REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2950/2025-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 22. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, dana 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401652-5102975154, sklopljenog dana 3. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, a kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u visini od 2,50% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.867,02 EUR, sa zateznim kamatama od 16. svibnja 2006 pa do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.256,90 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 3. svibnja 2006. parnične stranke sklopile potrošački Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160 / 51401652-5102975154 i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužitelj kao korisnik kredita i potrošač. Dalje navodi da je u članku 10. stavak 1. Ugovora određeno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u visini 2,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Tužitelj tvrdi da je navedena ugovorna odredba protivna zakonu pri čemu ističe da je riječ o potrošačkom ugovoru i to standardiziranom tipskom ugovoru koji je tuženik unaprijed sastavio, tako da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tvrdi da ga tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade, odnosno da mu nije predočio na što se ta naknada točno odnosi, zašto ista iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 2,50% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova. Tužitelj ističe da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Tvrdi da mu je tuženik na prethodno opisani način nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takva ugovorna odredba smatra nepoštenom. Ističe da je sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba ništetna. Navodi da mu je temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik prilikom isplate kredita, dana 15. svibnja 2006. naplatio naknadu u iznosu od 36.670,57 HRK, što preračunato u eure iznosi 4.867,02 EUR. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita sadržana u čl. 10.1. Ugovora ništetna te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.867,02 EUR sa zateznim kamatama od dana kada mu je naplaćena predmetna naknada pa do isplate. Isto tako, traži naknadu parničnog troška zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, ali ne spori visinu tužbenog zahtjeva niti činjenicu da je tužitelju dana 15. svibnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 36.670,57 HRK. Navodi da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača jer se isti ne presumira. Osporava da bi ugovorna odredba o naknadi za obradi kredita bila nepoštena i ništetna. Tuženik ističe da se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva, navodi da je imao troškove koji su povezani s obradom kredita, tvrdi da je tužitelj tijekom pregovor i prilikom sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita, smatra da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare jer je predmetna naknada naplaćena 15. svibnja 2006., osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana kada je naknada naplaćena te navodi da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te traži da mu tužitelj nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša ZL. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

4. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom ugovorio hipotekarni kredit za građane i da se obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% od iznosa ugovorenog kredita (čl. 10.). Isto tako, nije sporno da je prilikom isplate kredita dana 15. svibnja 2006. tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 36.670,57 HRK.

5. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita protivna prisilnim propisima, odnosno je li ista nepoštena i ništetna. Sporno je radi li se o potrošačkom ugovoru, jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o navedenoj naknadi, je li tuženik tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o predmetnoj ugovornoj odredbi i je li ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu te od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi obnove obiteljske kuće u kojoj živi i koju nikada nije koristio za obavljanje bilo koje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženik unaprijed pripremio i sastavio predmetni ugovor, da ga je tužitelj pročitao prije potpisivanja te da mu je na svaki upit odgovoreno da se pojedine odredbe ugovora i uvjeti kreditiranja ne mogu mijenjati. Iskazao je da je unatoč tome potpisao ugovor zbog toga što mu je kredit bio potreban te da mu nitko nije objasnio zbog čega mora platiti naknadu u tom iznosu i koji se konkretno troškovi tom naknadnom pokrivaju. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Neosnovane su tuženikove tvrdnje da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Naime, sukladno čl. 53. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, u sporu radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, korisnik kredita koji je fizička osoba uživa presumpciju potrošačkog statusa. Dakle, tužitelj nije dužan dokazivati da je potrošač, već je upravo na tuženiku teret dokaza ako tvrdi da ugovor nije potrošački ili da na njega ne treba primijeniti zaštitu propisanu zakonodavstvom o zaštiti potrošača. Imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora, činjenicu da je tužitelj kredit ugovorio kao fizička osoba, ugovorenu namjenu kredita (hipotekarni kredit građana) i iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit ugovorio radi obnove obiteljske, sud je utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik ničime nije dokazao da bi kredit bio ugovoren u svrhu obavljanja poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti.

8. S obzirom na sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 10. nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije niti mogao pregovarati o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i da bez ugovaranja naknade kredit ne bi bio odobren.

9. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu. Dakle, treba razlikovati situaciju kada tražitelj kredita odustane od sklapanja ugovora nakon što je banka već provela postupak odobravanja kredita od situacije kada je kredit realiziran i kada je ugovor ispunjen u cijelosti.

10. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknada za obradu kreditnog zahtjeva neovisno o iskorištenom iznosu kredita, bez mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi i bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremila banka, a o spornoj naknadi nije se pojedinačno pregovaralo niti je o istoj uopće bile moguće pojedinačno pregovarati, sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. ZZP takva ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Tuženik nije dokazao da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u prema čl. 81. st. 4. ZZP.

11. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetne odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

12. Slijedom svega navedenog, ovom presudom je utvrđeno da je ugovorna odredba iz čl. 10. st. 1. Ugovora ništetna i tuženiku je naloženo da tužitelju vrati iznos koji je naplaćen na ime predmetne naknade. Među strankama nije sporan iznos naknade, isto kao ni datum kada je ista naplaćena. Sukladno čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

13. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 15. listopada 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 15. siječnja 2026. i 22. svibnja 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak ročišta za objavu presude (Tbr. 9/3 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od 100,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,56 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,34 EUR.

U Zagrebu 3. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima