REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-908/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18 , protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3211112356 sklopljenog dana 10. listopada 2007. između SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 240,77 EUR sa zateznom kamatom od 15. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 214,82 EUR sa zateznom kamatom od 3. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 525,00 EUR sa zateznom kamatom od 3. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći kako aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili SG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, a kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika i o kojem prijenosu tražbine je uredno obaviješten tuženik. Prema tvrdnjama tužitelja, pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su SG kao korisnik kredita i ovdje tuženik kao kreditor, dana 10. listopada 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3211112356. Tvrdi da je navedenim Ugovorom o kreditu, točnije člankom 2., ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade, i to kako slijedi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, kao i da je predmetna naknada od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 1.812,99 kn / 240,77 EUR, i to zaključno sa danom 15. listopadom 2007. Ističe da je korisnik kredita potrošač, a podredno i da nije, da bi ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila ništetna. Naime, tvrdi da se radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, na sadržaj kojeg korisnik kredita nije imao niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe.

1.2. Nastavno tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za navodnu obradu zahtjeva, visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano, netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, a navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tvrdi da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita o tome koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, o razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, o eventualnoj svrsi naknade kao niti o relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa da stoga korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tužitelj posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita iz čega proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje je prema tvrdnjama tužitelja omogućilo tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio, te je samim time ista odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno članku 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno članku 1115. ZOO-a, pa slijedom toga tužitelj naplaćeni iznos naknade od 240,77 EUR potražuje ovom tužbom od tuženika, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja pa sve do isplate (povrata) od strane tuženika.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći u bitnome da utužena tražbina nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita budući se radi o tražbini strogo osobne naravi koja je neprenosiva te se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugoga pa tvrdi da stoga Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke.

2.2. Tuženik spori korisniku kredita status potrošača, a spori i da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, te tvrdi da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, kao i da je korisnik kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja kredita na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te u prilog tim tvrdnjama dostavlja i izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa, u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te je pokrivala troškove poput operativnih troškova (rad djelatnika banke, troškovi zaposlenika na razvoju i održavanju IT sustava), materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, troškovi energenata i sl.), troškovi trećih strana (npr. troškovi poštarine) i povezanih regulatornih troškova (primjerice savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit i sl.). S obzirom na sve navedeno, tvrdi da je očito kako su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom da ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

2.3. Nadalje, tuženik smatra da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom pa da bi se imala smatrati slijedom toga nepoštenom/ništetnom.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 15. listopada 2007. te prigovara utuženom tijeku zateznih kamata navodeći da bi eventualno tužitelj imao pravo na kamate od podnošenja tužbe.

3. Nastavno na tuženikov prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe, tužitelj je na pripremnom ročištu upirao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3044/2025 od 11. studenog 2025. gdje je u točki 23. obrazloženja navedeno da je tužitelj ispravno naznačio vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.400,00 EUR. Tuženik s druge strane u bitnome tvrdi da u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva treba cijeniti kao mjerodavnu za određivanje vrijednosti predmeta spora isključivo visinu kondemnatornog zahtjeva. Stranke u pogledu očitovanja u odnosu na vrijednost predmeta spora nisu nadalje imale ništa za nadodati.

4. U pogledu prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora ovaj sud je na ročištu održanom 31. ožujka 2026. u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vr ijednost predmeta spora u iznosu od 240,77 EUR (rješenje na listu 165. do 166. spisa, Zapisnik s ročišta od 31. ožujka 2026.).

5.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: obavijest o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 7. i 8. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 8. lipnja 2023. (list 9. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 10. do 13. spisa), Potvrda o obavljenim transakcijama od 15. listopada 2007. (list 14. spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211112356 od 10. listopada 2007. (list 15. do 21. i list 39. do 45. spisa), dopis tuženika o naplaćenoj naknadi od 6. veljače 2025. (list 22. spisa), Prometi po kreditu/Specifikacija uplate (list 23. do 48. i list 46. do 60. spisa), sudska praksa (list 75. do 99., list 101. do 153. spisa), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 100. spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (list 154. do 155. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka SG (iskaz na listu 172. spisa).

5.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a sud je došao do uvjerenja da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3211112356 od 10. listopada 2007. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za isplatu iznosa od 240,77 EUR po osnovi tako ništetne odredbe.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita SG sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211112356 od 10. listopada 2007., nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 30. svibnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 12. lipnja 2023. te nije sporno da je 15. listopada 2007. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.812,99 kuna / 240,77 EUR pa stoga među strankama nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.

9. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik tvrdi da predmetno potraživanje nije moglo biti predmet cesije, sporan je status korisnika kredita kao potrošača, sporno je je li nastupila zastara u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva, a sporan je i utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

10.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 15. do 21. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između SG kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 83.109,99 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa namjenom kupnje stana (članak 6. predmetnog Ugovora).

10.2. Člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu, naziva "KAMATE I NAKNADE" , korisnik kredita obvezao se tuženiku kao kreditoru platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

11. Tuženik je na ročištu održanom 31. ožujka 2026., kako je to već ranije navedeno, učinio nespornim da je 14. kolovoza 2007. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 240,77 EUR, slijedom čega je tuženik učinio nespornom visinu točke II. tužbenog zahtjeva.

12. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 10. do 13. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita SG, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik nesporno obaviješten dana 12. lipnja 2023. (učinjeno nespornim na pripremnom ročištu).

13.1. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, valja navesti slijedeće. Odredbom članka 80. stavak 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13.2. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (članak 84. stavak 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

13.3. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz članka 2., u vezi članka 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13.4. Slijedom iznijetoga, ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

14. Tuženik je osporio da bi korisnik kredita u konkretnom slučaju imao status potrošača, međutim, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je navedena tvrdnja tuženika neosnovana. Naime, iz samog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu koji je sklopljen s namjenom kupnje stana (članak 6. Ugovora), a i iz iskaza svjedoka SG (korisnika kredita) također proizlazi da je s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o namjenskom kreditu s namjenom kupnje stana u [adresa] za vlastite osobne potrebe i vlastito stanovanje te da isti nikada nije korišten u bilo kakve gospodarske svrhe. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, posebice sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza navedenog svjedoka, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio kako je korisnik kredita predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, potrošač. Dakle, sredstva dobivena kreditom nisu korištena u svrhe koje su namijenjene zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja korisnika kredita.

15. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka proizlazi i da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, da je svjedok pročitao Ugovor, ali da nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja niti jedne odredbe tog Ugovora , da svjedoku nitko od strane banke nije objasnio odredbu vezanu za naknade i troškove niti je on znao što sve te naknade i troškovi u sebi sadrže niti način na koji se naknade i troškovi obračunavaju, a nije znao niti koju eventualnu protučinidbu je u odnosu na navedeno primio. Svjedok je nadalje iskazivao da mu nitko nije pružio bilo kakve informacije prilikom sklapanja Ugovora vezane uz odredbu naknada i troškova, a da se ne sjeća točnog iznosa naknade koju je platio niti način na koji je istu platio. Svjedok je nadodao kako nije mogao pregovarati sadržaj Ugovora pa da stoga misli kako bez odredbe o naknadama i troškovima ne bi ugovor niti mogao sklopiti.

16. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao objektivnu mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade ni oko njenog ne/prihvaćanja jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Stoga, ocjena je ovog suda da korisniku kredita odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na spornu naknadu (i troškove) nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

17.1. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP) određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

17.2. Odredbom članka 98. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i st. 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18.2. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a."

18.3. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, što proizlazi iz sadržaja samog Ugovora te iz iskaza svjedoka, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, odnosno da će se sve naknade i troškovi platiti u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

19.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19.2. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pregovaranja, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i činjenicu da u trenutku sklapanja Ugovora korisnik kredita uopće nije znao koliko će sporna naknada uopće iznositi, što proizlazi iz iskaza svjedoka, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

20. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je odredba č lanka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove, odnosno kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sukladno odredbi članka 96., u vezi članka 98. i 102. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

21. Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

22. Nadalje, odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 240,77 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

24.1. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO-a) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

24.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

25.1. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25.2. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je nesporno korisniku kredita 15. listopada 2007. naplaćena naknada u iznosu od 240,77 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od navedenog dana pa do isplate, slijedom čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenjen osnovanim (točka II. izreke).

25.3. Stopa zatezne kamate određena je na temelju članka 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

26.1. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 155. stavak 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 172.), pri čemu je tužitelj podneskom od 14. lipnja 2026. ispravio zahtjev za naknadom troškova na način da ne zahtijeva PDV s obzirom da isti nije obveznik plaćanja istog, zatim uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu 31. ožujka 2026. u iznosu od 240,77 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR. Sud je odluku o naknadi troškova donio u skladu s zahtjevom dostavljenim do zaključenja glavne rasprave, odnosno zatraženim na ročištu 19. svibnja 2026., osim u dijelu zahtijevanog PDV -a s obzirom da punomoćnik tužitelja nije obveznik plaćanja istoga.

26.2. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 31. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 19. svibnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 214,82 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

26.3. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

27. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju nagrada u punom iznosu pripada u iznosu od 25 bodova pa je stoga tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen kao neosnovan za ukupni iznos od 525,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 3. srpnja 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).

Žalba se podnosi putem ovog suda.