1             

                            Poslovni broj: 14 Gž-916/2023-2

 

 

 

Poslovni broj: 14 Gž-916/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ć.-C., OIB:..., B. G., zastupane po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:..., Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u O. d. K. & P.i d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Split, Stalne službe u Trogiru poslovni broj: 55 P-582/2021 od 12. travnja 2023., 19. siječnja 2024.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj: 55 P-582/2021 od 12. travnja 2023.

 

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je rješenjem od 12. travnja 2023. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda kao neosnovan.

 

2. Navedeno rješenje pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/9., 129/20, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14.i 70/19, dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22 s izuzecima iz čl. 107. st. 2. i 3. tog Zakona), kojom ne predlaže način postupanja ovoga suda, osim što zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.                     

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Sporna je mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu kojeg je zaključila s tuženikom 4. travnja 2006., te o zahtjevu za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje prema tvrdnjama tužiteljice sadrži taj ugovor.

 

5.1. Tuženik svoj prigovor mjesne nenadležnosti temelji na čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu, navodeći da su istim stranke za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, koji sud je i općemjesno nadležan za njega.

 

5.2. U očitovanju na prigovor tužiteljica ističe da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ista je stavljena u tipski ugovor na njezinu štetu, pa kako je suprotna odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) da je nepoštena, te bi eventualno vođenje postupka u Z. za nju predstavljalo izniman ekonomski izdatak, slijedom čega treba primijeniti odredbu čl. 59. ZPP-a.

 

6. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti prvostupanjski sud je imao u vidu slijedeće:

- da je predmet spora zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 4. travnja 2006., a kojim je među strankama ugovorena obveza tužiteljice na ispunjenje obveze povrata kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te obveza plaćanja promjenjive kamate u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i isplata iznosa plaćenih na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u S.

- da je tim ugovorom bez pojedinačnog pregovaranja među strankama ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da je sjedište tuženika u Z. pa bi prema sporazumu stranaka mjesno nadležan bio Općinski građanski sud u Zagrebu

- da je prebivalište tužiteljice u B. G.

- da mogućnosti dolaska na sud u sjedištu tuženika i s time povezani troškovi imaju odvraćajući učinak na tužiteljicu

- da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena.

 

7. Navedena činjenična utvrđenja o kojima ovisi odluka o prigovoru mjesne nadležnosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o mjesnoj nadležnosti te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju uvida u isprave i njihove pravilne ocjene, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj kada navodi da se pobijana odluka o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnom stanju.

 

8. Suprotno žalbenim navodima, rješenje suda prvog stupnja je razumljivo, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, pa nije počinjena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

9. Iako prvostupanjski sud u pobijanoj odluci ne navodi materijalno pravo na kojem temelji zaključak o nepoštenosti prorogacijske klauzule, iz sadržaja obrazloženja proizlazi da se radi o Zakonu o zaštiti potrošača, kojim je u čl. 81. st. 1. ZZP/03 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora), propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

10. Neosnovano tuženik u žalbi dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da se o spornoj odredbi o prorogaciji nadležnosti nisu vodili pojedinačni pregovori. U skladu s odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03, u situaciji poput ove, kad je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca koju je unaprijed formulirao sam trgovac, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom da se dokazni prijedlozi iz odgovora na tužbu odnose isključivo na dokazivanje tvrdnji tuženika koje se odnose na ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli, tuženik, suprotno onome što u žalbi tvrdi, nije predložio nikakav dokaz o tome da su se o unaprijed formuliranoj odredbi o prorogacijskoj klauzuli vodili pojedinačni pregovori pa zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZPP/03 u odnosu na tu ugovornu odredbu nije dovedena u pitanje. Žalitelju je za odgovoriti i to da sama činjenica što je riječ o ugovornoj odredbi koja tužiteljici kao potrošaču nije mogla ostati nepoznata, jer je sadržana u čl. 12. spornog potrošačkog ugovora, ne znači da su se o njoj vodili pojedinačni pregovori.

 

11. Imajući u vidu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju čl. 81. st. 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene Glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“).

 

12. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu čl. 84. ZZP/03 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena. Zbog toga su neodlučni žalbeni navodi tuženika o tome da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora predočene sve relevantne informacije o mjesnoj nadležnosti.

 

12.1. Iz sadržaja čl. 12. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03.

 

12.2. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost više od 300 km od mjesta njezinog prebivališta u jednom smjeru), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

 

13. Prema odredbi čl. 82. al. 19. ZZP/03 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s čl. 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

 

14. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegovog prebivališta (boravišta). To istome može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

 

14.1. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakve pogodnosti. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čiji je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na podnošenje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi čl. 82. al. 19. ZZP/03.

14.2. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u  Z. gdje tuženik ima sjedište, a koji je više od 300 km udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice, što razumljivo povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njezino osobno sudjelovanje u postupku u smislu čl. 89. st. 2. i čl. 264. ZPP-a (obje su stranke predložile njezino saslušanje), ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, obzirom na to da su po tuženiku predloženi svjedoci iz S./T., zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03.

14.3. Pritom su neodlučni žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na mogućnost tužiteljice da angažira odvjetnika iz Z. Riječ je o zadiranju u pravo stranke da je zastupa punomoćnik po njezinom izboru. Osim toga, tuženik gubi iz vida da i stranka koju zastupa punomoćnik u skladu s čl. 89. st. 2. ZPP-a uvijek može doći pred sud. Činjenica da je taj sud udaljen više od 300 km ima odvraćajući učinak na njezin izbor u vezi s korištenjem tog prava.

15. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijeske klauzule ex tunc).

15.1. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. st. 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz čl. 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

 

15.2. Imajući u vidu da iz isprave u spisu predmeta proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u S., očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

 

15.3. Zbog toga je Općinski sud u Splitu odnosno njegova Stalna služba u Trogiru mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je uz primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 82. al. 19. ZZP/03 i čl. 59. ZPP-a, na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

 

16. Odlučujući o troškovima nastalim u povodu odbijenog pravnog lijeka (čl. 166. st. 1. ZPP-a), imajući u vidu da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je sa zahtjevom za naknadom troškova sastava žalbe.

 

Varaždin, 19. siječnja 2024.