REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-318/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Bošković, odvjetnik iz Požege protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 17. lipnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Nikole Raguž, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika OO, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2006. pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103113977, potvrđenog kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06, a sklopljenog između tužiteljice EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. u dijelu valutne klauzule: „valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2006. pod brojem 2402006 1031262160/51400607-5103113977, potvrđenog kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06, a sklopljenog između tužiteljice EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci. III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci isplatiti tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove na temelju primjene ništetne odredbe članka 8. Ugovora o kreditu (o promjenljivoj kamatnoj stopi) označenog u točki I izrijeke ove presude iznos od 1.809,92 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos 34,19 eur od 1.2.2008. pa do isplate, na iznos 34,10 eur od 10.3.2008., isplate na iznos 34,00 eur od 10.4.2008. pa do isplate, na iznos od 33,89 eur od 9.5.2008. pa do isplate, na iznos od 33,79 eur od 1.6.2008. pa do isplate, na iznos od 33,69 eur od 10.7.2008. pa do isplate, na iznos od 33,60 eur od 11.8.2008. pa do isplate, na iznos od 33,49 eur od 10.9.2008 pa do isplate, na iznos od 33,39 eur od 1.10.2008 pa do isplate, na iznos 33,28 eur od 1.11.2008 pa do isplate, na iznos 33,18 eur od 1.12.2008 pa do isplate, na iznos 33,06 eur od 1.1.2009 pa do isplate, na iznos 32,96 eur od 1.2.2009 pa do isplate, na iznos 32,85 eur od 1.3.2009 pa do isplate, na iznos 32,74 eur od 1.4.2009 pa do isplate, na iznos 55,04 eur od 1.5.2009 pa do isplate, na iznos 54,86 eur od 1.6.2009 pa do isplate, na iznos 54,67 eur od 1.7.2009 pa do isplate, na iznos 54,49 eur od 1.8.2009 pa do isplate, na iznos 54,3 eur od 1.9.2009 pa do isplate, na iznos 54,10 eur od 1.10.2009 pa do isplate, na iznos 53,91 eur od 1.11.2009 pa do isplate, na iznos 53,71 eur od 1.12.2009 pa do isplate, na iznos 53,51 eur od 1.1.2010 pa do isplate, na iznos 53,31 eur od 1.2.2010 pa do isplate, na iznos 53,11 eur od 1.3.2010 pa do isplate, na iznos 52,91 eur od 1.4.2010 pa do isplate, na iznos 52,70 eur od 1.5.2010 pa do isplate, na iznos 52,50 eur od 1.6.2010 pa do isplate, na iznos 52,29 eur od 1.7.2010 pa do isplate, na iznos 52,08 eur od 1.8.2010 pa do isplate, na iznos 51,86 eur od 1.9.2010 pa do isplate, na iznos 51,64 eur od 1.10.2010 pa do isplate, na iznos 36,78 eur od 1.11.2010 pa do isplate, na iznos 36,62 eur od 1.12.2010 pa do isplate, na iznos 36,45 eur od 1.1.2011 pa do isplate, na iznos 36,29 eur od 1.2.2011 pa do isplate, na iznos 36,13 eur od 1.3.2011 pa do isplate, na iznos 35,95 eur od 1.4.2011 pa do isplate, na iznos 35,79 eur od 1.5.2011 pa do isplate, na iznos 18,73 eur od 1.6.2011 pa do isplate, na iznos 18,64 eur od 1.7.2011 pa do isplate, na iznos 18,54 eur od 1.8.2011 pa do isplate, na iznos 18,45 eur od 1.9.2011 pa do isplate i na iznos 18,35 eur od 1.10.2011 pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci isplatiti tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove na temelju primjene ništetne odredbe članka 7. (u dijelu valutne klauzule) Ugovora o kreditu označenog u točki I izrijeke ove presude iznos od 8.938,56 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos 147,89 eur od 1.6.2012 pa do isplate, na iznos 232,29 eur od 1.7.2012 pa do isplate, na iznos 232,65 eur od 1.8.2012 pa do isplate, na iznos 228,03 eur od 1.9.2012 pa do isplate, na iznos 218,90 eur od 1.10.2012 pa do isplate, na iznos 229,41 eur od 1.11.2012 pa do isplate, na iznos 232,42 eur od 1.12.2012 pa do isplate, na iznos 232,65 eur od 1.1.2013 pa do isplate, na iznos 217,43 eur od 1.2.2013 pa do isplate, na iznos 227,22 eur od 1.3.2013 pa do isplate, na iznos 229,87 eur od 1.4.2013 pa do isplate, na iznos 224,00 eur od 1.5.2013 pa do isplate, na iznos 207,50 eur od 1.6.2013 pa do isplate, na iznos 200,99 eur od 1.7.2013 pa do isplate, na iznos 207,77 eur od 1.8.2013 pa do isplate, na iznos 214,70 eur od 1.9.2013 pa do isplate, na iznos 227,45 eur od 1.10.2013 pa do isplate, na iznos 221,30 eur od 1.11.2013 pa do isplate, na iznos 224,63 eur od 1.12.2013 pa do isplate, na iznos 226,92 eur od 1.1.2014 pa do isplate, na iznos 218,02 eur od 1.2.2014 pa do isplate, na iznos 221,68 eur od 1.3.2014 pa do isplate, na iznos 219,09 eur od 1.4.2014 pa do isplate, na iznos 214,44 eur od 1.5.2014 pa do isplate, na iznos 212,12 eur od 1.6.2014 pa do isplate, na iznos 214,11 eur od 1.7.2014 pa do isplate, na iznos 219,69 eur od 1.8.2014 pa do isplate, na iznos 226,81 eur od 1.9.2014 pa do isplate, na iznos 228,00 eur od 1.10.2014 pa do isplate, na iznos 230,40 eur od 1.11.2014 pa do isplate, na iznos 234,63 eur od 1.12.2014 pa do isplate, na iznos 232,21 eur od 1.1.2015 pa do isplate, na iznos 235,41 eur od 1.2.2015 pa do isplate, na iznos 235,41 eur od 1.3.2015 pa do isplate, na iznos 235,41 eur od 1.4.2015 pa do isplate, na iznos 235,41 eur od 1.5.2015 pa do isplate, na iznos 235,41 eur od 1.6.2015 pa do isplate, na iznos 235,41 eur od 1.7.2015 pa do isplate, na iznos 235,41 eur od 1.8.2015 pa do isplate i na iznos 235,41 eur od 1.9.2015 pa do isplate.

V Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 562,37 eur zajedno sa zateznim kamatama tekući na iznos od 0,95 eur od 02.10.2006. pa do isplate, 2,74 eur od 02.11.2006. pa do isplate, 4,08 eur od 02.12.2006. pa do isplate, 13,37 eur od 02.01.2007. pa do isplate, 16,37 eur od 02.02.2007. pa do isplate, 14,08 eur od 02.03.2007. pa do isplate, 12,89 eur od 02.04.2007. pa do isplate, 29,89 eur od 02.05.2007. pa do isplate, 31,00 eur od 02.06.2007. pa do isplate, 33,59 eur od 02.07.2007. pa do isplate, 35,02 eur od 02.08.2007. pa do isplate, 29,47 eur od 02.09.2007. pa do isplate, 36,77 eur od 02.10.2007. pa do isplate, 37,93 eur od 02.11.2007. pa do isplate, 32,14 eur od 02.12.2007. pa do isplate, 32,77 eur od 02.01.2008. pa do isplate, 21,06 eur od 02.02.2008. pa do isplate, 2,40 eur od 02.03.2008. pa do isplate, 12,45 eur od 02.04.2008. pa do isplate, 27,02 eur od 02.05.2008. pa do isplate, 25,54 eur od 02.06.2008. pa do isplate, 29,84 eur od 02.07.2008. pa do isplate, 31,71 eur od 02.08.2008. pa do isplate, 28,47 eur od 02.09.2008. pa do isplate, 20,82 eur od 02.10.2008. pa do isplate i to do dana 31. srpnja 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 da tužiteljici EO, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužiteljica se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica EO podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnova. U tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili su 23. kolovoza 2006. ugovor o kreditu broj 2402006 1031262160/51400607-5103113977 (dalje u tekstu: Ugovor) koji je potvrđen kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06. Tuženik, kao kreditor, odobrio je i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisnici kredita, iznos kunske protuvrijednosti iznosa 141.600,00 CHF, koje se tužiteljica obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ranije navedenim ugovorom. Ugovoreni rok otplate kredita bio je 156 mjeseca, a kredit je ugovor uz osiguranje valutnom klauzulom vezivanjem za švicarski franak. Ništetna odredba ugovora o promjenjivog kamatnoj stopi Člankom 7. ugovora ugovorena je obveza tužiteljice na povrat glavnice te redovne mjesečne kamate, a koja kamata je, u skladu s člankom 8. ugovora promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosila 4,750% godišnje te koja se za vrijeme trajanja ugovora mogla mijenjati u skladu s važećim odlukama tuženika. Tužiteljica i tuženik ugovor su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se na temelju zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima ugovorne strane nisu pregovarale stoga tužiteljica nije imala niti je mogla imati ikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi. Svi ugovori sastavljeni su na istim obrascima za sve korisnike kredita te nitko od klijenata tuženika nije imao faktičnu mogućnost ugovoriti bilo što drugo osim gotovog ponuđenog bankarskog „proizvoda“. Tako je u članku 8. ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Zakon o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom članka 82. ZZP-a utvrđeno koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretni slučaj to su: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Takva nepoštena odredba je ništetna. Zakon o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), u članku 270., propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u članku 272. da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Dakle, ništetna je odredba na temelju koje je jednoj ugovornoj strani ostavljeno određivanje činidbe budući da zakonska odredba naknadno određivanje omogućava samo pod pretpostavkom da to čini treća osoba, slijedom čega se zaključuje da u izostanku kriterija odredivosti, činidba mora biti ugovorom određena. Iz odredbe članka 8. ugovora razvidno je da visina kamatne stope nije određena niti je odrediva, budući da je ugovorena kao promjenjiva na temelju (svakodobne) odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana. Sud časti HGK-a, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, odlučivao je o pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te je zauzeo stajalište u odluci P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. da je takvo postupanje nedopušteno, odnosno da je jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadajuću zaradu. U obrazloženju citrane odluke navodi se da „bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kojoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog Suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metoda izračuna.“ Dakle, konstatirano je da se opisanom praksom povređuje pravo potrošača na informiranost, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope. Napominje se da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučujući o žalbama tuženika protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, Visoki trgovački sud pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017 i Pž-7129/13 potvrdio izreku prvostupanjskog suda koja glasi: „Utvrđuje se da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), dalje u tekstu: ZZP 03, (…) petotuženik od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tuženici, u razdoblju od 10. rujna 2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa jednostrano je povećana u više navrata, a tužiteljica tužbom potražuje razliku između plaćene kamate i onog iznosa kojega bi platila za svaki pojedini mjesec da je umjesto nezakonito promijenjenih kamatnih stopa na obračun kamate korištena početna kamatna stopa od 4,750%. III. Nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule Prvenstveno se navode zakonske odredbe koje reguliraju pravni odnos tužiteljice i tuženika te se nadalje obrazlaže stav tužiteljice. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbom članka 22. ZOO-a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma, izraženo u članku 21.a, koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao primjenjuje se i ZZP (2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe članka 81. do članka 87. ZZP a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 7. Ugovora, u dijelu o valutnoj klauzuli, nepoštena je ugovorna odredba, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je već ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promjeni vrijednost novca – kune – naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca – kune – kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj HRK u odnosu na EUR, tako da HRK u odnosu na EUR u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na EUR). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo na tečaj HRK u odnosu na CHF, iako je HRK u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike pravnog posla, banka je sporni „kreditni proizvod“ s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje 'kreditne proizvode' prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, a koja dužnost proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u ZZP-u, bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku, da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika da prije sklapanja ugovora pruži tužiteljici odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njihovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava - načelom savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelom jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelom zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužiteljica u trenutku sklapanja U, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u CHF, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći HRK, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutne klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužiteljica je bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužiteljica i tuženik, 18. siječnja 2016., sklopili su Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103113977, koji je potvrđen kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 19. siječnja 2016. pod brojem OV-515/16 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015) kojim je tužiteljici otpisan dio glavnice, međutim provedenom konverzijom nisu u potpunosti otklonjene štetne posljedice primjene gore opisanih nepoštenih i konzekventno ništetnih odredbi prvotnog ugovora o kreditu, tako da je tužiteljici otpisan iznos glavnice koji ne odgovara iznosu glavnice koji je trebao biti otpisan ako se promatra početni tečaj CHF. Vezano uz provedenu konverziju citira se zauzeti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da sama činjenica da je provedena konverzija, odnosno da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu, „ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne“, bez obzira na to što su se one izmijenile u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Sud objašnjava da ništetnost nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima. „Tužitelj stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“ uvid u ugovor o kreditu od 23. kolovoza 2006. pod brojem 2402006 1031262160/51400607-5103113977, potvrđen kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06, uvid u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103113977, koji je potvrđen kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 19. siječnja 2016. pod brojem OV-515/16, uvid u početnu otplatnu tablicu, uvid u skupne podatke o promjenama kamatnih stopa

– efektivna i realna kamatna stopa – predlaže se pribaviti od tuženika, uvid u promet po kreditu – predlaže se pribaviti od tuženika, saslušanje tužiteljice, provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi S obzirom na to da tužiteljica ne raspolaže skupnim podacima o promjenama kamatnih stopa – efektivna i realna kamatna stopa i promet po kreditu, a da takve isprave tuženik kao kreditna institucija mora posjedovati, predlaže se, u skladu s odredbom članka 233. Zakona o parničnom postupku, pozvati tuženika u određenom roku dostaviti navedenu dokumentaciju. Nadalje, a s obzirom na to da tužiteljica ne raspolaže stručnim znanjem financijske struke da bi iz dostupne dokumentacije mogla specificirati tužbeni zahtjev, ista ga u ovoj fazi postupka postavlja na ukupni iznos 10.000,00 eur (75.345,00 HRK), uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem postoji preplata temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dok će tako postavljeni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja. Uzimajući u obzir stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa 7. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 13. i 20. prosinca 2022., tužiteljica ističe da je u zahtjevu za isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi sadržan i zahtjev za isplatu kamate na iznos priznat u konverziji te će tužiteljica tužbeni zahtjev urediti sukladno provedenom vještačenju i pravnom stavu koji bude zauzet u trenutku zaključivanja glavne rasprave Na navedeni način tuženik je bez osnove stekao iznose naznačene u točkama III. petita tužbe na ime preplaćenih kamata s osnove ništetne promjenjive kamatne stope te preplaćene glavnice i kamata s osnove ništetne valutne klauzule te se predlaže sudu donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2006. pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103113977, solemniziranog po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06, a sklopljenog između tužiteljice EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci.

2. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. u dijelu valutne klauzule: „valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2006. pod brojem 2402006 1031262160/51400607-5103113977, potvrđenog kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06, a sklopljenog između tužiteljice EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci. 3. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci isplatiti tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 10.000,00 EUR (75.345,00 HRK) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 %, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, i to tekućim od dana koji slijedi danu kada je tuženik stekao iznos glavnice bez osnove što će tužitelj specificirati po provedenom financijskom vještačenju. 4. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci naknaditi tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo da ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607 5103113977od 23. kolovoza 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. *fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 13. lipnja 2023. godine. Tužitelj predmetnom tužbom u odnosu na Ugovor o kreditu zahtijeva: - utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu (točka II. tužbenog zahtjeva); - utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke (točka I. tužbenog zahtjeva); - isplatu navodno preplaćenog iznosa od 10.000,00 eura / 75.345,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika (točka III. tužbenog zahtjeva); Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. S obzirom na to da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se kao prethodno pitanje utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od 10.000,00 eura / 75.345,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika, tuženik ukazuje naslovnom sudu na sljedeće. Tužitelj propušta odrediti koliki novčani iznos zahtijeva na temelju navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koliki na temelju navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dok s druge strane osnovanost svog novčanog tužbenog zahtjeva temelji upravo na navodnoj ništetnosti dviju predmetnih odredbi ugovora, dakle, dvije pravne osnove. 2 S tim u vezi tuženik ukazuje na odredbu članka 186. ZPP-a prema kojoj je pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Dakle, po stajalištu tuženika naslovni sud ne može postupati po trenutno postavljenom tužbenom zahtjevu za novčanom isplatom, jer tužitelj isti temelji na dvije pravne osnove (navodna ništetnost dviju ugovornih odredbi), a da pritom nije naznačio koliko koji iznos potražuje po po svakoj od navedenih osnova. Slijedom svega navedenog, kako bi sud meritorno mogao odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a potom i o visini istoga, pretpostavka je da je isti postavljen pravilno i precizno na način da se točno odrediti koliki iznos se zahtijeva na temelju svake od predmetnih pravnih osnova. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači koje iznose zahtijeva na temelju navodne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koje po osnovi navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci s obzirom na nedostatak osnovne procesne pretpostavke bez koje se o meritumu predmeta spora ne može postupati niti odlučiti. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. O konverziji kredita sukladno odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015 Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 18. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. a) Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020- 6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž 604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Dokaz: - rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine - presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 8. svibnja 2020. godine 4 Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. • Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak) VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom 5 zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: i. ii. iii. iv. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH- a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. 6 Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). • Rješenje VSRH posl.br. Rev 1014/18 Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. b) Odluka Suda EU u predmetu C-567/20 U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Dokaz: - cit. odluka Suda EU u predmetu C-81/19 - cit. odluka Suda EU u predmetu C-243/20 Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite 9 iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. iii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. c) tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi. O nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF Tužitelj pod točkom III. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 10.000,00 eura / 75.345,00 kuna s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika i kamata, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. a) Prigovor zastare Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dokaz: - pregled prometa po partiji kredita U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. b) O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. c) O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je 12 potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Dokaz: - reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste Banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Dokaz: - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom Iz brošure Stambeni krediti Erste Banke koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Dokaz: - cit. brošura Stambeni krediti Erste Banke Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dokaz: - cit. brošura 14 Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. VO (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. VO je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Predloženim saslušanjem tužitelja, dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja. d) O nepostojanju «ekstra profita» Banke Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome 15 poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. e) Zaključno Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. O ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te s iste osnove potražuje iznos od 10.000,00 eura / 75.345,00 kuna s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate. a) Prigovor zastare Sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 13. lipnja 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen sljedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” A koje je pravno shvaćanje već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž- 1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Dokaz: - rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove preplaćenih kamata, tuženik se očituje kako slijedi. 17 b) Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. 18 c) Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Dokaz: - cit. Metodologija

- obavijest o usklađenju kamatne stope Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž- 139/18 od 29.03.2018. godine). Dokaz: - cit. priopćenja - cit. presuda VPSRH Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. 19 d) Kamatna stopa od 3,23% ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Tako je odredbom članka 11.a stavak 5. bilo propisano sljedeće: “…promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja kamatna stopa je nepromjenjiva, a ovo ograničenje konačno se prestaje primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka…” Zakonsko fiksiranje kamatne stope jedna je od mjera zakonodavca koja je uvedena kroz ZIDZPK NN 143/13 i koja se odnosi na ugovore o kreditu u valuti CHF. Cilj te mjere je bio uvesti mehanizam zaštite dužnika (ovdje tužitelja – korisnika kredita) od porasta tečaja koji premašuje 20% na način da se u takvim valutama ograničava i fiksira iznos kamatne stope sve dok aprecijacija takve valute traje, kao što je to bio slučaj sa švicarskim frankom. Temelj za određivanje tako snižene kamatne stope bio je izračun HNB-a, prema kojem prosječna ponderirana kamatna stopa u 13-godišnjem razdoblju na stambene kredite vezane uz švicarski franak iznosi 4,62%. Na tu kamatu, Zakon o potrošačkom kreditiranju predviđa 30 postotno umanjenje slijedom čega je kamatna stopa umanjena na 3,23%. Dakle, svrha uvođenja fiksne kamatne stope od 3,23% temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju bila je ublažavanje aprecijacije tečaja švicarskog franka prema euru, a posljedično i prema kuni, odnosno radilo se o mjeri koja je smanjila kamatnu stopu kako bi se umanjio teret koji je postojao zbog povećanja tečaja. Kako to proizlazi i iz konačnog prijedloga Zakona o potrošačkom kreditiranju od 24. listopada 2013. godine Vlade Republike Hrvatske, mjerom fiksiranja kamatne stope „štiti se najugroženija skupina građana, koja je bila izložena ne samo rastu kamatne stope nego i rastu 20 tečaja te su i vjerovnici (banke) dužni preuzeti dio tereta koji su u proteklom razdoblju snosili isključivo potrošači.“ Dakle, tuženik je taj koji je snosio teret zakonskog fiksiranja kamatne stope i to za razliku između primjene početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope od 3,23%, odnosno, usporedbom početnog i realiziranog otplatnog plana došlo je do smanjenja anuiteta temeljem niže kamatne stope čime je postignuto određeno bitno smanjenje potrošačeve obveze, a sve u svrhu smanjenja utjecaja rasta tečaja švicarskog franka. Neosnovano bi, stoga, bilo svako potraživanje tužitelja koje ne bi bilo umanjeno za razliku koja je nastala u razdoblju primjene zakonski fiksirane kamatne stope od 3,23% jer ono kao takvo nesporno predstavlja jedan od oblika obeštećenja tužitelja kao potrošača. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl. 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita te stoga sud ne može zanemariti utjecaj restitucije po toj osnovi na ukupno možebitno potraživanje tužitelja. U slučaju da sud bude smatrao osnovanim tužbenim zahtjev tužitelja u kojem zahtijeva da se predmetni ugovor o kreditu od početka promatra kao kunski kredit s početno ugovorenom kamatnom stopom tada ne može doći do primjene čl. čl. 11.a st. 5. ZIDZPK/14 pa posljedično kamatne stope od 3,23%, jer u tom slučaju ne postoji nikakva aprecijacija tečaja. Sud bi stoga prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, tj. retroaktivnom intervencijom suda, ovaj kredit izuzeo od primjene navedene zakonske odredbe slijedom čega je tuženik u tom razdoblju očigledno neosnovano snosio trošak razlike između kamatne stope od 3,23% i ugovorene kamatne stope. e) Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije . Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,750 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina 21 jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ŠO, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. f) Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja 22 o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. O tijeku zakonskih zateznih kamata. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez 23 osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. O uračunavanju negativnih razlika tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. III. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 18. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 39.451,97, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 39.451,97 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 35.909,38 te s danom 18. siječnja 2016. godine (datum sklapanja Aneksa) kao iznos od EUR 464,18 (kn 3.497,36), što ukupno čini iznos od kn 39.406,74. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 39.406,74 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 39.406,74 / EUR 5.230,17 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - - kn 35.909,38 / EUR 4.765,99 od 01.10.2015. do isplate, kn 3.497,36 / EUR 464,18 od 19. siječnja 2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 13. veljače 2026. tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka i istaknuo je prigovor radi prebijanja. Nadalje naveo je U predmetu pod gornjim brojem, tuženik se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sandre Marinac od 29. siječnja 2026. godine očituje kako slijedi. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe kako ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka te ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti. Iako tuženik nema prigovora na predmetni nalaz vještaka, tuženik ističe da je isti u cijelosti nepotreban za odluku u ovom predmetu jer tužitelj uopće nema pravo na nikakvu isplatu, a što proizlazi i iz sljedećih odluka sudova. b) Praksa Suda EU i Vrhovnog suda RH s posebnim osvrtom na odluku Rev 637/2019 Kao što je to tuženik navodio i ranije u ovom postupku, tužitelj i tuženik su sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita proizvodi za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. godine kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada posljednje objavljene odluke VSRH (presuda otpremljena strankama 27.12.2024. godine) u predmetu Rev 637/2019 od dana 15. studenog 2022. godine. Naime, a što je poznato i o čemu se već tuženik očitovao tijekom ovog postupka, u predmetu Gos- 1/2019 VSRH je zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH te da je isti valjan i proizvodi pravne učinke. U oglednom postupku VSRH je u pogledu kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita, koji su izvršili konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15 naveo da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dokaz: - odluka u predmetu Gos-1/2019 S tim u vezi tuženik ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije. Iako je dakle VSRH već kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti tužbeni zahtjeva korisnika kredita prema bankama, u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15, Općinski građanski sud u Zagrebu je podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU, a o kojem zahtjevu je odlučeno odlukom C-567/2020. Navedenom odlukom Sud EU je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU u odluci C-567/20 utvrdio je da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno članku 1. stavak 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Nastavno na stav VSRH iz Gos- 1/2019 kao i meritorni stav Suda EU u predmetu C 567/2020 uslijedila je i odluka VSRH u predmetu pod posl.br. Rev 637/2019, kojom odlukom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju tužene banke te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu tužitelja- korisnika kredita, koji je prihvatio konverziju. Pravno pitanje koje je bilo predmet razmatranja na VSRH odnosilo se na to ima li tužitelj korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku čak nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja, jer sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute. VSRH prvenstveno polazi od toga da je Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu zaključen temeljem prisilnog propisa, koji je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH uz posebnu naznaku da je Ustavni sud RH utvrdio da je ZIDZPK/15 imao legitiman cilj, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom tom legitimnom cilju, jer su mjere bile prikladne i nužne. Nastavno na to razmišljanje, VSRH se pozvao i na ogledni postupak te 3 utvrđenja tog istog suda u tom postupku, podupirući stavove iz ove odluke pravnim stajalištima VSRH iz oglednog postupka. Ono što je ključno za razumijevanje konverzije, kao i pravnog uporišta da potrošači nemaju pravo na isplatu jesu upravo točke 17. i 18. obrazloženja predmetne odluke Rev 637/2019, budući da se ista temelji na utvrđenjima Suda EU iz predmet C-567/2020. Naime, u točki 17. i 18. VSRH navodi sljedeće: „17. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glava II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15, i 14/19 – dalje ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 18. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.“ Kao što se i ranije navodi u ovom tekstu, Sud EU je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti. Članak 1. st. 2. Direktive 93/13 propisuje: „Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.“ Navedeni članak Direktive implementiran je i u Zakon o zaštiti potrošača (i onaj iz 2003. i 2007. godine) na način da je navedeno da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. U tom smislu u ostalim točkama obrazloženja (posebno toč. 20. i 21.) VSRH poentira da je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Odlučnom u postupku konverzije VSRH uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Stoga, u točkama 23. i 24. obrazloženja VSRH zaključuje da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Dodatno, VSRH navodi da u takvom slučaju više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke, pa i nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, sve preplate su uračunate i nema stečenog bez osnove, pa da bi posljedično postojala obveza banke na povrat stečenog bez osnove. U konačnici VSRH daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje navodeći: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka Gos-1/2019 i Rev 637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: i. ii. iii. tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; 5 iv. v. c) na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. O učincima konverzije iz ZIDZPK-a NN 102/2015 Odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Opreza radi tuženik se u odnosu na tužbeni zahtjev dodatno očituje. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta potvrđeno je i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021. godine, a u kojoj se navodi: „18. Međutim, u pravu je tuženik kako je presuda u tom dijelu donesena uz pogrešnu 7 primjenu materijalnog prava. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa u situaciji kada je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, te kada shodno tomu tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi (isplata razlike između plaćene kamate po višoj stopi i početno ugovorene kamate te isplata tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), tada jednako tako i tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga se ne može ispravnim prihvatiti suprotno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio.“ Osim toga, i VSRH posljednjom odlukom posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 12.2023. godine utvrđuje da tuženik ima pravo na negativne tečajne razlike, ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), pa u tom smislu VSRH navodi: „Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“ Dokaz: - odluka VSRH posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. godine Tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja tako da isti sada glasi:

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 562,37 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od 0,95 eur od 02.10.2006. pa do isplate, 2,74 eur od 02.11.2006. pa do isplate, 4,08 eur od 02.12.2006. pa do isplate, 13,37 eur od 02.01.2007. pa do isplate, 16,37 eur od 02.02.2007. pa do isplate, 14,08 eur od 02.03.2007. pa do isplate, 12,89 eur od 02.04.2007. pa do isplate, 29,89 eur od 02.05.2007. pa do isplate, 31,00 eur od 02.06.2007. pa do isplate, 33,59 eur od 02.07.2007. pa do isplate, 35,02 eur od 02.08.2007. pa do isplate, 29,47 eur od 02.09.2007. pa do isplate, 36,77 eur od 02.10.2007. pa do isplate, 37,93 eur od 02.11.2007. pa do isplate, 32,14 eur od 02.12.2007. pa do isplate, 32,77 eur od 02.01.2008. pa do isplate, 21,06 eur od 02.02.2008. pa do isplate, 2,40 eur od 02.03.2008. pa do isplate, 12,45 eur od 02.04.2008. pa do isplate, 27,02 eur od 02.05.2008. pa do isplate, 25,54 eur od 02.06.2008. pa do isplate, 29,84 eur od 02.07.2008. pa do isplate, 31,71 eur od 02.08.2008. pa do isplate, 28,47 eur od 02.09.2008. pa do isplate, 20,82 eur od 02.10.2008. pa do isplate, i to do dana 31. srpnja 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. U podnesku od 2. ožujka 2026. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je kako je navela uredila tužbeni zahtjev. U podnesku navodi da se prije samog očitovanja na nalaz i mišljenje predmetnog vještačenja, tužiteljica očituje u odnosu na postojeće stanje ovog parničnog postupka s naglaskom na očitovanje u odnosu na temeljne teze tuženika kojima dovodi u pitanje osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice. U odnosu na tezu da bi tužiteljica slobodnim očitovanjem volje pristala urediti odnos s tuženikom prihvaćajući konverziju kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15): Kada tuženik rabi formulaciju „slobodno očitovanje volje“, i to u kontekstu, odnosno prema tužiteljici koja se naspram tuženika nalazi u pravnom položaju potrošača, tada bi tuženik, kao i svatko drugi, morao uzeti u obzir da valjanost takve uporabe u ovdje predmetnom obveznom odnosu može postojati, uz ostale pretpostavke, tek i samo ukoliko ta i takva „sloboda“ ujedno podrazumijeva i potpunu informiranost tužiteljica kao potrošača o svojoj pravnoj situaciji, sve kako bi njezino očitovanje volje bilo valjano i pravno učinkovito. Na to je izravno uputio i Sud EU u predmetima C-118/17 i C-260/18, odnosno da je tužiteljica u trenutku donošenja svoje odluke na koju upire tuženik, odluke o prihvaćanju ili ne prihvaćanju konverzije kredita, bila potpuno svjesna postojanja činjenice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je tužiteljici kao potrošaču tuženik ujedno na jasan i transparentan način, primjenjujući metodologiju konverzije prema ZIDZPK/15, prikazao i dokazao da su konverzijom obuhvaćene sve financijske posljedice koje su za tužiteljicu nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi, odnosno da je tuženik tužiteljicu kao potrošača, prikazao i dokazao da je metodologija izračuna konverzije uključila puni povrat svih preplaćenih kamata i valutnih razlika, to jest tužiteljičinu materijalnu situaciju restituirala u stanje u kakvom bi bila da do primjene takvih ugovornih odredbi nije niti bilo. Međutim, kao što je to tuženik svakako svjestan, ništa od navedenih pretpostavki da bi se uopće moglo i raspravljati o tužiteljičinoj slobodnoj volji prilikom odlučivanja o konverziji kredita, nije postojalo u trenutku predmetne tužiteljičine odluke. Upravo suprotno, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u presudi Revt- 249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda RH presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev 2221/2018. Nadalje, ako se pogledaju razlozi Vlade RH za donošenje ZID ZPK/15 koji prezentirani u okviru obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK/15, u dijelu pod nazivom “Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se uređuju zakonom te posljedice koje će se donošenjem Zakona postići”, tada će se uočiti da razlozi odnosno ciljevi donošenja ZID ZPK/15, iako svakako legitimni, te usmjereni na pokušaj poboljšanja položaja potrošača u postojećim kreditnim odnosima, nikako ne uključuju i cilj - nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem. Mađarski Kúriának a pénzügyi intézmények fogyasztói kölcsönszerződéseire vonatkozó jogegységi határozatával kapcsolatos egyes kérdések rendezéséről szóló 2014. évi XXXVIII. Törvény - Zakon br. XXXVIII iz 2014. o uređenju posebnih pitanja povezanih s odlukom Kúrije (Vrhovni sud) o ujednačavanju prava o ugovorima o zajmu sklopljenima između financijskih institucija i potrošača; u daljnjem tekstu: Zakon DH ) u svojim uvodnim odredbama kojima regulira ciljeve njegova donošenja između ostalog propisuje članak 3. st. 1. i 2. Zakona DH; „1. Ništetne su odredbe ugovora o potrošačkom zajmu, osim odredbi koje su pojedinačno dogovorene, kojima kreditna institucija predviđa da se pri isplati novčanog iznosa radi kupnje predmeta zajma ili financijskog leasinga primjenjuje kupovni valutni tečaj, a da se prilikom otplate duga primjenjuje prodajni tečaj ili tečaj različit od onog koji je vrijedio na dan isplate sredstava. 2. Umjesto ništetne odredbe navedene u stavku 1., ne dovodeći u pitanje odredbe iz stavka 3., na isplatu i otplatu zajma (uključujući otplatu obroka i svih troškova, naknada i provizija izraženih u stranim valutama) primjenjuje se službeni tečaj koji je za dotičnu stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.” Kako je posve jasno razvidno, spomenuti Zakon DH (Mađarska) za razliku od ZID ZPK/15 (Hrvatska) upravo je takav obvezujući propis koji ima jasno propisan cilj - nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, a to na prethodnom jasnom utvrđeuju o ništetnosti određenih odredbi potrošačkih kredita/zajmova. Da je stoga ZID ZPK/15 donesen s takvim ciljem, a nesporno nije, te da je u svom sadržaju uključio citirane odredbe Zakon DH, odnosno odredbe takvog pravnog dosega i značenja, a nesporno nije, tada bi se i mogla prihvatiti teza tuženika da je tužiteljica kao potrošač prihvaćanjem ZID ZPK/15, prihvatila i pravnu i ekonomsku situaciju konvalidacije takvih negativnih učinaka ništetnih ugovornih odredbi. Štoviše, sve to i uz daljnji uvjet

- da je takav pravni i ekonomski učinak također izričito sadržan/propisan u ZID ZPK/15, što također nesporno nije. Ovaj potonji uvjet tužiteljica ističe kao odgovor na tezu tuženika o nekakvom prešutnom odreknuću potrošača od svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi. Jednostavno rečeno, ništa što bi uključivao pojam „prešutno“ nije i ne može biti pravni (i ekonomski) standard koji bi u bilo kojem sadržaju i smislu mogao imati učinak naspram potrošača, pogotovo kada je riječ o pravnom učinku bilo kakvog odricanja od prava ili ovlaštenja koje potrošaču pripada po određenoj pravnoj osnovi, te pogotovo kada se radi o pravnom odnosu u kojemu potrošač stoji naspram „jače“ ugovorne strane. Samo ona manifestacija volje potrošača u spomenutom pravnom odnosu koja je rezultat izričitog, slobodnog i informiranog pristanka i prihvata određene pravne posljedice, može imati značenje koje tuženik pripisuje tužiteljici u ovome postupku. Naposljetku, upravo je izostanak takvog izravnog i izričitog suglasja volje ugovornih strana; banke i potrošača, zapravo i rezultirao posljedicom ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu kakvog je bio zaključen između tužiteljice i tuženika. Prema prethodno navedenome, niti u subjektivnom smislu (jer tužiteljica u trenutku sklapanja dodatka ugovora o kreditu 2015. godine nije imala niti mogla imati saznanja o ništetnosti valutne klauzule u CHF, niti su joj bile poznate sve pravne posljedice vezane uz primjenu ništetnih ugovornih odredaba u izvornom ugovoru, niti se zaključenjem dopune ugovora o kreditu (izričito) odrekla prava na naknadu štete nastale joj uslijed djelomične ništetnosti), niti u objektivnom smislu (jer Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) nije niti imao, niti mogao imati svrhu i cilju da temeljem utvrđenja predmetne djelomične ništetnosti ugovornih odredbi iste zamjeni valjanima), na strani tužiteljice nije došlo do potpune restitucije njezina položaja (kao potrošača) naspram tuženika, u smislu dolaska u položaj u kojem bi tužiteljica bila da označene djelomične ništetnosti u ovom ugovornom odnosu nije bilo. U odnosu na tezu tuženika o pravnom učinku i značenju Odluke Suda EU u predmetu C-567/20; Bez potrebe ponavljanja iznesenih razloga tuženika koji u bitnome nalazi da bi Sud EU u predmetnoj Odluci ustanovio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Dodatka kojim je provedena konverzija, niti da imaju pravo povrata navodnih koristi, tužiteljica će prije svega uputiti da isti Sud jasno konstatira da će „pravna kvalifikacija naposljetku biti na sudu koji je uputio zahtjev“. Nadalje, ako se sadržaj iste odluke (odgovor pa prvo pitanje) razmotri u svom stvarnom, točnom i potpunom sadržaju, mora se uočiti da Sud EU uopće ne govori o postojanju ili ne postojanju prava potrošača na osporavanje odredbi u vezi konverzije kao i o postojanju ili nepostojanju njihova prava na restituciju. Upravo suprotno, prema istoj Odluci, potrošač može osporavati konverziju ako njome nije osigurana puna restitucija. Prema tome, ista Odluka nije i ne može predstavljati pravnu niti procesnu zapreku da se pitanje učinaka konverzije na obveze iz prijašnjeg ugovornog odnosa, odnosno i prije svega, pitanje prava potrošača na potpunu restituciju od svih negativnih (štetnih) učinaka ništetnih ugovornih odredbi, ne raspravi po tužbenim zahtjevima potrošača u zasebnim pojedinačnim pravnim postupcima. Štoviše, ako se na isti takav način, a prije svega pošteno prema potrošaču u ovom ugovornom odnosu, ova Odluka Suda EU razmotri i po pitanju: Je li doista ZID ZPK/15 takav propis koji može dovesti do izuzeća od primjene članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 u smislu da su njegove odredbe (kao prisilnog nacionalnog propisa koji je prošao ocjenu ustavnosti) uključene u ugovorne odredbe Dodatka na temelju kojeg je provedena konverzija (?), tada tužiteljica poziva uzeti u obzir da je Sud EU i u predmetnoj Odluci u predmetu C 567/20, kao i nizu svojih drugih odluka, zaključio, i to upravo tumačeći navedeni članak 1. stavak 2. u smislu područje primjene Direktive 93/13 da; (citat iz toč. 56. Odluke Suda EU u predmetu C-567/20); „Usto, Sud je već protumačio navedeni članak 1. stavak 2. u smislu da područje primjene Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem, te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C 932/19, EU:C:2021:673, t. 29. i navedena sudska praksa). Dakle, ako znamo, a prethodno je obrazloženo da je doista tako, da ZID ZPK/15, iako jest prisilni nacionalni propis koji je prošao ocjenu ustavnosti, nesporno nije imao (niti je uopće i mogao imati) za cilj nadomještanje ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, (za razliku od primjerice spomenutog mađarskog Zakona DH), jer takav cilj nije sadržan u njegovim odredbama, niti u razlozima njegova donošenja, niti to proizlazi iz svih okolnosti u kojima je donesen, tada je jedini mogući zaključak koji slijedi pravilnim tumačenjem Odluke Suda EU u predmetu C-567/20, da svakako ima mjesta ovdje primijeniti i članak 1. stavak 2. Direktive 93/13, kao i sve odredbe nacionalnog Zakona o zaštiti potrošača. Jednostranim, nepotpunim i arbitrarnim tumačenjem predmetne Odluke Suda EU, tuženik očigledno svjesno zanemaruje izostanak takvog cilja i dosega ZID ZPK/15 o kojem govori Sud EU kada govorio o iznimnoj mogućnosti ne primjene Direktive 93/13 na ugovorne odnose kod potrošačkog kreditiranja i sl. Naposljetku, tužiteljica poziva Naslovljeni sud ne zanemariti činjenicu da se Republika Hrvatska sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, posebno u kontekstu odredbi čl. 69. i 74. istog Sporazuma obvezala, i to upravo u odnosu na pravne odnose i sporove koji se odnose za zaštitu prava potrošača i koji su nastali prije ulaska RH u Europsku Uniju, tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske Unije i njezinih sveopćih pravnih stečevina (acquis). . U odnosu na daljnje glavne teze tuženika (novacija ugovora, uspostava ravnoteže, postignuće učinka restitucije); Teza tuženika kako je konverzijom došlo do novacije, odnosno nastanka novog pravnog osnova ne može se prihvatiti ako znamo da takva pravna situacija (obnova) nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom, ali samo uz daljnji kogentni uvjet; ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu. Prihvaćenjem konverzije, tužiteljica, kao i svi drugi potrošači koji su konverziju ugovorno prihvatili, bez sumnje nisu zamijenili postojeću obvezu novom na način da ta nova obveza ima različitu glavnu činidbu lii različitu pravnu osnovu. I nakon konverzije, tužiteljica je s tuženikom i nadalje u istom ugovornom odnosu – ugovoru o kreditu, te je glavna činidba u tom ugovornom odnosu i nadalje novčana (samo u kunskoj protuvrijednosti prema drugoj valuti). Prema tome, ne postoji pravno opravdanje govoriti da bi nakon potpisivanja dodataka (aneksa) temeljem prihvata konverzije nastala nekakva nova pravna osnova koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi od strane banke. Takvo tumačenje posebno je problematično ako znamo da je pobuda istom ništa drugo nego pokušaj pravno opravdati odnosno konvalidirati ništetnost kao pravomoćno ustanovljenu pravnu posljedicu predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu tvrdnjom da se eto, nakon konverzije radi o posve novom pravnom odnosu. Pri tomu se, pored zanemarivanja prethodno spomenutog zakonskog uvjeta za nastanak obnove (nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu), zaboravlja i daljnja negativna zakonska pretpostavka za mogućnost obnove - obnova je bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena. Naposljetku i s prethodno iznesenim u izravnoj vezi, pravo tužiteljice na obeštećenje je njezino zakonsko pravo i samo u situaciji da se tužiteljica kao potrošač izrijekom odrekla svog prava na obeštećenje, tada ono ne bi bilo utuživo. Aneksi/dodaci uz ugovore o kreditu ne sadrže odredbe o odricanju od naknade štete, a i da su kojim slučajem takve odredbe bile i uglavljene u predmetne dodatke, one bi bile suprotne odredbi članka 19.e ZID ZPK koja propisuje da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. U odnosu na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka; Iz pisanog sadržaja nalaza i mišljenja vještaka, uključujući i dopunu od 25. veljače 2026. godine, dade se zaključiti da je vještak u cijelosti postupio sukladno danom vještačkom zadatku iz Rješenjem suda posl. broja P-318/2023-9 od 23. prosinca 2025. godine. Prema nalazu financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđen je tako iznos ukupno više plaćenih anuiteta po tužiteljici zbog primjene ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u vezi primjene promjenjive redovne kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu, te isto tako i iznos koji je tužiteljica više platila zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, uzimajući pri tome i priznati iznos preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu. Prema navedenome, u kreditnom odnosu između tužiteljice i tuženika, tužiteljica je zbog primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje su označene u tužbi tužiteljice, odnosno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tuženiku platila iznos od 1.809,98 eura više zbog primjene ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu, te iznos od 8.938,56 eura više zbog primjene ništetne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, pri tomu uzimajući u obzir i preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati u postupku konverzije predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljica samo upućuje da je zbrajanjem iznosa koje je vještakinja naznačila u priloženoj tablici 1., stupac 17 („Nije priznato u konverziji“) došla do iznos od 8.938,56 eura, dok je zbog istih iznosa iz označene kolone prema obračunu vještakinje 8.938,61 eura (razlika je 0,05 eura). Provedenim je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem potvrđena temeljna tvrdnja tužbe tužiteljice da provedena konverzija predmetnog kredita nije otklonila sve posljedice djelomične ništetnosti na strani tužiteljice kao potrošača u predmetnom kreditnom ugovornom odnosu. Na navedeni način tuženik je bez osnove stekao iznose naznačene u točkama III. petita tužbe na ime preplaćenih kamata s osnove ništetne promjenjive kamatne stope te preplaćene glavnice i kamata s osnove ništetne valutne klauzule te se predlaže sudu donošenje presude 1. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2006. pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5103113977, potvrđenog kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06, a sklopljenog između tužiteljice EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci. 2. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. u dijelu valutne klauzule: „valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“ Ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2006. pod brojem 2402006 1031262160/51400607-5103113977, potvrđenog kao privatna isprava po javnom bilježniku Anti Brekalu 25. kolovoza 2006. pod brojem OU-570/06, a sklopljenog između tužiteljice EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci.

3. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci isplatiti tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove na temelju primjene ništetne odredbe članka 8. Ugovora o kreditu (o promjenljivoj kamatnoj stopi) označenog u toč. I. izrijeke ove Presude, iznos od 1.809,92 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim; na iznos 34,19 eur od 1.2.2008 na iznos 34,10 eur pa do od 10.3.2008 isplate na iznos 34,00 eur pa do od 10.4.2008 isplate na iznos 33,89 eur pa do od 9.5.2008 isplate na iznos 33,79 eur pa do od 1.6.2008 isplate na iznos 33,69 eur pa do od 10.7.2008 isplate na iznos 33,60 eur pa do od isplate 11.8.2008 pa do isplate na iznos 33,49 eur od 10.9.2008 pa do isplate na iznos 33,39 eur od 1.10.2008 pa do isplate na iznos 33,28 eur od 1.11.2008 pa do isplate na iznos 33,18 eur od 1.12.2008 pa do isplate na iznos 33,06 eur od 1.1.2009 pa do isplate na iznos 32,96 eur od 1.2.2009 pa do isplate na iznos 32,85 eur od 1.3.2009 pa do isplate na iznos 32,74 eur od 1.4.2009 pa do isplate na iznos 55,04 eur od 1.5.2009 pa do isplate na iznos 54,86 eur od 1.6.2009 pa do isplate na iznos 54,67 eur od 1.7.2009 pa do isplate na iznos 54,49 eur od 1.8.2009 pa do isplate na iznos 54,3 eur od 1.9.2009 pa do isplate na iznos 54,10 eur od 1.10.2009 pa do isplate na iznos 53,91 eur od 1.11.2009 pa do isplate na iznos 53,71 eur od 1.12.2009 pa do isplate na iznos 53,51 eur od 1.1.2010 pa do isplate na iznos 53,31 eur od 1.2.2010 pa do isplate na iznos 53,11 eur od 1.3.2010 pa do isplate na iznos 52,91 eur od 1.4.2010 pa do isplate na iznos 52,70 eur od 1.5.2010 pa do isplate na iznos 52,50 eur od 1.6.2010 pa do isplate na iznos 52,29 eur od 1.7.2010 pa do isplate na iznos 52,08 eur od 1.8.2010 pa do isplate na iznos 51,86 eur od 1.9.2010 pa do isplate na iznos 51,64 eur od 1.10.2010 pa do isplate na iznos 36,78 eur od 1.11.2010 pa do isplate na iznos 36,62 eur od 1.12.2010 pa do isplate na iznos 36,45 eur od 1.1.2011 pa do isplate na iznos 36,29 eur od 1.2.2011 pa do isplate na iznos 36,13 eur od 1.3.2011 pa do isplate na iznos 35,95 eur od 1.4.2011 pa do isplate na iznos 35,79 eur od 1.5.2011 pa do isplate na iznos 18,73 eur od 1.6.2011 pa do isplate na iznos 18,64 eur od 1.7.2011 pa do isplate na iznos 18,54 eur od 1.8.2011 pa do isplate na iznos 18,45 eur od 1.9.2011 pa do isplate na iznos 18,35 eur od 1.10.2011 pa do isplate. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci isplatiti tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove na temelju primjene ništetne odredbe članka 7. (u dijelu valutne klauzule) Ugovora o kreditu označenog u toč. I. izrijeke ove Presude, iznos od 8.938,56 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. . Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos 34,19 eur od 1.2.2008. pa do isplate, na iznos 34,10 eur od 10.3.2008., isplate na iznos 34,00 eur od 10.4.2008. pa do isplate, na iznos od 33,89 eur od 9.5.2008. pa do isplate, na iznos od 33,79 eur od 1.6.2008. pa do isplate, na iznos od 33,69 eur od 10.7.2008. pa do isplate, na iznos od 33,60 eur od 11.8.2008. pa do isplate, na iznos od 33,49 eur od 10.9.2008 pa do isplate, na iznos od 33,39 eur od 1.10.2008 pa do isplate, na iznos 33,28 eur od 1.11.2008 pa do isplate, na iznos 33,18 eur od 1.12.2008 pa do isplate, na iznos 33,06 eur od 1.1.2009 pa do isplate, na iznos 32,96 eur od 1.2.2009 pa do isplate, na iznos 32,85 eur od 1.3.2009 pa do isplate, na iznos 32,74 eur od 1.4.2009 pa do isplate, na iznos 55,04 eur od 1.5.2009 pa do isplate, na iznos 54,86 eur od 1.6.2009 pa do isplate, na iznos 54,67 eur od 1.7.2009 pa do isplate, na iznos 54,49 eur od 1.8.2009 pa do isplate, na iznos 54,3 eur od 1.9.2009 pa do isplate, na iznos 54,10 eur od 1.10.2009 pa do isplate, na iznos 53,91 eur od 1.11.2009 pa do isplate, na iznos 53,71 eur od 1.12.2009 pa do isplate, na iznos 53,51 eur od 1.1.2010 pa do isplate, na iznos 53,31 eur od 1.2.2010 pa do isplate, na iznos 53,11 eur od 1.3.2010 pa do isplate, na iznos 52,91 eur od 1.4.2010 pa do isplate, na iznos 52,70 eur od 1.5.2010 pa do isplate, na iznos 52,50 eur od 1.6.2010 pa do isplate, na iznos 52,29 eur od 1.7.2010 pa do isplate, na iznos 52,08 eur od 1.8.2010 pa do isplate, na iznos 51,86 eur od 1.9.2010 pa do isplate, na iznos 51,64 eur od 1.10.2010 pa do isplate, na iznos 36,78 eur od 1.11.2010 pa do isplate, na iznos 36,62 eur od 1.12.2010 pa do isplate, na iznos 36,45 eur od 1.1.2011 pa do isplate, na iznos 36,29 eur od 1.2.2011 pa do isplate, na iznos 36,13 eur od 1.3.2011 pa do isplate, na iznos 35,95 eur od 1.4.2011 pa do isplate, na iznos 35,79 eur od 1.5.2011 pa do isplate, na iznos 18,73 eur od 1.6.2011 pa do isplate, na iznos 18,64 eur od 1.7.2011 pa do isplate, na iznos 18,54 eur od 1.8.2011 pa do isplate, na iznos 18,45 eur od 1.9.2011 pa do isplate i na iznos 18,35 eur od 1.10.2011 pa do isplate. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan pri Trgovačkom sudu u Rijeci naknaditi tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), u roku od 15 dana.

6. U podnesku od 21. travnja 2026. tuženik se očitovao na podnesak tužiteljice kojim je uredila tužbeni zahtjev te je naveo da je tužbeni zahtjev preinačen kojoj preinaci se tuženik protivi, a tuženik za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.809,92 eur ističe prigovor zastare

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otplatnu tablicu, Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103113977 od 18. siječnja 2016., Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103113977 od 23. kolovoza 2006., izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], prihvat konverzije, obračun konverzije, pregled prometa po partiji kredita, reklamni materijal za stambene kredite, dopis i očitovanje HNB, obavijest o usklađivanju kamatnih stopa, pregled prometa po konvertiranoj partiji kredita, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac od 29. siječnja 2026., dopuna nalaza i mišljenja od 25. veljače 2026. te njena usmena dopuna, a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica EO.

8. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sud nalazi da prigovor tuženika mjesne nenadležnosti nije osnovan budući da tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda te je za postupanje u ovakvim sporovima gdje je stranka potrošač nadležan sud mjesta prebivališta potrošača.

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica EO kao korisnik kredita s tuženikom Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditorom dana 22.kolovoza 2006. sklopila ugovor o kreditu. Tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 141.600,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 3. ugovorne strane ugovorile su namjenu kredita, a kredit je stambeni. Ugovorne strane ugovorile su rok vraćanja kredita od 156 mjeseca, a člankom 7. ugovorile su način vraćanja kredita i to otplatom u 156 mjesečna obroka koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, a iznos mjesečnog obroka je 1.086,77 CHF uvećan za redovnu mjesečnu kamatu. Ugovorne strane ugovorile su da je kamatna stopa promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosi 4,750% godišnje. Stranke su ugovorile i valutnu klauzulu, povrat obveze iz ugovora o kreditu koji se obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja.

9. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 18. siječnja 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Dakle, tuženik je tužiteljici osporavao status potrošača.

10.1. Sud je uvidom u ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica korisnica kredita, a sudužnik i založni dužnik je MO te je ugovorena namjena kredita i to stambeni kredit te je očito da se radi o potrošačkom ugovoru i tužiteljica ima status potrošača.

11. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

12.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

12.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

13. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Tužiteljica je tužbom tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti članka 8. ugovora i kreditu i dijela članka 7. ugovora o kreditu te isplatu preplaćenih rata kredita u iznosu od 10.000,00 eur, a uređenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 2. ožujka 2026. zatražila je uz utvrđenje ništetnosti članka 8. i dijela članka 7. ugovora o kreditu isplatu ukupnog iznosa od 10.748,48 eur, a što se odnosi na isplatu preplaćenih anuiteta s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Dakle, tužiteljica je povećala tužbeni zahtjev što sukladno članku 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku predstavlja preinaku tužbe, a sud je preinaku tužbe dopustio ocjenjujući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosno između stranaka.

17. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

19. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, a kredit je bio stambeni. Člankom 7. ugovorne strane ugovorile su valutnu klauzulu dok su člankom 8. ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

20. Iz navoda tužbe, iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo.

21. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

22. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

24. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

25. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva. Na temelju takve ugovorne odredbe i nedostataka jasno definiranog načina promjene tečaja švicarskog franka uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

26. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

27. Takva ugovorna odredba je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

28. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

34. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o valutnoj klauzuli tuženik banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ugovoriti precizne pretpostavke sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava njegova obveza po kreditu i to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

35. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

36. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

37. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

38. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala koliki je tečaj švicaraskog franka na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

39. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

41. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Na temelju naprijed navedenoga sud je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 23. kolovoza 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

43. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredba članka 7. i 8. ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 23. kolovoza 2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa valutna klauzula ništetne, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasna nisu bile razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.

44. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

45. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

46. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vraćati uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

47. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to članak 7. i 8. prihvatio i odlučio kao u točki I i II izreke.

48. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103113977 od 18. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 4. aneksa broj 1 ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 70.748,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a što u eurima iznosi 46.568,08 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a utvrđeno je da je tužiteljica platila više po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 39.451,97 kn.

50. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita obzirom na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

51. Knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u svom nalazu i mišljenju navela je da je dana 23. kolovoza 2006. sklopljen ugovor o kreditu, a iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti bio je 141.600,00 CHF, na rok otplate od 13 godina uz mjesečnu otplatu na 156 anuiteta sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,75% godišnje te iznos anuiteta od 1.086,77 CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita 1. rujna 2006. je iznosio 4,6505 kn. tijekom otplate kredita značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita. Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu sklopljenim 18. siječnja 2016. te konverzijom kredita uz valutnu klauzulu u eur utvrđena je preplata do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 39.451,97 kn / 5.236,18 eur. Tužiteljica je više plaćeni iznos kredita koristila za otplatu kredita nakon konverzije sukladno utvrđenim uvjetima iz dodatka ugovora. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužiteljica je više platila iznos od 106.799,91 kn što po konverzijskom tečaju kuna / euro 7,5345 iznosi 14.174,78 eur. Nakon umanjenja za utvrđeni višak u iznosu od 39.451,97 kuna u konverziji kredita u valutu eur utvrđuje da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 67.347,94 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 8.938,61 eur. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita tužiteljica je manje platila iznos od 4.237,21 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 562,37 eur. Zakonska zatezna kamata na svaki preplaćeni anuitet od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do izvršene konverzije iznosi 21.193,97 kn 72.812,92 eur

51.1. U dopunskom nalazi i mišljenju knjigovodstveni vještak Sanda Marinac navela je da je tijekom otplate kredita zbog povećanja otplate kredita tužiteljica više platila iznos od 13.637,27 kn što po konverzijskom tečaju kuna / euro 7,5345 iznosi 1.809,98 eur. Tijekom otplate kredita zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovoreno tužiteljica je platila manje iznos od 9.441,96 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 1.253,16 eur.

51.1. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog i dopunskog nalaza i mišljenja.

52. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

52.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

53. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

54. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja aneksa broj 1 ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog promjene kamatne stope u iznosu od 1.809,98 eur, zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita umanjeno za iznos preplate priznat u postupku konverzije u iznosu od 8.938,61 eur.

55. Tužiteljica je tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka i umanjila za priznati iznos preplate u konverziji kredita.

56. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.809,98 eur na ime promjenjive kamatne stope i iznos od 8.938,61 eur na ime promjene tečaja CHF stekao bez osnove, a tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja švicarskog franka taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužiteljica izvršila isplatu pojedinih mjesečnih preplaćenih rata kredita.

58. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice i prigovor radi prijeboja.

58. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

59. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzulu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 13. lipnja 2023.

60. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

60.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

60.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

60.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

60.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

61. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

62. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

63. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

63.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

64. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

65. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

66. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 13. lipnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo jer od pravomoćnosti presude kojom je trgovački sud utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu nije prošao rok od 5 godina.

67. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika na ime manje plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja kada su isti bili manji od početno ugovorenih nije osnovan.

68. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

69. U ovom postupku utvrđeno je da tužiteljica kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

70. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 22. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 10. veljače 2026. i 2. ožujka 2026. za svaki iznos od 200,00 eur, za pristup na glavnu raspravu održanu 16. ožujka 2026. i 17. lipnja 2026. za svaku iznos od 200,00 eur. Dakle sud je kao osnovan priznao ukupni trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.200,00 eur i PDV na taj iznos od 300,00 eur pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.500,00 eura. Sud je i kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eur opa je priznao ukupni trošak tužiteljice u iznosu od 1.900,00 eur. Sud je tužiteljicu s preostalim zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao s neosnovanim odbio.

71. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 3. srpnja 2026.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Ivan Bošković, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6