Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Prekršajni odjel

Zrinsko-frankopanska 9

Poslovni broj: Pp-2144/2025-7

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, Prekršajni odjel, po sutkinji Maji Moharić, uz sudjelovanje Elene Štrok, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv 1. okrivljenika Županijske bolnice Čakovec - kao pravne osobe i 2. okrivljenika OL – kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, zbog prekršaja iz čl.229 st.1 podst.26 i st.2 (NN br.93/14, 127/17, 98/19 i 151/22), povodom optužnog prijedloga tužitelja RH, Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Ispostave u Čakovcu klasa: 116-02/25-01/3231 ur. broj: 443-02-04-11-25-6 od 15. prosinca 2025., u smislu čl.182 toč.1 Prekršajnog zakona (NN br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), nakon glavne i javne rasprave održane dana 30. lipnja 2026. u prisutnosti 1. i 2. okrivljenika, dana 03. srpnja 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o       j e

1. okrivljenik: Županijska bolnica Čakovec sa sjedištem u [adresa], OIB 83506206752, ovlašteni predstavnik je ML, rođen **.**.1977., s prebivalištem u [adresa], državljanin RH, ravnatelj 1. okrivljene pravne osobe – kao pravna osoba,

2. okrivljenik: ML, sin O i M, rođen **.**.1977. u [adresa], adresa prebivališta u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oženjen, otac dvoje djece, po narodnosti H, po zanimanju dipl. pravnik, zaposlen u pravnoj osobi, prima plaću, prekršajno kažnjavan, ne vodi se drugi postupak protiv njega po vlastitom kazivanju – kao odgovorna osoba u pravoj osobi,

oslobađaju se od optužbe

I. jer na temelju cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno sastavljenog zapisnika o inspekcijskom nadzoru poslodavca ŽUPANIJSKA BOLNICA ČAKOVEC, [adresa], od dana 30.09. i 11.12.2025., te uvida u evidencije o radnom vremenu za radnike HL, ŠL, KL, DL, za razdoblje od 01.04.2025. do 31. kolovoza 2025.,

1. - da su prvo i drugo okrivljeni počinili prekršaj iz članka 65. stavka 3. Zakona o radu (“Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 64/23), budući da je uvidom u evidencije radnog vremena od 01.04.2025. do 01.09.2025. radnica HL radila u prekovremenom radu duže od 50 sati tjedno od 14.-20.04.2025., 70,5 sati, 28.04.-04.05.2025., 58 sati, od 02.06.-08.06.2025., 52,5 sata, 07.-13.07.2025., 70,5 sati, 11.08.-17.08.2025., 53,5 sati, radnica ŠL je radila od 07.-13.04.2025., radila 57 sati, radnica KL je radila od 09.-15.06.2025., 58 sati, od 18.08.-24.08.2025., 62,5 sata, radnica DL je radila od 30.06.-06.07.2025., 57 sati, od 04.-10.08.2025., radila 66 sati,

II. čime bi 1. i 2. okrivljenici počinili prekršaj iz čl.65 st.3 Zakona o radu (NN br.93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23), kažnjiv po čl. 229 st.1 podst.26 i st.2 istog Zakona,

jer djelo po propisu nije prekršaj.

III. Temeljem čl.140 st.2 Prekršajnog zakona troškovi prekršajnog postupka iz čl.138 st.2 toč.2 do toč.4 Prekršajnog zakona padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Tužitelj RH, Državni inspektorat, Područni ured Varaždin, Ispostava u Čakovcu: klasa: 116-02/25-01/3231 ur. broj: 443-02-04-11-25-6 od 15. prosinca 2025., podnio je optužni prijedlog protiv 1. okrivljenika Županijske bolnice Čakovec – kao pravne osobe i 2. okrivljenika OL – kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, zbog prekršaja navedenog u izreci presude.

2. U pisanoj obrani 2. okrivljenik ML, ujedno i ovlašteni predstavnik 1. okrivljene pravne osobe, te je njegova obrana cijenjena i kao obrana 1. okrivljenika naveo je da nije sporno da su kod 1. okrivljenika u periodu na koji se odnosi optužba imenovane radnice ostvarile utvrđeni broj prekovremenih sati, odnosno da je prekovremeni rad istih trajao duže od zakonom propisanog ograničenja na tjednoj, mjesečnoj i godišnjoj razini, kako je to tužitelj utvrdio, no navode da postoje okolnosti koje isključuju prekršajno pravnu odgovornost pravne osobe Županijske bolnice Čakovec i odgovore osobe u pravnoj osobi OL, dipl. iur.

Naime, na Županijsku bolnicu Čakovec, kao zdravstvenu ustanovu, glede organizacije rada primjenjuju se odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

Člankom 193. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ br. 100/18., 125/19., 133/20., 147/20., 136/21., 119/22., 156/22., 33/23., 145/23., 36/24. i 102/25.) propisano je da su zdravstvene ustanove koje obavljaju zdravstvenu djelatnost obvezne neprekidno pružati zdravstvenu zaštitu, radom u jednoj, dvije ili više smjena, pripravnošću, dežurstvom, radom po pozivu i na druge načine u skladu s potrebama stanovništva i oblicima pružanja zdravstvenih usluga. S obzirom na navedenu obvezu neprekidnog pružanja zdravstvene zaštite, navedeni zakon posebno regulira organizaciju radnog vremena za zdravstvenu djelatnost.

Istim Zakonom je propisano i da zdravstveni radnik ne smije napustiti mjesto rada dok ga ne zamijeni drugi radnik, iako je njegovo radno vrijeme proteklo, ako bi time bila dovedena u pitanje sigurnost pružanja zdravstvene zaštite.

Isto tako, istakli su da je odredbom članka 242. stavka 1. točke 22. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, propisano je da će se novčanom kaznom kazniti zdravstvena ustanova ako ne osigura kontinuitet zdravstvene zaštite odnosno ako dopusti da zdravstveni radnici napuste mjesta rada bez zamjene drugog radnika, ako se time dovodi u pitanje sigurnost pružanja zdravstvene zaštite.

S obzirom na navedeno, Zakon o zdravstvenoj zaštiti je Lex specialis u odnosu na Zakon o radu, koji se u konkretnom slučaju treba primijeniti. Upravo zbog specifičnosti zdravstvene djelatnosti Zakon o zdravstvenoj zaštiti uređuje pitanje prekovremenog rada na drugačiji način nego je to previđeno Zakonom o radu. S obzirom da je i zakonodavac zbog specifičnosti zdravstvene djelatnosti, njene važnosti za građane predvidio drugačiju organizaciju rada, smatraju kako se na okrivljene prvenstveno primjenjuju odredbe tih propisa, kao posebnih zakona u odnosu na Zakon o radu.

Osiguranje kontinuiteta zdravstvene zaštite obveza je zdravstvene ustanove sukladno Zakonu o zdravstvenoj zasititi, zbog čega je nužna specifična organizacija rada. Zbog nedostatka kadra, iznenadnih bolovanja i drugih specifičnih nepredvidivih okolnosti, nije moguće osigurati kontinuitet pružanja zdravstvene zaštite drugačijim rasporedom, čemu su u dokaz dostavili Ugovor o provođenju bolničke i specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite sklopljen s HZZO-om.

S obzirom na navedenu obvezu neprekidnog pružanja zdravstvene zaštite, navedeni zakon posebno regulira organizaciju radnog vremena za zdravstvenu djelatnost, te prema čl. 193. st. 8. Zakona o zdravstvenoj zasititi maksimalno trajanje radnog vremena ne može biti duže od 48 sati, koja odredba je bila usklađena sa Zakonom o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.) No sukladno st.9 navedenog članka, iznimno, zbog potreba posla, maksimalno ukupno trajanje radnog vremena tjedno može biti duže od 48 sati uz prethodni pisani pristanak radnika. Radnice navedene u optužnom prijedlogu dale su pisanu suglasnost za rad više od 48 sati tjedno.

Nadalje su istakli da je u vrijeme počinjenja prekršaja na snazi bila Odluka Vlade Republike Hrvatske o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama (NN br.35/22.), koja se vrlo restriktivno odnosi na mogućnost zapošljavanja u javnim djelatnostima.

Županijska bolnica Čakovec ulaže velike napore da prekovremeni rad svede na minimum kad god je to moguće.

Prilikom organizacije rada i izrade mjesečnog rasporeda rada, planira se rad tako da se svim radnicima osigura puni mjesečni fond radnih sati, sa što manjim brojem prekovremenih sati ili bez potrebe prekovremenog rada, ali do izmjena rasporeda rada dolazi tijekom mjeseca, uslijed okolnosti na koje poslodavac ne može utjecati, a osobito u slučajevima privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti, održavanja trudnoće, korištenja rodiljinoga, roditeljskog ili očinskog dopusta, godišnjih odmora i drugih okolnosti koje rezultiraju nedovoljnim brojem radnika, pa je stoga nemoguće izbjeći stvaranje prekovremenih radnih sati iznad zakonom dozvoljenog maksimuma, zbog nužnosti promjene unaprijed planiranog mjesečnog rasporeda rada.

Stoga, a posebice zbog manjka kadrovskog kapaciteta i zabrane novog zapošljavanja s jedne strane te obveze pružanja kontinuiteta zdravstvene zaštite s druge strane, ali i sve većeg broja pacijenata generiraju se prekovremeni sati koji prelaze zakonski maksimum od 50 sati tjedno. Dakle, evidentno je da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštivanju pravnih propisa i namjeri poslodavca da radnike opterećuje iznad zakonskih mogućnosti, već se radi o kompleksnoj situaciji u kojoj se prednost mora dati društvenom značenju kontinuiteta pružanja zdravstvene skrbi te javnom interesu, što propisuje Zakon o zdravstvenoj zaštiti.

Naknada za obračunati prekovremeni rad djelatnicima se uredno evidentira i redovno isplaćuje, poslodavac nema nikakvih dugovanja prema radnicima po toj osnovi, pa stoga radnicima nije nastala šteta.

S obzirom na to da je u vrijeme počinjenja prekršaja na snazi bila Odluka Vlade o zabrani zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama, koja je i dalje na snazi, evidentno je da je uz postojeći broj zdravstvenih djelatnika, koji u svakom slučaju nije bio zadovoljavajući, Županijska bolnica Čakovec morala dopustiti prekovremeni rad te nije mogao udovoljiti zakonom propisanim odredbama o radnom vremenu. U protivnom, djelatnost pružanja zdravstvene zaštite na području Međimurske županije ne bi mogla funkcionirati u bitnim segmentima, što bi izazvalo velike štetne posljedice po zbrinjavanje i zdravlje pacijenata, odnosno moglo bi dovesti čak i do smrti.

Člankom 65. stavkom 1. i stavkom 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23.) propisano je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog. odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali ne duže od pedeset sati tjedno.

Člankom 3. Pravilníka o početku, završetku i rasporedu radnog vremena zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika u ordinaciji u mreži javne zdravstvene službe („Narodne novine“ br. 106/19. i 9/22.) propisano je da su radnici zdravstvene ustanove obvezni pružati zdravstvenu zaštitu radom u jednoj ili više smjena, turnusu, dežurstvu, pripravnošću, radom po pozivu i posebnom dežurstvu. Člankom 4. istog Pravilnika propisano je da raspored radnog vremena radnika od četrdeset sati tjedno, odnosno odgovarajućeg ukupnog mjesečnog fonda radnih sati u zdravstvenim ustanovama mora biti utvrđen tako da osigurava dostupnost zdravstvene zaštite osiguranim osobama Zavoda tijekom svih dana u tjednu.

Analizirajući naprijed navedene propise evidentno je da su odredbe Zakona o radu u dijelu koji regulira prekovremeni rad radnika, u uvjetima primjene Odluke o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama, u koliziji s pojedinim odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (lex specialis), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Pravilnika o početku, završetku i rasporedu radnog vremena zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika u ordinaciji u mreži javne zdravstvene službe. Nadalje, 1. i 2. okrivljenici navode da su i pojedine odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti u uvjetima primjene Odluke o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama, u međusobnom proturječju. Naime, zakon ograničava ukupno trajanje radnog vremena tjedno uključujući i rad u dežurstvu, a istovremeno propisuje sankcije za zdravstvenu ustanovu ako ne osigura kontinuitet zdravstvene zaštite, odnosno ako dopusti da zdravstveni radnici napuste radna mjesta dok nemaju zamjenu, ako se time dovodi u pitanje sigurnost pružanja zdravstvene zaštite.

Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi da je Županijska bolnica Čakovec u uvjetima u kojima je organizirala rad morala povrijediti jedan od naprijed citiranih zakonskih propisa, Zakon o radu ili Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Ako Bolnica organizira rad sukladno odredbama Zakona o radu uz nedovoljan broj zdravstvenih radnika neće osigurati kontinuitet zdravstvene zaštite koja je od javnog interesa te će time povrijediti odredbe Zakona o zdravstveni zakititi, a posljedično će i ugroziti život i zdravlje ljudi.

Odredbom čl.19 Prekršajnog zakona (NN 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) propisano je da nema prekršaja kad je počinitelj ostvario njegova propisana obilježja radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neiskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo. Počinitelj će se osloboditi od kazne za počinjeni prekršaj kad je postupao radi toga da od sebe ili drugoga otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neiskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom je učinjeno zlo jednako onom koje je prijetilo. U konkretnom slučaju (prekovremeni rad) je manje od onog koje je prijetilo (smrt pacijenata, ugrožavanije zdravlja i dr.).

Kao bitnu okolnost, navodi se da je prilikom organizacije rada, koja je dovela do evidentiranog broja prekovremenih sati radnika, uzeta u obzir i namjera izbjegavanja počinjenja kaznenog dijela protiv zdravlja ljudi, propisanog člankom 183. Kaznenog zakona („Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24. i 135/25.) - ne pružanje medicinske pomoći u hitnim stanjima, za koje djelo je propisana kazna zatvora do 3 godine.

Dakle, u svim slučajevima kada je organizacija rada bila takva da je bilo potrebno da radnici rade u radnom vremenu koje nije usklađeno s odredbama Zakona o radu, bila je to posljedica postupanja sukladno odredbama prethodno navedenih propisa, a sve radi osiguravanja pružanja neodgodive i krajnje nužne zdravstvene zaštite u kontinuitetu, tijekom 24 sata dnevno. U suprotnom, da se poslodavac strogo pridržavao ograničenja propisanih odredbama Zakona o radu, uz istovremeno poštivanje Odluke Vlade Republike Hrvatske o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama, te nedostatak zdravstvenog kadra kao okolnost na koju nije mogao utjecati, pružanje kontinuirane zdravstvene skrbi pacijentima ne bi se moglo osigurati te bi život i zdravlje građana bili ugroženi.

Evidentno je da Županijska bolnica Čakovec ne bi mogla funkcionirati bez prekovremenog rada, jer bi u suprotnom bili ugroženi zdravlje i život pacijenata, odnosno da se postupalo na jedini ispravan način birajući manje zlo s namjerom da od drugoga (pacijenata) otkloni istodobnu ili izravno predstojeću neiskrivljenu opasnost za njihov život i zdravlje, koja se na drugi način nije mogla otkloniti.

Radi osiguranja javnog interesa za kontinuirano obavljanje zdravstvene djelatnosti i pružanje zdravstvenih usluga, s obzirom na to da u zdravstvenim ustanovama dulje vrijeme nedostaje potreban broj zdravstvenih radnika, ustanova je dužna korištenjem raspoloživih ljudskih resursa organizirati rad kako bi se izbjegao rizik od nemogućnosti pružanja zdravstvene zaštite.

Također 1. i 2. okrivljenici navode da je Županijska bolnica Čakovec na temelju zahtjeva Ministarstva zdravstva bila dužna smanjiti liste čekanja, iz kojeg je razloga bilo potrebno dodatno angažirati radnike za rad u prekovremenom radu sve u cilju osiguranja izvršenja obveze Republike Hrvatske prema Europskoj uniji.

Dopustivši prekovremeni rad duži od dopuštenog (učinjeno je zlo manje od onog koje je prijetilo), postupalo se u krajnjoj nuždi koja isključuje protupravnost, pa u konkretnom slučaju smatraju da nema ni prekršaja, osobito stoga što je, sukladno odredbi članka 28. stavka 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, zdravstvena djelatnost koja je od interesa za Republiku Hrvatsku i koja se mora neprekidno osigurati, u smislu odredbe članka 193. stavka 1. i stavka 13. te odredbe članka 195. stavka 1. alineje 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti Županijska bolnica Čakovec se poziva na odredbe članka 24. a Prekršajnog zakona budući da je stupanj ugrožavanja društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen - sve navedeno što se okrivljenima stavlja na teret rezultat je postojećih zakonskih propisa koji su u međusobnoj koliziji (dežurstvo, obveza 24satne zdravstvene zaštite) i nedostatka kadra. U slučaju ne pružanja obvezatne 24satne zdravstvene zaštite ugroženo bi bilo cjelokupno stanovništvo kojem 1. okrivljena pravna osoba pruža zdravstvenu zaštitu sukladno postojećoj Mreži javne zdravstvene zaštite.

Stoga se ne smatraju krivima te predlažu oslobađanje od odgovornosti kako su to odlučili i drugi sudovi u ovakvim predmetima, čije su presude dostavili u privitku.

3. U postupku je pročitan izvadak iz sudskog registra za 1. okrivljenu pravnu osobu od 30.06.2026., iz kojeg je vidljivo da je 2. okrivljenik ML jedina osoba ovlaštena za zastupanje 1. okrivljene pravne osobe, pojedinačno i samostalno, zapisnik od 11.12.2025., zapisnik od 30.09.2025., obavijest počinitelju prekršaja od 11.12.2025., evidencija o radnom vremenu od str.14 do 18 spisa, te izvadci iz prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa, Uprave za kazneno pravo, Odjela za prekršajne evidencije od 17.12.2025., iz kojih je vidljivo da 1. i 2. okrivljenici nisu kažnjavani.

4. Nakon provedenog postupka, Sud je odlučio kao u izreci, iz razloga što je u postupku utvrdio da djelo kojim se 1. i 2. okrivljenici optužuju, po propisu nije prekršaj, zbog čega je 1. i 2. okrivljenike oslobodio od optužbe.

5. Naime, 1. i 2. okrivljenici se terete da su na način opisan u izreci presude povrijedili materijalnu odredbu čl.65 st.3 Zakon o radu (NN br.93/14, 127/17, 98/19 i 151/22), sukladno kojoj ukoliko radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno.

5.1. Okrivljenici poriču počinjenje terećenog prekršaja, navodeći da je do istog došlo, jer su odredbe Zakona o radu, u dijelu koji regulira prekovremeni rad, u koliziji s pojedinim odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ br. 100/18., 125/19., 133/20., 147/20., 136/21., 119/22., 156/22., 33/23., 145/23., 36/24. i 102/25.) (lex specialis), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN br.29/18) i Pravilnika o početku, završetku i rasporedu radnog vremena zdravstvenih ustanova i privatnih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe („Narodne novine“ br. 106/19. i 9/22.), te jer su pojedine odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti u uvjetima primjene Odluke o zabrani novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama (NN br.35/22.) u međusobnom proturječju. Naime, Zakon o radu ograničava ukupno trajanje radnog vremena radnika uključujući i izvanredan rad, a istovremeno Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisuje sankcije za zdravstvenu ustanovu ako ne osigura kontinuitet zdravstvene zaštite, odnosno dostupnost zdravstvene zaštite osiguranim osobama tokom 24 sata dnevno i 7 dana u tjednu, jer se time dovodi u pitanje sigurnost pružanja zdravstvene zaštite, dok je Odlukom Vlade Republike Hrvatske, u vrijeme prekršaja, na snazi bila zabrana novog zapošljavanja službenika i namještenika u javnim službama. Nadalje u obrani 1. i 2. okrivljenici navode da je, radi osiguravanja javnog interesa za kontinuirano obavljanje zdravstvene djelatnosti i pružanje zdravstvenih usluga, s obzirom da u zdravstvenim ustanovama dulje vrijeme nedostaje potreban broj zdravstvenih radnika, posebice doktora medicine, kojih nema na tržištu rada, 1. okrivljena pravna osoba kao zdravstvena ustanova dužna korištenjem raspoloživih ljudskih resursa organizirati rad kako bi se izbjegao rizik od nemogućnosti pružanja zdravstvene zaštite. Stoga navode da su djelo počinili u krajnjoj nuždi koja isključuje njihovu prekršajnu odgovornost, zbog čega predlažu da ih se oslobodi od odgovornosti ili da ih se sukladno odredbi članka 24a. Prekršajnog zakona, oslobodi od kazne.

5.2. Sukladno odredbi čl.65 st.3 Zakona o radu (NN br.93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23) ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno. Odredbom članka 229. stavak 1. točka 26. i stavak 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19), propisano je kažnjavanje za prekršaj poslodavca pravne osobe i odgovorne osobe u pravnoj osobi ukoliko rad radnika koji radi prekovremeno, traje ukupno duže od pedeset sati tjedno, ili ako prekovremeni rad pojedinog radnika traje duže od sto osamdeset sati godišnje, ili ako traje duže od dvjesto pedeset sati godišnje kada je prekovremeni rad duži od sto osamdeset sati godišnje ugovoren kolektivnim ugovorom  (članak 65. stavci 3. i 4.), s tim da je odredbom članka 65. stavak 3. Zakona o radu propisano ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno

5.3. Činjeničnom opisu djela nedostaje činjenični opis radnje prekršaja iz kojeg proizlazi zakonsko obilježje prekršaja iz članka 229. stavak 1. točke 26. Zakona o radu, jer radnja prekršaja nije točno opisana, budući nije naznačeno vrijeme koje su radnice HL, ŠL, KL i DL provele na radu svakog dana u naznačenim tjednima već se navodi ukupan rad imenovanih radnica u pojedinim tjednima, a Sud je vezan činjeničnim opisom radnje prekršaja iz optužnog akta te ne može sam dopunjavati ili mijenjati taj opis činjenicama koje u optužnom prijedlogu nisu navedene, jer bi time prekoračio optužbu.

5.4. Kako je zakonski opis, odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, to sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja, jer u protivnom, u nedostatku nekog od konstitutivnih elemenata bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisano djelo nije prekršaj. Stoga djelo kako je ono opisano u optužnom prijedlogu, kojim se 1. i 2 .okrivljenici terete, po propisu nije prekršaj iz članka 229. stavak 1. točke 26. Zakona o radu (NN br.93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23), slijedom čega je odlučeno kao u izreci. Stoga Sud nije razmatrao obrane 1. i 2. okrivljenika.

6. Slijedom navedenog, Sud je 1. i 2. okrivljenike, primjenom čl.182 toč.1 Prekršajnog zakona, oslobodio od optužbe.

7. Izreka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl.140 st.1, u svezi čl.138 st.2 Prekršajnog zakona, te troškovi postupka, s obzirom da su 1. i 2. okrivljenici oslobođeni od optužbe, padaju na teret proračunskih sredstava ovog suda.

U Čakovcu, 03. srpnja 2026.

Zapisničarka

Sutkinja

Elena Štrok

Maja Moharić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude okrivljenici i tužitelj imaju pravo žalbe samo zbog odluke o prekršajno pravnoj sankciji Visokom prekršajnom sudu RH u Zagrebu, u roku od 8 (osam) dana, nakon primitka presude, žalba se podnosi pismeno u 2 (dva) istovjetna primjerka, poštom preporučeno, putem ovog suda.

Dostavna naredba:

1. 1. i 2. okrivljenicima,

2. Tužitelju,

3. Za spis.

OPĆINSKI SUD U ČAKOVCUPrekršajni odjelOtpremljeno dana__________Otpremio_________________