REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-1099/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Subotiću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 1. lipnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju RL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 6.541,03 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. rujna 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, za svaki pojedini iznos kako slijedi:

0,45 € tekućom od 3.9.2007.

5,57 € tekućom od 15.1.2008.

5,91 € tekućom od 20.2.2008.

12,02 € tekućom od 6.3.2008.

11,50 € tekućom od 7.4.2008.

1,41 € tekućom od 6.5.2008.

4,55 € tekućom od 4.6.2008.

4,30 € tekućom od 7.7.2008.

3,90 € tekućom od 8.9.2008.

3,27 € tekućom od 30.9.2008.

25,49 € tekućom od 4.11.2008.

14,17 € tekućom od 1.12.2008.

33,24 € tekućom od 5.1.2009.

37,42 € tekućom od 5.2.2009.

40,13 € tekućom od 4.3.2009.

37,64 € tekućom od 2.4.2009.

35,42 € tekućom od 5.5.2009.

58,27 € tekućom od 5.6.2009.

25,06 € tekućom od 2.7.2009.

26,24 € tekućom od 11.8.2009.

29,27 € tekućom od 10.9.2009.

27,63 € tekućom od 7.10.2009.

27,51 € tekućom od 9.11.2009.

28,32 € tekućom od 15.12.2009.

35,43 € tekućom od 18.1.2010.

39,40 € tekućom od 19.2.2010.

44,92 € tekućom od 22.3.2010.

46,63 € tekućom od 29.4.2010.

45,85 € tekućom od 24.5.2010.

57,06 € tekućom od 21.6.2010.

66,50 € tekućom od 22.7.2010.

61,97 € tekućom od 9.8.2010.

78,87 € tekućom od 6.9.2010.

75,92 € tekućom od 25.10.2010.

79,16 € tekućom od 17.11.2010.

101,12 € tekućom od 13.1.2011.

96,45 € tekućom od 22.2.2011.

95,31 € tekućom od 10.3.2011.

94,68 € tekućom od 18.4.2011.

122,25 € tekućom od 31.5.2011.

127,46 € tekućom od 20.6.2011.

139,00 € tekućom od 25.7.2011.

160,32 € tekućom od 22.8.2011.

133,03 € tekućom od 19.9.2011.

120,29 € tekućom od 18.10.2011.

118,38 € tekućom od 18.11.2011.

122,97 € tekućom od 13.12.2011.

137,89 € tekućom od 1.2.2012.

270,60 € tekućom od 14.3.2012.

134,75 € tekućom od 17.4.2012.

138,98 € tekućom od 25.5.2012.

136,61 € tekućom od 29.6.2012.

136,10 € tekućom od 2.8.2012.

134,86 € tekućom od 27.8.2012.

130,97 € tekućom od 10.10.2012.

270,62 € tekućom od 26.11.2012.

134,34 € tekućom od 24.12.2012.

258,54 € tekućom od 18.2.2013.

128,25 € tekućom od 14.3.2013.

135,63 € tekućom od 17.4.2013.

131,65 € tekućom od 29.4.2013.

122,70 € tekućom od 23.5.2013.

122,61 € tekućom od 24.6.2013.

122,27 € tekućom od 6.8.2013.

128,47 € tekućom od 20.9.2013.

128,99 € tekućom od 23.10.2013.

132,10 € tekućom od 29.11.2013.

134,06 € tekućom od 30.12.2013.

130,51 € tekućom od 23.1.2014.

138,72 € tekućom od 28.2.2014.

137,66 € tekućom od 26.3.2014.

134,68 € tekućom od 23.4.2014.

132,38 € tekućom od 19.5.2014.

134,43 € tekućom od 4.7.2014.

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju RL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.146,46 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita 22.5.2007. sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila – br. 3209279884/2005, kreditna partija: 71036668210. Navedenim ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.186,19 CHF prema srednjem deviznom tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita. Kredit je u potpunosti otplaćen. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004.-31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, zbog sporazumno ugovorene nadležnosti suda u mjestu sjedišta banke odredbom čl. 14. Ugovora o namjenskom kreditu za kupnju vozila – br. 3209279884/2005 pa je za suđenje u ovoj stvari ugovorena nadležnost prema mjestu sjedišta banke. Navodi da osporava osnovu i visinu tužbe te postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane UL. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Tuženik prije svega ističe da smatra da su odluke VTS-a i VSRH-a br- Rev-2221/18 od 3.rujna 2019. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila – br. 3209279884/2005 od 22. svibnja 2007. na listu 5.-9. spisa, pregled uplata na listu 10.-12. spisa, nalaza i mišljenja vještaka Tonke Vulić na listu 213. -221. spisa i saslušanjem tužitelja na listu 255. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 6.541,03 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila – br. 3209279884/2005, kreditna partija: 71036668210 kojim je banka odobrila tužitelju kredit od 37.186,19 CHF u protuvrijednosti u kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,20 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je taj kredit podigao u svrhu kupnje osobnog vozila. Vozilo je kupio za svoje ime i svoje potrebe a ne na ime firme u kojoj je sada direktor. Iz auto kuće su me uputili u Zagrebačku banku koja ima liniju za kredite. Navodi da je papire za kredit predavao u auto kući. U banci nije bio, gotov ugovor o kreditu čekao ga kod javnog bilježnika. Niti kod javnog bilježnika nije dobio nikakve posebne upute, samo su mu rekli da će rata biti 2.300,00 kn. Ta rata je narasla u jednom momentu preko 4.000,00 kn. Navodi da tijekom pregovora nije se spominjala valutna klauzula, ugovoren je iznos rate i razdoblje otplate. Očekivao je da će tako i ostati. Navodi da mu nisu nudili kunski kredit, niti u nekoj drugoj valuti jer su mu u auto kući rekli da oni imaju tu liniju kredita.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio po vještaku Tonki Vulić koja utvrđuje da je preplaćeno tečajnih razlika uslijed CHF valutne klauzule po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u 78 anuiteta, u iznosu od 6.541,03 EURa, u kojim anuitetima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer u njemu ne nalazi logičnih i matematičkih nedostataka. Tužitelj je po provedenom vještačenju preinačio tužbeni zahtjev a kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 5. prosinca 2022. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.1.2020. donio je pravno shvaćanje Su-IV- 47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

26. Tužitelj je podneskom od 10. veljače 2026. svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 6.541,03 eur uz pripadajuće kamate. Budući je riječ o preinaci tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja povodom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženik se ne može protiviti takvoj preinaci.

27. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

28. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

29. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 25.7.2023. u iznosu od 200,00 eur, obrazloženi podnesak od 26.9.2025. u iznosu od 200,00 eur, 10.2.2026. u iznosu od 200,00 eur, 30.4.2026. u iznosu od 200,00 eur, zastupanje na ročištu od 23.4.2025. u iznosu od 200,00 eur, 9.12.2025. u iznosu od 200,00 eur i 1.6.2026. u iznosu od 200,00 eur, sve uvećano za PDV-e, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 48,23 eur i na presudu 48,23 eur, što sve ukupno iznosi 2.146,46 eur. Tužitelju nisu priznati troškovi putovanja punomoćnika na ročišta u iznosu od 244,20 eur jer je odvjetnik Boris Subotić zastupao tužitelja pred sudom na čijem području se nalazi sjedište njegovog ureda.

Beli Manastir, 3. srpnja 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika