl. 154. st.2. ZPP-a, obzirom na konačni uspjeh tužitelja u ovoj parnici, koji u konkretnom slučaju iznosi 29%. Rukovodeći se tom odredbom ZPP-a, uspjeh tužitelja s osnovom je 100%, a s visinom 29%, što znači da je tužitelj uspio u omjeru od 64,50% 100+29=129:2=59,50), pa je slijedom toga uspjeh tuženika s osnovom 0,00%, a sa visinom preostalih 71%, odnosno 35,50% (0+71=71:2=35,50). Shodno tome, obvezan je tuženik naknaditi tužitelju naknadi parnični trošak u omjeru od 29%.

Kako je pobijanom presudom, tužitelju temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarife), dosuđena nagrada u iznosu od 1.375,00 eur, to tužitelju sukladno prednje izloženom pripada pravo na nagradu za rad odvjetnika u iznosu od 398,75 eur, kao i trošak vještačenja po vještaku financijske struke u iznosu od 400,00 eur, odnosno sveukupno 798,75 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 976,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ukazuje neosnovanim.

13.Budući da je uvažavanjem žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda u točki II. izreke na način da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 430,56 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženika sukladno čl. 154. st.5. ZPP-a. Dosuđeni trošak sukladno odredbama Tarife, odnosi se na nagradu za sastav žalbe u iznosu od 125,00 eur.

14.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 798,75 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno čl. 368. st.1. ZPP-a, te djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

15.Presuda suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke, kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 3. srpnja 2026.

Sutkinja

Svjetlana Pražić