REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-7756/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužiteljice CU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 2. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. st. 4. Ugovora o kreditu br. 116-53033478 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 11.05.2011. godine koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koje glase:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime moratorija, što iznosi 2.807,99 CHF (dvijetisućeosamstosedam i 99/100) u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju CU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.274,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2011. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. III Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužitelju CU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška isplati iznos od 978,80 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 11. svibnja 2011. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 116-53033478, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 96.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju sukladno čl. 2 tog Ugovora radi refinanciranja prijašnjeg kredita kod tuženika broj 116-258/2006 od 8. studenog 2006. Tuženik je čl. 5 točka 4. Ugovora o kreditu odredio naknadu na ime moratorija u iznosu od 2.807,99 CHF koji je tuženik odbio tužitelju jednokratno od isplate kredita. Tužitelj je potrošač te se radi o potrošačkom kreditu sukladno čl. 3.1 vezan uz čl. 56 Zakona o zaštiti potrošača - ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naknada za moratorij je ništetna sukladno odredbi čl. 295 ZOO-a te odredbama čl. 96 st. 1 ZZP/07 i čl. 96 st. 2 te čl. 102 st.1 ZZP/07 jer se radi o tipskom obrascu Ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Predmetna odredba suprotna je i prisilnim propisima čl. 322 st. 1 ZOO-a i čl. 1024 st. 4 i čl. 6 ZOO-a. Dakle tužitelj ističe da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ta odredba je nepoštena i posljedično ništetna. Prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te tužitelj predlaže da sud donese presudu u kojoj će utvrditi ništetnom odredbu sadržanu u čl. 5 st. 4 predmetnog Ugovora, pobliže opisanog u točki I izreke ove presude te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.274,61 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. svibnja 2011. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava činjenicu da su stranke 8. studenog 2006. sklopile primarni ugovor o kreditu te dana 11. svibnja 2011. Ugovor broj 116-530333478 (Ugovor o refinanciranju) te je prilikom isplate iznosa tužitelju jednokratno naplaćena naknada za moratorij kako to opisuje tužitelj u tužbi. U Ugovoru o financiranju je razumljivo i uočljivo navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi moratorija u iznosu od 2.807,99 CHF te ta odredba čl. 5 st. 4 ne podliježe odredbi nepoštenosti iz čl. 99 ZZP iz spornog perioda. Dakle, uočljiva je i razumljiva te je dala mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke te odredbe, tuženik je kroz spornu odredbu naplatio svoju uslugu te se o primjerenosti te usluge ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Dakle, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o refinanciranju tužitelj je mogao sam odlučiti da li mu odgovara ta odredba, predmetna naknada nije uzrokovala neravnotežu prema odredbama ZPP- a. Tuženik se i protivi postavljenom tužbenom zahtjevu vezano uz zakonske zatezne kamate, ističe prigovor zastare. Predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je Ugovor o kreditu od 11.5.2011. (list 8 do 13 spisa), Ugovor o kreditu od 8.11.2006. (list 14 do 19 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 22 do 28 spisa), potvrda tuženika (list 29 spisa), specifikacija isplate kredita (list 30 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka (list 98 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 st. 4 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 11. svibnja 2011. godine kojom je naplaćen trošak moratorija tužitelju u iznosu od 2.274,61 euro dana 31. svibnja 2011.

6. Sporno je da li je ta ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju uskraćen iznos za trošak moratorija od 2.274,61 eura dana 31. svibnja 2011. godine nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa a ta visina nije sporna.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 21. svibnja 2026. godine saslušan je tužitelj kao stranka te je naveo da je tražio reprogram stambenog kredita te da mu je tuženik ukazao na činjenicu da se plaća temeljem tog Ugovora naknada za moratorij ali da je to bio uvjet, "ili tako ili nikako". Tužitelj je tada bio u financijskim problemima pa je iz tih razloga tražen reprogram kredita. Dakle iz iskaza tužitelja proizlazi, koji je iskren i životno logičan, da očito nije bilo pregovora o spornoj odredbi, bez obzira na činjenicu što je u nju unesen iznos ali nije bilo mogućnosti pregovora, te mu nitko od službenika banke nije objasnio u koju svrhu se ta naknada plaća.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 96 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 102 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o reprogramu kredita sklopio radi teške financijske situacije, da je točno da je u Ugovor unesena sporna odredba ali da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj bio prisiljen platiti utuženi iznos jer je očito da ugovor ne bi bio sklopljen bez te odredbe koja je nametnuta od strane tuženika. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 5 st. 4 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za moratorij, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknada naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 102 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za moratorij kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa od 2.274,6 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. svibnja 2011. do isplate (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Dakle, nije osnovan prigovor tuženika vezan uz zatraženu zakonsku zateznu kamatu prije podnošenja tužbe iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj. Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

14. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 30.1.2026. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 21.5.2026. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, ročište za objavu prema tbr. 9 točka 3 - 100,00 eura, što ukupno iznosi 700,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 175,00 eura, trošak pristojbe na tužbu 34,60 eura i presudu 69,20 eura, pa priznati trošak iznosi 978,80 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod III.

U Zagrebu, 2. srpnja 2026. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.