REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-516/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Marić, kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja, te mr.sc. Zlatka Pirca, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josip Janković, Mate Burazin, Dario Banić i Tomislav Horački iz Karlovca, Vranicanijeva 5/I, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB:53056966535., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva KALLAY&PARTNERI d.o.o. Zagreb, Ilica 1 A/III., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju Posl.br.P-1194/2021 od 7. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju Posl.br.P-1194/2021 od 7. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju: KĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.084,17 EUR, uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 14% do 30.06.2011.g., od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019.g. do 30.6.2019.g. po stopi od 6,54%, od 1.7.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30%, od 1.1.2020.g. do 30.6.2020.g. po stopi od 6,11%, od 1.7.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.6.2022. po stopi od 5,49%, od 1.7.2022.g. do 31.12.2022 po stopi od 5,31%, od 1.1.2023.g. do 30.6.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, od 01.07.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25 %, od 01.01.2025. do 30.06.2025.g. po stopi od 6,15%, a od 01.07.2025.g. pa do isplate po stopi od 5,15%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska Posl.br.P-1194/2021 središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:

-na iznos od 5,96 EUR tekući od 01.10.2007. pa do isplate

-na iznos od 5,96 EUR tekući od 01.11.2007. pa do isplate

-na iznos od 2,89 EUR tekući od 01.03.2008. pa do isplate

-na iznos od 5,68 EUR tekući od 01.05.2008. pa do isplate

-na iznos od 1,23 EUR tekući od 01.06.2008. pa do isplate

-na iznos od 0,96 EUR tekući od 01.07.2008. pa do isplate

-na iznos od188,37 EUR tekući od 01.08.2008. pa do isplate

-na iznos od 2,55 EUR tekući od 01.09.2008. pa do isplate

-na iznos od 2,55 EUR tekući od 01.10.2008. pa do isplate

-na iznos od 2,55 EUR tekući od 01.11.2008. pa do isplate

-na iznos od 2,55 EUR tekući od 01.12.2008. pa do isplate

-na iznos od 2,55 EUR tekući od 01.01.2009. pa do isplate

-na iznos od 2,55 EUR tekući od 01.02.2009. pa do isplate

-na iznos od 61,35 EUR tekući od 01.03.2009. pa do isplate

-na iznos od 28,80 EUR tekući od 01.04.2009. pa do isplate ,

-na iznos od 17,92 EUR tekući od 01.05.2009. pa do isplate

-na iznos od 17,52 EUR tekući od 01.06.2009. pa do isplate

-na iznos od 14,27 EUR tekući od 01.07.2009. pa do isplate

-na iznos od 225,50 EUR tekući od 01.08.2009. pa do isplate

-na iznos od 14,20 EUR tekući od 01.09.2009. pa do isplate

-na iznos od 21,50 EUR tekući od 01.10.2009. pa do isplate

-na iznos od 21,90 EUR tekući od 01.11.2009. pa do isplate

-na iznos od 21,90 EUR tekući od 01.12.2009. pa do isplate

-na iznos od 21,69 EUR tekući od 01.01.2010. pa do isplate

-na iznos od 22,10 EUR tekući od 01.02.2010. pa do isplate

-na iznos od 21,90 EUR tekući od 01.03.2010. pa do isplate

-na iznos od 21,90 EUR tekući od 01.04.2010. pa do isplate

-na iznos od 30,53 EUR tekući od 01.05.2010. pa do isplate

-na iznos od 30,40 EUR tekući od 01.06.2010. pa do isplate

-na iznos od 47,25 EUR tekući od 01.07.2010. pa do isplate

-na iznos od 49,11 EUR tekući od 01.08.2010. pa do isplate

-na iznos od 39,16 EUR tekući od 01.09.2010. pa do isplate

-na iznos od 50,44 EUR tekući od 01.10.2010. pa do isplate

-na iznos od 3.078,44 EUR tekući od 20.01.2011. pa do isplate.

I. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 393,88 eura uvećano za zatezne kamate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u visini od 2.846,91 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. svibnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Posl.br.P-1194/2021 koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se žalba uvaži, te pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku, ili podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

3.2. Vezano za žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik ističe da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao da li je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, već je a priori prihvatio da se radi o ništetnoj odredbi, da tužitelj u postupku nije dokazao da ima status potrošača. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik vidi u pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o zaštiti potrošača, te pogrešnoj primjeni odredbi Zakona o obveznim odnosima glede istaknutog prigovora zastare, kao i na tuženika primjenu članka 1115. ZOO -a kao nepoštenog stjecatelja.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7.Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Suprotno navodima žalbe tuženika nije učinjena ni bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je za svoju odluku i pravni stav, prvostupanjski sud dao dovoljno jasne razloge, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. U ovoj stvari nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u broj 418-50-4337916, kojim ugovorom je podigao kredit u iznosu od 24.398,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženog na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tuženog, te je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje, sa rokom otplate na 84 mjeseca, da je namjena kredita bila je kupnja novog automobila, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

9. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno raspravio i ocijenio pitanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kao i osnovanost zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih (nepoštenih) odredbi.

10. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama, te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

10.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.3. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III-4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Ustavni sud na kraju je u tom predmetu dao ocjenu da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja.

11. Suprotno navodima žalbe, na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi ugovora o kreditu, saslušan je tužitelj iz čijeg iskaza proizlazi da kao korisnik kredita nije bio od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, a upravo je na tuženiku je bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene tečaja kao o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

12. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora.

- Odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- Odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- Odredba članka 100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- Odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- Odredba članka 102. ZZP-a, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da isti sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a iz iskaza tužitelja proizlazi da o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, niti je bio upoznat sa rizicima takvih odredbi.

14. Suprotno navodima žalbe, da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a, proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju novog automobila.

15. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.

16. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama ugovora tužitelju nametnuo sporne ugovorne odredbe, što je u suprotnosti sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Visinu preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem valutne klauzule u CHF prvostupanjski sud je utvrdio provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Srđanu Kovačiću za financije, te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF platio više upravo 4.084,17 eura, na nalaz vještaka tuženik nije stavljao primjedbe, niti predlagao novo vještačenje , dok je tužitelj svoj zahtjev za isplatu specificirao upravo u skladu sa nalazom vještaka.

19. Kako je ugovorna odredba o otplati kredita u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja utvrđena ništetnom, osnovano je tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih obroka, sukladno odredbi članka 1111. u vezi sa člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

20. Odluka prvostupanjskog suda kojom se odbija kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u skladu je sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2018. što tuženik žalbom posebno i ne osporava.

21. Zbog svega navedenog ovaj drugostupanjski sud žalbu tuženika ne nalazi osnovanom, slijedom čega je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

U Požegi, 3. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Renata Marić