REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7681/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. svibnja 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Valentinu Božiček, odvjetnicu, te punomoćnika tuženika Ive Šućura, odvjetnika, dana 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita Ugovora o kreditu br.: 210200 od 31. srpnja 2007. zaključenog između tužiteljice SS, kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, koja glasi:

"Jednokratno 1,35% (jedancijelatridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužiteljici SS isplati iznos od 179,84 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1. kolovoza 2007. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužiteljici SS nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 3. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 31.7.2007. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu br.: 210200 koji u čl. 6.1. sadrži odredbu kojom je ugovorena naknada u visini od 1,35% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja joj je i naplaćena. Tužiteljica ovu odredbu smatra nepoštenom ističući da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika kao trgovca i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te da isti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Stoga ovu ugovornu odredbu predlaže utvrditi ništetnom, a pored toga potražuje povrat naplaćenog iznosa od 179,84 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1.8.2007. tj. od dana plaćanja toga iznosa do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući da se vrijednost deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir kada isti treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu činidbu pa stoga navodi da ista iznosi 179,84 eur. Nadalje, navodi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan iz slijedećih razloga:

- jer je potraživanje tužiteljice u zastari zato što je tužba podnesena tek 1.12.2025. pa kada bi se predmetni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, tada bi petogodišnji zastarni rok počeo teći od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kada bi se ovaj postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala radi čega je i po tom osnovu nastupila zastara;

- jer odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita s obzirom na to da je izražena u točno naznačenom postotku od 1,35% od iznosa kredita, što ju čini lako uočljivom i razumljivom pa je bespredmetno utvrđivati njenu eventualnu nepoštenost;

- za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužiteljica je dužna dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice),

a predmetna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te je očito da se je o toj naknadi pregovaralo jer su ugovorne strane izrijekom potvrdile primjenu Tarife, a tužiteljica je u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Stoga se ne radi o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala niti osnovu tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je na ročištu 13.3.2026. (stranica 263) naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena 1.8.2007.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužiteljica vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.507,07 eur naznačila očito suviše visoko zato što tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu samo iznosa od 179,84 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 13.3.2026. rješenjem (stranica 263) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 1.507,07 eur jer je tužiteljica pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavila i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eur nije naznačena suviše visoko imajući u vidu da je odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23) propisano da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eur.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 8- 23) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 265).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice i prednika tuženika Volksbank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu br.: 210200 od 31.7.2007. (stranica 8-13, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 22.685,84 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan isplate kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u čl. 6.1. toga Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje neposredno prije isplate kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,35% od iznosa kredita i to jednokratno.

7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

8. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 265) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za osobne potrebe, a da nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva pa kada je u autokući odabrala vozilo i rekla da bi ga kupila na kredit, preporučena joj je Volksbank kao banka koja joj taj kredit može odobriti s time da joj je u poslovnici iste predmetni Ugovor o kreditu predočen kao gotov tako da nije pregovarala niti je mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već je najviše govora bilo o tome da će kredit biti vezan uz valutu CHF te da joj ne trebaju jamci. Stoga se uopće ne sjeća da bi bilo govora o tome da je u obvezi platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja je ugovorena u čl. 6. toga Ugovora o kreditu pa tvrdi da joj nije pojašnjeno zašto istu mora platiti i na što se ona odnosi.

9. Ovakav iskaz tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužiteljicu na njezin zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 1,35% od sredstava koji su joj odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 8-13) utvrđeno je da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 179,84 eur tj. da joj vrati ono što je od nje primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos je tužiteljici priznato pravo na zatezne kamate od 1.8.2007. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

11. Naime, tuženik je na ročištu 13.3.2026. (stranica 263) naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da je tužiteljici predmetna naknada naplaćena 1.8.2007.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

13. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 4.3.2026. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 13.3.2026. i 20.5.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi zatraženih 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.079,64 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da joj nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 3.7.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

14. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 3. srpnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćniku tuženika