REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-24/2026-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, iz Zagreba, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, OIB 38922958547, iz Zagreba, Martićeva ulica 71, zastupanog po punomoćniku OD Mađarić & Lui, odvjetničkom društvu iz Zagreba radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 20. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 3. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 14.986,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03357716221), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, iz Zagreba, A. Mihanovića da tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje, OIB 38922958547, iz Zagreba, Martićeva ulica 71 nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 29 st. 2 ZOO-a, tekućom od dana 3.7.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi br.P-806/95 od 20.12.2001.Croatia osiguranje d. d. Zagreb periodično podmirivalo štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja ŠĆ, jer je imenovani osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi dana 03.04.1990. koju je skrivio nepoznati vozač što je utvrđeno pravomoćnom presudom Županijskog suda u Požegi br.Gž-328/03 od 08.09.2003. i nakon koje prometne nezgode je osiguraniku tužitelja ŠĆ priznato pravo na invalidsku mirovinu. Međutim iz presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slav. Brodu br. P-334/2017 od 14.12.2017. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2826/2018 od 04.07.2019., proizlazi da prema čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/2013 i dr.) tužitelj naknadu štete nastalu uporabom nepoznatog motornog vozila može tražiti izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje tj. od tuženika.

1.1.Budući se isplata invalidske mirovine osiguraniku ŠĆ vrši nastavno i dalje, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan temeljem čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/2013 i dr.) podmiriti. Konkretno, šteta obuhvaća isplaćenu invalidsku mirovinu za razdoblje od 01.12.2021. do 30.04.2025. u punom iznosu od 14.986,97 € u smislu čl. 161. st. 2. toč. 1. ZOMO ("Narodne novine", broj:157/13 i dr). Napominje se da je protiv tuženika već podnesena tužba za ranije razdoblje naknade štete od 01.07.2017. do 30.11.2021.

1.2.Tužitelj navodi da iznos od 14.986,97 eura predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem čl. 161. do 170. ZOMO ("Narodne novine", broj: 157/13 i dr.) odgovara tuženik, stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 14.986,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

2.1. Prije upuštanja u raspravljanje tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi za postupanje u predmetnoj stvari. Polazeći od odredbe čl. 46. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, te odredbe čl. 48. st. 1. ZPP-a kojem je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba određena mjesna nadležnost suda na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Imajući u vidu da je predmet ovog postupka naknada štete koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje potražuje od tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje koja se odnosi na isplatu invalidske mirovine osiguraniku DĆ, slijedom čega proizlazi da tužitelj čije je sjedište u [adresa], trpi štetne posljedice u Zagrebu jer je iznose koji za njega predstavljaju štetu isplatio u Zagrebu, tako da prema odredbi čl. 52. st. 1. ZPP-a postoji nadležnost suda u Zagrebu.

2.2. Podredno, tuženik ukazuje kako se u predmetnoj stvari, obzirom se nesreća dogodila 3. 4. 1990., kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba (Službeni list SFRJ broj 17/1990, 82/1990, "Narodne novine", broj: 53/91), koji se sukladno Zakonu o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao Republički zakon ("Narodne novine", broj: 53-1288/91), objava 8. 10. 1991., na snazi od 8. 10. 1991.

2.3. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom na dan nastanka nesreće 3. 4. 1990., za štete nastale od nepoznatih vozila, a kako se to tvrdi tužbom, i ukoliko se isto dokaže, nije odgovarao ovdje tuženik Hrvatski ured za osiguranje, već se naknada štete mogla potraživati od bilo kojeg društva za osiguranje. Obzirom tužitelj tvrdi da je nesreća prouzročena nepoznatim vozilom, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije sukladno odredbi čl. 100. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba, obzirom je sukladno istoj zakonskoj odredbi pasivno legitimirano društvo za osiguranje. Člankom 100. regulirana je naknada za štete prouzročene upotrebom nepoznatog vozila. Oštećena osoba kojoj je šteta prouzročena upotrebom nepoznatog vozila ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede ili narušavanja zdravlja, od organizacije za osiguranje koja obavlja osiguranje autoodgovornosti čije je sjedište na teritoriju republike odnosno autonomne pokrajine na kojoj je šteta nastala, i to do visine iznosa utvrđene odlukom Saveznog izvršnog vijeća za osobna vozila. Štete od nepoznatih vozila snose sve organizacije za osiguranje koje obavljaju osiguranje od autoodgovornosti u republici, odnosno autonomnoj pokrajini gdje je šteta nastala, razmjerno premiji koju ostvaruju u toj vrsti osiguranja pomnoženoj brojem vozila. Ako se pronađe vozilo čijom je upotrebom prouzročena šteta, organizacija za osiguranje koja je snosila štetu ima pravo na regres prema organizaciji kod koje je obavljeno osiguranje autoodgovornosti i to za isplaćeni iznos, kamatu i troškove. U slučaju stečaja organizacije za osiguranje, oštećena osoba može zahtijevati naknadu štete od organizacije iz stava 1. ovoga člana, odnosno od organizacije iz čl. 108. ovog zakona. Organizacija za osiguranje u smislu citiranih zakonskih odredbi je bilo koje društvo za osiguranje koje obavlja poslove osiguranja od automobilske odgovornosti.

2.4.Podredno, tuženik ukazuje ukoliko bi se primjenjivao Zakon koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovinskih davanja, a kako to tvrdi tužitelj, tada ne bi bio u primjeni Zakon o mirovinskom osiguranju, već važeći Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, sve prema stavu zauzetom na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, održane 9. lipnja 2022., prema kojem u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO platio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Stoga, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, a sve pozivom na odredbu čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Odredba čl. 44. st. 5. važećeg Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, uređuje pitanje prava na naknadu štete nastale od strane neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, i u st. 5. se navodi: „Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.“ Člankom 44. st. 1. t. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je da je Garancijski fond imovina Hrvatskog ureda za osiguranje namijenjena izvršenju obveza po osnovi, između ostaloga, šteta nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od neosiguranog prijevoznog sredstva, no u st. 5. istoga članka propisano je da zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposrednooštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda. Znači, odredbom čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu izričito je propisano tko je isključen od prava da od Hrvatskog ureda za osiguranje zahtijeva ispunjenje obveze po osnovi štete nastale od nepoznatog vozila na teritoriju Republike Hrvatske, kako to ovdje tvrdi tužitelj, pa kako se isključenje odnosi i na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, neosnovan je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja. Dakle, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu izričito isključuje pravo tužitelja na naknadu štete uzrokovane uporabom nepoznatog vozila.

2.5.Nadalje, osporava se pasivna legitimacija tuženika jer ne postoji niti jedan relevantan i objektivan materijalni dokaz da je predmetnu nesreću uzrokovalo nepoznato vozilo, niti je takav dokaz dostavljen uz tužbu. Osporava se tvrdnja navedena u tužbi da je „nesreću skrivio nepoznati vozač“, te se osporava i odgovornost za predmetnu nesreću i posljedice, obzirom nema nikakvog dokaza da bi navodno nepoznato vozilo bilo odgovorno za nesreću i posljedice. Uz tužbu nije dostavljen Zapisnik o očevidu, niti bilo kakvi podaci o prometnoj nesreći i sudionicima iste. Presude na koje se tužitelj poziva, u istim postupcima Hrvatski ured za osiguranje nije bio stranka, i ničim nije upoznat sa istim postupcima i potraživanjima. Tuženik se izričito protivi korištenju dokaza provedenih u postupcima na koje se poziva tužitelj.

2.6. Osporava se i uzročnoposljedična veza kao pretpostavka odgovornosti za štetu. Tužitelj uz tužbu nije priložio nikakvu dokumentaciju, niti dokaz kojim bi se utvrdila pasivna legitimacija tuženika po osnovu postojanja i odgovornosti nepoznatog vozila. Tužba je nepodobna za postupanje i istu se predlaže odbaciti.

2.7. Predmetni spor je spor za naknadu štete, koju štetu tužitelj potražuje izravno od društva za osiguranje, i koja šteta predstavlja novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, te treba poći od općih pretpostavki za naknadu štete propisanih odredbama Zakona o obveznim odnosima, prema kojima odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja naknadu štete traži, pri čemu mora postojati uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a teret dokazivanja postojanja navedenih pretpostavki za štetnikovu odgovornost za konkretnu štetu, je na oštećenom, ovdje tužitelju. Tužitelj je dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu. Kako nema dokaza o postojanju nepoznatog vozila, kao niti o odgovornosti bilo kakvog nepoznatog vozila, odnosno nema dokaza na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je šteta nastala uporabom nepoznatog vozila, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže bez provođenja daljnjih dokaza tužitelja u cijelosti odbiti sa tužbom i tužbenim zahtjevom, uz naknadu parničnih troškova tuženiku sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Tuženik se protivi da se koriste dokazi iz postupaka na koje se poziva tužitelj, i odluke kojih dostavlja uz tužbu. Podredno, pod zaštitom gore navedenoga, ukoliko bi se dokazala tvrdnja tužitelja da je u nesreći sudjelovalo nepoznato vozilo, tuženik ističe da je u navedenoj pravnoj stvari, a kod utvrđenja osnova i visine, mjerodavan propis koji regulira materiju osiguranja, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Stoga, obvezu tuženika može uređivati samo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, jer je istim normirana obveza tuženika. U Zakonu o mirovinskom osiguranju navedeno je da tužitelj može, odnosno ima pravo podnijeti zahtjev, ne znači i da je tuženik obvezan po tome postupiti, a to više što Zakon o obveznim osiguranjima u prometu izričiti određuje što je tuženik obvezan učiniti, a to je isplatiti samo stvarnu štetu, odnosno razmjerni dio isplaćenih mirovina. Odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, propisano je da je Garancijski fond imovina Hrvatskog ureda za osiguranje, namijenjena izvršenju obveza po osnovi šteta nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od nepoznatih prijevoznih sredstava. Stoga, odgovornost tuženika da naknadi tužitelju iznose isplaćenih mirovina, a koje je tužitelj isplatio svome osiguraniku, isključena je odredbom čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prema kojoj zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda, budući da potraživanje tužitelja zapravo predstavlja regresni zahtjev zavoda za mirovinsko osiguranje u smislu citirane odredbe Zakona, za koji je namirenje iz imovine Garancijskog fonda, izričito isključeno. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu izričito isključuje pravo tužitelja na naknadu štete uzrokovane uporabom nepoznatog vozila. Garancijski fond tuženika, osnovan je u nastojanju zaštite žrtava prometnih nesreća, uzrokovanih neosiguranim i nepoznatim motornim vozilima. U slučaju prometne nesreće nanesene uporabom nepoznatog motornog vozila, oštećena osoba može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje ili jednom od društava za osiguranje , koje će odštetni zahtjev zaprimiti i proslijediti na rješavanje Hrvatskom uredu za osiguranje, odnosno riješiti odštetni zahtjev samostalno, uz prethodno dobivenu suglasnost Hrvatskog ureda za osiguranje. Dakle, naglasak je na zaštiti izravnih žrtava prometnih nesreća, odnosno oštećenih osoba, dok tužitelj kao zavod koji je oštećenoj osobi naknadio štetu, nema pravo regresno potraživati naknadu toga iznosa, obzirom da mu je to pravo izričito uskraćeno. U konkretnom slučaju, tužiteljev zahtjev nije upravljen prema društvu za osiguranje, već prema Hrvatskom uredu za osiguranje, neprofitnoj pravnoj ustanovi koja predstavlja udruženje društava za osiguranje, te obavlja specifične poslove od općeg i zajedničkog interesa za djelatnost osiguranja. Dakle, iz svega navedenoga razvidna je osnovanost istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije tuženika. Smisao i svrha spomenute zakonske odredbe, je oduzimanje prava da zahtijevaju naknadu štete nanesene uporabom vozila čiji je vlasnik nepoznat, zavodima za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i drugim pravnim i fizičkim osobama, koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadile štetu ili dio štete nanesene upotrebom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, i samo u tom slučaju oni nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda – tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. broj Rev-1074/15 od 30. 1. 2019.

2.8. Podredno, obzirom iz oskudne dokumentacije koju tužitelj dostavlja uz tužbu proizlazi da je osiguranik DĆ „ispao iz vozila“, tuženik ističe prigovor doprinosa istoga pretrpljenoj šteti i posljedicama, a zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa. Predlaže se tužitelja pozvati na dostavu cjelokupne medicinske dokumentacije iz predmetne prometne nesreće, o liječenju zadobivenih ozljeda, a za svoga osiguranika DĆ. Radi utvrđenja je li osiguranik tuženika DĆ koristio sigurnosni pojas, te bi li i u kojem opsegu ozljede koje je zadobio bile izbjegnute ili bi ozljede bile manje, tuženik predlaže provođenje kombiniranog prometnog i sudsko-medicinskog vještačenja, odnosno provođenje vještačenja po vještaku prometne struke i vještaku sudske medicine, kako bi se utvrdilo postojanje doprinosa osiguranika tuženika nastaloj šteti i posljedicama, a zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa.

2.9. U tužbi se navodi da su ranije po predmetnom štetnom događaju provedene isplate od strane Croatia osiguranja d.d., stoga tuženik ističe prigovor limita, odnosno prigovor iscrpljenosti svote osiguranja sukladno čl. 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba u vezi sa Odlukom Vlade Republike Hrvatske. Radi utvrđenja navedenoga, predlaže se od Croatia osiguranja d.d. zatražiti i pribaviti dostavu dokaza o svim do sada izvršenim isplatama po predmetnom štetnom događaju, te provesti dokaz financijskim aktuarskim vještačenjem na okolnost iscrpljenosti svote osiguranja. Nakon što se dostavi sva gore zatražena dokumentacija, tuženik nakon uvida u istu dokumentaciju zadržava pravo predlaganja daljnjih dokaza.

2.10.Uz tužbu je dostavljeno rješenje o priznavanju prava na invalidsku mirovinu od 1. 7. 1993. iz kojeg proizlazi da je tužitelj svome osiguraniku DĆ priznao pravo na invalidsku mirovinu od 12. 5. 1993. Podredno, tuženik predlaže pozvati tužitelja na dostavu obračuna razmjernog iznosa mirovine za razdoblje koje je predmet tužbe za osiguranika istoga DĆ, kao i obračun razlike između isplaćene invalidske i potencijalne starosne mirovine.

2.11. Uzevši u obzir činjenicu da je tužitelj podnio tužbu protiv ovdje tuženika dana 25. 4. 2025., tuženik ističe prigovor zastare sukladno čl. 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine", broj: 53/91), prema kojem potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe prigovor zastare i sukladno čl. 373. st. 1. ZOO-a prema kojem samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a sve obzirom tuženik ne može biti dužnik za navedeno potraživanje, jer isti nije pasivno legitimiran.

2.12. Tuženik osporava uzročnu vezu umirovljenja tužiteljeva osiguranika DĆ i predmetne nesreće, te predlaže pozvati tužitelja na dostavu cjelokupnog spisa o umirovljenju svoga osiguranika, klasa: UP/I-140-04/93-01/03357716221, ur. broj: 341- 17-03/1-93-000667. Nakon što tužitelj dostavi cjelokupan spis Invalidske komisije, predlaže se provođenje vještačenja po vještaku medicine rada, a na okolnost utvrđenja koje su ozljede dovele do umirovljenja osiguranika.

2.13. Predlaže se tužitelja u cijelosti odbiti sa tužbom i tužbenim zahtjevom, uz naknadu parničnih troškova tuženiku, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvrši uvid u presudu Općinskog suda u Požegi br. P- 806/95, presudu Županijskog suda u Požegi broj Gž-328/03, te ostalu priloženu sudsku praksu, rješenje Republičkog fonda mirovinskog invalidskog osiguranja radnika RH od 1. srpnja 1993., nalaz i mišljenje invalidske komisije od 12.5.1993. i obračun za isplatu mirovina od 25. travnja 2025.

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19

- dalje ZPP-a) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. U postupku su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik je istakao prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda, prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije, osporava se i uzročnoposljedična veza kao pretpostavka odgovornosti za štetu, ističe prigovor doprinosa osiguranika tužitelja nastaloj šteti, prigovor limita, odnosno prigovor iscrpljenosti svote osiguranja sukladno čl. 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba i prigovor zastare potraživanja.

6. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Požegi odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž 1005/2025 od 10. studenog 2025. ukinuto je rješenje Općinskog suda u Požegi kojim se oglasio mjesno nenadležnim pod br. Pn- 37/2025 od 4. rujna 2025. i predmet je vraćen sudu prvoga stupnja na daljnje postupanje, te je postupak nastavljen pod novim brojem predmeta br. Pn-24/2026.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu invalidske mirovine koju je isplatio u razdoblju od 01.12.2021. do 30.04.2025. u punom iznosu od 14.986,97 eura svom osiguraniku ŠĆ stradalom u prometnoj nesreći dana 3.4.1990. koju je prouzročilo nepoznato vozilo. Osiguraniku tužitelja DĆ je zbog zadobivenih ozljeda nastao gubitak sposobnosti za rad slijedom čega mu je tužitelj rješenjem klasa UP/I-140-04/93 01/03357716221, ur. br. 341-17-03/1-93-000667 od dana 1.7.1993. (list 21 spisa) priznao pravo na invalidsku mirovinu.

8. U postupku nije sporno da je osiguranik tužitelja DĆ zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koja se dogodila 3. travnja 1990., a koju nezgodu je skrivio nepoznati vozač, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Županijskog suda u Požegi, poslovni broj Gž-328/03 od 8. rujna 2003., da je rješenjem tužitelja klasa IN-10694 od 1. srpnja 1993., osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, počevši do 12. svibnja 1993. i da je za razdoblje od 01.12.2021. do 30.04.202 s osnova invalidske mirovine osiguraniku tužitelja isplaćeno 14.986,97 eura. Isplatu mjesečnih iznosa invalidske mirovine u navedenom razdoblju tužitelj dokazuje obračunom isplata mirovina od 25.4.2025. (list 26-1 spisa) koji ima značenje javne isprave temeljem čl. 159 st. 1 i st. 2 Zakona o općem upravnom postupku ( "Narodne novine", broj: 47/2009, 110/21), iz kojeg je razvidno da iste iznose ukupno 14.986,97 eura.

9. U ovom postupku među strankama je prije svega sporna primjena materijalnog prava. Tužitelj smatra da ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala isplatama invalidske mirovine osiguraniku prema odredbama članaka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13), dok tuženik smatra da je odluku o visini obveze potrebno donijeti primjenom članka 27. stavak 3. odnosno 44.st.5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 ).

10. Zakonom o mirovinskom osiguranju propisano je u članku 161. ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18,. 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. dalje ZOMO) da Zavod ima pravo zahtijevati naknadnu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stavak 1.). Odredbom članka 161. stavak 2. točka 1. istog Zakona propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu.

10.1.Temeljem odredbe čl.164.st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Temeljem čl.164.st.3.t.1. Zakona o mirovinskom osiguranju Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje ako je šteta nastala uporabom nepoznatog motornog vozila.

11. Sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) člankom 44. st. 1. t. 4. propisano je da je Garancijski fond imovina Hrvatskog ureda za osiguranje namijenjena izvršenju obveza po osnovi, između ostaloga, šteta nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od neosiguranog prijevoznog sredstva. Prema odredbi čl. 44. st. 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

11.1. Dakle, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu izričito isključuje pravo Zavoda za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje, pa tako i tužitelja, na sa subrogacijsko potraživanje naknade štete uzrokovane uporabom nepoznatog vozila isplatom iznosa iz Garancijskog fonda.

12. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda u odluci br. Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2021. Vrhovni sud se poziva na raniju odluku br. Rev-x- 388/2018 od 25.kolovoza 2020 u kojoj se navodi: "Naime, prema tom pravnom shvaćanju za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)“. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u drugim recentnim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/19 od 16.lipnja 2020., odluci broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., odluci broj Revt-412/2018 od 22. travnja 2020.

12.1. Dakle Vrhovni sud zauzeo je stav da je propis prema kojemu se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen.

13. To znači da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen (za tužitelja je šteta nastala u trenutku isplate invalidske mirovine) i to čl. 44.st.5. prema kojemu Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi naknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

14. Slijedom navedenog u ovoj pravnoj stvari je mjerodavna odredba članka 44. stavak 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis, jer je šteta osiguraniku tužitelja nastala uporabom nepoznatog vozila, pa u tom slučaju Zavod za mirovinsko osiguranje nema pravo potraživati naknadu isplaćene mirovine iz Garancijskog fonda (imovine Hrvatskog ureda za osiguranje). Iz navedenog proizlazi i osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije tuženika, slijedom čega je sud odlučio kao u izreci, te nije razmatrao ostale izjavljene prigovore (tako i u odluci VSRH br. Rev – 1074/2015- 2 od 30. siječnja 2019. i odluci Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-483/2023-4 od 5. listopada 2023.).

15. Podredno, šteta nije nastala tužitelju niti po osnovi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime prema ovoj odredbi društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu(st.3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4.). Slijedom navedenog tužitelj ima pravo na naknadu štete samo u vidu razlike između iznosa mirovine koju plaća i iznosa mirovine koja bi bila priznata po osnovi ozljede uzrokovane na radu.

16. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-174/2022-3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: "Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

17. Dakle, obveza tuženika postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Stoga u situaciji kada tužitelj nije dokazao da šteta uistinu postoji (kao dakle razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu), niti je na te okolnosti predložio izvođenje dokaza, sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim.

18. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250 bodova, podneska od 14.7.2025. u iznosu od 250 bodova, zastupanja na ročištima održanima 26.8.2025. i 20.5.2026. u iznosu od 250 bodova svaki. Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25% PDV-a trošak tuženika iznosi 2.500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 29 st. 2 ZOO-a, tekućom od dana 3.7.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

18.1. Sud nije priznao tuženiku trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu obzirom obveza na plaćanje sudske pristojbe na tužbu dospijeva po pravomoćnom okončanju postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a isto tako i u odnosu na presudu obzirom je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi sukladno čl.16.st.1.t.2. Zakona o sudskim pristojbama.

19. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 3. srpnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, iz Zagreba, A. Mihanovića 3

2. OD Mađarić & Lui iz Zagreba