Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-511/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. lipnja 2026., u nazočnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 3. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj 3206582240, kreditna partija 7103122875, od dana 27. travnja 2006. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Mirjana Borić iz Osijeka, pod brojem: OU- 898/06, dana 28. travnja 2006. godine, koji glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju FH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe ugovora o naknadi ugovorenoj prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, isplatiti iznos od 406,53 EUR-a (četristošesteura- pedesettricenta), s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 10. svibnja 2006. pa sve do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju FH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 437,50 EUR-a (četristotridesetsedameura-pedesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom 27. travnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206582240, kreditna partija 7103122875, kojim mu se Ugovorom tuženik, kao kreditor, obvezao staviti na raspolaganje iznos od 94.308,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se on obvezao navedeni iznos vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, naveo je da se sukladno članku 7. predmetnog ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50 % godišnje. Istaknuo je da ga je tuženik oštetio nezakonitom naplatom naknade ugovorene čl. 2. Ugovora o kreditu, kojom mu je temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge Kreditora naplatio naknadu za obradu kredita, te je prilikom podizanja kredita na ime ulazne naknade platio tuženiku iznos od 406,53 EUR-a (ranije 3.062,99 kn). Naknada za obradu kredita, istaknuo je, prije svega je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, te on, kao potrošač, nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo, te je kao takva uzrokovala neravnotežu na štetu njega, kao potrošača, zbog čega je predmetna ugovora odredba nepoštena i ništetna. Iz samog ugovora o kreditu, naveo je, ne vidi se od čega se sastoji ulazna naknada, niti mu je prilikom sklapanja ugovora o kreditu objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, dok Odluka o Tarifi naknada za usluge Kreditora, prilikom ugovaranja kredita, mu nije niti bila predočena. Osim navedenog, naveo je, ulazna naknada za obradu kredita primjerena je samo, ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje, naveo je da troškove koji ne čine glavnicu i kamate sud mora provjeriti u smislu čine li oni stvarnu uslugu i jesu li ti troškovi transparentno ugovoreni, a to znači da nije dovoljno da su gramatički razumljivi, nego moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi troškovi ugovaraju, zbog čega su nekamatni troškovi kredita koji su u okvirima maksimalne efektivne kamatne stope podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive 93/13. Dakle, naveo je, polazeći od nesporne činjenice, da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je imao utjecaj na njihov sadržaj, te kojim odredbama mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživao je i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je naveo da u cijelosti osporava navode tuženika iznesene u odgovoru na tužbu kao netočne i neosnovane. Nadalje, naveo je da mu prilikom sklapanja ugovora niti bila predočena Odluka o tarifi naknada za usluge Kreditora, a niti mu je objašnjeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Troškovi koji čine stvarnu uslugu, naveo je, trebaju biti transparentno ugovoreni, na način da moraju sadržavati i jasne ekonomske kriterije zbog kojih se takvi ugovaraju. Slijedom navedenog, istaknuo je, odredba članka 2. Ugovora o kreditu ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe, istaknuvši da je na takav način tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i navedeni točno u određenom postotnom dijelu. Dakle, istaknuo je, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji ga je način doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nego je ista bila dio standardnog ugovora o kreditu, na čiji sadržaj prilikom sklapanja ugovora nije mogao utjecati, ponovno ističući da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca, kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. S tim u vezi, tužitelj je ukazao i na članke 81., 83., 84., 87. st. 1. ZZP-a., te na članke 3., 4., 6., 7. st. 1., čl. 8., 322., 323. st. 1., čl. 324. st. 1. ZOO-a. Slijedom navedenog, predložio je naslovnom sudu da mu usvoji tužbeni zahtjev i tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi je u cijelosti osporio istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, te je istaknu prigovor zastare s obzirom da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 406,53 EUR naplaćena 9. svibnja 2006., a tužba je podnesena 2026. znači nakon skoro 20 godina. Tuženik je u cijelosti osporio navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je naveo da tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Nadalje, tuženik je isticao da sama okolnost da su odredbe Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene i da o njima nije pojedinačno pregovarano, ne znači da su te odredbe automatski ništetne. Da bi se utvrdila njihova ništetnost, potrebno je dokazati da su takve odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a teret dokazivanja tih okolnosti je na onome tko se na ništetnost poziva. U konkretnom slučaju tužitelj nije niti naveo, a kamoli dokazao postojanje bilo kakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana koja bi išla njemu u korist. Teret dokaza ovih činjenica je na onome tko se na ništetnost poziva, dakle na tužitelju. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na 3 posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: - čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom 2006., dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.4.1. na jasan, razumljiv i određen način propisana naknada za obradu kredita za stambene kredite u iznosu od 1%. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Nadalje, tuženik je naveo da je tužitelj o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnih bankara. Nadalje, tuženik je isticao kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Podredno, tuženik je isticao kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik je naveo da takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrdu Osječko- baranjske županije, Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje, (list spisa 6 i 16). Ugovor o namjenskom kreditu (list spisa 7-14), Potvrdu banke od 24.2.2026. (list spisa 15), Proizvodi banke za domaće i strane fizičke osobe u vezi financiranja – kredita (ponuda) (list spisa 33-37), Uputa za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa (list spisa 38-40), te je saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 406,53 eura, a koji iznos se odnosi na naknadu za obradu kredita, koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 3206582240, te zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 3206582240, 27. travnja 2006. u iznosu od 94.308,00 CHF, te da je naplaćena naknada za obradu kredita plaćena 9. svibnja 2006. u iznosu od 3.062,99kn/406,53 eura.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine i ima li tužitelj status potrošača.

8. Iz Ugovora o namjenskom kreditu (list spisa 7-14) proizlazi da je proizlazi da su čl. 2. Ugovora, tužitelj i tuženik, između ostalog, ugovorili da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

9. Iz Potvrde Zagrebačke banke d.d. od 24. veljače 2026. (list spisa 15) proizlazi da je po kreditnoj partiji broj 7103122875 naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 9. svibnja 2006. u iznosu od 3.062,99 kn, dok naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nije naplaćena.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka. Iznos kredita je bio 94.000,00 CHF-a. Ugovor je pročitao, a što se tiče naknade sjeća se da mu je djelatnik banke spomenuo da će platiti naknadu za obradu kredita, koja predstavlja trošak obrade kredita, znao je tj. rečeno mu je da naknada iznosi otprilike 3.000,00 kn. Nije mu ništa posebno objašnjeno, odnosno nije znao zašto mora platiti tu naknadu. Nije znao koje troškove plaća tom naknadom. Mislio je jednostavno da to mora platiti, da je to tako. Nije tražio pojašnjenja, nije niti pokušao pregovarati, odnosno nije tražio da se makne ta odredba iz Ugovora o kreditu jer je imao povjerenja u banku i mislio je da to tako mora biti. Namjena kredita bila je kupnja stana za stanovanje, u tom stanu još uvijek stanuje s obitelji. Stan nije davao u zakup niti u najam. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika, ali niti mu je on dao objašnjenje odredbi ugovora. Znao je da mora platiti naknadu, ali dodatno obrazloženje nije dobio. Nije mu dana mogućnost pregovaranja u vezi predmetne naknade. Tuženik mu nije objasnio na koji je način odredio visinu naknade. Ne može se sjetiti je li mu naknada skinuta s iznosa kredita ili ju je morao posebno platiti.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Osim toga, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da se morala platiti naknada kako bi se dobio kredit, a o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

13. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i što znači u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi rješavanja stambenog pitanja. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

17. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

19. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

20. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

21. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu rekli koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije za tužitelja bila razumljiva i iz razloga jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine.

21.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena predmetna odredba nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

22. Budući da je predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 9. svibnja 2006. u iznosu od 3.062,99 kn/406,53 EUR-a.

23. Na iznos od 406,53 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 9. svibnja 2006. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

25.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 17. lipnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 9. lipnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 300,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 375,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife uvećano za 25% PDV-a iznosi 62,50 EUR-a, što sveukupno iznosi 437,50 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 3. srpnja 2026. pa do isplate

1 0

sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

26. Tuženik je u cijelosti izgubio u sporu pa mu ne pripada naknada troška postupka, stoga je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 3. srpnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika