REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-68/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak-Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog HS, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021 - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 24. svibnja 2024. broj K-19/2023-16 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 26. siječnja 2026. broj I Kž-303/2024-7, u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog HS za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom pravomoćnom presudom HS je osuđen zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 te mu je izrečena kazna zatvora od 4 godine.

2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, zbog povrede iz čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku – (Narodne novine broj 125/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka USRH, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP), s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, a podredno da se ukine presuda suda drugog stupnja i predmet vrati tome sudu na ponovno odlučivanje o žalbi protiv prvostupanjske presude, uz odgovarajuću uputu.

2.1. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vanja Marušić odgovorila je na zahtjev osuđenika, sukladno čl. 518. st. 4. ZKP, s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

3. Zahtjev nije osnovan.

4. U zahtjevu se najprije obrazlaže zakonska osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP uz tvrdnju da se pravomoćna presuda temelji na nezakonitim dokazima ''čija zakonitost nije bila stvarno i samostalno ispitana i u stadiju raspravljanja i presuđenja''. Naime, podnositelj smatra da su raspravni i žalbeni sud bili dužni samostalno zauzeti vlastito i obrazloženo stajalište u pitanju zakonitosti dokaza neovisno o ranijem pravomoćnom rješenju kojim je zakonitost tih dokaza ispitana pred optužnim vijećem (rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Kov-19/2022-12 od 29. ožujka 2023. potvrđeno rješenjem Visokog Kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-157/2023-4 od 23. svibnja 2023.). Pozivanjem na razloge iz citirane pravomoćne odluke drugostupanjski je sud, u stvari, propustio odgovoriti na žalbom istaknutu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP jer ''takav pristup nije stvarno sudsko odlučivanje o zakonitosti dokaza nego mehaničko preuzimanje bez nužne samostalne kontrole''.

4.1. Ovim navodima zahtjeva podnositelj miješa zakonske osnove pobijanja pravomoćne presude, odnosno, prethodno citiranu osnovu iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP dopunjuje onom iz čl. 517. st. 1. toč. 3. u vezi čl. 487. st. 1. ZKP.

4.2. Međutim, pozivanjem na razloge iz prethodnog rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanje dokaza kao nezakonitih ne znači da je sud drugog stupnja propustio razmotriti žalbene prigovore, već da taj sud, temeljem jednakog činjeničnog stanja, prihvaća argumente iz ranijeg pravomoćnog rješenja te na njih upućuje žalitelja kako ne bi došlo do bespotrebnog ponavljanja. Naime, točno je da obrana ima pravo prigovarati zakonitosti dokaza tijekom čitavog sudskog postupka, pa i po izvanrednim pravnim lijekovima ako je to prethodno isticala. Međutim, ako su sudovi, kao ovdje, već u optužnom vijeću proveli prethodno suđenje o zakonitosti dokaza (list 274-277 spisa) i pravomoćno odlučili da su osporeni dokazi zakoniti, tada istovjetni prijedlozi za izdvajanje, na temelju nepromijenjenog činjeničnog stanja, ne zahtijevaju ponovnu analizu i iznošenje jednakih razloga, već se, prihvaćanjem ranije argumentacije na te razloge mogu pozvati, kao što je to i ovdje slučaj. Na taj način drugostupanjski je sud dostatno odgovorio na spomenuti žalbeni navod.

4.3. Drugačija bi situacija bila da žalbeni sud ima različito poimanje zakonitosti nekog dokaza jer ima samostalnu ovlast donijeti drugačiju odluku. Međutim, to bi pretpostavljalo drugačije utvrđene činjenice te razloge zbog kojih se izdvajanje traži, što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

4.4. Pri tome, podnositelj na umjetan način razdvaja pitanje zakonitosti dokaza od mogućnosti da se na takvom dokazu zasnuje sudska presuda jer prema čl. 10. ZKP pitanje o jednom istovremeno daje odgovor i na drugo pitanje, tj. čine cjelinu.

4.5. Isto tako , netočno se u zahtjevu tvrdi da je raspravni sud propustio zauzeti samostalno mišljenje o zakonitosti dokaza, budući da obrana tijekom rasprave pred prvostupanjskim sudom zakonitost dokaza uopće nije problematizirala.

5. U odnosu na sada, ponovno, postavljeni prigovor o nezakonitosti zapisnika i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta (tahografa) od 16. kolovoza 2021. s digitalnim podacima i karticom vozača te podacima tvrtke AGIS-TKS d.o.o. Osijek, treba reći da i ovaj Sud zakonitost tih dokaza smatra neupitnim zbog čega nije bilo zapreke da se na njima zasnuje sudska presuda.

5.1. Naime, nije sporno da su djelatnici policije, na temelju usmenog naloga državnog odvjetnika, proveli hitnu dokaznu radnju očevida na mjestu saobraćajne nesreće u okviru koje su, također prema usmenom nalogu državnog odvjetnika, teretni kamion kojim je upravljao osuđenik odvezli u Stanicu za tehnički pregled vozila u Našicama gdje su, uz potvrdu, izuzeli tahografski uređaj radi utvrđivanja brzine i načina kretanja kamiona prije i u trenutku nastanka nesreće.

5.2. Pogrešno je stajalište podnositelja da sama činjenica što su podaci na tahografu ubilježeni digitalnim zapisom pokazuje da bi se radilo o dokaznoj radnji pretrage za koju je nužan nalog suca istrage. Naime, podnositelj polazi od toga da se, zapravo, radi o elektroničkom (digitalnom) dokazu u smislu čl. 331. ZKP-a koja odredba upućuje na primjenu čl. 257. ZKP-a o pretrazi pokretne stvari.

5.3. Tahograf je nadzorni uređaj koji se obvezno ugrađuje u teretna vozila, autobuse i slična vozila radi trajnog bilježenja podataka o brzini vozila, prijeđene udaljenosti, aktivnosti vozača te vremenu vožnje i odmora. Upravljanje takvim vozilima bez tahografa suprotno je zakonskim propisima te podliježe kažnjavanju. Podaci na tahografu bilježe se na analogni (stariji način na tahografskim listićima) ili na digitalni, noviji način, međutim, to je tehnološko pitanje koje ne mijenja prirodu tog uređaja kao obaveznog sastojka vozila koja se koriste u profesionalne svrhe.

5.4. Zbog toga, ustaljena sudska praksa koja prihvaća zakonitost izuzimanja tahografa s analognim bilježenjem podataka na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (rješenje ovog Suda I Kž-Us-10/2012-4 i presuda I Kž-Us-115/2012-7), a što priznaje i podnositelj zahtijeva, apsolutno je primjenjiva i na izuzimanje tahografa s digitalnim bilježenjem podataka pri čemu način na koji su ti digitalni podaci očitani, ovdje opravdano uz pomoć stručne osobe VS, djelatnika ovlaštenog servisa tahografa društva ''AGIS-TKS'' d.o.o., ne utječe na pitanje zakonitosti dokaza, već, eventualno, njegove vjerodostojnosti što predstavlja činjenično pitanje kojim se ovaj Sud nije smije baviti u smislu čl. 517. st. 1. ZKP.

5.5. Slijedom navedenog, izuzimanje tahografa iz teretnog vozila osuđenika u okviru dokazne radnje očevida i uz valjano sastavljeni zapisnik te izdanu potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, koju je osuđenik potpisao, u svemu je zakonito pribavljen dokaz zbog čega drugi dokazi koji su iz toga proizašli (nalaz i mišljenje prometnog i medicinskog vještaka) nemaju značaj ''plodova otrovane voćke'' u smislu čl. 10. st. 2. toč. 4. ZKP-a.

6. Dalje se u zahtjevu ističe povreda iz čl. 518. st. 1. toč. 3. ZKP -a s obrazloženjem da sud drugog stupnja nije odgovorio na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP -a jer na „očuvani pravni prigovor o normativnom značenju trenutka uporabe mobitela na pitanje činjeničnog stanja… prvostupanjska presuda na tu točku nije dala dostatno obrazloženje''.

6.1. Nasuprot tome, drugostupanjski je sud pod točkom 5. obrazloženja svoje presude jasno odgovorio zbog čega istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena. Naime, taj sud navodi da način vožnje osuđenika prije i za vrijeme radnje pretjecanja vozila kojim je upravljao SS nije u uzročno-posljedičnoj vezi s nastalom prometnom nezgodom, tj. ne predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj je sud prvog stupnja bio dužan dati razloge te ovaj žalbeni prigovor podvodi pod žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom toga, dakle, drugostupanjski je sud , u skladu sa svojom obvezom iz čl. 487. st. 1. ZKP-a, dao odgovor na relevantne žalbene navode, a drugo je pitanje što se podnositelj s tim razlozima ne slaže i iznosi svoju verziju.

6.2. Međutim, treba reći da i ovaj Sud ocjenjuje odlučnim utvrditi je li osuđenik kršio odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama neposredno uoči naleta na traktor kojim je upravljao pok. ČS, a ne je li to činio prethodno tijekom vožnje jer to nije o utjecaja, kako na uzročno-posljedični niz, tako niti na oblik krivnje počinitelja, kako jasno utvrđuju i obrazlažu sudovi.

6.3. Pri tome, nema zapreke da drugostupanjski sud interpretira navode žalbe u skladu s njezinim sadržajem te pojedine navode kvalificira kao drugu žalbenu osnovu, ovdje žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Na kraju, inače opsežnog zahtjeva osuđenika, tvrdi se da su sudovi glede kaznenog djela primijenili zakon koji se ne može primijeniti, što predstavlja povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 4. ZKP.

7.1. Ova povreda obrazlaže se time što ''činjenični supstrat, onako kako su ga prihvatili sudovi, ne sadrži pravnu osnovu za primjenu čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 u pitanju je li osuđenik postupao s neizravnom namjerom… utvrđene činjenice mogu najviše upućivati na svjesni nehaj''. Dakle, povreda zakona nalazi se u pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela vezano za oblik krivnje počinitelja pa bi se ovdje, prema shvaćanju podnositelja, radilo o blažem kaznenom djelu iz čl. 227. st. 6. u vezi st. 1. i 2. KZ/11.

7.2. Nasuprot tome, analizom činjeničnog opisa kaznenog djela iz izreke pravomoćne presude jasno slijede sva zakonska obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 4. u vezi st. 1. KZ/11 počinjenog s neizravnom namjerom. Navodi činjeničnog opisa ''iako svjestan da tijekom vožnje ne smije koristiti mobitel bez odgovarajuće naprave i da koristeći isti uporabom ruku nije sposoban za sigurnu vožnju te da time može ugroziti druge sudionike u prometu, pristajući na to upravljao teretnim automobilom… za vrijeme vožnje koristio mobilni telefon… uslijed čega nije obraćao potrebnu pažnju na prometnicu i sigurnosti razmak s vozilom ispred sebe, što je suprotno odredbama čl. 37. i čl. 196. st. 3. i 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama…'', u potpunosti sadrže preciznu naznaku oblika krivnje - neizravne namjere i kršenja konkretnih prometnih propisa koji su uzrokovali saobraćajnu nesreću sa smrtnom posljedicom. S obzirom da se povreda zakona koju podnositelj ističe procjenjuje prema činjenicama kako su utvrđene u izreci pravomoćne presude, a ne prema činjeničnom stanju kakvo je, prema shvaćanju podnositelja, ovdje trebalo utvrditi, to je očito da u zahtjevu istaknuta povreda zakona nije ostvarena.

7.3. Pri tome, oblik krivnje počinitelja je činjenično pitanje koje ne može biti predmetom razmatranja u okviru zakonom taksativno nabrojanih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP-a. U protivnom dozvolilo bi se preispitivanje činjeničnog stanja u trećem stupnju, a mimo zakonom dopuštenih uvjeta i svrhe ovog izvanrednog pravnog lijeka.

8. Kako time zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, trebalo je, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Žarko Dundović