Poslovni broj: P-646/2024-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB; 31867999714, zastupan po Mariu Patača, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB; 87939104217, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 03. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 218368 od 02.07.2008. godine, koji su zaključili tužitelj LŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4 ranije Volksbank d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 6,10% godišnje te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, isplatiti tužitelju LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 188,21 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

− na iznos od 0,47 EUR računajući od 17.10.2008. pa do isplate,

− na iznos od 14,59 EUR računajući od 19.11.2008. pa do isplate,

− na iznos od 4,23 EUR računajući od 18.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,74 EUR računajući od 21.1.2009. pa do isplate,

− na iznos od 17,30 EUR računajući od 18.3.2009. pa do isplate,

− na iznos od 18,08 EUR računajući od 18.4.2009. pa do isplate,

− na iznos od 16,22 EUR računajući od 23.5.2009. pa do isplate,

− na iznos od 15,95 EUR računajući od 24.6.2009. pa do isplate,

− na iznos od 13,01 EUR računajući od 21.7.2009. pa do isplate,

− na iznos od 10,44 EUR računajući od 14.11.2009. pa do isplate,

− na iznos od 11,34 EUR računajući od 21.1.2010. pa do isplate,

− na iznos od 13,25 EUR računajući od 21.1.2010. pa do isplate,

− na iznos od 15,33 EUR računajući od 21.1.2010. pa do isplate,

− na iznos od 14,25 EUR računajući od 21.1.2010. pa do isplate,

− na iznos od 8,01 EUR računajući od 21.1.2010. pa do isplate,

koje kamate su do 31.07.2015. godine određene u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 806,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. srpnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 02.07.2008. godine, tužitelj kao Korisnik kredita te tuženik kao Kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj: 218368. Ugovorom o kreditu tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 18.748,24 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate kredita. Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 274,78 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem dan dospijeća. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 6,10 % godišnje, mijenjala na štetu tužitelja. Dakle, tuženik je u ugovor o kreditu ugradio odredbe prema kojima je kamatna stopa promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Također, tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijestio ga o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njihova ništetnost. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/17 i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Predlaže da sud utvrdi da su predmetne ugovorne odredbe ništetne te da mu tuženik plati iznos od 188,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj nema osnova za postavljanje zahtjeva na isplatu. Ističe prigovor zastare potraživanja. Dalje navodi da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanja na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Ističe da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u Parnici Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na presudu VTS-a budući da takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva Presude VTS-a. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač dok je Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o potrošačkom kreditiranju predviđao mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala, tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućim kamatnih stopa u portfelju tuženika, pri tome se vodio kombinacijom nekoliko parametara koje detaljno obrazlaže. Zaključuje da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana, njihov sadržaj je određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koja ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora, te je mogao od službenika tuženika u svakom momentu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Kako je tužitelj svojom Izjavom jasno dao do znanja da je upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i sa rizicima povezanim s tečajnim razlikama, odnosno da razumije i da je informiran o valutnoj klauzuli, nije dopuštena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz presude VTS-a po pitanju nepoštenosti valutne klauzule vezane za CHF. Stoga kako je u konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84 ZZP ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81 ZZP-a nije dopuštena. Također, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupak protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Također, u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije postojao niti jedan zakonski niti podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su stranke imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Smatra kako evenutalna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 218368 (list 15-21 spisa), u otplatnu tablicu (list 7 spisa), u plan otplate (list 10-11 spisa), u prometnu karticu (list 12-14 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za vještačenje d.o.o. Petra Blašković (list 318-324 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 331-332 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su dana 02.07.2008. godine sklopile Ugovor o kreditu broj: 218368 i to tužitelj kao Korisnik kredita te tuženik kao Kreditor. Istim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 18.748,24 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate kredita. Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 274,78 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem dan dospijeća. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 6,10 % godišnje, mijenjala na štetu tužitelja.

5. Sporno je da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanje, kao i visina tužbenog zahtejva.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

8. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora saslušaju svjedoci i stranke, a iz kojeg razloga je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu niti prije, a niti prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nitko od zaposlenika tuženika nije objasnio što je to promjenjiva kamatna stopa, a niti koji su rizici kod sklapanja takve vrste ugovora. Kada je došao u banku uputili su ga do jednog zaposlenika, a kod kojeg ga je već čekao gotov ugovor o kreditu kojeg je trebao potpisati. Ugovor je sklopio radi kupnje motocikla za vlastitu uporabu. Zaposlenik tuženika mu nije ništa objasnio o tome kako se mijenja kamatna stopa samo mu je rekao koji je mjesečni iznos anuiteta.

11. Ovakvom iskazu sud je u cijelosti poklonio vjeru obzirom je isti dat životno i logično te sud nije imao nikakvog razloga posumnjati u isti. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju tuženik nije dokazao da bi prednik tuženika postupio na neki drugi način od načina kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od listopada 2008 do siječnja 2010. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu i preplaćeni tečaj CHF iznova počinje teći 15. lipnja 2018. godine. Naime, dana 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. na utvrđenje ništetnost promjenjive kamatne stope i valute. No, Presudom VTS Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je u odnosu na tuženika ništetnost valutne te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope presudom, pa zastara za jednostrano promjenjivu kta stopu i valutu za tuženika teče od 14.06.2018.

13. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 03. lipnja 2023. godine, stoga je prigovor zastare neosnovan.

14. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

15. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da se za trajanja kredita tečaj mijenjao te da se mijenjala kamatna stopa te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 01.08.2008., a da je posljednji utuženi anuitet tužitelj platio 13.11.2009. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

17. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem promijenjene kamate naplaćen više uplaćen iznos za predmetno razdoblje u iznosu od 14,33 eura, a temeljem promjene tečaja naplaćen više uplaćen iznos za predmetno razdoblje u iznosu od 173,88 eura. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, zbog pada tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 4,36 eura.

18. Na ovakav nalaz i mišljenje stranke nisu istaknule prigovor matematičke prirode, a iz kojeg razloga sud nije proveo dokaz saslušanjem vještaka obzirom smatra da bi isto bilo u suprotnosti s načelom ekonomičnosti, a s druge strane, obzirom da stranke nisu isticale prigovor na matematički izračun datog vještva, time je visina tužbenog zahtjeva, a kako ju je postavio vještak, postala nesporna, dok sud ne utvrđuje nesporne činjenice.

19. Tužitelj konačno plaćene iznose u eurima uzimajući u obzir odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22.) a na koji izračun tuženik nije imao primjedbi.

20. Prigovor tuženika kako stranke nisu ugovorile fiksnu, nego promjenjivu kamatnu stopu ne utječe na odluku u ovoj stvari obzirom je nakon utvrđenja da je dio ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništav, kao valjani dio ugovora preostao samo dio te odredbe iz kojeg je razvidna visina stope ugovorne kamate u trenutku sklapanja ugovora pa se temeljem čl. 105. ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedene ugovorne odredbe prema kojem je početna visina ugovorne kamate iznosila 6,10 % godišnje

21. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

22. Ništetnost navedenih odredaba Ugovora o kreditu ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora budući da je kao valjani dio ugovora preostao dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, kao i početna ugovorena kamatna stopa. Obzirom da se temeljem odredbe čl. 324 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedenih ugovornih odredaba to je odbijen glavni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

23. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 25 bodova, trošak sastava podneska od 09.09.2024. prema Tbr 8/1 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 17.09.2024. prema Tbr 9/1 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 03.06.2025. prema Tbr 9/1 25 bodova, trošak sastava podneska od 03.06.2025. prema Tbr 8/4 6,25 bodova, trošak sastava podneska od 15.07.2025. prema Tbr 8/1 25 bodova, trošak pristupa na ročište dana 03.03.2026. prema Tbr 9/5 6,25 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 07.05.2026. prema Tbr 9/1 25 bodova, što ukupno iznosi 162,5 bodova, odnosno 325,00 eura, a što uvećano za PDV čini iznos od 406,25 eura. Sud je tužitelju dosudio i trošak predujma provedenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, tako da ukupan trošak tužitelju iznosi 806,25 eura. Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Zagrebu, dana 03. srpnja 2026. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se predaje putem ovog suda Županijskom sudu.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 t. osim zbog povreda iz čl. 354. st. 2 stok 3 ZPP-a (čl. 467 st. 1 ZPP-a).

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik