REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž Ob-39/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Lidiji Klašnja-Petrović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boran Gošek, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ŠH, iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasna Matičević, odvjetnica u Zagrebu, uz sudjelovanje mlt. PH, OIB [osobni identifikacijski broj] i mlt. SH, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa poseban skrbnik ĐH, radi odluke o ostvarivanju osobnih odnosa, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 17. travnja 2026., poslovni broj: P Ob-1236/2021-51, 3. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika ŠH iz [adresa] kao neosnovana te se potvrđuje rješenje rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 17. travnja 2026., poslovni broj: P Ob-1236/2021-51.

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je riješio:

„I Odbija se tuženikov prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, kao neosnovan.

II Odbija se tuženikov prigovor mjesne i stvarne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.“

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija prvostupanjsko rješenje u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže prihvatiti žalbu i ukinuti prvostupanjsko rješenje. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj i prigovor mjesne i stvarne nenadležnosti te odlučio kako je isti nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Ističe da je prvostupanjski sud bio u obvezi primijeniti odredbu članka 15. Uredbe EZ 2201/2003, zbog čega je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, što je imalo za posljedicu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, budući da u rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da postoji proturječnost između razloga o onome što se u obrazloženju rješenja navodi o zapisnicima i ispravama i sadržaja samih tih isprava i zapisnika.

2.2. Dalje navodi da je prvostupanjski sud frazeološki i bez provođenja dokaza utvrdio svoju nadležnost, ne navodeći jasne razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na uobičajeno boravište djece, što čini obrazloženje potpuno kontradiktornim i nedostatnim, da je pogrešno primijenio i članak 8. i 9. Uredbe Vijeća EZ 2201/2003, odnosno ekvivalentne odredbe nove Uredbe (EU) 2019/1111 te da prema obvezujućoj praksi Suda EU puko fizičko prisustvo ili prijava boravišta u [adresa] ne konstituira uobičajeno boravište djeteta, kao i da je prvostupanjski sud propustio utvrditi stupanj integracije djeteta u novu sredinu, trajanje boravka, motive preseljenja te činjenicu da je u Republici Austriji na snazi pravomoćna i važeća sudska nagodba o kontaktima.

2.3. Pri tome se u odnosu na navedene propuste u postupanju poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te odluku Europskog suda za ljudska prava, broj zahtjeva 48101/07.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku u odnosu na istaknute žalbene razloge i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da takve bitne povrede nisu počinjene. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve odlučne činjenice i povezao ih s konkretnim odredbama Uredbe Vijeća (EZ) broj 2201/2003 u području nadležnosti, priznanja i izvršenja sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom skrbi (dalje: Uredba Bruxelles IIa) te izveo jasan pravni zaključak o nadležnosti, tako da odluka nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla preispitati i nema proturječja između razloga o onome što se u obrazloženju rješenja navodi o zapisnicima i ispravama i sadržaja samih tih isprava i zapisnika pa nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena prava te je materijalno pravo pravilno primijenio kada odbio istaknute prigovore nenadležnosti.

6. Predmet ovog postupka je tužba za izmjenu sudske nagodbe sklopljene pred Općinskim sudom u Dornbirnu, odjel 7, Republika Austrija, broj 7 C 56/15 s od 11. prosinca 2017. u točki VI. "Pravo na održavanje kontakata", na način da LH iz [adresa] kao otac PH (rođen **.**.2009.) i SH (rođena **.**.2011.) ima pravo na održavanje kontakata sa djecom svakog posljednjeg vikenda u mjesecu, i to počevši u subotu u 10:00 sati do nedjelje u 18:00 sati, s time da se ti susreti moraju održavati u Zagrebu, na mjestu koje je prethodno, u pisanom obliku, dogovoreno sa majkom djece, uz istodobnu mjeru zabrane tuženiku da odvede djecu izvan Republike Hrvatske te registraciju te zabrane u državnom ili prekograničnom informacijskom sustavu.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj te prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

8. Prvostupanjski sud odbija prigovore nenadležnosti kao neosnovane, utvrđujući da se prema odredbi članka 50. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj: 101/2017, 67/2023, dalje: ZMPP), nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima roditeljske skrbi određuje prema poglavlju II. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, 23. 12. 2003.) i Haškoj konvenciji o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece iz 1996. ("Narodne novine – Međunarodni ugovori«, br. 5/09.), zatim da se prema odredbama članka 8. i 9. Uredbe, nadležnost određuje prema uobičajenom boravištu djeteta i da prema članku 2. Uredbe izraz roditeljska odgovornosti obuhvaća i pravo na kontakt s djetetom te da se uobičajeno boravište odnosi na državu u kojoj odnosna osoba uobičajeno boravi i u kojoj ima težište životnih odnosa.

9. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da maloljetna djeca nesporno imaju uobičajeno boravište u [adresa] od 2019., da u Republici Hrvatskoj pohađaju školu i da je proteklo više od tri mjeseca od preseljenja iz Republike Austrije te da prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj nije osnovan, da isto tako nije osnovan niti istaknuti prigovor stvarne nenadležnosti jer je odredbom članka 34. stavka 1. točka 4. ZPP-a, u svezi sa člankom 346. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23; dalje ObZ), određeno da općinski sudovi sude u sporovima o roditeljskoj skrbi, kao niti prigovor mjesne nenadležnosti jer je odredbom članka 409. stavka 4. ObZ-a, određeno da je za suđenje u sporovima o ostvarivanju osobnih odnosa nadležan sud koji je općemjesno nadležan za dijete, a djeca u konkretnom predmetu imaju prebivalište na području nadležnosti istog suda.

10. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je, s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, za sporno pitanje nadležnosti mjerodavna Uredba Bruxelles IIa jer se radi o sporu s međunarodnim elementom.

11. U odnosu na primjenu članka 15. Uredbe Bruxelles IIa, valja reći da sud istu odredbu nije dužan primjenjivati po službenoj dužnosti, već se radi o iznimci od općeg pravila nadležnosti iz članka 8. predmetne Uredbe, kojoj je svrha omogućiti prijenos predmeta u slučajevima kada je drugi sud očito prikladniji zbog najboljeg interesa djeteta. Do primjene članka 15. može doći tek nakon što je utvrđeno da je hrvatski sud nadležan prema članku 8. Uredba Bruxelles IIa pa su žalbeni navodi tuženika međusobno proturječni jer tuženik najprije osporava postojanje uobičajenog boravišta djece u [adresa], a potom polazi od pretpostavke da je ono utvrđeno jer se poziva na članak 15., predmetne Uredbe. Osim toga, sud eventualno može razmotriti prijenos nadležnosti ako postoje okolnosti koje na to upućuju, ali nije dužan obrazlagati zašto u svakoj prekograničnoj stvari nije primijenio iznimnu odredbu članka 15. Uredbe Bruxelles IIa.

12. Osim toga, suprotno žalbenim navodima, djeca stranaka od 2019. žive u [adresa], tu pohađaju školu i tu im je svakodnevni život i centar životnih interesa, a te utvrđene činjenice su upravo ono što Sud EU podrazumijeva pod uobičajenim boravištem pa je prvostupanjski sud pravilno svoju nadležnost temeljio na članku 8. Uredbe Bruxelles IIa. Tuženik u žalbi ne dovodi u pitanje odlučne činjenice na kojima se taj zaključak temelji, već pogrešno smatra da je prvostupanjski sud bio dužan razmatrati primjenu članka 15. iste Uredbe koja, kako je već navedeno, predstavlja iznimku od pravila opće nadležnosti te njezina primjena pretpostavlja postojanje posebnih okolnosti zbog kojih bi sud druge države članice bio prikladniji za odlučivanje o najboljem interesu djeteta. U konkretnom slučaju ne radi se o pukom fizičkom prisustvu djece i prijavi boravišta u [adresa], već o sredini u kojoj djeca žive i idu u školu već niz godina i kojoj su se potpuno prilagodila, a pri tome je potpuno nebitan motiv preseljenja te činjenica da je u Republici Austriji na snazi pravomoćna i važeća sudska nagodba, već je bitan najbolji interes djece iz članka 3. Konvencije o pravima djeteta (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj: 12/93 i 20/97; dalje Konvencija) i članka 5. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj: 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23; dalje ObZ), koji zahtijeva da se svim akcijama koje poduzima sud prvenstveno vodi računa o najboljem interesu djeteta pa dakle i o njegovim razvojnim potrebama i stabilnosti životnog okruženja.

13. U odnosu na istaknuti žalbeni navod o nezakonitom odvođenju djece iz Republike Austrije, za navesti je da eventualno nezakonito preseljenje djece uopće nije predmet ovog postupka i odlučivanja.

14. Prvostupanjski sud je pravilno i zakonito utvrdio svoju nadležnost pa stoga žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na odluke Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

15. Odluka prvostupanjskog suda o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti nije posebno pobijana navodima žalbe, a temelji se na pravilnoj primjeni odredbe članka 34. stavka 1. točka 4. ZPP-a, u svezi sa člankom 346. ObZ-a i na odredbi 409. stavka 4. ObZ-a.

16. Slijedom navedenog, na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

17. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a i članka 154. stavka 1. ZPP-a, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Slavonski Brod, 3. srpnja 2026.

Sutkinja

Lidija Klašnja-Petrović