Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

Ć 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-701/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima protiv tuženika Porsche leasing d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 27. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a objavljenoj dana 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti broj 26193, sklopljenog između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, kao davatelja leasinga i tužitelja Miran Đurđević, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja leasinga, kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i plaćanje obroka leasinga u valuti švicarski franak (CHF), kao i odredbe čl. 20.1. Općih uvjeta tuženika za zaključenje Ugovora o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti.

II

Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576, da tužitelju ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos zbog korištenja nepoštenih i ništetnih odredaba glede valutne klauzule u valuti švicarski franak (CHF) u ukupnom iznosu od 3.640,73 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 1,60 EUR od dana 31.10.2007 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 0,62 EUR od dana 4.12.2007 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 0,88 EUR od dana 12.12.2007 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 4,18 EUR od dana 12.12.2007 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 6,23 EUR od dana 24.1.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 6,25 EUR od dana 22.2.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 16,10 EUR od dana 28.4.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 15,73 EUR od dana 17.5.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 5,72 EUR od dana 18.7.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 9,28 EUR od dana 16.7.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 7,72 EUR od dana 20.8.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 2,96 EUR od dana 17.9.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 3,96 EUR od dana 29.10.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 11,77 EUR od dana 25.11.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 27,00 EUR od dana 11.12.2008 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 22,56 EUR od dana 21.1.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 39,56 EUR od dana 27.2.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 43,97 EUR od dana 30.3.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 45,97 EUR od dana 11.5.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 40,95 EUR od dana 19.5.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 38,37 EUR od dana 7.7.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 28,25 EUR od dana 3.8.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 24,71 EUR od dana 11.9.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 27,47 EUR od dana 16.10.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 31,29 EUR od dana 12.11.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 29,03 EUR od dana 25.11.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 28,49 EUR od dana 15.12.2009 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 30,65 EUR od dana 15.1.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 36,31 EUR od dana 15.2.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 39,86 EUR od dana 15.3.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 40,17 EUR od dana 15.4.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 51,35 EUR od dana 17.5.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 46,44 EUR od dana 15.6.2010 .godine do potpune isplate, na iznos od 51,18 EUR od dana 14.8.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 69,16 EUR od dana 14.8.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 62,90 EUR od dana 15.9.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 83,20 EUR od dana 21.10.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 74,25 EUR od dana 15.11.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 66,97 EUR od dana 15.12.2010 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 88,45 EUR od dana 14.1.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 108,73 EUR od dana 15.2.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 94,53 EUR od dana 15.3.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 99,98 EUR od dana 15.4.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 86,58 EUR od dana 13.5.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 94,38 EUR od dana 15.6.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 123,12 EUR od dana 13.7.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 113,96 EUR od dana 12.8.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 156,37 EUR od dana 15.9.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 177,36 EUR od dana 17.10.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 122,55 EUR od dana 4.11.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 127,08 EUR od dana 15.11.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 124,89 EUR od dana 19.12.2011 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 130,47 EUR od dana 16.1.2012 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 136,88 EUR od dana 28.2.2012 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 137,35 EUR od dana 2.4.2012 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 134,38 EUR od dana 10.5.2012 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 135,66 EUR od dana 11.6.2012 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 138,69 EUR od dana 26.6.2012 .godine do potpune isplate,

- na iznos od 136,26 EUR od dana 16.7.2012 .godine do potpune isplate,

sve u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB:90275854576 da tužitelju ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.675,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 3. 7. 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o operativnom leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti broj 26193 (dalje: Ugovor). Temeljem navedenog Ugovora o operativnom leasingu tuženik je odobrio, stavio na raspolaganje i financirao tužitelju kao primatelju leasinga objekt leasinga, motorno vozilo VW GOLF 1.9 TDI u kunskoj protuvrijednosti od 36.296,84 CHF po prodajnom tečaju za devize RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. važećem na dan plaćanja. Tužitelj je svoju obvezu po opisanom Ugovoru o operativnom leasingu podmirivao u mjesečnim obrocima.

1.1.

Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu.

Iako se ista ne odnosi direktno na ovdje tuženika, napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Tako je utvrđeno da su Banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO -a. Ujedno, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.09.2019. godine, posl. broj Rev-2221/2018-11 odbijene i odbačene revizije svih tuženih banaka, protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017- 10 od dana 14.06.2018. godine. Iz navedene odluke Vrhovnog suda jasno proizlazi da isti glede utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima uz ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, u cijelosti prihvaća razloge iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17-10. Imajući navedenu odluku u vidu tužitelj ističe kako se sada postavlja pitanje kako se nešto što je utvrđeno ništetnim može konvertirati. Naime, odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž -6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj Rev-2221/18, utvrđeno kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF).

1.2.

Razlog zbog kojeg tuženik spominje gore navedene odluke je taj što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka pa se može vrlo lako povući paralela i zaključiti kako je i ovdje tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe u Ugovoru o kreditu, i to na način da je ugovarao valutu CHF uz koju je vezana otplata kredita.

1.3.

Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

1.4.

Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

1.5.

Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe Ugovora o leasingu gdje je ugovorena valutna klauzula CHF, te odredbe čl. 20.1. Općih uvjeta tuženika su nepoštene ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezen tirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed p ripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.6.

Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos leasinga, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku.

1.7.

Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

1.8.

Tužitelj je od tuženika višekratno tražio da mu isti dostavi kreditnu dokumentaciju, a što ovaj duže vrijeme nije želio dostaviti. Naknadno je dostavio određenu dokumentaciju, ali kako tužitelj nije financijski stručnjak i nema potrebnih stručnih saznanja o tome da li je riječ o potpunoj i cjelovitoj kreditnoj dokumentaciji potrebno za izračun, to si tužitelj zadržava pravo konačno urediti tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Posebno se naglašava da tuženik nije dostavio plan otplate i specifikaciju uplata u valuti CHF.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije tužitelja smatrajući da nema mjesta primjeni Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovor, ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu.

2.1.

Nadalje tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupna potraživanja tužitelja. Na zahtjev tužitelja primjenjuje se petogodišnji zastarni rok, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Posljednji obrok isplaćen je još 2012., a tužba je podnesena u lipnju 2023. pa je došlo do zastare unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

2.2.

Radi opreza tuženik u cijelosti osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.3.

Opreza radi tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba pa ista ne može biti ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti.

2.4.

Nadalje tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

2.5.

U odnosu na povrede Zakona o obveznim odnosima (ZOO) tuženik smatra da tužitelj samo paušalno navodi povrede ZOO-a, a pri tom ne navodi kakvim je to postupanjem učinjena povreda bilo kojeg članka tog Zakona.

2.6.

Nadalje, tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini ugovor o financijskom leasingu s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa]. Nadalje tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem Kolektivne tužbe udruge "Potrošač", a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju nikakve veze s ovdje tuženikom, jer tuženik ne samo da nije bio tužen Kolektivnom tužbom udruge "Potrošač", već uopće nije bio banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke, jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno vlastiti novac. Smatra tuženik da nije bio stranka u postupku koji je pokrenula udruga "Potrošač" niti je utvrđen kako je svojim postupanjem povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretni slučaj, već samo protiv točno određenih osam banaka. Stoga suprotno tvrdnja tužbama meritum presude iz kolektivnog postupka nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u zahtjev (8), opći uvjeti (9-10), otplatni plan (12-21), pregled iznosa broja i rokova plaćanja navedenih obroka (22-24), izjava (66-67), nalaz i mišljenje vještaka Zorana Milobara s prilozima (144- 148), dopuna nalaza i mišljena s prilozima vještaka Zorana Milobara (168-170). 4.

S obzirom da je vještak Zoran Milobara na sve primjedbe dao odgovor u odnosu na svoj nalaz na taj način da je isti nalaz dopunio, i utvrdio visinu preplate tužitelja prema tuženiku, a što je prikazano u dopuni nalaza i mišljenja – tabeli koja je sastavni dio nalaza i mišljenja (list 168-170), tužitelj je na temelju istog precizirao, odnosno odredio tužbeni zahtjev svojim podneskom od 23. 4. 2026. (174 -176). Ovdje se ne radi u konkretnoj situaciji o nikakvom povlačenju tužbe, već preciziranom tužbenom zahtjevu sukladno dopuni nalazu i mišljenju vještaka, tako da je sud u cijelosti usvojio tako precizirani tužbeni zahtjev određen u podnesku od 23. 4. 2026. (list 174-176). Tužitelj nije mogao prije razjašnjenja činjenica vezanih za visinu preplate tužbeni zahtjev mijenjati sve dok se po primjedbama nije raščistila ova situacija i precizno utvrdila visina preplate. Na ovaj način je tužitelj prihvaćajući dopunu nalaza i mišljenja i stručno obrazloženje o visini preplate morao zbog utvrđenih činjenica svoj tužbeni zahtjev precizirati. Moguće je situacija da bi trebao i proširiti tužbeni zahtjev ili umanjiti tužbeni zahtjev, ovisno o utvrđenjima vještaka, ali suština nije niti povlačenje tužbenog zahtjeva niti povišenje tužbenog zahtjeva, već je suština u prec iziranju tužbenog zahtjeva, s obzirom na izračun vještaka. Ovakovim postupanjem niti jedna strana nije oštećena, jer i jedna i druga strana su imale očitovanje na nalaz vještaka te očitovanje na dopunu nalaza i preciziranje, odnosno određivanje tužbenog zahtjeva je samo po sebi usklađenje tužbe u pogledu visine potraživanja i niti jedna strana zbog toga nije dovedena u nepovoljniju situaciju, tako da protivljenje tuženika ukoliko je sada tužbeni zahtjev nešto manji, ne može imati utjecaj na procesnu situaciju tužitelja u odnosu na tuženika, jer samo određivanje, odnosno preciziranje tužbenog zahtjeva ima podlogu u činjenici izračuna vještaka, a činjenica da li će tužbeni zahtjev biti veći ili manji je činjenica koja je nepredvidiva unaprijed i ovisna je o rezultatu vještačenja. Potrebno je posebno napomenuti da ovakovo postupanje tužitelja nije dovelo niti do povećanja niti do smanjenja parničnih troškova, radi se o neznatnoj razlici u visini tražbine u odnosu na glavnicu.

5.

Prvenstveno je potrebno u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, iako se ne radi o banci, već o trgovačkom društvu koje ima isti princip poslovanja kad sklapa ugovore o kreditu kao i banka, primjenjive su odluke trgovačkih sudova u pogledu ocjene da li je ugovaratelj kredita postupao sukladno principima koje propisuje Zakon o zaštiti potrošača kao i Zakon o obveznim odnosima. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P -1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen 3. 8. 2007., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

7.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO -a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

8.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ugovarajući otplatu kredita za valutu CHF, a koja je bila promjenjiva i znatno povećana u odnosu na dan sklapanja ugovora o kreditu, ugovor je sklopljen 3. 8. 2007, a naslovljen kao ugovor o operativnom leasingu čija je suština kreditiranje pa je tako utvrđeno da je tužitelj više preplatio tuženiku od iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj valute ostao isti kao onaj koji je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu i to za ukupni iznos od 3.883,14 €, odnosno radi se o preplati tuženiku, a koja preplata je nastala stoga što je tužitelj plaćao svoje obaveze prema tečaju na dan plaćanja.

9.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj valuti. Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

10.

Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 3. 8. 2023. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO -a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

11.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Isti se sastoje od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 200,00 €, sastav podneska predanog 25. 10. 2023. 200,00 €, podneska od 28. 11. 2023. 200,00 €, podneska od 11. 12. 2023. 200,00 €, zastupanje na ročištu 12. 12. 2023. 200,00 € i na ročištu 12. 9. 2025. 200,00 €, sastav podneska od 18. 2. 2026. 200,00 €, zastupanje na ročištu 26. 2. 2026. 200,00 €, sastav podneska od 6. 3. 2026. 200,00 €, zastupanje na ročištu 23. 4. 2026. 200,00 €, sastav podneska od 24. 4. 2026. 200,00 €, zastupanje na ročištu 27. 5. 2026. 200,00 € i ročište za objavu presude 3. 7. 2026. 100,00 €, što je ukupno 2.700,00 €, a PDV od 25% na ove iznose je 675,00 €. Sud je priznao isto tako predujam za troškove vještačenja u visini od 300,00 €. Sud nije priznao trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu iz razloga što je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, s obzirom na vrstu spora u ovom predmetu, tako da je ukupno priznat trošak od 3.675,00 €, a ne kao što je zatraženo 3.781,00 €.

12.

Iz svih iznesenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 3. srpnja 2026.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).