Poslovni broj: P-1616/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Borna Lončar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 20.05.2026., dana 03. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 04.05.2007., u dijelu u kojem je kao valuta uz koju su vezani iznos kredita i mjesečni anuiteti ugovoren švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici CĆ isplati iznos 1.155,51 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 12.06.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 3.521,49 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici CĆ naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.712,50 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 03.07.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.06.2023. tužiteljica CĆ zatražila je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu od 04.05.2007. te da se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naloži isplata neodređenog novčanog iznosa na ime potpune restitucije zbog ništetnosti te ugovorne odredbe. Potom je podneskom od 07.11.2024. (str. 277-280 spisa) tužiteljica postavila određen zahtjev za isplatu, i to iznosa 4.677,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Zagrebačka banka d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 26.02.2026. (str. 467-470 spisa) snizila utuženi novčani iznos sa 4.677,00 EUR na 4.501,12 EUR. Protivno tuženikovim navodima iz podneska od 26.03.2026., takva dispozicija tužiteljice ne predstavlja preinaku tužbe jer time nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva niti njegovog povećanja, nego je došlo do smanjenja zahtjeva. Po pravnom shvaćanju VSRH od 26.04.2021. smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Budući da se u konkretnom slučaju tuženik protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, ono nije proizvelo procesni učinak, slijedom čega je sud ovom presudom odlučivao o prvotnom zahtjevu iz tužbe odnosno podneska od 07.11.2024. za isplatu 4.677,00 EUR.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 04.05.2007. (str. 7-17 spisa), Dodatak od 28.01.2016. (str. 19-24 spisa), Otplatni plan (str. 302-310 spisa), Promet po kreditu (str. 311-327 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 397- 407, 462-463 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 392-393 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljičin za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 04.05.2007., uz daljnji restitucijski zahtjev za povrat onoga što je tuženik stekao na temelju te ugovorne odredbe.

7. U postupku nije sporno:

− da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljicom kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 04.05.2007.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

− da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužiteljica mu ga je onda počela otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

− da su tužiteljica i tuženik 28.01.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega jesu li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva. Posebno je sporno ima li tužiteljica, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule.

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Zagrebačka banka d.d.

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, i to na način da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.2. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu od 04.05.2007. (str. 7-12 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 31.500,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 22 godine (čl. 3. st. 1.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za kupnju stana (čl. 6.).

11.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

12. Iz iskaza tužiteljice (str. 392-393 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana za osobne potrebe, jer je time rješavala stambeno pitanje za sebe i djecu. Nadalje, da joj u banci nisu nudili nikakav drugo kredit osim u CHF, a nije joj ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF.

13. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u svibnju 2007. sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

13.1. Stoga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredba o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna. Pritom potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

14. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 04.05.2007. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke.

15. Dodatkom od 28.01.2016. (str. 19-24 spisa) tužiteljica i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015. Takvom konverzijom položaj tužiteljice se retroaktivno izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazila da je od početka kod iste banke podigla odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate. Tužiteljica u ovoj parnici nije tvrdila da je tuženik konverziju proveo na način koji nije u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno.

16. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, a čiji ugovori o kreditu su sadržavali ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: „Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji“.

17. Prema tome, s obzirom na konverziju koja je provedena po odredbama ZID ZPK/15, tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 04.05.2007. ima pravo samo na zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su tekle od dana preplate svakog pojedinog anuiteta pa do 30.09.2015.

18. Neosnovani su tuženikovi navodi o tome da je tužiteljičin restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 12.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

18.1. Nadalje, tuženikova tvrdnja da su pojedini anuiteti plaćeni od strane trećih osoba, a ne izravno od strane tužiteljice – sve i kada bi bili istiniti – u cijelosti su neodlučni za osnovanost restitucijskog zahtjeva, jer je korisnik kredita bila tužiteljica te je tuženik upravo nju zaduživao kao obveznika plaćanja mjesečnih anuiteta, pa su stoga svi anuiteti plaćeni u ime i za račun tužiteljice kao korisnika kredita.

19. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica do dana konverzije preplatila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještak je sačinio pisani nalaz od 25.08.2025. (str. 397-408 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode, ali se izričito očitovao da ne zahtijeva usmeno saslušanje vještaka.

19.1. U navedenom nalazu vještak je izračunao da zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe u CHF, i to od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do 30.09.2015., iznose ukupno 1.155,51 EUR (točka 2. mišljenja vještaka).

20. Slijedom navedenoga – polazeći od pravnog shvaćanja proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026. – sud utvrđuje da tužiteljica uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu, nakon izvršene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa 1.155,51 EUR, što predstavlja zatezne kamate na stvarnu preplatu izražene u apsolutnom iznosu, koje su obračunate od svake pojedinačne preplate pa do 30.09.2015.

21. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Tužba u ovom predmetu je podnesena 12.06.2023., pa stoga tužiteljica na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 1.155,51 EUR, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 12.06.2023.

22. Slijedom svega navedenoga sud utvrđuje da je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu 1.155,51 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12.06.2023. do isplate pa ga je u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

22.1. Time tužiteljici nije dosuđeno nešto drugo niti više od onoga što je u ovom predmetu utužila. Naime tužiteljica u ovoj parnici kao potrošač zahtijeva punu (maksimalnu) novčanu restituciju zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zateznim kamatama na onaj novčani iznos koji joj pripada po osnovi restitucije. Stoga kada je ovaj sud tužbeni zahtjev utvrdio osnovanim za iznos 1.155,51 EUR sa zateznim kamatama od 12.06.2023., time je po službenoj dužnosti primjenjivao materijalno pravo u okviru činjeničnih navoda tužiteljice i unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva.

22. S druge strane, imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH iz odluke Rev-457/2025 od 27.05.2026., tužbeni zahtjev nije osnovan za preostalih 3.521,49 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (razlika do tzv. pune restitucije), pa ga je u tom dijelu valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom III. izreke.

23. Kvalitativno i kvantitativno tužiteljica je u sporu uspjela sa 62,5% (100% pravna osnova, 25% visina), a tuženik sa 37,5%. S obzirom na takav djelomičan uspjeh u sporu, doslovnom primjenom čl. 154. st. 2. ZPP tužiteljica ne bi bila dužna tuženiku naknaditi nikakve troškove postupka, već bi tuženik bio dužan njoj naknaditi troškove postupka, ali u značajno sniženom postotku i to samo 25% njenih troškova postupka.

23.1. Nije sporno da pravilo iz čl. 154. st. 2. ZPP ima legitiman cilj, koji se sastoji u izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Međutim, valja imati na umu da se u ovoj parnici radilo o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnih ugovornih odredbi koje je tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici kao potrošaču. Sudska praska o tom pitanju (s obzirom na provedenu konverziju) je dugi niz godina bila izrazito neujednačena, a čak je i Vrhovni sud RH donosio različite odluke, sve dok odlukom proširenog vijeća VSRH Rev- 457/2025 od 27.05.2026. nije usklađena sudska praksa o tom pitanju (do čega je došlo tek nakon zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici). Stoga puni restitucijski zahtjev tužiteljice nije bio očito neosnovan niti lišen ikakvog smisla, iako joj je u konačnici dosuđen samo djelomično.

23.2. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, prema stavu ovog suda tuženiku kao trgovcu se ne može priznati nikakvo pravo na razmjerno sniženje troškova postupka koje je dužan naknaditi tužiteljici kao potrošaču, već tužiteljica ima pravo da joj tuženik naknadi pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspjela u parnici. Drugačijim tumačenjem sud bi potrošače ustvari odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, što bi bilo protivno pravilima javnog poretka kojima se osigurava visoki stupanj zaštite potrošača. Osim toga, na taj način bi trgovac

– makar posredno – u konačnici ostvario djelomičnu korist od toga što je potrošaču nametao ništetne ugovorne odredbe (kroz to što bi mu se umanjivala obveza naknade troška postupka), što je bez daljnjeg neprihvatljivo i protivno sustavu zaštite potrošača jer trgovac nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi ne smije imati, naime jedino na taj način se trgovca odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi potrošačima za ubuduće.

23.3. Stoga je tuženik tužiteljici dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora 1.155,51 EUR sa kojom je uspjela u parnici. Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 187,50 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 07.11.2024., 03.10.2025. i 26.02.2026. – po 187,50 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 18.12.2024., 11.02.2025. i 20.05.2026. – po 187,50 EUR (Tbr. 9/1);

- predujam financijskog vještačenja – 400,00 EUR;

što ukupno iznosi 1.712,50 EUR (sa uračunatim PDV-om), dok tužiteljici na temelju čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podneska od 26.09.2023. (požurnica), podneska od 19.12.2024. (dostava uplatnice) i podneska od 10.04.2026. (požurnica). Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 03. srpnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Borna Lončar;

2. odvjetnik Kruno Knežević.