REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1163/2019-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice GT iz [adresa], G [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Sanja Porobija, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika, 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3209473197/07 od 5. lipnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice GT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak, i to:

Članak 1.

“... kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.000,00 CHF (slovima: osamdesetdvijetisućešvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.”

Članak 7.

“... u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 451,60 CHF (slovima: četiristopedesetjedanšvicarskifranakišezdesetrapena)... .”

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu gdje ista traži da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj 3209473197/07 od 5. lipnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice GT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, u dijelu koji glasi:

"Članak 2.

...iznos

kredita

od

82.000,00

CHF

(slovima: osamdesetdvijetisućešvicarskihfranaka)... .”

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3209473197/07 od 5. lipnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice GT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope, i to:

Članak 2.

“...Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ... .”

Članak 7.

“...Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmjenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.”

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473 da tužiteljici GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 10.386,71 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.610,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operaci je refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 5. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 3209473197/07 solemniziran po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. Navodi da joj je temeljem navedenog Ugovora tuženik odobrio i isplatio kreditu za kupnju stana u iznosu od 82.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ističe da je predmetnim Ugovorom o kreditu i to odredbom čl. 2. Ugovora određena kamatna stopa o visini 4,50 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Navodi da je predmetni kredit otplaćivala i otplaćuje ga u mjesečnim anuitetima, te je sklopljen i dodatak Ugovoru o kreditu konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR 13. siječnja 2016. Unatoč sklopljenom dodatku Ugovora i izvršnoj konverziji tužiteljica smatra da ima opravdani interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a postojanje pravnog interesa je u identičnim slučajevima po navodu tužiteljice utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem posl. br. Rev 2868/18-2 od 12. veljače 2019. Vezano za provedbu konverzije poziva se na presudu suda Europske Unije posl. br. C-118/17 od 4. ožujka 2019. Ističe da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope. Stoga smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu prasku. Ističe da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđivane i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula "Udruga potrošač" protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, između ostalog i tuženika. Navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa pa i tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navodi da je navedena presuda potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, te je zauzeo stav o tome kako zastarni rok od pet godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda donijeta je 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora n isu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetni ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te ZOO -a. Navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama čl. 22. Zakona o obveznim odnosima u dijelu Zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženog u čl. 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi. Navodi da je korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule, te klizne skale za utvrđivanje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Smatra da se na sporni pravni odnos treba primijeniti i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., dalje ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora odnosno odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ističe da je odredbom čl. 83. ZZP-a određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili uslugu koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, dok je čl. 87. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužiteljica smatra da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika tuženik propustio u cijelosti informirati tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Ističe da je svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune), kao mjerila njegove vrijednosti. Ističe da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na EUR, tako da kuna u odnosu na EUR u zadnjih deset godina prije podizanja tužbe nije pretrpjela značajniji pad, a inflacija je neznatna. Navodi da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak iako je kuna u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Ističe da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF. Tužiteljica ističe da kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istoga proistekle. Navodi da je banka sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla prikazala kao povoljniji te je tužiteljica postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Navodi da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim uz valutu EUR tako da tužiteljica (očito pogrešno se navodi tuženik) nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju koji bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnijima. Navodi da je tuženik svoj "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed prip remljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Navodi da je bila dužnost tuženika, a koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, da potrošaču ovdje tužiteljici u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Smatra da je dužnost tuženika bila i da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila da ocijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njenim potrebama i njenoj financijskoj situaciji, te joj pojasni bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje mogu imati na tužiteljicu. Smatra da su svi ovi bitni podaci trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu, a ta obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Smatra da je ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik obvezan i samim načelima Obveznog prava kao što su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacia sa zabranom zlouporabe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Stoga smatra da s obzirom na propuste tuženika nije raspolagala svim informacijama koje su bile potrebne da bi donijela informiranu odluku. Smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku kada nije bilo značajnog pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena te je omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena navodi da o navedenoj mogućnosti nije bila unaprijed upozorena što je uzrokovalo štetu. Navodi da stjecanje ekstra profita do kojeg je došlo kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla nije po mišljenju tužiteljice dopušteno u potrošačkim kreditima. Stoga ističe da je tuženik bez osnove stekao navedeni iznos. Ponavlja da su navedeni Ugovor o kreditu stranke sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te da su svi ugovori tuženika sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita te nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog proizvoda. Također ističe da je čl. 2. i 7. određena promjenjivost kamatne stope. Ponovno se poziva na Zakon o zaštiti potrošača i to odredbe iz čl. 82. navedenoga Zakona, te nepoštenost ugovornih odredbi. Smatra da se odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, te kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca te odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Ističe da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Također ističe da je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a čl. 272. ZOO-a je propisano da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Sukladno navedenom smatra da je ništetna odredba kojom je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu. Smatra da visina kamatne stope nije određena niti odrediva jer je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika odnosno u skladu s važećim jednostranim odlukama banke. Ističe da je tijekom trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužiteljici povećavana nekoliko puta što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita te je tuženik stekao određeni iznos bez osnove. Smatra s obzirom da su ranije navedenim pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke na sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., te ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004. i 31. prosinca 2008. pa smatra da je tuženik temeljem čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi, a vezano uz čl. 1111., 1115. i 1046. ZOO-a. Ističe da svoju tužbu temelji na navedenim pravomoćnim odlukama u kolektivnom sporu pa stoga traži konačno određenim tužbenim zahtjevom podneskom od 16. travnja 2026. da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3209473197/07 od 5. lipnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak, i to: Članak 1. “... kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.000,00 CHF (slovima: osamdesetdvijetisućešvicarskihfranaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.”, Članak 2. “...iznos

kredita

od

82.000,00

CHF

(slovima: osamdesetdvijetisućešvicarskihfranaka)... .”, Članak 7. “... u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.

Prvi

anuitet

iznosi

451,60

CHF

(slovima: četiristopedesetjedanšvicarskifranakišezdesetrapena)... .”, te da utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3209473197/07 od 5. lipnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope, i to: Članak 2. “...Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Od luke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ... .”, Članak 7. “...Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmjenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.”, te da sud naloži tuženiku da tužiteljici isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 10.386,71 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate. Navodi da za slučaj da sud ocijeni da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelj ice da bi ista imala pravo na potpuno obeštećenje i restituciju, zbog provedene konverzije u valutu EUR, a sud utvrdi da bi tužiteljica imala pravo na zakonsku zateznu kamatu na preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF do dana konverzije, to sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te predlaže da sud naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF u ukupnom iznosu od 4.171,06 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate. Predlaže da sud naloži tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate. S time da ovdje valja reći da se tuženik na ročištu za glavnu raspravu od 18. svibnja 2026. protivio konačno specificiranom tužbenom zahtjevu tužiteljice navodeći da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Međutim, kako se tuženik već upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, koji je zaprimio 20. travnja 2026., i to svojim podneskom od 12. svibnja 2026., to se smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe jer se prije toga nije protivio preinaci (čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove te visine te osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 30. svibnja 2014. Ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK/15) s obzirom da su tužiteljica i tuženik 13. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Navodi da su sve tužiteljičine uplate i to s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EU kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF da se njezin kredit konvertiran u kredit u kunskoj protuvrijednosti u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužiteljica u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobila od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju uključujući podatke o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZID ZPK/15. Ističe da je tuženik bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je ista i učinila. Navodi da je time tužiteljica stavljena u položaj kao da je od početka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR te je isključivo po svojem slobodnom izboru izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR. Smatra da su tužiteljičinim prihvatom konverzije stranke riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom, te su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio prednik konverzije te su se stranke sporazumjele pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Navodi da je taj pravni posao bio ekonomski nepovoljan za banku, ali je ista postupila po Zakonu. Ističe da je banka tužiteljici kao klijentu bila dužna dostaviti propisani izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu sukladno čl. 19.e ZID ZPK/15, te je tužiteljica kao potrošač mogla prihvatiti ili ne prihvatiti istu ponudu, ako joj ista nije odgovarala. Ističe da je sklapanjem konverzije došlo do promjene valute, promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa nenaplaćene glavnice kredita u EUR i sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Stoga smatra da tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. Ističe da su tužiteljici u trenutku prihvata konverzije bile poznate povijesne kamatne stope u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Ističe da ne može dovesti u pitanje sadržaj pravomoćnih presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske iz kolektivnog spora Pž-7129/13, presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 249/14 i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-2521/15, ali iste ne potvrđuju osnovanost tužiteljičinih tužbenih razloga. Smatra da tužiteljica ne može naknadno osporavati i preplatu po osnovi promjena CHF tečaja jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir kako je to propisao ZID ZPK/15. Ističe da je prihvatom konverzije CHF valutna klauzula nadomještena EUR valutnom klauzulom. Ističe da su sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije te iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita. Navodi da prema izričitoj odredbi čl. 19.c st. 1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati niti kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i da mu ista nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Tuženik tijekom postupka ističe da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za tražbinu tužiteljice jer ista nije sudjelovala u tim postupcima. Osporava svojstva potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora.

4. Tužiteljica tijekom postupka navodi da prilikom izračuna konverzije, nisu uzeti u obzir bitni elementi i činjenice i to ništetnost dijela odredaba Ugovora o kreditu u dijelu gdje je iskazana valuta CHF i ništetnost dijela odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope koju je tužitelj ovlašten jednostrano povisiti sukladno svojim Odlukama. Ističe da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka nije došlo do nikakve obnove ugovora jer je odredbom čl. 348. ZOO-a propisano što nije obnova. Vezano za prigovor zastare poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Također poziva se i na druge odluke i to: presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-2588/15-38, rješenje Županijskog suda u Karlovcu posl. broj Gž- 232/18-3, presudu Županijskog suda u Rijeci, posl. broj Gž-380/2018-3 i rješenja istog suda posl. broj Gž-1418/17 i Gž-505/17, rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-4859/17-3 i rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl. broj Gž-826/17-2. Navodi da sama konverzija ima učinak za “ubuduće”, ne djeluje retroaktivno i njome se nisu otklonile i ne mogu se otkloniti ili popraviti ništetne odredbe Ugovora o kreditu .

5. Tijekom postupka tužiteljica smatra neosnovanim prigovor zastare tuženika. Ističe da je čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju navedenog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača , a navedena odredba bila je na snazi u trenutku kada se provodila konverzija. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019, te presudu posl. br. Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. Smatra da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija, uslijed pristanka na istu ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali već se učinci kolektivne presude u slučaju Franak – anuliranje na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu – protežu na sve CHF potrošače, odnosno na one koji su u odnosu na svoju obvezu izvršili konverziju i u odnosu na one koji nisu. Stoga smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da nije došlo do potpune restitucije te uspostave za potrošača stanja kao da ništetnih odredaba nikada nije bilo. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-219/20-2, presudu Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž- 380/2018-3 i rješenja istog suda posl. broj Gž-1418/17 i Gž-505/17, rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl. broj Gž-826/17-2, presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-3632/19, presudu Općinskog suda u Osijeku posl. broj P- 805/19, presudu Općinskog suda u Koprivnici posl. broj P-239/19, presudu Općinskog suda u Zadru posl. broj P-1806/19, presudu Općinskog suda u Šibeniku posl. broj P- 1334/19, presudu Općinskog suda u Vukovaru posl. broj P-547/19, presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. broj P-312/18, presudu Općinskog suda u Varaždinu posl. broj P-257/19 i presudu Općinskog suda u Virovitici, posl. broj P-279/19.

6. Tuženik tijekom postupka ponavlja ranije iznesene navode te se poziva i na daljnje odluke i to presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž- 925/2017-2 od 20. ožujka 2020. i posl. br. Gž-124/2018 od 14. svibnja 2020., presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2460/2017 od 4. ožujka 2020. i posl. broj Gž-491/2020-2, presudu Županijskog suda u Karlovcu br. GŽ-73/2019 od 28. travnja 2020., presudu Županijskog suda u Šibeniku br. Gž- 658/2108 od 29. travnja 2020., presudu Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017-8 od 8. svibnja 2020., te presudu Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž -706/19 od 29. travnja 2020. i Općinskog suda u Splitu posl. br. P 1980/19 od 8. studenoga 2019.

7. Tužiteljica i tuženik nadalje tijekom postupka više-manje ponavljaju navode iznesene u tužbi i tijekom postupka, te se pozivaju na daljnju sudsku praksu.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209473197/07, kreditna partija 7103685340 od 5. lipnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. između stranaka (list 9-15), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103685340 (list 16), otplatni plan (list 17- 21), promet po kreditu (list 22-26), Dodatak Ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. između stranaka (list 42-47), obavijest tuženika tužiteljici od 12. studenoga 2015. (list 48), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 49-53), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 54), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (list 55), prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 56), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF, list 57-59), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Jadranke Sabljak (list 378-391), dopunu financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka za financije Jadranke Sabljak (list 482-492), te drugu dokumentaciju u spisu i sudsku praksu, te je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

10. Nesporno je da su stranke i to tuženik kao davatelj kredita-banka s tužiteljicom kao korisnicom kredita dana 5. lipnja 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209473197/07, kreditna partija 7103685340 od 5. lipnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru 19. lipnja 2007. (list 9-15, dalje Ugovor), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana (čl. 6. Ugovora), a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 82.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita u tečaj (čl. 1. Ugovora), te da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 82.000,00 CHF (čl. 2. Ugovora). Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate na 25 godina (čl. 3. Ugovora), te prvi anuitet iznosi 451,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeći na dan sklapanja Ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora (čl. 7. Ugovora). Ugovorena je kamatna stopa koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, te je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2. Ugovora).

11. Također je nesporno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. između stranaka (list 42-47 dalje Dodatak), u koji je sud izvršio uvid, te je utvrđeno da je navedenim Dodatkom izvršena konverzija temeljnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209473197/07, kreditna partija 7103685340 od 5. lipnja 2007. iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR, te je utvrđeno u članku 4. Dodatka da na dan 30. rujna 2015., a prije provedbe konverzije duguje banci (ovdje tuženiku) temeljem osnovnog Ugovora u CHF po osnovi neotplaćene glavnice kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije prema čl. 2. navedenog Ugovora iznos od 65.364,64 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 456.295,65 HRK. U čl. 5. Dodatka prema izračunu konverzije za broj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do 30. rujna 2015. te navedena razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 25.378,80 HRK. Pod čl. 8. Dodatka utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. navedenog dodatka Ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik iznosi 41.040,75 EUR koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama navedenog članka Dodatka Ugovoru, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Navedenim člankom je također propisana i redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. koja je sastavljena od fiksnog i varijabilnog dijela.

12. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103685340 (list 16) razvidno je da je kamatna stopa po predmetnom kreditu tužiteljice mijenjana od prvotno ugovorenih 4,50 % godišnje i to prvo od 1. listopada 2007. na 5,15 %, te su prikazane daljnje promjene kamatne stope sve do 1. siječnja 2019. , dakle radi se o promjeni kamatnih stopa koje su vršene i prije i nakon konverzije predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR.

13. Uvidom u obavijest tuženika tužiteljici od 12. studenoga 2015. (list 48) razvidno je da je tuženik tužiteljici dostavio izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 49-53) uz informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 54), te pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. (list 55), a iz navedenoga je vidljivo da je izračun konverzije izvršen sa 30. rujnom 2015. s usporednim kreditom s valutnom klauzulom u EUR. Iz navedene dokumentacije proizlazi da razlika u glavnici između kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog kredita s valutnom klauzulom u EUR iznosi 143.069,44 HRK te je utvrđeno da razlika u uplatama po CHF kreditu naspram EUR kredita iznosi 25.378,80 HRK , te je također utvrđeno da nedospjela glavnica na 30. rujna 2015. iznosi 65.364,64 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a iznosi 456.295,65 HRK.

14. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je pravilno izračunato stanje nedospjele glavnice predmetnog kredita u trenutku izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., a temeljem kojeg su stranke zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu. Sporno je da li je tužiteljica potrošač, te da li je nastupila zastara.

15. Kako je već rečeno u točki 10. obrazloženja ove presude valutna klauzula ugovorena je u čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu, a promjenjiva kamatna stopa ugovorena je u čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu.

16. Među strankama je sporno da li se u ovom postupku mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora u tzv. slučaju Potrošač, te u svezi s time da li tužiteljica može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu, odnosno da li je pravilno sačinjen izračun stanja nedospjele glavnice predmetnog kredita u trenutku izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., a temeljem kojeg su stranke zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu, kako je već rečeno.

17. Kako je sporno da li je tužiteljica potrošač sud je na navedene okolnosti saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.

18. Tužiteljica ĐT saslušana kao stranka u postupku navela je da je bila dugogodišnji klijent Zagrebačke banke, ovdje tuženika, pa je upravo zato kod tuženika išla tražiti kredit za kupnju stana. Kada je došla u banku rekli su joj da nije kreditno sposobna za podizanje kredita u valuti HRK ili vezano za valutu EUR, a radilo se o 100,00 HRK u mjesečnoj rati. Napominje da čak i uz sudužnika nije imala uvjete za podizanje kredita u HRK ili vezano za valutu EUR pa joj je CHF valuta bila jedina opcija za podizanje kredita da bi mogla kupiti stan. Navodi da joj je to bio stambeni kredit na prvu i jedinu nekretninu i to je stan na adresi gdje i sada živi [adresa]. Navedeni stan koristi jedino za stanovanje i u istome nikada ni je obavljala nikakvu poslovnu djelatnost niti ga je iznajmljivala. Kod podizanja kredita u banci su joj rekli da je CHF sigurna valuta, ali joj ništa detaljno nisu pojašnjavali. Navodi da je prije potpisivanja Ugovora o kreditu Ugovor pročitala. Napominje da je vjerovala banci vezano za navedeni kredit, te se nije prije potpisivanja Ugovora o kreditu raspitivala o kretanju valute CHF, a to joj je i bila jedina opcija za kupnju stana kako je već navela. Kod podizanja kredita bila je svjesna da je ugovorena kamata promjenjiva, ali nije bila informirana što to ustvari znači. Ponavlja da joj je djelatnica banke rekla da je CHF stabilna valuta i da se kamata neće mijenjati, odnosno da je kamata stabilna, ali nešto drugo joj nisu pojasnili. Navodi da joj je tijekom otplate kredita rasla i kamata i tečaj s time da joj je do 2011. rata porasla za 50 %. Ističe da je više puta išla pitati u banku zašto se to sve dešava, ali su joj samo rekli da je podigla takav kredit i da je to potpisala, a nikakav konkretan odgovor nije dobila. Navodi da je početkom 2016. napravila konverziju kredita u valutu EUR s obzirom da kredit u valuti CHF više nije mogla otplaćivati pa je morala pristati na konverziju. U banci su je dočekali gotovi ugovori vezani za konverziju i ona je samo morala pristati i potpisati Ugovor o konverziji te ga ovjeriti kod javnog bilježnika. Nakon potpisivanja Ugovora o konverziji rata kredita joj se smanjila. Ističe da predmetni kredit još uvijek otplaćuje te do otplate kredita ima još šest godina. Navodi da joj je djelatnica banke kod koje se došla raspitivati o potpisivanju kredita, a radilo se o osobnom bankaru, rekla da nije sposobna za kredit u valuti HRK ili valuti EUR za 100,00 HRK. Navodi da joj nitko od djelatnika banke nije ukazao koji su to parametri promjene kamatne stope. Navodi da joj nije ukazano na rizike valute CHF, odnosno usporedba s kunskim ili EUR kreditima. Navodi da joj se rata nakon potpisivanja Ugovora o konverziji nije vratila na početnu ratu kao kod potpisivanja osnovnog Ugovora o kreditu. Navodi da nakon što je pročitala Ugovor o kreditu nije imala pitanja za djelatnika banke, jer je vjerovala banci. Navodi da nije bila svjesna da tečaj CHF može varirati tijekom otplate kredita, te joj nitko to nije niti rekao. Navodi da joj je bio poznat pojam valutne klauzule u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu, ali je nitko nije informirao da bi tečaj CFH mogao toliko rasti i uopće nije bilo govora o tome. Navodi da nije išla u druge banke tražiti kredit zato što je bila klijent tuženika. Navodi da nije pisala pisane prigovore vezano uz povećanje anuiteta, već se samo išla informirati u banku. Ističe da je cjelokupni iznos kredita utrošen isključivo za kupnju stana, te su novci od kredita išli odmah na račun firme od koje je kupljen stan. Na adresi navedenog stana nije registrirano sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva. Nakon što je pročitala odredbe Ugovora o kreditu nije tražila izmjenu nekih odredbi Ugovora o kreditu.

19. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim stambenim kreditom kupila stan u kojem i sada živi za osobne potrebe, a prema iskazu tužiteljice u istome nikada nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost niti ga je iznajmljivala, te na adresi navedenog stana nije registrirano sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva. Sud nije imao razloga ne prihvatiti ovakav iskaz tužiteljice s obzirom da tuženik nije dokazao suprotno, odnosno da je kredit korišten za neke poslovne potrebe tužitelj ice. Stoga sud smatra da je tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač neosnovan.

20. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Tuženik nije dokazao da su tužiteljici kao potrošaču sporne odredbe Ugovora učinjene suštinski razumljivima, pa da tužiteljica na temelju tih informacija može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi na svoje financijske obveze. Tuženik također nije dokazao da je tužitelj ica kao potrošač mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od tuženika kao trgovca.

21. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

22. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi tada važećeg čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje.

23. U odnosu na prednika tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika i tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07).

24. Te odluke su u skladu s čl. 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

25. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, odnosno njegovog prednika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

26. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

27. Dakle, odredba Ugovora o kreditu ništetna je u dijelu odredbe kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, što je sadržano u odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora, te u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa, što je sadržano u dijelu odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora. Tužiteljica se u ovom postupku pozivala na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO). Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak te vezano za promjenjivu kamatnu stopu sve u skladu s odlukama tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti . Tuženik je sukladno čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

28. Međutim, sud smatra da odredba čl. 2. kojom je ugovoren iznos kredita koji se tužiteljici stavlja na raspolaganje u iznosu od 82.000,00 CHF kao bitan sastojak Ugovora, a isti nije obuhvaćen tečajnim razlikama, nije ništetna. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

29. Ovdje valja reći da je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 dalje u tekstu: ZIDZPK/15) utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 4. travnja 2017. Stoga, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Dakle, sklapanjem Dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. predmetnom Ugovoru između stranaka nije konvalidirana ništetnost.

30. Ovdje valja reći da je način izračuna konverzije kredita propisan ZIDZPK/15 i to čl. 19.c st. 1. koji propisuje da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. navedenog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koj i se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. navedenog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. navedenog stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. navedenog stavka smatra preplatom koja se: ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. navedenog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. navedenog stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. navedenog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač, 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. navedenog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. navedenog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. navedenog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. navedenog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, 8. učinak konverzije utvrdi kao razlika: stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d navedenog Zakona i iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. navedenog stavka.

31. Predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. između stranaka je sklopljen sukladno čl. 19.c ZIDZPK/15.

32. Predmet ovog postupka je utvrditi da li je pravilno izračunato stanje nedospjele glavnice predmetnog kredita u trenutku izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., a temeljem kojeg su stranke zaključile predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu, te uvođenje ravnoteže između tužiteljice, kao potrošača i korisnika kredita i tuženika, kao banke, odnosno trgovca. Cilj konverzije je sukladno ZIDZPK/15 bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika pri čemu se treba voditi načelom da se osigura ravnopravan, a ne povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Dakle, cilj je uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca i ukloniti ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke. Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.b. ZID ZPK-a/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

33. S time da ovdje valja reći da je ZID ZPK/15 stupio na snagu 30. rujna 2015., odnosno u trenutku kad nije bilo pravomoćne presude o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu valutne klauzule u CHF potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a revizijska odluka Rev-2221/2018-11 je donesena 3. rujna 2019. Međutim, unatoč činjenici da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK-a/15, nije bilo pravomoćne odluke o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ZIDZPK/15 je propisujući u odredbi članka 19.c. stavak 1. točke 1. i 4. izračun konverzije prema tečaju na dan isplate kredita i dalje prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta regulirao otklanjanje učinaka ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. S time da ovdje valja reći da su potrošači pristupili konverziji u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima u kojima nisu imali nikakvih saznanja o tome da konvertiraju valutu koja je zapravo ništetna, niti su znali koliko im je banka dužna po osnovi nepoštenih odredaba o valuti i kamati, a koliko od toga im se konverzijom restituira. Stoga sud smatra da nema govora o informiranosti potrošača i prešutnom odricanju od svojih tražbina temeljenih na ništetnosti. U navedenoj situaciji potrošači su bili potpuni pravni i financijski laici, a banke nesporno jače, informiranije i financijski obrazovanije ugovorne strane. Kalkulatori konverzije i revizorska izvješća, s obzirom da nisu rađeni na postavkama ništetnosti po mišljenju suda nisu bili razumljivi prosječnom potrošaču i ne mogu predstavljati valjano “informiranje” niti mogu prouzročiti odricanje od navedenog potraživanja.

34. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Sud smatra da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

35. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

36. Kako je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena 30. svibnja 2019. poštom preporučeno, pa nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

37. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena 30. svibnja 2019. poštom preporučeno, to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Također, neosnovan je prigovor zastare nakon preinake tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužiteljica samo prilagodila iznos visine potraživanja nalazu i mišljenju vještaka, a radi se o istovjetnom potraživanju za isplatu kao u početnom tužbenom zahtjevu.

38. Imajući u vidu navedeno sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Jadranki Sabljak te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 378-391). Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak sačinila izračun razlike od uplata korisnika kredita po Ugovoru o kreditu uzimajući u obzir ništetnost kamatne stope te je izradila usporedni plan otplate koji je primjenjivala banka s promjenjivom kamatnom stopom, a koja je iznosila 4,5 % (čl. 2. Ugovora o kreditu) godišnje na dan isplate kredita, što je vidljivo u Tablici 1 (list 379-385), a pod Tablicom 2 je izračunala razlike anuiteta u kunskoj protuvrijednosti u odnosu na početnu kamatnu stopu i tečaj CHF na dan korištenja kredita u odnosu naspram anuiteta i tečaja koji je tužiteljica plaćala prilikom otplate kredita (list 385-390), a u koje je sud izvršio uvid. Pod točkom 3. je vještak sačinila rekapitulaciju razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan korištenja kredita i početnu kamatnu stopu imajući u vidu ugovor o konverziji. Vještak u svojem mišljenju konačno navodi da ukupna razlika uplaćenog iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koje je tužiteljica u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćala i kod otplate kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu od 5. lipnja 2007. iznosi 106.706,69 HRK uključujući i zatezne kamate. Navodi da je preplatom od 25.378,80 HRK djelomično zatvorena obračunata zatezna kamata na razliku anuiteta nastalu promjenom kamatne stope, te na tečajnu razliku nastalu u odnosu na početni tečaj kada je kredit isplaćen. Ističe da manje priznat iznos preplate iznosi ukupno 81.327,89 HRK, od čega je 6.048,01 HRK preostali iznos duga za zatezne kamate s danom 30. rujna 2015., a 75.279,88 HRK je iznos glavnice koja uključuje razliku anuiteta u kunama i tečajnu razliku u kunama.

39. Tuženik je tražio dopunu vještačenja smatrajući da vještak nije uzeo u obzir razdoblja "negativnih tečajnih razlika" u kojima je tužiteljica uživala niži tečaj CHF od onoga na dan isplate kredita, te je također preplatu priznatu tužiteljici prilikom konverzije u iznosu od 25.378,80 HRK oduzeo od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice.

40. Po prigovorima tuženika stalni sudski vještak za financije Jadranka Sabljak je sačinila dopunu financijskog vještačenja (list 482-492) u koju je sud izvršio uvid.

41. U navedenoj dopuni vještak je sačinila izračun koji uključuje i razdoblja „negativnih tečajnih razlika“, te je u Tablici 1 sačinila usporedni plan otplate koji je primjenjivala banka s promjenjivom kamatnom stopom, a koja je iznosila od 4,5 % (čl. 2 Ugovora o kreditu) godišnje na dan isplate kredita (list 483-487), a u Tablici 2 sačinila izračun razlike anuiteta u kunskoj protuvrijednosti u odnosu na početnu kamatnu stopu i tečaj CHF na dan korištenja kredita u odnosu naspram anuiteta i tečaja koji je tužiteljica plaćala tijekom otplate kredita (list 487-491), dok je pod točkom II. sačinila rekapitulaciju razlike anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan korištenja kredita i početnu kamatnu stopu imajući u vidu Ugovor o konverziji, pri čemu je rekapitulaciju računala na dan 30. rujna 2015. S time da vještak u konačnici navodi da je u dopuni pod točkom I. (Tablica 1) iskazala izračun sa iznosima kada su razlike anuiteta bile i negativne, pa tako izračun po stopi koju je primjenjivala banka u CHF iznosi 16.879,35 CHF, a izračun po fiksnoj stopi iz Ugovora u CHF iznosi 17.903,39 CHF. Vještak navodi da je u izračunu pod točkom II. (Tablica 2) odvojila izračun sa zateznim kamatama i bez zateznih kamata, pa tako navodi da ukupna razlika glavnice iznosi 72.474,27 HRK. Konačno iz rekapitulacije razlike anuiteta na dan 30. rujna 2015. vještak je navela pod A) da je sačinila izračun s uključenim zateznim kamatama gdje manje priznati iznos preplate iznosi 78.258,63 HRK, od čega zatezne kamate 5.784,36 HRK, a glavnica 72.474,27 HRK, odnosno kada se navedeni iznosi prebace u valutu EUR manje priznati iznos preplate iznosi 10.386,71 EUR, od čega zatezne kamate 767,72 EUR, a glavnica 9.618,99 EUR. Vještak je navela da rekapitulacije razlike anuiteta na dan 30. rujna 2015. u odnosu na početni tečaj CHF na dan korištenja kredita i početnu kamatnu stopu imajući u vidu Ugovor o konverziji bez zateznih kamata iznosi kao pod B), a tako manje priznati iznos preplate iznosi 47.095,47 HRK, odnosno kada se navedeni iznosi prebace u valutu EUR manje priznati iznos preplate iznosi 6.250,64 EUR. Vještak je istakla da nije ovlaštena tumačiti pravne norme, uključujući članak 19.c. st.1. tč.4. ZID ZPK/15, već konačna odluka o prihvatljivosti obračuna zakonske zatezne kamate pripada isključivo sudu.

42. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora stranaka, odnosno tuženik nije prigovara matematičkom izračunu vještaka, pa je sud u cijelosti prihvatio ovakav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Jadranke Sabljak, s obzirom da je vještak izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu.

43. Ovdje valja reći da tuženik tijekom postupka nije isticao prigovor radi prebijanja, a niti prigovor prijeboja, te nije postavio protutužbeni zahtjev. Stoga sud smatra da nije dužan ni ovlašten umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je kamatna stopa na predmetni Ugovor o kreditu bila manja od početne, a zbog čega je došlo jer je zakonodavac fiksirao kamatnu stopu za stambene kredite vezane uz CHF na 3,23 %.

44. Dakle, u navedenoj situaciji kada je financijski vještak izračunao da razlika u glavnici na dan 30. rujna 2015. primjenom inicijalnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita i vezano uz promjenu kamatne stope u razdoblju otplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 10.386,71 EUR, to onda sud smatra da bi se uspostavila ravnoteža u odnosu između tužitelj ice kao potrošača i tuženika kao trgovca, da je tuženik dužan tužitelj ici vratiti sve ono što je stekao temeljem takvog obračuna i to temeljem čl. 1111. ZOO-a. Kako je tuženik navedeni iznos stekao na temelju ništetne odredbe o vezivanju valute glavnice za švicarski franak i vezano uz promjenu kamatne stope u razdoblju otplate kredita, on je nepošten stjecatelj pa prema čl. 1115 ZOO-a tužiteljica na ovaj iznos ima pravo na zakonske zatezne kamate i to kako tužiteljica potražuje od prvog dana nakon utvrđenog iznosa konverzije po tuženiku 1. listopada 2015. do isplate.

45. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

46. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 3.610,53 EUR.

47. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podnesaka od 30. prosinca 2019., 2. rujna 2020., 11. rujna 2020. i 26. svibnja 2021., te pristup na ročišta od 28. rujna 2020., 23. veljače 2026. i 18. svibnja 2026. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, sastav podnesaka izvan Tbr. 8. t. 1. Tarife i to 27. rujna 2022., 10. ožujka 2024., 20. studenoga 2024., 12. veljače 2025., 14. srpnja 2025., 4. ožujka 2026. i 16. travnja 2026. po 50 bodova temeljem Tbr. 8. t. 3. Tarife, te sastav podnesaka od 2. listopada 2020. i 5. svibnja 2021. po 25 bodova temeljem Tbr. 8. t. 4. Tarife, što ukupno iznosi 1200 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 2.400,00 EUR, uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 600,00 EUR ukupno 3.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 146,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR i 132,72 EUR. S time da tužiteljici kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24).

U Sesvetama 2. srpnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun. na broj: 132

2. tuženiku po pun.