Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-444/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice - protutuženice ŽR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Frane Sikirici, odvjetniku u Splitu, protiv I- tuženika - protutužitelja ĆR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i II- tuženika - protutužitelja HR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], obojica zastupani po punomoćnici Jasni Detelj Marković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja vlasništva, izdavanja tabularne isprave, isplate i utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-1665/2017 od 8. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj P-1665/2017 od 8. lipnja 2018. u točki I. izreke u cijelosti, u točkama II. i III. izreke u dijelovima kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev, u točki V. izreke u svemu osim u pogledu solidarne isplate troškova postupka, te u točki VI. izreke u cijelosti.

II Djelomičnim se prihvaća žalba tuženika te se preinačava odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke citirane prvostupanjske presude na način da se odbija zahtjev tužiteljice u dijelu kojim se traži solidarna isplata troškova postupka.

III Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica - protutuženica (dalje tužiteljica) u odnosu na tuženike - protutužitelje (dalje tuženici) vlasnica 1/12 dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], pašnjak površine 400 m2, upisane u zu [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi stan koji se nalazi na etaži [adresa] ([adresa] stambenog objekta sagrađenog na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jugozapadne orijentacije, ulaz sa sjevera, a sastoji se od hodnika, kuhinje i blagovaonice, dvije sobe ukupne neto korisne površine 39,92 m2 te pripatka - spreme i lođe neto površine 5,45 m2 (neto korisne površine 4,09 m2), sveukupne neto korisne površine 44,01 m2, što su tuženici dužni priznati tužiteljici i izdati joj u roku od 15 dana ispravu podobnu za upis prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] zu [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime tužiteljice za 1/12 dijela, uz istodobni upis brisanja navedenog prava sa imena I-tuženika za 1/24 dijela i II-tuženika za 1/24 dijela, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke). Djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo I-tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 34.024,55 eur / 256.358,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci presude, dok je za više traženi iznos od 5.009,76 eur / 37.746,00 kn tužbeni zahtjev odbačen u odnosu na I-tuženika, dok je u odnosu na II-tuženika u cijelosti zahtjev za isplatu odbijen (točka II. izreke). Djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo I-tuženiku u roku od 15 dana isprazniti naprijed opisani stan te ga slobodan od osoba i stvari tuženika predati u posjed tužiteljici dok je ovaj tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika odbijen (točka III. izreke). Zatim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj tuženici zajedno sa predajom naprijed opisanog stana, predaju u posjed sve stvari popisane u popisu pokretnina koji je sastavni dio tužbe pod brojem P-424/05 (točka IV. izreke). Ujedno je tuženicima naloženo solidarno nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 8.257,85 eur / 62.218,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom (točka V.). Konačno, prvostupanjskom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o prodaji sklopljen između sada pok. ĆR kao prodavatelja i sada pok. SR kao kupca i njegove supruge UR u odnosu na 2/24 stambene zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica], a što u naravi predstavlja stan na jugozapadnoj strani [adresa] površine oko 40 m2 pobliže opisanog u točki 1. toga ugovora (točka VI. izreke).

2. Protiv presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen a protutužbeni zahtjev odbijen, zajedničku žalbu podnose tuženici, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. - dalje ZPP). Tuženici predlažu da se žalba prihvati i presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog te prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka tuženicima, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te potražuje žalbeni trošak.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Kao prvo treba napomenuti da je vezano za žalbeni prijedlog tuženika da se o ovome predmetu za postupanje odredi drugi županijski sud pozivom na članak 68. stavak 4. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) rješenjem broj Gr-141/2022 od 13. studenog 2023. za postupanje u ovom predmetu odredio Županijski sud u Rijeci, nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom broj U-III-4582/2018 i dr. od 16. rujna 2021. ukinuo ranije odluke donesene u ovom predmetu i to presudu i rješenje VSRH broj Rev-2017/2019 od 16. veljače 2021. i presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2232/2018 od 4. listopada 2018.

6. Predmet spora po tužbi je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem postala vlasnica nekretnine - stana pobliže označenog u izreci prvostupanjske presude uz izdavanje tabularne isprave, zatim da joj tuženici isplate naknadu koristi zbog bespravnog korištenja toga stana te da istog predaju u posjed tužiteljici zajedno sa pokretninama sa posebnog popisa. Po protutužbi je predmet spora zahtjev tuženika da se utvrdi ništavim ugovor o prodaji, na temelju kojeg tužiteljica tvrdi da je stekla pravo vlasništva predmetnog stana.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužiteljica i njen sada pokojni suprug SR kao kupci sklopili sa prednikom tuženika, sada pokojnim ĆR, kao prodavateljem, Ugovor o prodaji u [adresa] 28. srpnja 1986. te na temelju istog kupili svaki po 1/24 dijela obiteljske stambene zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], u naravi stan na [adresa] katu površine cca 40 m2 (opisan u izreci prvostupanjske presude) te da su ujedno kupili svaki po 1/24 dijela prava korištenja čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], pri čemu je utvrđena kupoprodajna cijena u iznosu od 2,500.000 din, koja cijena je prodavatelju isplaćena u trenutku potpisivanja ugovora, a što ugovorne strane potvrđuju svojim potpisom (dalje Ugovor o prodaji),

- da je u to vrijeme uknjiženi suvlasnik prodanog dijela predmetne nekretnine za 2/24 dijela bio upravo prodavatelj ĆR, prednik - otac tuženika,

- da su prethodno sklapanju Ugovora o prodaji, ugovorne strane dogovorile predmet prodaje koji je tek bio u izgradnji, te da je osim kupoprodajne cijene iz ugovora, kupac SR parcijalno isplaćivao te u jednom navratu i pozajmio predniku tuženika ĆR novčane iznose za dovršetak izgradnje te je sudjelovao u prijedlozima za uređenje prostora,

- da je Ugovor o prodaji sastavljen u odvjetničkom uredu te da je prodavatelj ovjerio svoj potpis na kupoprodajnom ugovoru 21. studenog 1986.,

- da u točki 6. Ugovora o prodaji stoji da prodavatelj uvodi kupce u posjed prodanog stana trenutkom zaključenja ugovora,

- da su kupci - tužiteljica i njezin suprug SR uplatiti dospjele poreze i doprinose do 31. prosinca 1986. i da im je temeljem te uplate dano uvjerenje u svrhu prijenosa nekretnine,

- da uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama nije provedena,

- da su kupci - tužiteljica i njezin suprug nakon dovršetka stana 1986., istog opremili namještajem te u istome ljetovali tijekom 1987., 1988. i 1989. godine,

- da su tužiteljica i njezin suprug policama osiguranja tijekom 1988. i 1989., kod Croatia osiguranja u [adresa] osigurali sporni stan,

- da uslijed smrti supruga tužiteljice SR i ratnih zbivanja početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, tužiteljica nije dolazila iz [adresa] ljetovati u predmetni stan u [adresa] na otoku [adresa], ali da je nastavila slati predniku tuženika novac za komunalije i režije te je uredno podmirivala porezne obveze za stan temeljem izdavanih rješenja poreznih tijela RH,

- da je rješenjem o nasljeđivanju O-200/97 od 12. veljače 1998. iza pokojnog SR utvrđeno da njegovu ostavinu čini upravo stan koji je predmet ovog spora kojega je ostavitelj izvanknjižni suvlasnik u 1/2 dijela, a njegovim nasljednikom je proglašena supruga, ovdje tužiteljica,

- da je CR, sin tužiteljice, ĆR 1991. poslao, u to vrijeme, iznos od 5.000,00 dinara radi pokrivanja svih potrebnih troškova vezanih za predmetni stan,

- da je I- tuženik ĆR, sin prodavatelja, znao za zaključeni ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine,

- da je nakon smrti prodavatelja pok. ĆR, tužiteljica preko prijatelja I-tuženiku, sinu prodavatelja, 1994. godine predala ključ predmetnog stana na čuvanje kada su odnosi među strankama još bili korektni, međutim da je 1996. tužiteljičinim prijateljima Ž i DR bilo onemogućeno da uz njezinu dozvolu koriste i borave u predmetnom stanu, a što im je tada zabranila supruga I- tuženika, a stan tužiteljice je tada očigledno bio u najmu turistima,

- da je I-tuženik tijekom cijelog trajanja ovog postupka te u trenutku presuđenja u posjedu spornog stana, odnosno cijele kuće koja ima ukupno šest stanova od kojih pet stanova I- tuženik iznajmljuje dok u jednom stanu (na prvom katu) živi sa obitelji,

- da je I-tuženik sporni stan držao kao nepošteni posjednik te da u utuženom vremenskom razdoblju od 2002. do 2017. (16 godina) nije plaćao tužiteljici nikakvu naknadu za korištenje stana,

- da je očevidom na mjestu spora uz sudjelovanje građevinskog vještaka 21. studenoga 2014. identificiran predmet spora i predmet Ugovora o prodaji za kojeg je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka građevinske struke utvrđeno da iznosi neto površine 39,92 m2 te 5,45 m2 pripadaka - spreme i lođe, ukupno neto korisne površine 44,01 m2,

- da je građevinskim vještačenjem utvrđeno kako je realna cijena mjesečnog najma takvog stana u relevantnom razdoblju iznosila 208,74 eur / 1.572,75 kn,

- da tuženici ničime nisu dokazali da bi predmetni stan predstavljao bračnu stečevinu njihovih pokojnih roditelja ĆR i MR.

8. Temeljem iznesenih utvrđenja, prvenstveno utvrđenih činjenica da je prodavatelju isplaćena kupoprodajna cijena u cijelosti u času potpisivanja Ugovora o prodaji, da je prodavatelj uveo kupce u posjed stana prilikom kupnje i da je ovjerio svoj potpis na ugovoru kojim prodavatelj potvrđuje ove činjenice, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica predmetnu nekretninu - stan, stekla temeljem Ugovora o prodaji od 28. srpnja 1986. zajedno sa suprugom SR čiji suvlasnički dio je naknadno naslijedila. Ujedno sud smatra da bi se u ovom slučaju moglo raditi i o stjecanju prava vlasništva redovnom dosjelošću savjesnim posjedovanjem nekretnine u vremenu od 10 godina nakon sklapanja Ugovora o prodaji koji posjedu tužiteljice daje kvalitetu zakonitosti, iako su supružnici CR u kupljeni stan faktično dolazili tri uzastopne godine.

8.1. Stoga, primjenom članka 20. stavak 1., članka 33. i članka 28. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 9/92. i 77/92. - dalje: ZOVO), u vezi s člankom 388. stavak 2. („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. - dalje ZV) o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, na temelju zakona i nasljeđivanjem, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev iz točke I. izreke pobijane presude.

9. Dalje, sud nalaže I- tuženiku kao nepoštenom posjedniku platiti tužiteljici naknadu za korištenje tuđe nekretnine (bez pravnog osnova) kroz razdoblje od 2002. do 2017. (14 godina) po 208,74 eur / 1.572,75 kn mjesečno odnosno ukupno 34.024,55 eur / 256.358,00 kn, primjenom članka 165. stavak 1. ZV-a, koja visina je utvrđena provedenim građevinskim vještačenjem u visini najamnine koja bi se mogla ostvariti za sličan stambeni prostor na tome području. Ujedno kao predmjevanoj vlasnici, prvostupanjski sud pruža tužiteljici zatraženu vlasničku zaštitu te uz utvrđenje da je I- tuženik nezakonito oduzeo posjed stana tužiteljici, nalaže istome isprazniti predmetni stan od svojih stvari i predati ga u posjed tužiteljici, primjenom članka 166. ZV-a u vezi s člankom 161. i člankom 162. ZV-a.

10. Nepobijanim dijelom presude, prvostupanjski je sud u pogledu I- tuženika ĆR odbacio dio tužbe na isplatu naknade za korištenje tuđe nekretnine radi litispendencije, zatim je u pogledu II- tuženika HR u cijelosti odbio tužbene zahtjeve na isplatu i predaju u posjed uz utvrđenje da ovaj tuženik nije koristio stan kroz utuženo vrijeme niti je u posjedu istog, dok je u odnosu na oba tuženika odbijen tužbeni zahtjev na predaju specificiranih pokretnina kao neosnovan.

11. Primjenom članka 221.a, članka 8. i članka 219. ZPP-a, prvostupanjski je sud kao nedokazan odbio protutužbeni zahtjev tuženika na utvrđenje ništetnosti Ugovora o prodaji. Zaključak je suda da tuženici (protutužitelji) ničime nisu dokazali svoje tvrdnje da bi predmetna nekretnina bila bračna stečevina njihovih pok. roditelja ĆR i MR i da bi otac bez suglasnosti supruge raspolagao stanom i dijelom supruge u zajedničkoj imovini, posljedica čega bi bila ništetnost ugovora sukladno odredbama tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj: 11/78., 27/78., 45/89., 59/90., 25/94. i 162/98. - dalje ZBPO) u vezi s člankom 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje ZOO/91).

12. Tako je odlučeno o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice iz podneska od 5. srpnja 2017. (list 390-398), u odnosu na koji je sud prvog stupnja kao djelomično osnovan prihvatio glavni tužbeni zahtjev dok o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nije odlučivao (članak 188. stavak 2. ZPP-a) te je odlučio i protutužbenom zahtjevu. O naknadi troškova parničnog postupka, odlučeno je primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

13. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih razloga, te po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da njezinim donošenjem nije počinjena niti jedna bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da presuda, suprotno žalbi tuženika, nije nerazumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće pravno ispitati.

14. Protivno žalbi tuženika, nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer tuženicima nije onemogućeno raspravljanje u postupku budući da su isti u više od 15 godina njegova trajanja u prvostupanjskoj fazi, imali mogućnosti izjasniti se o svemu i svim tvrdnjama suprotne strane. Uvidom u spisi i sadržaj raspravnih zapisnika, ovaj sud ne nalazi da bi bile točne žalbene tvrdnje oko nejednakog vremenskog i sadržajnog vrednovanja iskaza tužiteljice u odnosu na I- tuženika, dok se II- tuženik, osim putem punomoćnika, nije aktivno uključivao u spor niti se odazvao saslušanju. Vezano za žalbene navode u pogledu osnova stjecanja prava vlasništva tužiteljice, treba reći da sukladno članku 2. ZPP-a sud odlučuju u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva te da nije vezan za pravnu osnovu ukoliko tužitelj istu navede. Sud je vezan za činjenice istaknute u postupku u smislu članka 186. stavak 3. ZPP-a.

15. Nema niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 251. stavak 1. i 2. i člankom 260. ZPP-a u izvođenju dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke budući da je pismeno izrađen nalaz i mišljenje dostavljen strankama prije održavanja glavne rasprave a vještak se na prigovore tuženika izjasnio i odgovorio na pitanja.

16. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom u obrazloženju koje je sud prvog stupnja, pravilno ocijenio provedene dokaze u smislu članka 8. ZPP-a te pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o djelomičnoj osnovanosti tužbenog te neosnovanosti protutužbenog zahtjeva, koja odluka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima tuženika.

17. U odnosu na tužbeni zahtjev:

17.1. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na stjecanje prava vlasništva predmetnog stana, nisu osnovane žalbene tvrdnje tuženika kojima isti osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja navodima o odnosu visine kupoprodajne cijene i plaćenog poreza na promet nekretnina, o tome da jedan primjerak ugovora nije potpisan po tužiteljici, o vremenu uvođenju u posjed stana, o godinama boravka kupaca u stanu, o tome da I- tuženik nije imao saznanja o kupoprodaji, o predaji ključa I- tuženiku i ostalo. Tijekom postupka utvrđeno je postupanje I- tuženika, koji je nakon smrti oca - prodavatelja stana, ušao u posjed stana uz potpuno negiranje dogovora između pravnih prednika stranka, iskoristivši odsutnost tužiteljice zbog bolesti i smrti supruga te višegodišnje ratno razdoblje u kojem je tužiteljici bilo neizvjesno dolaziti u RH iako se i dalje brinula o svojoj imovini slanjem novca i prijatelja koji su I-tuženiku u dobroj vjeri predali ključeve stana 1994., da bi drugim prijateljima tužiteljice 1996. bilo onemogućeno pristupiti u stan.

17.2. Stoga se ovaj sud u svemu slaže sa zaključkom prvostupanjskog suda da je pravo vlasništva predmetnog stana stečeno na temelju ovjerenog Ugovora o prodaji koji je u cijelosti realiziran (isplaćena kupoprodajna cijena, kupci uvedeni u posjed), ali nije proveden u zemljišnim knjigama.

17.3. Ovakvo utvrđenje ima osnovu u provedenom dokaznom postupku a svaka suprotna odluka predstavljala bi povredu ustavom i konvencijom zaštićenog prava vlasništva tužiteljice.

17.4. Pritom treba uvažiti da se sukladno zakonu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora odnosno članku 20. i članku 33. ZOVO-a pravo vlasništva na temelju pravnog posla (titulus) stjecalo tek uknjižbom u zemljišne knjige (modus). U takvoj situaciji, a sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, tužbom je potrebno postaviti samo obveznopravni zahtjev na izdavanje tabularne isprave odnosno isprave podobne za upis prava vlasništva, kao izvršenje obveze preuzete sklopljenim kupoprodajnim ugovorom. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom pod točkom I. izreke upravo zatražila od tuženika izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu. Međutim, s obzirom na činjenicu da su tuženici prije pokretanja postupka i tijekom njegova dugogodišnje trajanja, ustrajno osporavali tužiteljici činjenicu da je stekla pravo vlasništva, tada ovaj sud smatra da ista ima pravni interes u smislu članka 187. stavak 1. i 2. ZPP-a za postavljanje i deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva, kojem je sud prvog stupnja pravilno udovoljio, pa su i tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

18. Vezano za obveznopravni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 34.024,55 eur / 256.358,00 kn, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je I- tuženik ĆR bez pravnog osnova kao nepošteni posjednik u relevantnom razdoblju od siječnja 2004. do srpnja 2017. koristio predmetni stan, bez obzira je li u njemu stanovao ili ga iznajmljivao turistima, i to bez odobrenja tužiteljice te je bio u posjedu ključeva stana. Vezano za karakter i visinu naknade na čije je plaćanje obvezan pobijanom presudom I-tuženik, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u smislu članka 165. stavak 1. ZV-a radi o koristi koju je ostvarivao I- tuženik a sastoji se od novčanog iznosa koji bi isti morao plaćati drugoj osobi (tužiteljici) za uporabu stana, koja je u konkretnom slučaju građevinskim vještačenjem određena u visini mjesečne najamnine za stan slične veličine, opremljenosti i pozicije. Dakle, novčani iznos na mjesečnoj razini koji bi I- tuženik morao plaćati, a nije plaćao, predstavlja korist koju je I- tuženik kao nepošteni posjednik imao za vrijeme posjedovanja stana tužiteljice. Pritom se neosnovano u žalbi osporava određivanje početka tijeka zatezne kamate na dosuđene mjesečne iznose od svakog u 10-og u mjesecu do isplate. Naime, I- tuženik je nepošteni posjednik cijelo vrijeme posjedovanja stana a najkasnije od trenutka kada je izričito manifestirana stvarna zabrana tužiteljici za dolazak u stan, putem njezinih prijatelja koje je tužiteljica 1996. uputila u stan ali im je bilo zabranjeno u njega ući.

18.1. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje, ocijenjen je u najvećem dijelu kao osnovan tužbeni zahtjev na isplatu prema I- tuženiku promatran kroz odredbu članka 165. stavak 1. ZV-a, na koju se sud prvog stupnja pravilno pozvao. Navedeno stajalište sukladno je pravnim shvaćanjima VSRH kojima se u ovakvim situacijama upućuje na primjenu odredbi stvarnog prava iz članka 164. i članka 165. ZV-a (Pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su IV-188/2009 od 26. listopada 2009., broj Su IV-127/2013 od 14. studenog 2013. te broj Su IV-16/2021 od 1. ožujka 2021.), koja shvaćanja za nižestupanjske sudove nisu obvezatna ali djeluju snagom argumenata.

19. Vezano za stvarnopravni zahtjev tužiteljice na predaju u posjed, uz utvrđenje da tužiteljica kao predmjevana vlasnica pod određenim pretpostavkama uživa istu vlasničku zaštitu kao vlasnik (rei vindicatio) sukladno članku 166. ZV-a u vezi s člankom 161. i člankom 162. ZV-a te uz nesporno utvrđenu činjenicu da I- tuženik drži u posjedu predmetni stan i odbija ga predati u posjed, što se žalbom niti ne dovodi u pitanje, tada je pravilno udovoljeno i vlasničkom zahtjevu tužiteljice.

20. U odnosu na protutužbeni zahtjev:

20.1. Žalbom se osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da tuženici ničime nisu dokazali da je predmetni stan predstavljao zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu pok. roditelja tuženika MR i ĆR. Smatraju da već samom činjenicom postojanja braka njihovih roditelja u vrijeme kada je predmetni stan dovršen i prodan treba zaključiti da se radi o bračnoj stečevini, te ukazuju na druge okolnosti, kao npr. naziv nekretnine u Ugovoru o prodaji, koje bi, prema žalbenim tvrdnjama tuženika, upućivale na takav zaključak. Stoga žalbom, kao i tijekom postupka, tvrde da pok. otac ĆR bez suglasnosti i odobrenja supruge nije mogao raspolagati predmetnim stanom, jer da je to protivno odredbi članka 283. stavak 1. ZBPO-a radi čega da je predmetni Ugovor o prodaji ništetan u smislu članka 103. stavak 1. ZOO/91.

20.2. Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani. Pravilnom primjenom članka 221.a ZPP-a o teretu dokazivanja te daljnjih odredbi članka 7. i članka 219. ZPP-a, koje odredbe su u primjeni nakon novele ZPP-a iz 2003., sud prvog stupnja je odbio protutužbeni zahtjev tuženika u granicama kako je postavljen radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o prodaji, uvažavajući pritom da tuženici nisu predlagali dokaze na okolnost tvrdnje da bi predmet spora bio zajednička imovna njihovih roditelja.

20.3. Osim toga, treba napomenuti da okolnost što bi predmetna nekretnina bila stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, ne mora u svakom slučaju imati za posljedicu da ista predstavlja zajedničku imovina bračnih drugova, imajući u vidu u to vrijeme važeću odredbu 18. ZOVO-a te odredbu članka 277. ZBPO-a, koje reguliraju stjecanje zajedničke imovine kao imovine koja je stečena radom obaju bračnih drugova. U pravcu utvrđenja ovih relevantnih činjenica tuženici nisu predlagali nikakve dokaze.

20.4. Nadalje, odredbom 283. ZBPO-a je propisano da bračni drugovi zajedničkom imovinom raspolažu sporazumno odnosno da jedan bračni drug može raspolagati udjelom drugog bračnog druga uz njegovu suglasnost, kod čega za davanje suglasnosti za raspolaganje zajedničkom imovinom nije zakonom propisana pismena forma pa suglasnost može biti dana izričito ali i prešutno te konkludentnim radnjama, pa i temeljem utvrđene činjenice da se bračni drug nije protivio raspolaganju niti ga osporavao (tako VSRH broj: Rev-2034/1993, Rev-599/2006, Rev-122/2007, Rev-616/2004, Revx-111/15 od 3. svibnja 2017.). Stoga, sve da se i radi o bračnoj stečevini njihovih roditelja, a tuženici to tijekom postupka nisu uspjeli dokazati, tada u pravcu iznesenih stajališta VSRH treba tumačiti držanje pok. MR, imajući u vidu utvrđene činjenice da su pok. supružnici MR živjeli u mjestu [adresa] a ne u kući u kojoj se nalazi sporni stan u [adresa] i koja je očito bila namijenjena za daljnje raspolaganje, da je pok. majka tuženika prvotno bila tužena stranka u vrijeme pokretanja ovog postupka 2005., u koje vrijeme ista nije isticala prigovor da bi se radilo o zajedničkoj imovini nego je na ovu okolnost prvi put ukazano tek podnošenjem protutužbe 2008., nakon čega je majka tuženika ubrzo preminula. Dakle, ista od vremena prodaje spornog stana 1986. pa idućih više od 20 godina u tom pravcu nije poduzimala nikakvu pravnu zaštitu ni protiv supruga ni protiv supružnika CR kao kupaca. Osim toga, kupce koji su u ovom slučaju postupali u dobroj vjeri štiti povjerenje u istinitosti i potpunost zemljišnih knjiga s obzirom da je u vrijeme sklapanja ugovora prodavatelj ĆR, s kojim su isključivo komunicirali oko dovršetka i kupnje predmetnog stana, bio upisan u zemljišne knjige kao suvlasnik nekretnine.

20.5 Stoga je prema stajalištu ovoga suda, pravilno odbijen protutužbeni zahtjev kao neosnovan a odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu nije dovedena u pitanje žalbenim navodima tuženika.

21. Odluka o troškovima postupka u pogledu osnovanosti zahtjeva za pojedine radnje i u pogledu visine troškova temelji se na pravilnoj primjeni članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa), sukladno postavljenom zahtjevu za naknadu troškova u troškovnicima tužiteljice s lista 416-419 spisa. I prema stajalištu ovoga suda uspjeh tužiteljice zajedno u oba spojena parnična predmeta je djelomičan te ga je pravilno sud prvog stupnja ocijenio u omjeru od 60 % uvažavajući da je tužiteljica djelomično uspjela sa tužbenim zahtjevom te u cijelosti u pogledu protutužbenog zahtjeva. Stoga je u tom omjeru pravilno tužiteljici dosuđen trošak postupka primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude i koji je propisivao da kad stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Na taj način, umanjenim uspjehom tužiteljice koji se reflektira na visinu troškova, cijenjen je uspjeh tuženika. Stoga, protivno žalbi tuženika nije bilo potrebno odlučivati o zahtjevu tuženika za naknadu troškova dopunskom odlukom.

21.1. Međutim, osnovano tuženici žalbom ukazuju da u konkretnom slučaju ne postoji osnova po kojoj bi tuženici solidarno bili dužni tužiteljici platiti troškove postupka, jer ne postoji njihova solidarnost u glavnoj stvari, radi čega ni za troškove ne odgovaraju solidarno prema članku 164. stavak 1. i 3. ZPP-a. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti te odbiti zahtjev tužiteljice za solidarnom isplatom troškova postupka.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a i članak 373. točka 3. ZPP-a.

23. Tuženici su sa žalbom uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu i to u pogledu sporednog zahtjeva za naknadu troškova postupka, stoga im nije dosuđen trošak žalbenog postupka. Tužiteljici ne pripada trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a, pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

24. Kao nepobijana ostaje neizmijenjena prvostupanjska presuda u točki II. izreke u dijelu kojim je dio tužbe odbačen a dio tužbenog zahtjeva odbijen te u točki IV. izreke kojom je tužbeni zahtjev odbijen.

U Rijeci 3. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić