REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
ZAGREB
Poslovni broj: Us I-1819/2026-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po opunomoćeniku Martinu Sherriju, odvjetniku iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženika:
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalni sektor za drugostupanjski postupak, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 53969486500, radi poništavanja rješenja, 03. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništavaju rješenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-551-09/25-01/10433, URBROJ: 524-11- 02/3-26-4 od 19. ožujka 2026. godine i rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Bjelovar, KLASA: UP/I-551-06/24-09/1239, URBROJ: 139-004/05- 07-25-5 od 16. rujna 2025. godine.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati trošak od 1.250,00 €, sa zateznom kamatom koja u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teče od dana donošenja ove presude.
Obrazloženje
Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 19. ožujka 2026. godine je odbijena žalba tužiteljice protiv osporavanog prvostupanjskog rješenja od 16. rujna 2025. godine. Navedenim prvostupanjskim rješenjem je zbog smrti obustavljen postupak u predmetu priznavanja prava na inkluzivni dodatak ŠČ, čiji je tužiteljica nasljednik.
Tužiteljica u tužbi osporava mogućnost da bi se već pokrenut postupak priznavanja prava na inkluzivni dodatak mogao obustavljati zbog kasnije smrti potencijalnog korisnika prava, jer se pravo na inkluzivni dodatak priznaje s danom podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. U ovom predmetu se rješava na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu (pravomoćna presuda ovog suda UsI-3006/25 od 23. siječnja 2026. godine i rješenje o rješavanju tog predmeta u oglednom sporu UsI -3006/25 od 24. listopada 2025. godine), zbog čega je ovaj spor riješen bez rasprave, na temelju čl. 98. t. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).
U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u priloženom spisu upravnog tijela.
Osporavana rješenja su nezakonita.
Na temelju čl. 39. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21 - ZOUP), ako u toku postupka stranka umre postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o naravi upravne stvari koja je predmet postupka.
Na temelju čl. 20. Zakona o inkluzivnom dodatku (NN 156/23 - ZID) pravo na inkluzivni dodatak se priznaje s danom podnošenja urednog zahtjeva ili pokretanja postupka po službenoj dužnosti.
Na temelju čl. 7. st. 3. Zakona o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23 i 156/23 - ZSS) dospjele novčane naknade koje nisu isplaćene do smrti korisnika nasljeđuju nasljednici korisnika, prema zakonu kojim se uređuje nasljeđivanje. Iz podataka spisa u bitnom proizlazi da je povodom zahtjeva ŠČ od 15. travnja 2024. pokrenut postupak radi priznavanja prava na inkluzivni dodatak, a u propisanom roku iz čl. 19. ZID-a nije donesena odluka o tom zahtjevu. ŠČ je naknadno preminuo **.**.2025., nakon čega je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje o obustavi postupka. Protiv tog rješenja žalbu je izjavila tužiteljica kao kći i nasljednica ŠČ, a tuženik je tu žalbu odbio. U konkretnom slučaju je sporna primjena prava, odnosno sporno je pitanje je li odlučivanje o pravu na inkluzivni dodatak stvar koja je strogo osobne naravi, što onda ima za posljedicu obustavu postupka u slučaju smrti stranke u smislu čl . 39. ZUP-a. Sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji - iako se odnosi na pravo strogo osobne naravi - u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje, zbog čega se postupak može nastaviti s nasljednicima preminule stranke.
Sud pritom polazi od toga da se dan od kojeg pripada pravo na inkluzivni dodatak ne vezuje uz dan donošenja upravnog akta ili uz dan njegove izvršnosti, nego (u smislu čl. 20. ZID-a) uz trenutak podnošenja urednog zahtjeva. Posljedično, stranka koja ispunjava propisane pretpostavke može osnovano očekivati da će joj sâmo pravo, kao i pojedini mjesečni iznosi inkluzivnog dodatka koji proizlaze iz tog prava, biti priznati od trenutka podnošenja urednog zahtjeva.
U skladu s tim, ako bi u slučaju smrti stranke u toku postupka došlo do njegove obustave, onemogućilo bi se ostvarenje onoga što proizlazi iz uređenja koje priznavanje prava vezuje uz dan podnošenja urednog zahtjeva, tj. onemogućilo bi se da se priznaju oni iznosi dodatka koji se odnose na razdoblje od podnošenja zah tjeva do smrti stranke.
U tom kontekstu, zahtjev stranke - iako se odnosi na pravo koje je strogo osobne naravi - u sebi sadrži i neostvareno imovinsko potraživanje, zbog čega nema zapreke da se postupak nastavi s nasljednicima stranke.
Dodatno se ovdje ne smije zanemariti da je riječ o odnosu iz područja upravnog prava u kojem jedan subjekt (javnopravno tijelo) odlučuje o pravu drugog subjekta koji
- nakon što je podnio uredan zahtjev - osnovano očekuje da se u roku iz čl. 19. ZID-a donese odluka o tom zahtjevu. U suprotnom, odnosno u slučaju obustave postupka uslijed smrti stranke, a koja je nastupila nakon proteka roka iz čl. 19. ZID-a (što je ovdje slučaj), javnopravno tijelo izvodi korist od vlastitog nepoštivanja propisa, a nasljednik ostaje lišen mogućnosti da se ispita je li njegov prednik ispunjavao sve propisane pretpostavke za priznavanje prava, odnosno da se ispita ima li nasljednik pravo na pojedine iznose dodatka koji u smislu čl. 20. ZID-a pokrivaju razdoblje od dana podnošenja zahtjeva do dana smrti prednika.
Dakle, neprenosivost prava iz sustava socijalne skrbi (čl. 7. st. 2. ZSS-a), pa tako i prava na inkluzivni dodatak, se odnosi samo na temeljno pravo kao takvo, a ne i na pojedine iznose dodatka koji proizlaze iz tog prava i koji pripadaju od trenutka podnošenja zahtjeva do nekog kasnijeg trenutka (npr. smrti prednika).
Istovrsno pravno uređenje postoji i kod prava iz mirovinskog osiguranja u pogledu nasljedivosti dospjelih novčanih primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika. Stoga sud ne nalazi zapreke da se kod tumačenja pravila koja se tiču inkluzivnog dodatka primjenjuju stajališta koja su u sudskoj praksi izražena kod tumačenja u bitnom istih pravila iz mirovinskog osiguranja.
Sud posebno napominje da odredbe ZSS-a više ne sadrže ništa slično čl. 109. ranijeg Zakona o socijalnoj skrbi (NN 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20, 133/20 i 138/20 - raniji ZSS) koji je izričito određivao da se postupak obustavlja ako prije izvršnosti rješenja o priznavanju prava iz socijalne skrbi umre osoba o čijem se pojedinačnom pravu rješavalo. Upravo izostavljanje odredbe poput čl. 109. ranijeg ZSS-a u novom zakonodavnom uređenju govori u prilog tome da se u sustavu socijalne skrbi više nije htjelo uz nastup smrti stranke u toku upravnog postupka nadovezati obustavu tog postupka kao pravnu posljedicu.
Sud ne smatra da bi nekorištenje žalbe zbog šutnje uprave od strane prednika tužiteljice imalo utjecaja na sporno pitanje koje je vezano uz tumačenje čl . 39. ZUP-a. U vezi toga se napominje da je javnopravno tijelo imalo na zakonu utemeljenu obvezu u roku iz čl. 19. ZID-a donijeti odluku o zahtjevu prednika tužiteljice, a ta obveza javnopravnog tijela nije ovisila o korištenju pravnih sredstava zbog šutnje uprave. Navedeno je posebno važno u sferi prava iz sustava socijalne skrbi poput inkluzivnog dodatka.
Imajući u vidu sve navedeno, sud smatra da je povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, jer se u konkretnom slučaju ne radi o stvari koja je takve naravi da se postupak ne može nastaviti s nasljednicima umrle stranke. Stoga su osporavana rješenja nezakonita te su usvajanjem tužbenog zahtjeva poništena, na temelju čl. 117. st. 1. ZUS-a.
Time je sporno pitanje nastavka upravnog postupka konačno riješeno, a poništavanje navedenih rješenja ima za posljedicu nastavak upravnog postupka sa svim utvrđenim nasljednicima ŠČ (jer pravomoćno rješenje o nasljeđivanju za sada ne obuhvaća raspodjelu prava na dospjele iznose inkluzivnog dodatka).
S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužiteljica na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužiteljici na temelju Tbr. 27/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 1.250,00 €, na što zatražene zatezne kamate u slučaju neplaćanja u ostavljenom roku teku od dana donošenja ove odluke (čl. 144. st. 4. ZUS-a).
U Zagrebu, 03. srpnja 2026. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
DNA:
1. odvj. Martin Sherri
2. Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Samostalni sektor za drugostupanjski postupak
