REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-424/2025-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliu, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d. sa sjedištem u [adresa], Podružnica Pula Marulićeva br. 1 zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 3. srpnja 2026., objavio i

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim sve odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101911929 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili u svibnju 2004., a kojom odredbom se kamatna stopa za vrijeme otplate kredita mijenjala jednostranom odlukom banke.

II Utvrđuju se ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5101911929 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili u svibnju 2004. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.117,51 EUR na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30.09.2015."

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 9.591,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. pa sve do isplate po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, od 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 781,68 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. pa sve do isplate po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, od 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a sve u roku od 15 dana."

III Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja kao i zahtjev tuženika za utvrđenje postojanja njegove tražbine spram tužitelja u ukupnom iznosu od 1.551,62 eur zajedno sa zakonski zateznim kamatama kao neosnovan.

IV Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od dana 12. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101911929, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 125.000,00 CHF. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Budući da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc to su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.2. Temeljem ugovora tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih. Od početka otplate pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužiteljica predlaže da se u ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101911929 utvrde ništetnim odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu.

1.3. Tužiteljica i tuženik sklopili su Anex uz Ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

1.4. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju — pravo na povrat novčanog iznosa. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka na dan isplate predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom naprijed navedenog, tužiteljica od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznosa od 10.321,63 eur (77.768,35 kn), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

1.5. U ponovljenom postupku nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 7. svibnja 2026. preinačila tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.591,94 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 1. listopada 2015. do isplate, s osnova preplate po kamati i valuti, zatim isplatu iznosa od 781,68 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 1. listopada 2015. do isplate, s osnova manjka utvrđenog provedbom konverzije te isplatu iznosa od 3.117,51 eur s osnova zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos pretplate s osnova ništetnih odredbi ugovora. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe i djelomičnom povlačenju iste. Sud je raspravnim rješenjem od 7. svibnja 2026. dopustio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu smatrajući to svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužiteljice. Tuženik primarno ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Nadalje, odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 18. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 — dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenljivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavila tužiteljici izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015 zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj odredbi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanim informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Istuče da je bila u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Aneksa a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužiteljica slobodnim očitovanje volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tužni smatra u cijelosti neosnovanu tužiteljičinu tužbu. Dakle, osim što su tužiteljica i tuženi predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužiteljici su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju tužiteljica navodi ukazuje kao posve neosnovano. Osporava da se radi o potrošačkom kreditu obzirom je isti podignut radi izgradnje i adaptacije stambenog prostora na adresi [adresa], gdje tužiteljica iznajmljuje apartman.

2.1. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF tuženi smatra da su odluke na koje se tužiteljica poziva nepravilne i nezakonite. Ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Nadalje, tužiteljici je i u razgovoru sa službenicima banke bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Ukazuje kako tuženi niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si banka ne može priuštiti. Tužiteljica je kao i svi potrošači bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za CHF. Stoga se ne može smatrati da bi odredba Ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječnom opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.2. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi napominje da je tužiteljici kamatna stopa već 1. svibnja 2011. snižena ispod početno ugovorene kamatne stope na 5,35% dok je dana 1. listopada 2011. dodatno snižena na 5,00% te je kao takva vrijedila do 1. siječnja 2014. kada je kamatna stopa snižena na 3,23%. Stoga, sve i kada bi sud smatrao da bi odredba članka 8.2 Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužiteljici, a što se osporava u cijelosti iz gore navedenog da proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer je kamatna stopa već 1. svibnja 2011. bila snižena ispod početno ugovorene. Sve promjene kamatne stope izvršene su sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Predmetni Ugovor sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe je sadržana u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke te se ni u kojem slučaju ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Nadalje tuženi ističe kako je tužiteljici pružena zaštita sukladno Noveli zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena 2. prosinca 2013., s tupila na snagu 1. siječnja 2014. Naime, sukladno navedenoj Noveli tuženi je kao Banka bio u obvezi donijeti i donio je novu metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, a kojom je metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Dakle, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamate stope pa tužiteljica nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Ukazuje da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 143/13 imao utjecaj i na ova ugovorni odnos kroz odredbu članak 11a stavak 5, kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužiteljici omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,3% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi članka 138a ZZP. Navedena se zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužiteljica osporava ovom tužbom jer traži da se kamatna stopa utvrdi fiksno u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu od 5,49%. Tuženik osporava da bi na strani tužiteljice nastupila šteta, kao da bi tuženi ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužiteljici. Ističe prigovor radi prebijanja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnova razlike u tečaju kada je tečaj bio manji od početnog i s osnova razlike u kamatnoj stopi u razdoblju kada je ona bila niža od početno ugovorene.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 7. svibnja 2004., Aneks br. 1 Ugovora o kreditu, obavijest o izračunu konverzije kredita, Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., pregled prometa, obrazac za prihvat izračuna konverzije, otplatni plan, obavijesti o promjeni kamatne stope, rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 29. siječnja 2016., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. Presudom ovoga suda posl.br. P-1302/19 od dana 23. listopada 2023. odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice. Povodom žalbe tužiteljice, navedena je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-463/2024 od dana 10. lipnja 2025. i predmet vraćen na ponovno suđenje. U rješenju se u bitnome navodi da je sud prvog stupnja nepravilno odbio zahtjev za isplatom obzirom da iz pobijane presude nije razvidno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena pravilno, sukladno odredbama ZID ZPK/15 obzirom da je iz spisa razvidno da je tužiteljica na glavnoj raspravi održanoj 7. rujna 2023. predložila financijsko vještačenje koje je sud prvog stupnja odbio, a za što u presudi nije dao razloge. Ukoliko je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK-a, tada tužiteljica ne bi imala pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na temelju utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora.

6. Predmet ovog spora je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u Ugovoru o kreditu od dana 7. svibnja 2004. te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužiteljica smatra ništetnima.

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

6.2. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, kao i status potrošača tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

7. Nije sporno da je 7. svibnja 2004. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101911929 za izgradnju i adaptaciju nekretnine, s ugovorenim iznosom kredita od 125.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 240 mjeseci, u čl. 8. ugovorena redovna kamata od 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukama banke, da su stvarno naplaćeni anuiteti obračunati prema promijenjenoj kamatnoj stopi koja je tijekom razdoblja otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom banke (povećavana) i da se tečaj CHF tijekom ugovornog razdoblja mijenjao, da su stranke 18. veljače 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015), da je tužiteljica, u razdoblju od 15. lipnja 2015. do 31. prosinca 2015. imala rješenje o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, dakle 10 godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Tuženik je osporio da bi predmetni Ugovor o kreditu bio potrošački ugovor, odnosno osporio je status potrošača tužiteljice, a to iz razloga jer je namjena kredita bila izgradnja i adaptacija stambenog prostora u svrhu iznajmljivanja.

8.1. Saslušana na tu okolnost, tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit uzela radi rješavanja stambenog pitanja, adaptacije stana. Prije je imala otvoren kredit u Zagrebačkoj banci no u Erste su joj rekli da će kredit dobiti brže. Kredit u chf je uzela jer je rečeno da je to tada bio najpovoljniji kredit. Početna rata iznosila je otprilike 2.500,00-3.000,00 kn, narasla je otprilike na 5.000,00 kuna. Ugovor je sastavila banka, pročitala ga je kod potpisivanja, imala je pitanja oko promjenjive kamatne stope, ali joj je rečeno da se ne brine da je chf stabilna valuta. Nije joj objašnjeno kako će se mijenjati kamatna stopa i o čemu ona ovisi. Ne sjeća se, a možda i je dobila izračun o konverziji prije sklapanja dodatka, ali dodatak ugovoru vidjela je kod MG prilikom potpisivanja. Ono što je njoj bilo važno je da će joj rata biti manja, a to joj je bilo važno jer nije imala ni za jesti. U vezi rizika sklapanja kredita u valuti chf u banci joj nije ništa rečeno već su joj rekli da je u tom trenutku to najpovoljniji kredit i da je chf stabilna valuta. U stanu koji su tim kreditom izgradili su živjeli. Misli da je dodatak ugovoru sačinila banka. Nije razumjela izraz valutna klauzula, nije pitala ni da joj se pojasni, ono što je pitala je da joj se pojasni promjenjiva kamatna stopa. U tom stanu nikada nisu imali registriranu djelatnost, a kasnije nakon što su se ona i suprug rastali 2012. možda je suprug taj stan iznajmljivao.

8.2. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim, jer je iskazivala uvjerljivo, u bitnom u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njenog iskaza.

8.3. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika - "Narodne novine" broj 6/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07), zatim u čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22, dalje u tekstu: ZZP/14), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

8.4. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da su joj sredstva kredita bila potrebna radi adaptacije stana u kojem je sa obitelji živjela, a ne radi turističkog iznajmljivanja, koje je, uslijedilo nastavno 2015. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala namjeru iznajmljivati stan turistima, već je istoga obnovila za svoju obitelj, pa se ne može smatrati da ugovor nije sklopila kao potrošač, jer svojstvo potrošača treba ocijeniti u vrijeme sklapanja ugovora. Osim toga, nije sporno da je tuženik s tužiteljicom pristupio sklapanju aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15, a čemu ne bi bilo mjesta da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Dakle, tuženik prije ovog spora nije dovodio u pitanje da bi se radilo o potrošačkom kreditiranju.

9. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Na temelju ranije predočenog iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti ocijenio istinitim, nije utvrđeno da je ona u predugovornoj fazi dobila objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je sud zaključio da komunikacija tužiteljice s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja.

10.2. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu, kao ni u Općim uvjetima poslovanja tuženika ni drugim dokumentima na koje se on poziva nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

11.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

11.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11.7. Stoga je odlučeno kao u točki I alineja I i II izreke presude.

12. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice u ponovljenom je postupku provedeno financijsko vještačenje po stanom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

12.1. Provedenim je vještačenjem, u skladu sa nalogom suda utvrđeno: a) ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada slijedi da:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 550,70 CHF, odnosno 350,98 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 248,32 EUR,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 9.240,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.869,19 EUR,

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi da :

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno -73,04 CHF, odnosno -46,37 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 115,48 EUR,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.086,69 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.635,99 EUR,

c) da je provedbom konverzije tuženik na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu od 781,68 EUR,

d) je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12.2. Svoj tužbeni zahtjev tužiteljica je uredila u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 7. svibnja 2026. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.591,94 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 1. listopada 2015. do isplate, s osnova preplate po kamati i valuti, isplatu iznosa od 781,68 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 1. listopada 2015. do isplate, s osnova manjka utvrđenog provedbom konverzije te isplatu iznosa od 3.117,51 eur s osnova zakonske zatezne kamate na utvrđeni iznos pretplate s osnova ništetnih odredbi ugovora.

12.3. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, međutim iz sadržaja tuženikovih primjedbi ne proizlazi da prigovora matematičkom obračunu vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku, a u skladu sa istim je uredio prigovor radi prijeboja svoje tražbine u ukupnom iznosu od 1.551,62 eur (list 370-373 spisa). Nije tražio da se vještak usmeno očituje.

12.4. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

13. U ovome je postupku nesporno da su stranke ovoga postupka zaključile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu 18. veljače 2016. sukladno odredbama ZIDZPK/2015. Naime, čl. 19.c st. 1. ZIDZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

14. Valja istaknuti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

14.1. Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

14.2. Zaključno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025 dan je odgovor na u praksi sporno pravno pitanje "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?", koji odgovor glasi:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

14.3. Slijedom navedenog, prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-457/2025, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 3.117,51 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatom odbijen kao neosnovan.

15. Prigovor prijeboja istaknut od strane tuženika s osnove „potplaćenih i povlaštenih“ anuiteta prema stajalištu ovoga suda nije osnovan jer tužiteljica nije ništa primila od tuženika nego je izvršavala obvezu na način kako ju je tuženik obračunavao pa nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice temeljem kojeg bi imao pravo zahtijevati povrat, uzimajući u obzir i da čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima pravo na naknadu štete daje samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog pravnog posla.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se da se po pitanju zastare izričito izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, cijeneći uspjeh tužitelja i tuženika u odnosu na osnovanost osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovome postupku, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena.

U Puli, 3. srpnja 2026.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženoj po punomoćnicima