Posl.br.P-338/2023

Posl.br.P-338/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

P R E S U D A

i R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Jagodi Matić, u pravnoj stvari tužitelja EČ Dicmo, Prisoje 72, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina, Zvonimirova 75, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB:23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković&Partneri, Radnička cesta 22, Zagreb, Pisarnica Split, Hrvatske mornarice 1 i., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 21. svibnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, dana 2. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627-5102899223 od 15. ožujka 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 96 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj od kojih svaki pojedinačni anuitet iznosi 310,90 CHF, u dijelu u kojem je ugovoreno da će se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunat po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.

II.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 2.848,41 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

0.05 eura od 18.05.2006.

1.71 eura od 20.10.2008.

1.17 eura od 19.12.2008.

13.67 eura od 21.01.2009.

14.41 eura od 23.02.2009.

8.01 eura od 23.03.2009.

10.03 eura od 23.04.2009.

5.91 eura od 27.05.2009.

5.03 eura od 03.07.2009.

6.00 eura od 29.07.2009.

6.20 eura od 28.08.2009.

6.32 eura od 28.09.2009.

4.54 eura od 23.10.2009.

7.98 eura od 30.11.2009.

5.88 eura od 15.12.2009.

12.68 eura od 29.01.2010.

13.05 eura od 22.02.2010.

17.98 eura od 01.04.2010.

16.80 eura od 26.04.2010.

21.33 eura od 17.05.2010.

24.18 eura od 21.06.2010.

29.35 eura od 15.07.2010.

36.52 eura od 23.08.2010.

35.85 eura od 20.09.2010.

33.86 eura od 15.10.2010.

34.75 eura od 19.11.2010.

44.42 eura od 15.12.2010.

44.95 eura od 20.01.2011.

42.77 eura od 17.02.2011.

45.38 eura od 23.03.2011.

44.47 eura od 15.04.2011.

56.17 eura od 24.05.2011.

56.17 eura od 24.06.2011.

75.20 eura od 26.07.2011.

79.91 eura od 24.08.2011.

61.63 eura od 22.09.2011.

59.47 eura od 24.10.2011.

62.75 eura od 20.12.2011.

62.75 eura od 20.12.2011.

66.23 eura od 19.03.2012.

65.71 eura od 02.04.2012.

68.46 eura od 29.05.2012.

66.38 eura od 26.07.2012.

66.78 eura od 02.08.2012.

66.78 eura od 02.08.2012.

66.78 eura od 02.08.2012.

67.69 eura od 27.11.2012.

65.93 eura od 18.12.2012.

66.32 eura od 31.12.2012.

66.32 eura od 31.12.2012.

1,005.73 eura od 31.12.2012.g. do isplate, sa pripadajućim zateznim kamatama obračunatim po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III.

Utvrđuje se da ne postoje tuženikove tražbine prema tužitelju u iznosu od 179,46 eura i 1.389,70 eura, uvećano za zatezne kamate.

IV.

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u visini od 2.783,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. srpnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu br. br. 2402006-1031262160/51404627-5102899223 od 15. ožujka 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke".

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, istaknut od strane tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 15. ožujka 2006.godine sklopio Ugovor o kreditu broj:2402006- 1031262160/51404627-5102899223, kojim Ugovorom je tuženik odobrio i stavio mu na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita, na rok otplate od 96 mjeseci, s redovnom kamatnom stopom od 7,990 % godišnje, promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

1.1. Budući je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, te budući ga tuženik prilikom ugovaranja kredita nije informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja valutne klauzule u CHF, takvo ponašanje tuženika da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Nadalje, da je odredba kojom isključivo jedna ugovorna strana jednostrano određuje visinu kamatne stope ništetna, kako je to presuđeno od strane Visokog trgovačkog suda RH, pa budući je s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica i promjenjiva kamatna stopa preplatio veći novčani iznos koji je tuženik stekao bez ikakve osnove, stoga postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu i povrat više preplaćenih iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu u cijelosti, istakao prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare, te naveo da su odredbe o valutnoj klauzuli razumljive i jasne, te da je tužitelj bio upoznat sa ugovornim odredbama i suglasio se sa istima.

2.1. Također je istakao prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 179,46 eura i s osnove razlike u depozitu u iznosu od 1.389,70 eura.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj:2402006-1031262160/51404627-5102899223, otplatnog plana, prometa po kreditu, nalaza i mišljenja vještaka Marijana Jovića, te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627- 5102899223, utvrđeno je da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita, s rokom otplate od 96 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 7,990 % godišnje, promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

5. Vještak Marijan Jović u pisanom nalazu i mišljenju navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu 2.848,41 Eura primjenom fiksnog tečaja konverzije.

6. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja djelomice je osnovan.

7. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

8. Naime, ugovaranje valutne klauzule dopušteno je, sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 128/21, 114/22, 158/22) dalje ZOO).

9. Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

10. Među strankama nije sporno da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne klauzule, dok je tuženik to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

11. Naime, ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

12. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga se ima smatrati da prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nisu razumljive.

13. Slijedom navedenog, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, sadržaj Ugovora o kreditu i podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. ZOO-a tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženika, nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

15. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio veći iznos i to 2.848,41 eura, primjenom navedenog materijalnog prava obvezan je tuženik isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u točci II. izreke presude od izvršenih uplata do isplate.

16. Ovaj sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića obzirom da je izrađen stručno i na temelju dokumentacije priložene spisu, te obzirom da je vještak, sukladno rješenju o vještačenju, naveo da se radi o preplati temeljem ništetnih odredbi zbog primjene valutne klauzule.

16.1. Budući je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te budući je visina potraživanja utvrđena provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, to je tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu pod točkama I. i II. izreke presude.

17. Nadalje, istaknuti prigovor zastare djelomice je osnovan i to u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci tužene, budući ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17.1. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.godine u dijelu u kojem je i u odnosu na tuženicu utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci tuženice postala pravomoćna donošenjem presude VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, to je do dana podnošenja predmetne tužbe dana 27. siječnja 2023. godine protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi članka 323. ZOO-a koja se odnosi isplatu plaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tužene tako da je za potraživanje s tog osnova nastupila zastara 13. lipnja 2019.godine, radi čega je pod točkom V. odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci tužene.

18. Po ocjeni ovog suda tuženikov prigovor radi prijeboja nije osnovan, budući tužitelj kao stranka Ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi, već je odgovoran tuženik kao kreditor koji je povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama.

19. Tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno da je ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Rijeci.

20. Tužitelj je naveo da se takva ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom i da je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja, kao i da je njome prouzročena znatna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući bi isti morao u slučaju spora putovati u mjesto sjedišta tuženika, te sam snositi značajne financijske troškove. Nadalje, da nije bio u poziciji pregovarati o predmetnoj nagodbi, nego mu je, s obzirom da je riječ o tipskom ugovoru, odredba unaprijed bila nametnuta od strane tužene, te je kao takva ništetna.

21. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

22. Iz odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda prema sjedištu banke, dakle, suda u Rijeci.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

26. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

27. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te E Editores SA protiv EČG i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

29. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015 dalje - ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

30. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, vođenje postupka pred sudom ugovorene nadležnosti tužitelju bi prouzročilo visoke troškove i dovelo ga u neravnopravan procesno pravni položaj u odnosu na tuženika, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika odbijen kao neosnovan.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 ) time da je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to trošak sastava tužbe 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 3. prosinca 2024.g., 20. svibnja 2025.g., 19. studenoga 2025.g., 16. prosinca 2025.g. i 21. svibnja 2026.g. po 100 bodova, plus sastav tri obrazložena podneska po 100 bodova, dakle ukupno 900 bodova, odnosno 1.800,00 eura, plus PDV 450,00 eura i trošak vještačenja 533,00 eura, pa parnični trošak tužitelja iznosi 2.783,00 eura, koji trošak je tužitelju dosuđen u cijelosti obzirom da u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi.

U Sinju, dana 2. srpnja 2026. godine

SUDAC

Jagoda Matić

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste preko ovog suda za Županijski sud. Podnosi se pisano u tri primjerka.

DN-a:

1. Alen Đapić odvjetnik u Solinu, Zvonimirova 75

2. Odvjetničko društvo Hanžeković&Partneri, Radnička cesta 22 Zagreb, Pisarnica Split, Hrvatske mornarice 1 i