Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-256/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja uz zamjeničkog punomoćnika ZE, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Tomislava Bogdana i zamjeničkog punomoćnika tuženika ČE, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Jurice Barbarića, dana 3. srpnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 206354, zaključenog dana 17. travnja 2007. između tužitelja RE i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., a koja u čl. 6. st. 1. glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici RE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 424,20 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. svibnja 2007. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15% godišnje, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 566,36 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2026. pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 12. kolovoza 2025. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi kako je sa Volksbank d.d. kao pravnim prednikom tuženika, zaključila Ugovor o kreditu broj 206354 (dalje: Ugovor), a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.668,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Istim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6. st. 1. ugovorena je jednokratna naknada 1,50% za korištenje kredita od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran, tužiteljici je 1. svibnja 2007. naplaćen iznos od 400,02 CHF (na dan utuženja iznos naplaćene naknade u CHF po srednjem tečaju tuženika iznosio je 424,20 eura). Tužiteljica je istaknula kako se o toj ugovornoj odredbi tzv. „ulaznoj naknadi“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed bila formulirana od strane banke kreditora te implementirana u tipskom ugovoru na koji tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja. Isto tako, tužiteljica ističe kako joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje, pa je zbog toga po njenom mišljenju tuženik nepošteni stjecatelj, a naplaćeni iznos po ovoj nepoštenoj i ništetnoj odredbi mora vratiti. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu da utvrdi ništetnost navedene ugovorne odredbe i naložiti tuženiku vraćanje naplaćenog iznosa temeljem iste, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana naplate, kao što je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te prigovor zastare, navodeći kako je zastarni rok od 5 godina istekao računajući ga od dana stjecanja do dana podnošenja predmetne tužbe. Dalje, tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.751,42 eura, obrazlažući da iako tužiteljica ističe deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, iznos vrijednosti predmeta spora može odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na isplatu iznosa 424,20 eura. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe Ugovora, tuženik je navodio da kako bi se mogla utvrditi njena ništetnost, kumulativno moraju biti ispunjeni razni uvjeti a to je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a iznos predmetne naknade je jasno i razumljivo izražen, u postotku od 1,50%, stoga je ista odredba je po njegovu mišljenju jasno postavljena i smještena na vidljivo mjesto u Ugovoru, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnote. Tuženik je zatim izrijekom naveo kako se protivi (samo) osnovi a ne i visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer da ista proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Također, navodio je kako je utužena odredba jasna i uočljiva, budući da je sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena, a da tužiteljica navode da se o njoj nije pregovaralo, nije potkrijepila niti jednim dokazom. Tuženik slijedom navedenog predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužiteljicu da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
3. Tuženik je na glavnoj raspravi 24. lipnja 2026. odustao od prigovora mjesne nenadležnosti te isti povukao, a obzirom je u predmetu koji je vođen pred ovim sudom između istih stranaka glede istog Ugovora o kreditu, pod posl. brojem P-192/2019, već pravomoćno odlučeno i pravomoćno odbijen prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda.
4. Tužiteljica se podneskom od 4. studenog 2025. očitovala na odgovor na tužbu te navodila kako tuženik neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, ukazivala je da zastarni rok za tražbinu povrata temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći u trenutku naplate, već od dana pravomoćnosti presude kojom je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena. Time je jasno potvrđeno da stranka nije u mogućnosti ostvariti svoja prava prije nego što ništetnost bude pravno utvrđena u odgovarajućem parničnom postupku. Isticala je potom kako tuženik isto tako pogrešno osporava pravilnost naznačene vrijednosti predmeta spora, jer da tužbeni zahtjev u ovom predmetu obuhvaća kako deklaratorni zahtjev (utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita), tako i kondemnatorni zahtjev (isplatu iznosa od 424,20 eura), pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrojem vrijednosti oba ova zahtjeva. Dalje, u odnosu na predmetnu Ugovornu odredbu, tvrdi kako se ista smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je za istu pružena bilo kakva konkretna usluga, a radi se o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja, ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade po mišljenju tužiteljice nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, te je ista nepoštena.
5. Sud je tijekom postupka, da bi utvrdio odlučne činjenice, pročitao predmetni Ugovor o kreditu broj 206354 od 17. travnja 2007. (str. 5 do 11 spisa), otplatnu tablicu od 17. travnja 2007. (str. 12 do 14 spisa), te proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.
6. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao kako osporava samo osnovu tužbenog zahtjeva, dok visinu i datum naplaćene nakade nije sporio, a isti je dokazni prijedlog i postavljen od strane tužiteljice samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva, te je tužiteljica od tog dokaznog prijedloga i odustala na pripremnom ročištu.
7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., dalje: ZPP), kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem ništetnosti odredbe čl. 6. st 1. Ugovora o kreditu od 17. travnja 2007., kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, te postoji li obveza tuženika na vraćanje iznosa od 424,20 eura naplaćenog po takvoj odredbi, na ime stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate.
9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sa prednikom tuženika sklopila dana 17. travnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj 206354, na iznos od 26.668,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate na 7 godina, radi kupnje osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti otplaćen.
10. Među strankama je sporno je li u predmetni Ugovor inkorporirana odredba o tzv. ulaznoj naknadi, tj. o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštena, a time i ništetna, te postoji li obveza tuženika na isplatu iznosa na ime vraćanja stečenog bez osnove, te je sporno je li nastupila zastara.
11. Iz Ugovora o kreditu broj 206354 od 17. travnja 2007. (str. 5 do 11 spisa) proizlazi da banka prednik tuženika kao kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita, ovdje tužiteljici, na raspolaganje kredit u iznosu 26.668,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Odredbom čl. 6. st. 1. Ugovora propisano je da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate kredita.
12. Iz otplatne tablice od 17. travnja 2007. (str. 12 do 14 spisa) vidljivo je kako je s 1. svibnja 2007., pod nazivom "druge uplate", naveden iznos od 4.608,91 HRK, sa napomenom "administrativna naknada". Među strankama je nesporno da je predmetna naknada naplaćena 1. svibnja 2007. godine u iznosu koji je sada vrijednosti 424,20 eura.
13. Tužiteljica saslušana kao stranka je u svom iskazu navodila kako je predmetni Ugovor zaključivala u travnju 2007. u autokući "Zubak" u Osijeku, jer je kupovala osobni automobil. Automobil je kupovala za privatne a ne poslovne svrhe. Razgovore oko predmetnog Ugovora vodila je s osobom koja je bila u autokući, ali tužiteljica nije znala je li to bila djelatnica autokuće ili djelatnica banke. Ista joj je samo rekla da imaju dogovor sa Volksbankom (prednikom tuženika) i da nude kredite za kupnju automobila od te banke. Predmetni kredit je navedena djelatnica predstavila kao najpovoljniji i tada kao najsigurniji, te ga je kao takav jedino ponudila. Razgovor se svodio na iznos kredita, rok otplate, te iznos mjesečnog anuiteta, te joj tom prilikom nije uopće rečeno da postoji nekakva naknada za obradu kredita koja se treba platiti unaprijed. Za tu je naknadu doznala tek kasnije, u trenutku kada su joj dani obrasci Ugovora na potpisivanje. Tada je pitala o kakvoj se to naknadi radi, no rečeno joj je da se ista mora platiti i da se kredit ne može ugovoriti bez te naknade, a isto tako, da takovu naknadu naplaćuju sve banke. Nije mogla utjecati na visinu te naknade, jer je ona bila već unaprijed određena u Ugovoru. Nije joj objašnjeno koji se to troškovi obrade kredita podmiruju plaćanjem predmetne naknade. Osim što joj nije objašnjena, o istoj nije dobila ni nikakve pisane obavijesti uz obrazac Ugovora o kreditu. Koliko se sjeća, ta naknada je naplaćena na način da je iznos naknade oduzet od iznosa kredita koji joj se isplaćivao. Sve vezano oko zaključivanja Ugovora je rješavala u autokući i uopće nije išla banku. Konačno, navela je kako u vrijeme sklapanja Ugovora nije imala obrt niti firmu na svoje ime odnosno u svom vlasništvu.
14. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, jer je tužiteljica uvjerljivo i sukladno priloženoj materijalnoj dokumentaciji iskazivala, a čijem iskazu se nije ni prigovaralo, niti se ičim doveo u pitanje ili osporio.
15. Iz navedenog, sud je nedvojbeno utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o kreditu za kupovinu automobila, da je tužiteljica isti sklapala u svojstvu potrošača jer je iznos kredita koristila u privatne a ne u poslovne svrhe, da je Ugovor zaključen na obrascima koje je unaprijed sastavljao prednik tuženika, da se, dakle, radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom unaprijed od strane banke kao trgovca, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, po principu "uzmi ili ostavi", da prilikom zaključenja istog nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi kao ni o njenoj visini budući da je ista bila unaprijed propisana od strane tuženika, a sa kojim iznosom tužiteljica nije bila uopće upoznata. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije valjano upoznata ni sa spornom odredbom o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade, odnosno što se to istom naknađuje i zašto je određena u postotku od iznosa kredita.
16. Na pravni odnos stranaka u ovoj pravnoj stvari se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03., dalje: ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., dalje: ZOO) koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
17. Prema odredbi čl. 56. st. 1. ZZP-a, ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, prema odredbi članka 87. stavka 1. istog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.
19. Također, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
20. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
21. Prema odredbi članku 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema članku 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. Prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju, navedena odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu je nepoštena sukladno čl. 81. ZZP-a. Naime, ista je određena u tipskom, tj. standardiziranom ugovoru sastavljanom od strane trgovca, na unaprijed formuliranim obrascima, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranom ugovornoj odredbi o kojoj potrošač, konkretno tužiteljica, nije imala mogućnosti pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Uostalom, to je potvrđeno iskazom tužiteljice, iz kojeg proizlazi da ista nije bila uopće upozorena niti upoznata s predmetnom odredbom i obvezom plaćanja nekakve naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a niti je dobila prilikom sklapanja predmetnog Ugovora ikakve popratne obavijesti uz obrazac Ugovora radi razjašnjenja na što se odnosi ista naknada, u kojem je iznosu određena i zašto. Dalje, činjenica jest da je ugovaranje naknade za obradu zahtjeva i administracije kredita bilo dopušteno, tj. nije bilo zakonom zabranjeno, no u konkretnom slučaju, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača.
23. Isto tako, navedena odredba predmetnog Ugovora je nejasna jer se ne zna točno na što se odnosi, a s obzirom na to da se navodi kako se određuje u visini od 1,50% od iznosa kredita, da je dakle u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita, a bez navedenih parametara zašto je to tako, proizlazi da je, iako odrediva, ta odredba nejasna i netransparentna, jer se postavlja pitanje što se to naknađivalo i što je obuhvaćala naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita po spornoj odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora. Kako je utvrđeno da sporna odredba nije jasna i lako razumljiva, to ista nije isključena po čl. 84. ZZP-a od ocjene nepoštenosti.
24. Tužiteljici nije bilo obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade. Shodno tome, nejasno je i nerazumljivo, na što se uopće odnosi odredba predmetnog Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-673/2023. Tuženik nije spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao na što se ista konkretno odnosila. Sporna ugovorna odredba je nerazumljiva i iz razloga jer tužiteljici nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takove odredbe, iako je tuženik bio i morao biti svjestan tog rizika. U ovom je postupku, iskazom tužiteljice, utvrđeno da je pri sklapanju predmetnog Ugovora u potpunosti izostalo pregovaranje o ovoj odredbi, ista joj uopće nije tumačena i objašnjena, a što se protivi načelu savjesnosti i poštenja.
25. Stoga, proizlazi da je spornom odredbom predmetnog Ugovora prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega sve je ništetna (ništava), ta se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik je sukladno članku 323. ZOO-a dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi takve odredbe. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade koja joj je neosnovano naplaćena, pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 1. svibnja 2007. u utuženom iznosu.
26. Shodno prethodnom, i u skladu s čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
27. Na iznos od 424,20 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten od trenutka ugovaranja ništetne (ništave) odredbe pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je ista nepoštena i time ništetna (ništava), a tuženik je nepošten od trenutka njena ugovaranja i naplate.
28. Ovo iz razloga i jer je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora, a u odnosu na zahtjev za isplatu, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužiteljica u ovom postupku tražila da sud spornu odredbu Ugovora utvrdi ništetnom, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bila pravomoćnost ove presude, u točki I. izreke.
29. treba još nadodati da je sud rješenjem na pripremnom ročištu 14. svibnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 424,20 eura, sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a. Naime, ovaj sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je tužiteljica suviše visoko odredila vrijednost predmeta spora pa ga je sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 424,20 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. izreke ove presude na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat naplaćene naknade za odobravanje kreditnog zahtjeva, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.
30. Odluka o trošku temelji se na odredbama članka 151., članka 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a.
31. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) i priloženom troškovniku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podnesaka od 4. studenoga 2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8.1.), zastupanja na ročištima od 14. svibnja 2026. i 24. lipnja 2026., svaki u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.1.), što s pripadajućim PDV-om ukupno iznosi 500,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu zahtijevan u iznosu od 33,18 eura, što ukupno iznosi 566,36 eura, a na koji iznos su tužiteljici dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja ove presude, odnosno od 3. srpnja 2026.
32. Sud tužiteljici nije priznao trošak podneska od 14. kolovoza 2025. u iznosu od 25,00 eura uvećan za PDV, jer je navedeni podnesak bio nepotreban za vođenje parnice, odnosno isti nije pridonio rješavanju spora te je tužiteljica mogla ostvariti svoja prava i bez te radnje. Istim podneskom je tužiteljica, naime, dostavljala tek dokaz o uplati pristojbe na tužbu, koji nije morala posebno sastavljati, nego sudu dostaviti samo dokaz o uplati pristojbe, a što je trebala učiniti već uz tužbu. Stoga je isti odbijen kao neosnovan.
33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Đakovu 3. srpnja 2026.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
