REPUBLIKA HRVATSKA

P-2094/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HKB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Alen Đapić odvj. u Solinu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po pun. Kruno Peronja odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 11. lipnja 2026. god., u prisustvu pun. tužitelja Alen Đapić odvj. u Solinu, i zamj. pun. tuženika Matea Sesar odvj. vjež. u Splitu, dana 03. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 90.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

U preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 90.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja, tužbeni zahtjev se odbije kao neosnovan.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 7., u dijelu u kojem u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je obavijest banke o tome sastavni dio ovog ugovora. III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 9.699,78 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

0.70 eura od 30.11.2005.

1.39 eura od 31.01.2007.

1.38 eura od 28.02.2007.

1.39 eura od 31.03.2007.

1.37 eura od 30.04.2007.

1.36 eura od 31.05.2007.

1.35 eura od 30.06.2007.

1.36 eura od 31.07.2007.

28.66 eura od 31.08.2007.

28.16 eura od 30.09.2007.

28.12 eura od 31.10.2007.

28.52 eura od 30.11.2007.

28.31 eura od 31.12.2007.

28.80 eura od 31.01.2008.

50.39 eura od 29.02.2008.

51.26 eura od 31.03.2008.

49.83 eura od 30.04.2008.

49.51 eura od 31.05.2008.

49.98 eura od 30.06.2008.

49.05 eura od 31.07.2008.

49.10 eura od 31.08.2008.

49.65 eura od 30.09.2008.

63.86 eura od 31.10.2008.

51.15 eura od 30.11.2008.

65.41 eura od 31.12.2008.

69.16 eura od 31.01.2009.

70.81 eura od 28.02.2009.

65.63 eura od 31.03.2009.

66.45 eura od 30.04.2009.

59.72 eura od 31.05.2009.

53.97 eura od 30.06.2009.

59.53 eura od 31.07.2009.

65.12 eura od 31.08.2009.

62.50 eura od 30.09.2009.

59.30 eura od 31.10.2009.

65.29 eura od 30.11.2009.

69.65 eura od 31.12.2009.

76.66 eura od 31.01.2010.

74.84 eura od 28.02.2010.

83.90 eura od 31.03.2010.

81.92 eura od 30.04.2010.

86.06 eura od 31.05.2010.

113.48 eura od 30.06.2010.

107.62 eura od 31.07.2010.

123.43 eura od 31.08.2010.

118.35 eura od 30.09.2010.

107.59 eura od 31.10.2010.

117.46 eura od 30.11.2010.

142.78 eura od 31.12.2010.

125.34 eura od 31.01.2011.

131.67 eura od 28.02.2011.

123.16 eura od 31.03.2011.

124.43 eura od 30.04.2011.

150.06 eura od 31.05.2011.

152.31 eura od 30.06.2011.

175.88 eura od 31.07.2011.

153.85 eura od 31.08.2011.

138.90 eura od 30.09.2011.

137.04 eura od 31.10.2011.

135.71 eura od 30.11.2011.

142.28 eura od 30.12.2011.

149.19 eura od 31.01.2012.

149.71 eura od 29.02.2012.

145.07 eura od 31.03.2012.

147.37 eura od 30.04.2012.

149.51 eura od 31.05.2012.

146.10 eura od 30.06.2012.

151.87 eura od 31.07.2012.

149.91 eura od 31.08.2012.

144.95 eura od 30.09.2012.

150.20 eura od 31.10.2012.

153.09 eura od 30.11.2012.

152.08 eura od 31.12.2012.

94.10 eura od 31.01.2013.

102.60 eura od 28.02.2013.

103.01 eura od 31.03.2013.

99.44 eura od 30.04.2013.

89.92 eura od 31.05.2013.

89.67 eura od 30.06.2013.

91.72 eura od 31.07.2013.

95.57 eura od 31.08.2013.

101.45 eura od 30.09.2013.

98.42 eura od 31.10.2013.

100.17 eura od 30.11.2013.

102.16 eura od 31.12.2013.

104.03 eura od 31.01.2014.

106.68 eura od 28.02.2014.

105.88 eura od 31.03.2014.

102.78 eura od 30.04.2014.

101.51 eura od 31.05.2014.

102.78 eura od 30.06.2014.

105.86 eura od 31.07.2014.

108.77 eura od 31.08.2014.

108.11 eura od 30.09.2014.

110.89 eura od 31.10.2014.

102.78 eura od 30.11.2014.

111.81 eura od 31.12.2014.

113.19 eura od 31.01.2015.

113.19 eura od 09.03.2015.

113.19 eura od 31.03.2015.

113.19 eura od 30.04.2015.

113.19 eura od 31.05.2015.

113.19 eura od 30.06.2015.

113.19 eura od 31.07.2015.

113.19 eura od 31.08.2015.

113.19 eura od 30.09.2015.

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.697,92 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 04.12.2015.g., do 31.12.2022.g., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g., sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

V Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.899,62 eura sa zateznom kamatom koja teče od 03. srpnja 2026. god., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 07. lipnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su dana 25. listopada 2005. godine, stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 9010795186 (dalje Ugovor), a temeljem kojeg ugovora je tuženik tužiteljici na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 90.000,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti u Kunama prema srednjem tečaju tuženika, važećem na dan korištenja kredita. Također, dana 03. prosinca 2015. god., stranke su sklopile Dodatak Ugovoru.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1 ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 7 je otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te je u čl. 4 naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,15% godišnje, ugovorivši u istom članku ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (... sukladno odluci Banke o kreditiranju građana ...), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika.

Postupajući na ovakav način tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u zagrebu, pod posl. br. P-1401/2012. U navedenom postupku Visoki Trgovački sud RH je dana 13.06.2014. god., odlučujući o žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž-7129/13-4, u toč. II potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik ( u tom postupku kao drugotuženik) u razdoblju od 10.09.2003. god., do 31.12.2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god., potvrdio presudu Trgovačkog suda u zagrebu posl. br. P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik (u tom postupku kao drugotuženik) u razdoblju od 01.11.2004. god., do 31.12.2008. god., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81, 82 i 90 tada važećeg ZZP (N.N. 96/13), a od 07. kolovoza 2007. godine, do 31. prosinca 2008. god., protivno odredbama čl. 96 i 97 tada važećeg ZZP (N. N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO.

Tužiteljica u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata kredita (dakle i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatila uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužiteljice, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu 4,15%, te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita.

Obzirom da tužiteljica zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan joj je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da ista ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo, predlaže se sudu naložiti tuženiku dostavu podataka o datumu isplate kredita.

Budući da ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom i podacima, prije svega knjigovodstveno-financijskom dokumentacijom o tijeku otplate kredita, kretanju kamatnih stopa, kao ni svim drugim dokumentima i podacima, a bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji banka tužiteljici mora vratiti, tužiteljica se obratila tuženiku koji tu dokumentaciju ima, međutim do podnošenja ove tužbe isti joj je nije dostavio, iako se radi o podacima koje je prema sadržaju građansko-pravnog odnosa, tuženik dužan dati tužiteljici.

Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe po valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u sudski spis dostavi podatke iz kojih će biti vidljiv pregled obveza po predmetnom ugovoru o kreditu, i to knjigovodstvenu karticu kredita/promet po kreditu predmetnog ugovora od 25.10.2005. god., do konačne otplate kredita, prvi i cjelokupni otplatni plan za predmetni ugovor, obavijesti/preglede promjena kamatnih stopa za kredit po predmetnom ugovoru za razdoblje od 25.10.2005. god., do konačne otplate kredita, specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po predmetnom ugovoru, kao i sve ostale isprave i podatke o kreditu predmetnog ugovora potrebne za određenje tužbenog zahtjeva, te provođenja vještačenja.

Tužiteljica nadalje navodi da u ovom stadiju nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev prije pribave navedenih isprava i prije nego li se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužiteljici uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i najkasnije u roku koji odredi sud, a sve sukladno čl. 186 b ZPP-a st. 4, pa pridržava pravo po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja na ranije specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe u dijelu čl. 1, čl. 4, čl. 5, čl. 6, čl. 7 predmetnog Ugovora o kreditu.

Tužiteljica je predložila sudu i da donese odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu novčanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama koje teko od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, a koja će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog postupka, i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje.

Tužiteljica u podnesku od 11. svibnja 2020., navodi da je nakon podnošenja tužbe zaprimio od tuženika dokumentaciju vezanu za predmetni kredit, te da je temeljem iste dokumentacije sada moguće postaviti određeni tužbeni zahtjev, odnosno odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu tužiteljica traži ovom tužbom.

Na temelju navedene dokumentacije sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 73.983,26 kn.

Budući je odredba Ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti niti u dijelu obračuna preostale glavnice na dan konverzije.

Stoga pored gore navedenih neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa tužitelj potražuje i novčani iznos koji je preplatio po osnovi razlike glavnice. Naime, zbog ništetnosti valutne klauzule tužiteljici je na dan 04. veljače 2016.g., preostala glavnica trebala biti obračunata prema početnom tečaju CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita i na taj dan je trebala iznositi 271.764,92 kn, a sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Jurice Dobrinića.

Suprotno tome, tuženik je na navedeni dan obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 299.135,67 kn, čime je isti na ovaj način neosnovano stekao iznos od 27.370,75 kn, jer je navedenu razliku glavnice tužiteljica otplatila tijekom plaćanja anuiteta kroz razdoblje nakon konverzije i to kroz udjele glavnice u tim anuitetima.

Slijedom navedenog tužiteljica navodi da uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da je predložila sudu donošenje odluke kojom se utvrđuje da je ništetna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g. , zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 90.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 90.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora, zatim odredba članak 4. Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 7., u dijelu u kojem u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je obavijest banke o tome sastavni dio ovog ugovora.

Tužiteljica je predložila sudu da donese i odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 73.983,26 kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa preplate pa do isplate, te iznosa od 27.370,75 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 05.02.2016.g., pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 05. srpnja 2024. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

U toč. I. petita tužbe tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za valutu u CHF, u točki 2. tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu, u točki 3. se nalaže isplata tuženiku iznosa od 73.983,26 kn, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne, u točki 4. isplata iznosa od 27.370,75 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok u točki 5. tužitelj od tuženika traži parnični trošak ukoliko se isti opre tužbi.

Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9010795186 od 25.10.2005.g., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18.

U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja.

Točno je da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9010795186 od 25.10.2005. godine.

Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 03.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010795186 koju činjenicu tužitelj navodi u historijatu tužbe, međutim sasvim pogrešno držeći kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.

Dakle, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03.12.2015.g., već se vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite.

Sporazumi o konverziji u RH sklopljeni su temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji.

Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g., suci su jednoglasno zauzeli sljedeći stav: Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

Isti su donijeli svoj Zaključak vjerojatno imajući na umu sljedeće:

ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine.

Sukladno navedenom zakonu, svaka banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan.

Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.

Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka.

Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata.

Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke.

Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.

S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće:

(6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.

Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.

Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

Tužitelj se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF!

Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR.

Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.

Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju!

Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev- 2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. HK i doc.dr.sc. ŠK s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g., zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu.

Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04.ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke:

„U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“

U postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14:

„Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.

Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.

Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.

Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.

Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.

Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan.

Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.

Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.

U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi:

„Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“

Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti.

Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak.

Također, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.

Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti.

Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora.

Tuženik osporava i postavljenu visinu potraživanja, budući da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi izračun načinio ovlašteni vještak, no neovisno od navedenog, nesporno je da je izračun napravljen bez naloga suda, zbog čega isti tuženik ne može prihvatiti.

Tuženik također smatra da istu nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev neosnovan. Ukoliko bi sud ipak prihvatio zahtjev za izvođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, onda se predlaže da se u obzir uzmu i efekti izvršene konverzije, kao i da je vještak izvrši provjeru i da svoje mišljenje je li konverzija izvršeno sukladno zakonu.

Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim.

Tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a

Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 04.04.2012.g., onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.godine.

Tuženik posebno ističe da iz odluke Visokog trgovačkog suda RH broj Pž 2637/2023 od 09.travnja 2024.g. proizlazi da bi prigovor zastare bio opravdan.

Zaključno, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

Tužiteljica u podnesku od 18. srpnja 2024. god., navodi da tuženik u odgovoru na tužbu neutemeljeno ističe kako tužiteljica u ovom postupku nema pravo tražiti isplatu i postavljati kondemnatorni tužbeni zahtjev jer da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti sporne odredbe o kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli, odnosno da su konverzijom ugovorne strane naknadno stvorile pravnu osnovu i dale opravdanje prethodno učinjenim plaćanjima preplaćenih iznosa.

Navodi tuženika su u cijelosti neosnovani što potvrđuje presuda suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020.g., citat:

„30 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri.“

Iz prednje navedenog dijela presude broj C-452/18 jasno proizlazi da sporazum o konverziji kojim je promijenjena ništetna odredba o valutnoj klauzuli i posljedično kredit prebačen u euro može biti valjan i prouzročiti odricanje potrošača od daljnjih potraživanja temeljem te ništetne odredbe, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat potrošačevog slobodnog i informiranog pristanka. U konkretnom slučaju to se nije moglo ostvariti jer u trenutku kada je rađena konverzija, valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i nepoštena, pa potrošač nije bio, niti mogao biti informiran da obnavlja odredbu koja je ništetna, a što posljedično može prouzročiti njegovo odricanje od restitucije temeljem njezine ništetnosti. Stoga, kako nema informiranog pristanka potrošača o ništetnosti odredbe koja se obnavlja sporazumom, isti je ništetan.

Dakle, potrošači su se mogli odreći svojih prava samo izričito, slobodno i informirano, što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se odriču svojih prava nepoštena i ništetna, a kako je u trenutku konverzije valuta švicarski franak bila valjana, potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču, pa stoga, logično, nisu se u tom smislu ni mogli odreći svojih prava.

Ovakvom zaključku ide u prilog i činjenica da se mogu preispitivati transparentnost i poštenost od-redbe kojom je zamijenjena prijašnja nepoštena i ništetna odredba, iz čega proizlazi da se i odredba Dodatka Ugovora o kreditu kojim je učinjena konverzija može proglasiti nepoštenom, ako se ispostavi da stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale i ako je uzrokovala znatnu neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama. Prednje navedeno upravo potvrđuje odluka C-452/18, citat:

„31 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavke 1. i 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom.“

Dakle, Sporazum o konverziji nije valjan jer se nije ispunio gore navedeni uvjet (prema kojemu su potrošaču trebali biti jasno i transparentno predočeni konkretni matematički izračuni što bi za njega značilo odricanje od ništetnosti odredbi), kao i zato što nisu ispunjena niti preostala dva kumulativna uvjeta:

- zakon je trebao imati za glavni cilj i svrhu otklanjanje ništetnosti odredbi/ugovora, što se nije ostvarilo, jer je nesporno da konverzija takav cilj nije uopće imala,

- banka i potrošač su trebali transparentno pregovarati o otklanjanju ništetnosti, što se nije ostvarilo, jer u trenutku konverzije nije bila pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Prema tome, unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka što potvrđuje vještvo sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića, a što će u konačnici potvrditi financijsko knjigovodstveno vještačenje u ovom postupku. Budući da sukladno važećim propisima zaštita potrošača omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrže nepoštenu odredbu, to slijedom navedenog tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi kao i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom postupku slučaj.

Dakle, kako se tužiteljica sklapanjem ugovora o konverziji nije izričito i nakon informiranja odrekla svojih prava, a nije ostvarila u cijelosti povrat onoga što joj je bilo nezakonito naplaćeno na temelju ništavih odredbi osnovnog ugovora, to je tužbeni zahtjev osnovan, jer tužiteljica konverzijom osnovnog kredita nije ostvarila zaštitu koju joj jamči Direktiva 93/13 EU, a koja je implementirana u naš pravni sustav.

Osim toga, Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09,112/12,143/13 i dr) nije rješavao pitanje naknade potrošača prema osnovnim ugovorima, te se konverzija provela radi promjene valute (čl.19b i čl. 19c) kako bi se dužnicima omogućio jedan ravnopravan položaj i izbjeglo dužničko ropstvo.

Budući da posljedice ništetnosti nisu nestale time što je izvršena konverzija, to tužiteljica ima pravo tražiti saniranje svih posljedica koje je ništetnost proizvela.

Dakle, odredbe o konverziji niti jednom odredbom ne uređuju pitanje ništavosti osnovnih odredaba ugovora o kreditu, što je i pravno i logično, jer je riječ o pojedinačnim pravima i odnosima koji su onda i stvar svakog pojedinog odnosa. Banke su, odnosno u ovom slučaju tuženik, svojim odredbama ugovora i postupanjima doveli korisnika kredita u CHF, odnosno tužiteljicu, u nepošten i neravnopravan položaj i na temelju tih odredbi naplaćivale vještačenjem utvrđene iznose na koje tuženik nije imao pravo.

Stoga je tuženik dužan vratiti sve ono što je na temelju nepoštenih odredaba primio, jer bi u protivnom zadržao nešto za što više nema osnove. Sve dok posljedica nije naknađena i vraćena u onom opsegu u kojem je naplaćena i sve dok prijašnji kreditni odnos nije doveden u stanje u kakvom bi bio da te ništave odredbe nije bilo (čl. 323. ZOO) posljedica i dalje postoji. To je pitanje činjenica, a ne propisivanja, stoga je za zaključiti da nikakav poseban propis ne može ozakoniti zadržavanju nečega što je primljeno na temelju ništave odredbe ugovora, te dok postoji posljedica koja nije naknađena egzistira zahtjev za vraćanje onoga tko trpi tu posljedicu.

Nadalje, Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisan je postupak konverzije valute jednog kredita, ali nije ozakonjeno to nepošteno postupanje banaka kao što nije ozakonjena mogućnost zadržavanja nečega što je utvrđeno ili će se utvrditi ništavim. Prema odredbi čl. 25. Zakona o potrošačkom kreditiranju primjenjuju se odredbe zakona koji uređuje zaštitu potrošača ako nije drugačije propisano tim zakonom. Iz citirane odredbe proizlazi da odredbe o konverziji nisu odredile izuzeće odredaba o ništavosti, a niti su odredile da bi prihvaćanjem konverzije bile ukinute posljedice ništavih odredaba, pa slijedom toga konverzijom nisu sanirane posljedice nepoštene prakse banke kao u konkretnom slučaju.

Slijedom navedenog, jasno je da tužitelj u ovom postupku ima pravo tražiti isplatu i postavljati kondemnatorni tužbeni zahtjev.

Također, u prilog navodima o postojanju pravnog interesa za pokretanjem ovog postupka idu i presude Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Rev-1805/2020 od 06. listopada 2020.g. i posl. br. 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g., citat iz presude posl. br. 18/2018:

„...pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. ...korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.“

Tuženik se u prilog svojim navodima o nepostojanja pravnog interesa za vođenje ovog postupka zbog provedene konverzije, poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020.godine.

Navodi tuženika su u cijelosti neosnovani, kao i pozivanje na navedenu odluku, što potvrđuje presuda suda Europske unije broj C-452/18 od 09. srpnja 2020.g., a kako je već obrazloženo u prethodnoj točki ovog podneska.

Osim toga u navedenom rješenju je VSRH zaključio "da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF", ali i da VSRH nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji).

Nastavno na prednje navedeno jasno je da se odgovor na pitanje jesu li osnovani takvi zahtjevi može dobiti isključivo temeljem provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a koje u konkretnom slučaju upravo potvrđuje osnovanost predmetne tužbe.

U prilog postojanju pravnog interesa na strani tužitelja ide i presuda suda Europske unije posl. br. C-118/2017 od 14. ožujka 2019.g., koju tuženik pogrešno tumači navodeći da ista nije primjenjiva na odnose proizašle iz hrvatskih mjerodavnih propisa, jer je mađarski nacionalni zakonodavac po sili zakona izravno intervenirao u sadržaj privatnog ugovornog odnosa između banaka i potrošača, dok je sukladno hrvatskim propisima i to odredbama ZID ZPK/15 tužitelj imao mogućnost izbora, jer je mogao izabrati da li prihvatitili ili ne izračun konverzije kredita.

Naime, navedena presuda Europskog suda se mora primjeniti na predmetni spor obzirom da je tom odlukom jasno i precizno zauzeto stajalište da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a što se utvrđuje predmetnim vještačenjem, s naglaskom na okolnost da ugovorne odredbe proglašene putem zakona ništetnim i nepoštenim, te zamijenjene novim odredbama ne mogu proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

Dakle, pokušaji tuženika da učini različitim slučaj „ PK“ u odnosu na predmetni spor svode se na isticanje irelevantnih razlika između ovih dvaju postupaka, te ignoriranje svrhe i cilja navedene presude Europskog suda, koja nedvojbeno ide u smjeru ostvarivanja potpune zajamčene zaštite potrošača, neovisno o tome da li konverzija zavisila o volji potrošača ili se provodila po sili zakona.

Nadalje, u prilog postojanju pravnog interesa na strani tužitelja ide i presuda suda Europske unije posl. br. C-260/18 od 3. listopada 2019. godine.

Naime, iz navedene odluke proizlazi da naknadna intervencija zakonodavca nije zabranjena, međutim kakva ona god bila, ona ne može osnažiti ili učiniti valjanim ugovor ili ugovorne odredbe koje su nevaljane od samog trenutka njegova zaključenja.

Naprotiv, naknadna intervencija zakonodavca mora ispuniti zahtjeve Direktive 93/13 o povratu potrošača u činjenično i pravno stanje potpune eliminacije posljedica nepoštenog i ništetnog ugovora/ugovornih odredbi, a osobito u smislu povrata sve koristi koju je trgovac na ime nepoštenih i ništetnih ugovora/odredbi stekao.

Nadalje, u prilog postojanju pravnog interesa na strani tužitelja ide i presuda suda Europske unije posl. br. C-705/21 od 27. travnja 2023. godine.

Naime, iz navedene odluke proizlazi da nacionalni sud ne smije intervenirati u ugovor koji ne može opstati nakon uklanjanja ništetnih odredaba, i ne smije zamijeniti ništetne odredbe valjanima kako bi na taj način održao ugovor na snazi.

U istoj odluci se dodatno navodi da od stupanja na snagu ugovora koji ne može opstati bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, pa do zakonske konverzije ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nije moguće održavati na snazi primarno ništetan ugovor, odnosno ne postoji zakonska mogućnost konvalidacije ništetnog ugovora u valjani ugovor.

Nadalje, u prilog postojanju pravnog interesa na strani tužitelja idu i dvije odluke Ustavnog suda, posl. br. U-III-5853/2020 od 5. travnja 2023.g., kojom je odbačena ustavna tužba Addiko banke d.d., te posl.br. U-III-1995/2023 od 28. lipnja 2023.g., kojom je odbačena ustavna tužba Privredne banke Zagreb d.d. i to protiv presuda u kojima su sudovi utvrdili da potrošač ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba iz temeljnog ugovora.

Nastavno na prednje navedeno, životno je za zaključiti da postojanje pravnog interesa ujedno znači pravo na podnošenje kako deklaratornog, tako posebno i kondemnatornog zahtjeva u predmetnom postupku.

Prednje navedeno potvrđuje i Sud EU koji je u svojoj odluci C-596/15 u paragrafu 85. izrekao kako pravni interes za utvrđivanje ništetnosti isključuje mogućnost da nakon toga tužitelj ne bi imao pravo na obeštećenje, citat:

„85 Postojanje pravnog interesa tužitelja pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela (presude od **.**.2007., HKomisija, C-362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. i navedena sudska praksa; od **.**.2008., Š i dr./Komisija, C-373/06 P, C-379/06 P i C-382/06 P, EU:C:2008:230, t. 25., i od 4. lipnja 2015., Andechser Molkerei Scheitz/Komisija, C- 682/13 P, neobjavljena, EU:C:2015:356, t. 25.). Nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu (vidjeti po analogiji presudu od 9. lipnja 2011., Evropaïki Dynamiki/BCE, C-401/09 P, EU:C:2011:370, t. 49. i navedenu sudsku praksu).“

Zaključno, sklapanjem Dodatka ugovora izmijenjene su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ali nije izgubljen interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti zbog slijedećeg:

-niti važećim zakonskim odredbama, a niti Dodatkom ugovora o kreditu ne spominje se način rješavanja ništetnih odredbi osnovnog ugovora, već se samo izjednačava položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti EUR,

-tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije odrekao zahtjeva za naknadu iz-nosa koje je pretplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi niti iz tog pravnog posla proizlazi da mu je nastala novčana šteta naknađena,

-činjenica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu sama po sebi ne dokazuje da bi tužitelju bio doista uračunat i vraćen cjelovit novčani iznos pretplate koji predstavlja razliku iz-među ugovorenih kamata na temelju ništetne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamat-noj stopi i početno ugovorene kamatne stope, niti da je vraćen iznos koji je preplatio zbog rasta tečaja na temelju utvrđene ništetne valutne klauzule vezane za CHF.

Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na pravna mišljenja sveučilišnih profesora i umirovljenih sudaca što je u potpunosti irelevantno za predmetni slučaj.

Prednje navedeno potvrđuje i sudska praksa u vidu odluke Županijskog suda u Splitu, posl. br. GŽ-867/2020 od 27.05.2020.g. citat: "Tuženik se u žalbi poziva na pravno mišljenje sveučilišnih profesora i umirovljenih sudaca. Uz sva uvažavanja pravne doktrine, ugleda institucija i znanstvenih zvanja, sudovi ne smiju robovati autoritetima funkcija, već samo snazi pravne argumentacije. Stoga pozivanje tužene na argumentaciju funkcija nije primjereno."

Tuženik u odgovoru na tužbu neutemeljeno poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna.

Naime, u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013.g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. g. odbacio revizije tuženika od 1) do 7) kao nedopuštene, odnosno odbio reviziju osmotuženika kao neosnovanu, a kojom pravomoćnom presudom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, nesporno je utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, odnosno ništetne, citat:

„...ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope“ (vidi str. 5. odluke VTSRH, posl. br. Pž-6632/17).

Dakle, u navedenoj odluci je ocijenjeno da se kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije bio, niti je mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Prema tome, evidentno je da su prednji navodi tuženika o valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

Tuženik neutemeljeno navodi da je o spornoj ugovornoj odredbi pregovarao s tužiteljem.

Naime, evidentno je kako je Ugovor o kreditu tipski ugovor univerzalne šprance pa je u tom slučaju potrebno primijeniti odredbe čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) prema kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovoralo, dužan je to dokazati.

Obzirom da u ovom postupku na okolnost navedenog pregovaranja tuženik ne iznosi nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena, pa time i ništetna, već samo ponavlja navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, to je jasno da su u tom smislu njegovi prigovori neutemeljeni.

Tuženik neutemeljeno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Za potvrdu neosnovanosti ovih navoda dovoljno je istaknuti usporedbu iznosa koji je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu s iznosom kojeg je faktički platio, a što je razvidno iz vještva sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića.

Prema tome, evidentno je da su prednji navodi tuženika neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o valutnoj klauzuli u potpunosti suvišno.

U tom smislu se tužitelj protivi prijedlogu tuženika za saslušanjem svih predloženih svjedoka.

Tuženik u odgovoru na tužbu neutemeljeno poriče da bi ugovorna odredba o promjenjivim kamatnim stopama bila nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa samim time poriče da bi ista odredba bila i ništetna.

Navodi tuženika u dijelu kojim se očituje na odredbu o promjenjivim kamatnim stopama su nejasne i ničim ne dovode u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva glede ništetnosti tih odredbi, a što proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno da je tuženik u spornom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugo-vorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navede-nom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g., te je Vrhovni sud RH je svojom odlukom posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.g. odbio revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Ono što je nesporno utvrđeno u predmetnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu:

-bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive,

-da su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke,

-da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo,

-da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj,

-da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta ob-veza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

Uzimajući u obzir prednje navedeno nameće se jasan zaključak kako je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva i kao takva protivna odredbi čl. 269.st.2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., utvrđeno da je tuženik, između ostalih, postupao suprotno odredbama ZZP- a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Prema tome, evidentno je da su navodi tuženika neutemeljeni, zbog čega je svako daljnje iznošenje razloga o ništetnosti navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u potpunosti suvišno.

U tom smislu se tužitelj protivi prijedlogu tuženika za saslušanjem svih predloženih svjedoka.

Slijedom navedenog, evidentno je da su ništetne predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava vještvo Jurice Dobrinića, stoga tužitelj ustraje u prijedlogu za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja od strane ovlaštenog sudskog vještaka na okolnosti iz tužbe.

Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže primijeniti metodologiju izračuna koja se primjenjivala kod konverzije, međutim takva metodologija je potpuno različita od one koju je potrebno primijeniti u ovom postupku.

Naime, konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

Prema tome, kod konverzije se koristio izračun koji nije polazio od pretpostavke nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, i kod kojeg se nisu uračunavali iznosi koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

Dakle, cilj konverzije je bio izjednačiti položaj potrošača kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom bila intencija zakonodavca, stoga je jasno da se takva metodologija ne može primijeniti u konkretnom slučaju za izračun preplaćenih iznosa.

Budući da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i ugovorene kamate, te sukladno tome izvršiti izračune preplaćenih iznosa.

Prema tome, konverzijom se nisu u potpunosti anulirale posljedice onoga što je potrošač platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, stoga se tužitelj protivi navedenim prijedlozima tuženika iz navedenog podneska o zadacima i načinu izračuna koje bi trebao koristiti vještak, te ustraje u prijedlozima da se vještaku naloži da izvrši izračun iznosa koje je tužitelj preplatio:

-na ime razlike između iznosa isplaćenih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, (preplaćene kamate)

-na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po početnom tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF (preplaćeni tečaj u CHF)

-na ime razlike konvertirane i stvarne glavnice prema početnom otplatnom planu.

Tuženik u odgovoru na tužbu neutemeljeno ističe prigovor zastare.

Naime, podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P – 1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio je prekinut tijek zastare, te isti ponovno započinje teći pravomoćnošću sudske odluke kojom je u tom postupku utvrđena ništetnost odredbi ugovora, dakle 14. lipnja 2018. god. (odluka VTS RH, posl br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.).

Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 07. lipnja 2019. g., a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina (zastara nastupa 14. lipnja 2019. godine za preplaćene kamate, te 15. lipnja 2023. godine preplaćenu valutu), to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

Prigovor tuženika je nezakonit i u suprotnosti pravnim shvaćanjem s sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., citat:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.",

te Priopćenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 01.03.2022.g., citat:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

Rješenjem ovog suda posl. br. P-1955/2020 od 06. prosinca 2024. god., odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Presudom ovog suda posl. br. P-1955/2020 od 06. prosinca 2024. god., odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu.

Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-114/2025-2 od 24. travnja 2025. god., prihvaćena je žalba tužiteljice kao osnovana i ukinuto Rješenje i Presuda ovog suda posl. br. P-1955/2020 od 06. prosinca 2024. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 9010795186 od 25.listopada 2005. godine, Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. S. I. 21923/05 od 22. rujna 2005. god., Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03. prosinca 2015. god., Potvrdu o zaprimljenom prigovoru od 09.05.2019. god., e-mail od 24. svibnja 2019. god., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 64 Gž-662/20-2 od 20. veljače 2020. god., Rješenje Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-57/2020-2 od 18. veljače 2020. godine, Izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu – Jurica Dobrinić, dipl. oec, sudski vještak za financije i računovodstvo – svibanj 2020. god., uz priložnu Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, pregledom uplata po kreditu na dan 13.06.2019. god., Plan otplate za razdoblje 30.11.2005. god. – 12.09.2017. god., plan otplate od 28.10.2005. godine, Pravno mišljenje prof. dr. sc. HK i doc. dr. sc. ŠK, od 17. listopada 2019. godine, Sentencu Županijskog suda u Varaždinu Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-794/2018-2 od 25. ožujka 2019. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1070/2017-2 od 13. studenog 2018. god., Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. god., te Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 18. rujna 2025. god., Dopunu vještva stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 16. prosinca 2025. god., te Dopunu vještva stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 28. travnja 2026. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25.listopada 2005. godine, i Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03. prosinca 2015. godine.

Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Nema nikakve dvojbe da se u konkretnom slučaju novčani iznos koji je otplatom predmetnog kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, na strani tužiteljice ukazuje i kao ugovorna šteta koja joj je od strane tuženika prouzročena sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika.

Stoga, odista nisu jasna pravna stajališta tuženika kada navodi da u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da bi nepoštena bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, kao i to da je Valutna klauzula predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa da stoga nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu br. 9010795186 od 25.listopada 2005. godine, može opstati bez spornih ništetnih odredbi o plaćanju kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe i da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25.listopada 2005. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, u preostalom dijelu pravno valjan.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Prema ranijoj odluci Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i novom Pravnom shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 07. lipnja 2021. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan, a sve neovisno i o tome kada je podnesene tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012.

Međutim, ovaj sud je cijenio kako tuženik tijekom postupka osnovano ističe da su stranke sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu br. 9012127461 od 09.12.2015. god., za koju tužiteljica pogrešno smatra kako nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.

Ovaj sud je cijenio kako tuženik osnovano ističe da je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite, te da su Sporazumi o konverziji u RH sklopljeni temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji.

Nadalje je ovaj sud cijenio da se osnovano tuženik poziva na zauzeto pravno stajalište na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g., da Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu, a koje pravno stajalište je prihvatio i ovaj sud.

Smatrao je ovaj sud i da tuženik s pravom ističe slijedeće ;

-da je ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine. Sukladno navedenom zakonu, svaka banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015., izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, dok je Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan,

- da odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR, ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.

- da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata,

- da tužiteljica stoga ne može ovom tužbom tražiti vraćanje preplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK, odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužiteljici omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Dakle, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužiteljice prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF,

- da je istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije, i to odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK, koja propisuje da (6) ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona, a iz koje odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru, nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati,

- da je tužiteljici odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK, odista utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR, pa se je dakle, preplata priznala tužiteljici na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.

- te da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužiteljica doista prihvatila i priznala da joj je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršila, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

Ovaj sud je nadalje cijenio da se tužiteljica u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.

Međutim, ovaj sud je smatrao da se presude donijete u predmetu vođenom po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, a koje su obvezujuće za ovaj sud, doista odnose isključivo na kredite u CHF, a što ovdje nije slučaj, jer se u konkretnom slučaju više ne radi o kreditu u CHF, već o kreditu u kojem vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR, budući da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, na način da su slobodnom voljom, i to na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužiteljici već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule, tako i s naslova kamatne stope.

Slijedom navedenog, ovaj sud je cijenio da tužiteljica nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc, te da je konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.

Naime, u skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača, ovdje tužiteljice, izjednači s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je od početka koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, te je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika i sklopila Dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se onda prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom Ugovoru o kreditu.

Naime, odlučna činjenica koju treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 03.12.2015. godine sklopili i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010795186, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Dodatkom ugovoru su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, zauzeo je i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15, tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine - ogledni postupak).

Naime, pravna stajališta VSRH izražena u rješenju posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj sljedeća: Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03.12.2015. god., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03.12.2015. god., sklopljenim između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužiteljica kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim osnovni ugovor u cijelosti, a niti odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužiteljica je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te je stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, je rješenjem od 04. ožujka 2020. god., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nadalje je ovaj sud cijenio da Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU, a iz čega jasno proizlazi da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti.

Osim toga, veliki broj sudskih odluka idu u prilog pravnih stajališta tuženika, i to primjerice presuda Županijskog suda u Splitu, Gž-2460/17 od 04.03.2020., presuda Županijskog suda u Puli, Gž-9/19 od 16.03.2020., presuda Županijskog suda u Puli, Gž-925/17 od 20.03.2020., presuda Županijskog suda u Karlovcu, Gž-73/19 od 28.04.2020., presuda Županijskog suda u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., presuda Županijskog suda u Splitu, Gž-2427/18 od 10.06.2020., presuda Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1658/18 od 07.12.2020., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž- 244/19 od 14.06.2023., presuda Županijskog suda u Splitu, Gž- 1285/2022 od 5.07.2023., presuda Županijskog suda u Splitu, Gž- 592/2023 od 12.07.2023., presuda Županijskog suda u Splitu, Gž-257/2023 od 6.07.2023., presuda Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1780/19 od 07.07.2020., presuda Županijskog suda u Varaždinu, Gž- 1938/19 od 19.05.2020., presuda Županijskog suda u Dubrovniku, Gž-706/19 od 29.04.2020. god., presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., te presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. godine.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud je u potpunosti prihvatio pravna stajališta sadržana u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., te naprijed navedenim presudama drugostupanjskih sudova za koje je smatrao da ih valja ujednačavajući sudsku praksu u svrhu osiguranja jedinstvene primjene Zakona i ravnopravnosti građana, primijeniti i u konkretnom slučaju, a sve budući da su temeljem istih pravnih stajališta donijete pravomoćne sudske odluke u predmetima radi utvrđenja i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova, imajući u vidu da sudovi u konkretnom slučaju nemaju zakonskih ovlasti za donošenje svoje odluke primjenom načela pravičnosti.

Slijedom navedenog, ovaj sud je smatrao da tužiteljica nema pravnog osnova za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužiteljica poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

Osim toga, tužiteljica nije niti osporavala sadržaj sklopljenog Dodatka ugovoru, niti osporava valjanost i izračun provedene konverzije kredita.

Po ocjeni ovog suda, intencija donošenja Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, svakako nije bila isključivo konverzija kredita, odnosno da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, već je intencija svakako bila i obeštećenje korisnika kredita u valuti CHF, a koje obeštećenje je tužiteljica nesumnjivo prihvatila sklapajući sa pravnim prednikom tuženika priloženi Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03. 12. 2015. godine.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda je tužiteljica dakle, sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03. 12. 2015. god., prihvatila ne samo konverziju kredita, već i obeštećenje u vidu izjednačavanja svojega statusa korisnika kredita sa statusom korisnika kredita koji je istoga dana sa tuženikom sklopio identičan Ugovor o kreditu, ali sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR-ima, te se je na taj način prešutno odrekla od obeštećenja kojega potražuje u ovom postupku, a koje ima u vidu početno ugovorenu godišnju kamatnu stopu i početni srednji devizni tečaj za CHF na dan korištenja kredita. U protivnom bi svaki korisnik kredita koji je tijekom spornog razdoblja sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u bilo kojoj stranoj valuti, ostvarivao pravo na obeštećenje kakvo potražuje tužiteljica u ovom sporu, a koje ima u vidu početno ugovorenu godišnju kamatnu stopi i početni srednji tečaj za CHF na dan isplate kredita. Ovo tim više, što tijekom spornog razdoblja kod niti jedne poslovne banke u RH korisnik potrošačkog kredita svakako nije bio u mogućnosti sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, bilo dugoročni ili kratkoročni s ugovorenim početnim fiksnim tečajem strane valute i početnom fiksnom kamatnom stopom, ili pak kunski kredit sa početnom fiksnom kamatnom stopom.

Konaqčno, ovaj sud je cijenio da tužiteljica obeštećenjem uslijed prekomjernog oštećenja, zacijelo sada ne bi smjela biti dovedena u povoljniji položaj u odnosu na ostale potrošače koji su tijekom spornog razdoblja sa prednikom tuženika ili bilo kojom drugom poslovnom bankom u RH sklopili bilo dugoročni ili kratkoročni potrošački Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u nekoj drugoj stranoj valuti, ali isto tako i dugoročni ili kratkoročni kunski kredit.

Kako je već navedeno, Rješenjem ovog suda posl. br. P-1955/2020 od 06. prosinca 2024. god., odbačen je uslijed nedostatka pravnog interesa deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi čl. 1, čl. 4, čl. 5, čl. 6, i čl. 7 predmetnog Ugovora o kreditu.

Osim toga, Presudom ovog suda posl. br. P-1955/2020 od 06. prosinca 2024. god., odbijen je kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz istog osnova (povrat preplaćenog uslijed ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF).

Međutim, Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-114/2025-2 od 24. travnja 2025. god., prihvaćena je žalba tužiteljice kao osnovana i ukinuto Rješenje i Presuda ovog suda posl. br. P-1955/2020 od 06. prosinca 2024. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju drugostupanjske odluke se između ostaloga, navodi da je predmet spora zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 90.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja, u članku 4. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, u članku 5. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, u članku 6. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, u članku 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit u iznosu od 90.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora, te članku 4. Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, u članku 7., u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je obavijest banke o tome sastavni dio ovog ugovora. Dakle, tužitelj traži da se utvrde ništetnim ugovorne odredbe u dijelu u kojem određuju redovnu kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama, u dijelu u kojem određuju primjenu valutne klauzule u valuti švicarski franak (dalje: CHF) odnosno obvezu tužitelja kao korisnika kredita na vraćanje kredita prema tečaju CHF, a predmet spora je i kondemnatoran zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 73.983,26 kn, te isplata iznosa od 27.370,75 kn po osnovi razlike glavnice sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP), a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud nalazi da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalbenim navodima ukazuje tužitelj, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Međutim osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbeni zahtjev odnosno da je nepotpuno utvrdio činjenično stanje i odbio tužbeni zahtjev i obvezao tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku.

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako prvostupanjski sud nalazi da ga u pogledu ništetnosti navedenih spornih ugovornih odredbi obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, koji je pokrenut tužbom tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka kao tuženika, a među inim i protiv tuženika u ovome predmetu.

Tom je pravomoćnom presudom potvrđenom u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i drugim internim aktima banke u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., odnosno ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., i to zato što protivno propisima o zaštiti potrošača prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno da u pogledu ugovorene valutne klauzule tužena banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužiteljica poziva u tužbi, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužiteljice kao potrošača, te u smislu odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07), članka 118. u vezi članka 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i članka 502.c ZPP-a obvezuje i sud u ovom postupku, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. U tom kontekstu u ovom pojedinačnom postupku zaštite tužiteljice kao potrošača (ukoliko su sporne odredbe istovjetne odredbama koje su ispitivane tijekom tog postupka) nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li ništetne sporne ugovorne odredbe (odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF), zbog povrede odredbi propisa kojima je regulirana zaštita potrošača, niti na te okolnosti provoditi dokaze u situaciji kada su sadržajno istovjetne odredbe već ocijenjene ništetnim u kolektivnom sporu. To iz razloga što ne može postojati utvrđena nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji nepoštenost i ništetnost takvih istovjetnih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u predmetima Rev-18/2018 i Rev-3142/2018). Takva vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu bila bi isključena u slučaju postojanja nekih posebnih okolnosti zbog kojih se sporne ugovorne odredbe ne bi mogle podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi izraženi u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu, a što se tijekom postupka može dokazivati.

Iz obrazloženja pobijane presude i rješenja proizlazi kako prvostupanjski sud nalazi da nakon što su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010795186 od 03. 12. 2015., uslijed nedostatka pravnog interesa je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu valjalo odbaciti, a odbiti kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz istog osnova jer kako prvostupanjski sud navodi da je u konkretnom slučaju među strankama sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15., dalje: ZID ZPK/15) provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, a koji tužiteljica ne osporava, te da tužiteljica stoga ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje preplaćenog s osnova ugovorene promjenjive kamatne stopi i ugovorene valutne klauzule u CHF.

Između stranaka nije sporna činjenica da su stranke dana 3. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 9010795186, kojim su u skladu s odredbom članku 1. ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a u kojem je u članku 3. utvrđeno da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.972,35 EUR.

Nije u pravu tuženik kada tvrdi, a koje shvaćanje prihvaća i prvostupanjski sud kada upravo u provedenoj konverziji kredita nalazi argument o nepostojanju pravnog interesa tužiteljice za pokretanje i vođenje postupka radi utvrđenja ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu. Naime, glede toga Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci od 12. veljače 2019., donesenoj povodom podnesene izvanredne revizije u predmetu broj: Rev-2868/18, zauzeo pravno shvaćanje da činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK-a, a kojim je izvršena konverzija kredita sklopljena uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te kojim su se u prethodno sklopljenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, kao i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu sklopljena uz valutnu klauzulu u CHF ništetne. To iz razloga što korisnik kredita i nakon provedene konverzije tvrdi da nije u cijelosti obeštećen u pogledu posljedica koje su proizvele ništetne odredbe ugovora o kreditu. Pritom valja imati na umu kako ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja ugovora time da ništetan ugovor, odnosno ništetna ugovorna odredba ne konvalidira, niti nakon što naknadno nestane uzrok njezine ništetnosti. Istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u kasnije u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., Rev-1805/2020 od 06. listopada 2020. i Rev-1096/2022 od 08. studenoga 2022.

Dakle, u skladu s prethodno navedenim razlozima prema shvaćanju ovoga suda tužiteljica je, neovisno o sklopljenom sporazumu o konverziji kredita, imala pravni interes za pokretanje ovog postupka i za postavljanje zahtjeva za utvrđenjem ništetnim spornih odredbi ugovora o kreditu kako bi ostvarila zaštitu prava za koja smatra da su joj povrijeđena primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi pri otplati kredita. To je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Suda Europske unije (dalje: Sud EU) donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (Dunai c/a Erste bank Hungary), a prema kojem odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima uvijek treba tumačiti na način da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače i da one nisu nikada postojale, niti proizvele učinak u odnosu na potrošača, a sve to u svrhu dovođenja potrošača u položaj u kojem bi se nalazio da ugovor nije sadržavao takve nepoštene, odnosno ništetne ugovorne odredbe.

S obzirom na takvo pravno shvaćanje slijedi zaključak o pravu potrošača na potpuno obeštećenje odnosno restituciju od posljedica ništetnosti neke ugovorne odredbe, pa tako i u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem održanja ugovora na snazi, i to ne samo kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, kao što je to bilo u predmetu Dunai c/a Erste bank Hungary, već i dispozicijom samih ugovornih strana utemeljenoj na zakonskim odredbama, kao što je učinjeno i u konkretnom predmetu, te isto ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. Pritom valja naglasiti kako unatoč zakonom propisanoj mogućnosti da ne prihvati po tuženiku predloženi prijedlog konverzije kredita (banka je prema odredbama ZID ZPK/15 bila obvezna izvršiti izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i dostaviti ga potrošaču zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjena ugovora o kreditu), takva je mogućnost izbora na strani tužiteljice faktički bila prividna u situaciji kada joj je alternativna opcija bila ostanak u takvom ugovornom odnosu u kojem je kretanje tečaja CHF-a, a ovisno o tomu i visina anuiteta kredita bilo potpuno nepredvidivo. Stoga u tom kontekstu i tužiteljica kao potrošač mora imati mogućnost uspostave položaja u kojem bi se nalazila da nepoštene ugovorne odredbe nisu postojale, a posljedično tomu i mogućnost povrata koristi koju je trgovac – tužena banka stekla na njezinu štetu na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom kreditora, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF.

Dakle, sklapanjem Dodataka Ugovoru o kreditu 9010795186 od 3. prosinca 2015. je u skladu sa zakonom izvršena konverzija kredita u okviru koje su tužiteljici priznati i uračunati preplaćeni iznosi anuiteta kredita, a preplata je prema članku 3. tog Dodatka sa danom 30. rujna 2015., utvrđena u iznosu 2.972,35 EUR, no tužiteljica nije izgubila pravo potraživati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i postavljati kondemnatorni zahtjev radi isplate novčanih iznosa uplaćenih tuženiku temeljem tih ugovornih odredbi i na taj način tužiteljici nije omogućeno ostvarivanje dvostruke koristi na štetu tuženika kako to tuženik navodi. Naime, točna je tvrdnja tuženika kako je cilj zakonom propisane konverzije kredita ugovorenih uz primjenu valutne klauzule u CHF u kredit uz primjenu valutne klauzule u EUR, da se položaj tužiteljice kao korisnika kredita uz valutnu klauzulu u CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit uz valutnu klauzulu u EUR. No, odredbama ZID ZPK/15, kojima je reguliran način provođenja konverzije, ali niti odredbama u skladu s tim Zakonom sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu, nije regulirano pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, čak štoviše u vrijeme donošenja tog zakonskog propisa i u vrijeme provođenja konverzije nije niti pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Dakle, konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, no ne i na izvanugovorne odnose stranaka, kao što je i restitucijski zahtjev za povrat onoga što je stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U skladu s navedenim tužiteljica kao potrošač neovisno o provedenoj konverziji kredita ima pravo na potpuno obeštećenje odnosno restituciju od posljedica uzrokovanih ništetnim ugovornim odredbama, kako one o promjenjivosti kamatne stope, tako i one kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, naravno pod uvjetom da onim što joj je priznato na ime preplate pri izračunu i provedbi konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te da se pritom sama tužiteljica nije odrekla prava isticanja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u sklopljenom Dodatku tom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora. Iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu sklopljenog 3. prosinca 2015., proizlazi da u njemu nema takve izjave tužiteljice.

Međutim, potrebno je ukazati i na to da pri odlučivanju o djelu tužbenog zahtjeva u djelu gdje se traži utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9010795186 od 25. listopada 2005. u članku 1. kojim je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 90.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja, da je to bitan sastojak ugovora o kreditu koji nije ništetan, već su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno vezivanje plaćanja anuiteta uz tečaj CHF.

Ukoliko se tijekom postupka utvrdi da je konverzija provedena u skladu sa zakonom, te da je izvršenom konverzijom kredita tužiteljica na dan 30. rujna 2015. stavljena u položaj u kojem bi se nalazila da je koristila kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u EUR i u tom je kontekstu prema izračunu konverzije tužiteljici smanjena visina neotplaćene glavnice, isto je neodlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice ukoliko tim smanjenjem neotplaćene glavnice nisu sanirane posljedice ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to jest unatoč pravilno i zakonito provedene konverzije tužiteljica tvrdi da nije potpuno obeštećena od posljedica ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, jer joj izračunom konverzije priznatom preplatom nisu u cijelosti podmireni preplaćeni anuiteti kredita po tim ništetnim ugovornim odredbama, a što tužiteljica tvrdi, to isto tijekom postupka potrebno nedvojbeno utvrditi kako je to tužiteljica i predlagala i nakon toga odlučiti o osnovanosti tužiteljičina kondemnatornog zahtjeva po tim osnovama.

Isto tako potrebno je ukazati da pri utvrđivanju iznosa po osnovi preplaćene kamate obračun se može temeljiti na početno ugovorenoj kamatnoj stopi, jer je ukoliko se utvrdi tijekom postupka ništetna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope bez sklapanja dodatka ugovora, dakle, jednostranom odlukom banke, no nije ništetna ugovorna odredba u dijelu kojim su stranke ugovorile početnu kamatnu stopu, pa unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i ništetnosti kasnije odlukom tuženika povećanih kamatnih stopa, ugovor može opstati i bez ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da se za cijelo vrijeme trajanja ugovora primjenjuje pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi kao osnova za obračun razlike više plaćene kamatne stope.

Iz objavljenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (izvod iz zapisnika broj: Su- IV 33/2022-2), proizlazi kako u situaciji kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno iste ugovorne odredbe u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

S obzirom da se tužiteljica poziva na pravna shvaćanja iz presuda o kolektivnoj tužbi koje su naprijed citirane na temelju članka 502.c. ZPP-a, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti tih presuda, odnosno zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog s osnova ništetne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope počinje teći 13. lipnja 2014., a za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF 14. lipnja 2018., kada je tužiteljica kao potrošač mogla saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama Suda europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C 782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Dakle, tužba za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli nije zastarjela, jer od 13. lipnja 2014., a niti od 14. lipnja 2018., pa sve do dana podnošenja tužbe u ovoj parnici 07. lipnja 2019., čime je zastara prekinuta, nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na zahtjeve za povrat stečenog bez osnove.

Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovoga suda ostvareni su žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje u žalbi ukazuje tužiteljica, pa je valjalo je žalbu tužiteljice prihvatiti kao neosnovanu i ukinuti pobijano rješenje u točki II. i pobijanu presudu (točke I. i II. izreke) i primjenom članka 370. 1. ZPP-a i u tom ukinutom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski će sud provesti novu glavnu raspravu (čl. 377. st. 1. ZPP-a) i provesti predložene i potrebne dokaze, te utvrditi činjenice na koje mu je ukazano u ovom rješenju, time da će nedvojbeno utvrditi, a kako je to naprijed obrazloženo je li tužiteljica, a s obzirom na zaključen Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti obeštećena po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Isto tako, prvostupanjski sud će imati u vidu i da je člankom 3. Dodatka ugovoru o kreditu od 3. prosinca 2015., sklopljenog između stranaka suglasno utvrđeno da je tuženik tužitelju priznao preplatu po ugovoru o kreditu na dan 30. rujna 2015., u iznosu 2.972,35 EUR, te će za taj iznos umanjiti eventualno osnovanu tražbinu tužiteljice i po osnovi glavnice i kamata temeljem preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi, jer bi u protivnom tužiteljica za navedeni iznos bila dva puta namirena.

Nakon što provede parnične radnje i raspravi sporna pitanja na koja mu je ukazano ovim rješenjem, prvostupanjski će sud vodeći računa o prethodno iznesenim razlozima ponovo ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, te o postavljenom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti i isplate i troškovima cijelog postupka, uključujući i one nastale u žalbenom stadiju postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a), donijeti novu na zakonu zasnovanu odluku.

Ujedno se sudu prvog stupnja s obzirom na odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22., 88/22.) ukazuje i na obvezu iskazivanja novčanih iznosa u valuti EUR.

U podnesku od 18. lipnja 2025. god., tuženik navodi da stav višeg suda nije osnovan na zakonu i sudskoj praksi. Pored svih navoda iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kod kojih tuženik u cijelosti ostaje, tuženik je protivan stavu ŽS u Bjelovaru, te smatra kako u ovom postupku uopće ne treba provesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, nego treba odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Naime, stajalište tužitelja i ŽS u Bjelovaru u pogledu konverzije CHF ugovora je očigledno u suprotnosti sa recentnim stavom sudske prakse hrvatskih sudova po navedenom pitanju. (pregled odluka ŽS u Zagrebu Gž 253/2023 od 25.03.2025.g., Gž 131/2024 od 18.03.2025.g., Gž 4717/24 od 18.03.2025.g., Gž 2819/2023 od 28.01.2025.g., zatim ŽS u Varaždinu Gž 688/2022 od 13.lipnja 2023, pregled odluke ŽS u Splitu broj Gž 1487/2022 od 06.listopada 2022.g., pregled odluke VTS-a pod Pž- 931/2024 od 25.veljače 2025.g., po potrebi i drugi).

Nadalje, među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik zaključili Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK. U tom trenutku, tuženik se tužitelju obvezao isplatiti razliku pretplate od 2.972,35 EUR-a. Navedeni iznos tužitelj nije uopće uzeo u obzir kod svog tužbenog traženja, već isti i dalje ustraje da mu se nadoknadi i navedeni iznos, zbog čega je tuženik ustrajao u svom prijedlogu da se, ukoliko se prihvati prijedlog za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja, u obzir uzmu i efekti konverzije, te da se vještak izjasni je li konverzija izvršena po zakonu, kao i da se izračunaju tzv. negativne tečajne razlike, ako postoje, kod kojeg dokaznog prijedloga tuženik ostaje.

Naime, iako drži da tužbeni zahtjev nije osnovan, opreza radi, sukladno odredbama ZPP-a i postojećoj sudskoj praksi, tuženik je izjavljuje i prigovor radi prebijanja, u odnosu tzv. negativnih tečajnih razlika koje su nastale kad je tečaj CHF bio niži od početnog i tražbine tužitelja.

Međutim, Tuženik i dalje smatra da u ovom konkretnom slučaju nije potrebno dalje provoditi postupak.

Ustavni sud RH u rješenju od 04.travnja 2017 broj U -I- 3685/2015 i dr., nije prihvatio prijedloge pokretanja postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom RH osporenih zakona- Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN 102/15), jer je utvrdio da su kao jednokratne interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići – povećanje socijalne zaštite, sprečavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te je provedena konverzija kredita u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.

U odluci broj Gos-1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g., odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno stajalište da ugovor o konverziji koji su stranke sklopile na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Primjenom zakonskih odredbi o konverziji prilikom izračuna obveze potrošača, banka je bila dužna uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Sve navedeno ne ide u prilog tužiteljevoj tezi da bi konverzijom bio uređen samo budući ugovorni odnos.

U hrvatskom zakonodavstvu konverzija je propisana u svrhu zaštite potrošača, da bi (potrošači) korisnici kredita u CHF bili dovedeni u ravnopravan položaj s korisnicima (potrošačima) kredita u EUR. Banka je bila obvezna ponuditi potrošaču konverziju prema definiranim pravilima ZID ZPK, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili odbiti ponudu. U slučaju potrošačeva pristanka, prisilne odredbe ZID ZPK zamjenjuju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni ugovorne kamatne stope.

Pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF na način da se smatra kako je između ugovornih strana od početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. To znači da se sva učinjena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF vežu uz konvertirani ugovor o kreditu u EUR i taj ugovor predstavlja novu pravnu osnovu.

Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, što znači da su sve uplate, a i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF, korištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se pretplata koja je prelazila vrijednost svih obveza kredita u EUR vraćala potrošaču.

Dakle, intervencijom zakonodavca retroaktivno je ispravljena nepoštenost odredaba ugovora o kreditu u CHF na temelju potrošačeva slobodnog i informiranog pristanka, čime je pravo na restituciju s naslova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF u pravilu konzumirano kroz odredbe konvertiranog ugovora o kreditu u EUR, na način da i ako potrošač nije ostvario faktično pravo na povrat, sve učinjena plaćanja s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF korištena su isključivo u interesu potrošača i otplate njegova kredita u EUR.

To u konačnici znači da pravila ZID ZPK u skladu sa čl. 6 st. 1 Direktive 93/13 uspostavljaju ravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana tako što izjednačavaju položaj korisnika kredita u EUR, a Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača naglašava da je cilj na kojem se temelji Direktiva 93/13 uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo.

Stoga, ukoliko je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK-a, tada tužitelj ne bi imao pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na temelju utvrđenja ništetnosti ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u CHF.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbi i tužbeni zahtjev u cijelosti s obvezom naknade parničnog troška.

Tužiteljica u podnesku od 25. lipnja 2025. god., navodi kako tuženik zaključuje da se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Zaključak tuženika je u potpunosti neosnovan

Prije svega odredbe ZID ZPK/15 nigdje ne upućuju da gore navedeni zaključak. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Nadalje, osnovni cilj ZID ZPK/15, je bio otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2006., pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, vrijedio punih devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu što potvrđuje sudska praksa VSRH.

Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće, te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

Također, VSRH je u svojoj odluci posl.br. Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.g., zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj odluci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

U tom pravcu se ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG, gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017.g., navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 PK protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019., zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Nadalje, u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF se mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020.g., u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., u predmetu PK protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022., Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Također potrebno je napomenuti da prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti moraju biti izjednačena, a to je moguće samo u slučaju ukoliko se i potrošačima koji su konvertirali kredit utvrdi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa.

Naime, u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

Osim toga, nije točan niti zaključak tuženika da se konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naime, potrošači koji su u sporno vrijeme podigli kredit u EUR i danas imaju pravo na preplaćene iznose s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok to potrošači koji su konvertirali kredit iz CHF u EUR ne bi imali pravo ako bi konverzija predstavljala njihovo konačno obeštećenje.

Konačno, indikativno je da se tuženik, za razliku od tužitelja, u prilog svojim navodima ne poziva na niti jednu presudu Suda Europske unije, već prednost daje odlukama sudova niže instance, što je u potpunosti neprihvatljivo, jer je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005., što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu.

Obzirom na navedeno jasno je da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, naravno ukoliko takva razlika postoji, a u konkretnom slučaju je tužitelj dokazao da postoji i to temeljem provedenog financijskog vještačenja.

Slijedom navedenog, tužitelj osporava sve prigovore tuženika kao neutemeljene, te u cijelosti ustraje u svom tužbenom zahtjevu.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec. u vještvu od 18. rujna 2025. god., navodi da je zadaća vještaka izračunati preplaćene iznose anuiteta između stvarno naplaćenih po osnovi promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule CHF i iznosa koji bi bili naplaćeni da ugovor o kreditu nije ugovoren uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. U izračunu su isključene negativne razlike, a sukladno zahtjevu tuženika su dodatno u zasebnoj tablici prikazani manje plaćeni iznosi anuiteta po mjesecima za vrijeme nižeg tečaja plaćanja od početnog korištenog pri isplati kredita i/ili niže kamatne stope od početne (negativne razlike). Također se treba očitovati na okolnosti vezano uz konverziju kredita i isplatu preplate od strane tuženika.

Dana 07.06.2019., tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditima koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 9010795186 je ugovoren dana 25.10.2005. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=90.000,00 na rok od 252 mjeseca. Iskorišten je u iznosu od CHF=90.000,00. Isplaćen je u kunama 28.10.2005., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,76529 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,15% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 535,67 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 30.11.2005. godine. Banka je od 31.12.2006. , povisila kamatnu stopu na 4,20%, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i kroz razdoblje do 01.01.2014. je bila veće stope od početno ugovorene. Od 01.01.2014. , kamatna je stopa zakonski određena na 3,23%. Kredit je dodatkom ugovora konvertiran u kredit s valutnom klauzulom Eur, te je iz navedenog razloga obračun vještaka napravljen sa 30.09.2015., odnosno do anuiteta pred izračun konverzije. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 30.09.2015., preplatio iznos od 2.972,35 Eur, a koji iznos je tuženik vratio tužitelju kroz otplatu 50% anuiteta nakon provedene konverzije.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do mijenjanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Priložene su dvije tablice, jedna bez uključenih negativnih razlika i jedna isključivo sa negativnim razlikama. Povećanje i smanjenje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 9. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 10, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Protuvrijednosti preplate anuiteta su preračunate u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije u stupcima br. 11, 12 i 13.

Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 27. lipnja 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2094/2025. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je: Konverzija kredita u Eur je napravljena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita preračunate u Eur. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 30.09.2015., preplatio iznos od 2.972,35 Eur, a koji iznos je tuženik vratio tužitelju kroz otplatu 50% anuiteta nakon provedene konverzije. Smatra kako u provedenoj konverziji i utvrđenoj preplati po konverziji nije nadoknađivan iznos preplate s osnove promjene tečaja i kamatne stope CHF kredita, već se preplata po konverziji odnosi isključivo na konstruirani Eur kredit.

Ukoliko bi se prihvatio pravni stav kako su promjene kamatne stope i tečaja nepošteni, smatra kako provedbom konverzije nije uspostavljena ravnoteža u odnosu banke kao trgovca i korisnika kredita, niti je povratom preplate iz konverzije tužitelj u cijelosti obeštećen.

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 9010795186. U razdoblju od 31.12.2006. do 01.01.2014.g., tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.01.2007. do 01.01.2014., platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Eur=3.269,42. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eur=6.430,36. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Eur=9.699,78. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Tužiteljica u podnesku od 23. rujna 2025. god., navodi da je predmetno vještvo nepotpuno jer je sud propustio dati nalog vještaku da u svom vještvu utvrditi razliku iznosa između neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije i glavnice prema početnom otplatnom planu.

Naime, prilikom obračuna preplate kredita tuženik je kao osnovicu uzeo u obzir glavnicu koja ne predstavlja glavnicu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem među ugovornim stranama, pa je glavnica koja je konvertirana veća od početne glavnice, čime je jasno da potrošač nije obeštećen, niti je uspostavljeno stanje kao da ništetnih odredbi nije bilo, zbog čega je i taj iznos potrebno utvrditi u predmetnom vještvu. Prednje navedeno potvrđuje recentna sudska praksa.

(odluke Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-42/24 od 16.04.24.g., Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-612/22 od 03.07.23.g. Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-1649/2025-3 od 09.07.2025.g.).

Štetu koju je tužitelj pretrpio radi pogrešno obračunate glavnice prilikom konverzije, tužitelj je u obrazložio u podnesku od 11. svibnja 2020.g., te je s te osnove pod točkom 4. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 27.370,75 kn, zbog čega nije jasno zašto je sud propustio naložiti vještaku da utvrdi potraživanje tužitelja na ime razlike glavnice.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu naložiti vještaku za financije Marijanu Joviću da pisanim putem dopuni vještvo sukladno prednjim navodima, odnosno utvrdi visinu potraživanja tužitelja na ime razlike glavnice.

U podnesku od 28. listopada 2025. god., tuženik navodi da je zaprimio vještvo ovlaštenog sudskog vještaka Marijana Jovića, te se u odnosu na isto očituje kako računski nema primjedbi na dostavljeno vještvo te predlaže isto prihvatiti.

Tuženik, međutim, ustraje u protivljenju navodima vještaka koji u svom mišljenju iznosi zaključke o tome bi li ili ne bi tužitelj bio obeštećen preplatom iz konverzije budući sudski vještak za financije nije u tom smislu mjerodavan ulaziti u pravna pitanja, već je odluka isključivo na sudu.

U tom smislu predlaže da se navodi vještaka financijske struke i korištenju preplate po konverziji zanemare, te da sud upozori vještaka da se suzdrži ubuduće od takvog i sličnog komentiranja budući isto pretpostavlja nedostatak nepristranosti koji je nužan za obavljanja poslova vještačenja u sudskim predmetima.

Tuženik se nadalje protivi svim navodima iz podneska punomoćnika tužitelja od 23.rujna 2025.g, a posebice nalogu tužitelja za dopunskim vještačenjem u smislu iznosa glavnice, budući je sud na zaključenju pripremnog ročišta jasno naveo koje će dokaze izvesti i kako, a Tužitelj se tome nije usprotivio, pa se može smatrati da je svoj prijedlog u pogledu izračuna glavnice i povukao.

Nadalje, tuženik još jednom ističe da je pristankom potrošača konvertirani ugovor o kreditu u EUR u potpunosti i retroaktivno zamjenjuje dotadašnji ugovor o kreditu u CHF, na način da se smatra kako je između ugovornih strana od početka bio sklopljen ugovor o kreditu u EUR, a ne ugovor o kreditu u CHF. To znači da se sva učinjena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF vežu uz konvertirani ugovor o kreditu u EUR i taj ugovor predstavlja novu pravnu osnovu.

Stoga, ukoliko je konverzija izvršena pravilno sukladno odredbama ZID ZPK-a, tada tužitelj ne bi imao pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa na temelju utvrđenja ništetnosti ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u CHF.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti s obvezom naknade parničnog troška.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec. u dopuni vještva od 16. prosinca 2025. god., navodi da je zadaća vještaka dopuniti nalaz i mišljenje sukladno prijedlogu tužitelja iz podneska od 23. rujna 2025. godine.

Tužitelj je u podnesku od 23.09.2025.g., zatražio da vještak utvrdi razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđene na dan konverzije i glavnice koja bi preostala po kreditu po početnom otplatnom planu i tečaju. U nastavku je prikazana razlika:

Na dan sklapanja dodatka ugovora kojim je kredit konvertiran u valutu Eur 03.12.2015., tuženik je tužitelju utvrdio ostatak glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 38.738,37 Eur. Ostatak glavnice CHF kredita primjenom početnog tečaja i kamatne stope bi na dan 03.12.2015., iznosila 56.351,87 CHF, odnosno 268.533,00 Kn, tj. 35.640,45 Eur po fiksnom tečaju konverzije. Razlika glavnice tako iznosi 3.097,92 Eur, na štetu tužitelja.

Tužiteljica u podnesku od 13. siječnja 2026. god., navodi da nema primjedbi na cjelokupni nalaz i mišljenje imenovanog vještaka, obzirom da je brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno naveo sve što je opazio i našao, te svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Slijedom navedenog, tužiteljica navodi uređuje tužbeni zahtjev, pa je konačno postavila tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude.

Na raspravnom ročištu dana 13. veljače 2026. god., tuženik u odnosu na zaprimljenu dopunu vještva ističe da ista nije u redu s obzirom na to da vještak utvrđuje razliku glavnica na dan provedbe konverzije 3. prosinca 2015. godine, što je pogrešno, s obzirom na to da je Zakonom jasno propisano da se konverzija provodi prema stanju na dan 30. rujna 2015. godine, neovisno o tome kada se konverzija formalno provela, pa iz tog razloga tuženik predlaže da se odredi pisano očitovanje vještaka.

Tužiteljica na istom ročištu navodi da se protivi navodima tuženika, te ističe da je upravo datum 30.09.2015. godine, datum koji bi predstavljao formalnost, dok je ovdje potrebno uzeti stvarne učinke, a oni su upravo na dan kada je konverzija stvarno izvršena, a što se može vidjeti i iz temeljnog vještva do kada su izračunati preplaćeni iznosi.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec., u dopuni vještva od 28. travnja 2026. god., navodi da je zadaća vještaka dopuniti nalaz i mišljenje sukladno prigovoru tuženika iznesenog na raspravi 13.veljače 2026. godine.

Tuženik je prigovorio 1. dopuni nalaza i mišljenja jer je razlika između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđena na dan provođenja konverzije 03.12.2015., a smatra kako je Zakonom propisano da se konverzija provodi prema stanju od 30. rujna 2015.godine. Prigovor tuženika je pravne prirode, iako smatra da je od većeg značenja datum ugovaranja anexa ugovora od samog datuma izračuna konverzije, nakon kojeg je važio period prijelaznog razdoblja koji je uključen u konačan obračun prilikom ugovaranja dodatka. Konačna je odluka koji datum prihvatiti na Sudu, a radi ekonomičnosti procesa u nastavku dajem opciju izračuna sa 30.09.2015. godine.

Na dan izračuna konverzije 30.09.2015., tuženik je tužitelju utvrdio ostatak glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 39.166,70 Eur. Ostatak glavnice CHF kredita primjenom početnog tečaja i kamatne stope bi na dan 30.09.2015. iznosila 57.029,92CHF, odnosno 271.764,11 Kn, tj. 36.069,30 Eur po fiksnom tečaju konverzije. Razlika glavnice tako iznosi 3.097,40 Eur, na štetu tužitelja.

Tužiteljica u podnesku od 05. svibnja 2026. god., navodi da nema primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje imenovanog vještaka, obzirom da je brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno naveo sve što je opazio i našao, te svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Iz navedenog vještva proizlazi da bi ukupna i konačna šteta na ime razlike konvertirane glavnice i glavnice koja bi preostala po početnom otplatnom planu i tečaju obuhvaćala i razdoblje do sklapanja Aneksa ugovora o konverziji, odnosno do 03.12.2015.g., jer je tada tužitelj i stvarno započeo s otplatom preostale glavnice.

Slijedom navedenog, neosnovani su prigovori tuženika prema kojima bi se izračun po navedenoj osnovi trebao izvršiti sa 30.09.2015.g., obzirom da je navedeni datum ključan samo za tehnički obračun konverzije, ali nije referentni datum za izračun ukupne razlike.

Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu pravno stajalište drugostupanjskog suda sadržano i u odluci Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj: Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., kako činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK-a, a kojim je izvršena konverzija kredita sklopljena uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te kojim su se u prethodno sklopljenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, kao i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu sklopljena uz valutnu klauzulu u CHF ništetne, a to iz razloga što korisnik kredita i nakon provedene konverzije tvrdi da nije u cijelosti obeštećen u pogledu posljedica koje su proizvele ništetne odredbe ugovora o kreditu,

prihvaćen je tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 90.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora, kao i članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te članak 7., u dijelu u kojem u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je obavijest banke o tome sastavni dio ovog ugovora.

Međutim, u preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu br. 9010795186 od 25. listopada 2005.g., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 90.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu pravno valjan u dijelu u kojem je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, i otplata kredita vezana za švicarski franak. Štoviše, tužiteljica upravo na vezanosti glavnice kredita i otplate kredita za tečaj švicarskog franka temelji svoj kondemnatorni zahtjev radi isplate na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene valutne klauzule (toč. I i II izreke presude).

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imale primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 18. rujna 2025. god., 16. prosinca 2025. god., i 28. travnja 2026. godine, a temeljem kojega je tužiteljica podneskom od 13. siječnja 2026. god., sukladno izračunu vještaka, smanjila tužbeni zahtjev radi isplate i predložila sudu da donese kondemnatornu odluku pobliže opisanu toč. III i IV izreke presude, a pri čemu ovaj sud prihvaća mišljenje imenovanog sudskog vještaka da je od većeg značenja datum ugovaranja Anexa ugovora od samog datuma izračuna konverzije, nakon kojeg je važio period prijelaznog razdoblja koji je uključen u konačan obračun prilikom ugovaranja dodatka.

Imajući u vidu pravno stajalište drugostupanjskog suda da odredbama ZID ZPK/15, kojima je reguliran način provođenja konverzije, ali niti odredbama u skladu s tim Zakonom sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu, nije regulirano pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, pa da se stoga konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15 odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, no ne i na izvanugovorne odnose stranaka, kao što je i restitucijski zahtjev za povrat onoga što je stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, te da je u skladu s navedenim tužiteljica kao potrošač neovisno o provedenoj konverziji kredita ima pravo na potpuno obeštećenje odnosno restituciju od posljedica uzrokovanih ništetnim ugovornim odredbama, kako one o promjenjivosti kamatne stope, tako i one kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, pod uvjetom da onim što joj je priznato na ime preplate pri izračunu i provedbi konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti spornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te da se pritom sama tužiteljica nije odrekla prava isticanja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u sklopljenom Dodatku tom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, pri čemu iz sadržaja Dodatka ugovora o kreditu sklopljenog 3. prosinca 2015., proizlazi da u njemu nema takve izjave tužiteljice, prihvaćen je i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova preplaćenog uslijed ugovorene tzv. valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i razlike u glavnici (toč. III i IV izreke presude).

Tuženik je podneskom od 18. lipnja 2025. god., najavio ovom sudu isticanje prigovora radi prebijanja, u odnosu tzv. negativne tečajne razlike koje su nastale kad je tečaj CHF bio niži od početnog i tražbine tužitelja, ali prigovor radi prebijanja nije istaknuo do zaključenja glavne rasprave.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 i 155 Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 250 bod., sastav pet podnesaka po 250 bod., sastav žalbe 325,5 bod., pristup na jedno ročište 62,5 bod., pristup na dva ročišta po 125 bod., pristup na pet ročišta po 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.687,50 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su priznati i troškovi knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosima od 132,72 Eur i 329,40 Eur, pa tako ukupan trošak tužiteljice iznosi 8.899,62 Eur.

U Splitu, 03. srpnja 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika