Poslovni broj Gž R-1325/2021-3

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. OIB: ..., T., zastupanog po punomoćniku K. V., odvjetniku iz V., protiv tuženika A. O. OIB: ..., iz B., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. J. i V. J., odvjetnicima iz V., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-46/2020 od 15. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-46/2020 od 15. srpnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I/ izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju ukupan iznos od 6.753,87 eur / 50.887,06 kn[1] zajedno sa zateznim kamatama od 13. ožujka 2020. do isplate po preciziranoj kamatnoj stopi dok je u točki II/ izreke naloženo tužitelju u roku od 15 dana tuženiku isplatiti na ime troškova postupka iznos od 788,04 eur / 5.937,50 kn1.

 

2. Protiv presude žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu troškova postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao prijašnjeg poslodavca prema tuženiku kao prijašnjem radniku za isplatu novčanog iznosa za kojeg tužitelj tvrdi da je uložio u tuženikovo profesionalno usavršavanje, obrazovanje i školovanje.

 

6. Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- stranke su 7. lipnja 2016. sklopile Ugovor o radu, i to pravni prednik tužitelja Z. A. d.o.o. iz T. kao poslodavac te tuženik kao zaposlenik, za radno mjesto u proizvodnji (rad na CNC strojevima) uz probni rok od tri mjeseca s početnom bruto plaćom od 729,98 eur / 5.500,00 kn1 (dalje Ugovor o radu),

- stranke su nastavno sklopile šest Aneksa navedenom Ugovoru o radu - 3. veljače 2017., 13. rujna 2017., 7. svibnja 2018., 8. studenog 2018., 27. veljače 2019. i       22. kolovoza 2019., na način da je svakim idućim Aneksom visina bruto plaće tuženika povećavana (prvim Aneksom na 862,70 eur / 6.500,00 kn1 do posljednjim Aneksom na 1.459,95 eur / 11.000,00  kn1),

- za ovaj postupak relevantnim prvim Aneksom od 3. veljače 2017. u članku II. ugovoreno je da zaposlenik potvrđuje da je poslodavac izvršio značajna ulaganja u njegovo profesionalno usavršavanje, obrazovanje i školovanje (točka 1.) te da ukoliko zaposlenik otkaže ovaj ugovor u razdoblju do 3. veljače 2022. (dakle, u narednom razdoblju od pet godina), poslodavcu će nadoknaditi sredstva uložena u usavršavanje, obrazovanje i školovanje,

- slijedećim relevantnim četvrtim Aneksom od 8. studenog 2018. uz istovjetnu točku 1. članka II. prethodnog Aneksa, kojom se potvrđuju ulaganja poslodavca u zaposlenika, u točki 2. je ugovoreno da u slučaju raskida ugovora o radu na zahtjev zaposlenika počevši od dana potpisivanja toga Aneksa pa slijedećih pet godina, zaposlenik je dužan isplatiti poslodavcu četiri bruto plaće unazad četiri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za raskid Ugovora o radu,

- slijedećim relevantnim petim Aneksom od 27. veljače 2019. uz istovjetne točke 1. i 2. članka II. prethodnog Aneksa, smanjeno je razdoblje sa pet na dvije godine od dana zaključenja toga Aneksa, u kojem ako zaposlenik zahtijeva raskid ugovora obvezuje se poslodavcu nadoknaditi četiri bruto plaće na ime sredstava uloženih u usavršavanje, obrazovanje i školovanje zaposlenika.

-  tužitelj je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. ožujka 2020. otkazao tuženiku ugovor o radu nakon neopravdanog izostanka tuženika sa radnog mjesta nekoliko dana, time da tuženik nije poduzimao radnopravnu zaštitu protiv izvanrednog otkaza niti nije podnosio zahtjev za zaštitu prava, 

- tuženik je faktički prestao raditi kod tužitelja s danom 1. ožujka 2020.

 

7. Prvostupanjski sud utvrđuje da je radni odnos tuženika prestao donošenjem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. ožujka 2020., koji otkaz sud nalazi sukladnim članku 116. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., i 151/22. - dalje ZR). Međutim, smatra da zbog toga što je do prestanka radnog odnosa došlo iz razloga što se tuženik nije pojavio na poslu nekoliko dana, a svoj izostanak nije opravdao te je time počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa, na taj je način zapravo natjerao poslodavca da mu otkaže Ugovor o radu, budući da prema vlastitom iskazu, sa poslodavcem nije uspio postići dogovor oko visine podmirivanja troškova edukacije u slučaju odlaska sa tog radnog mjesta. Prvostupanjski se sud poziva na članak 54. ZR-a o obvezi poslodavca da omogući radniku u skladu mogućnostima i potrebama rada školovanje, obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje te obvezi radnika da u skladu sa svojim sposobnostima i potrebama to prihvati.

 

7.1. Dalje, sud prvog stupnja smatra da tužitelj nije dokazao kakvu je to edukaciju vršio prema tuženiku čak niti troškove koje je imao povodom toga kao niti štetu zbog sudjelovanja tuženika na edukaciji zbog izostanka u procesu proizvodnje. U tom pravcu utvrđuje da se radi o obvezi tužitelja prema članku 219. stavak 1. ZPP-a radi čega primjenom članka 221.a ZPP-a sud zaključuje da tužitelj nije imao nikakve troškove povodom edukacije tuženika. Pritom ne cijeni dokumentaciju koju je tužitelj uložio na ročištu 2. srpnja 2021., dokazujući školovanje tuženika i troškove istog, iz razloga što je ova dokumentacija uložena nakon zaključenja prethodnog postupka održanog 17. srpnja 2020. Stoga je sud primjenom članka 299. stavak 1. i 2. ZPP-a odbio ovaj dokazni prijedlog tužitelja uz obrazloženje da iz navedene dokumentacije proizlazi da je tužitelj istom raspolagao od pokretanja ovog postupka pa je mogao te dokaze dostaviti u spis prije zaključenja prethodnog postupka.

 

7.2. Prvostupanjski sud, nadalje, smatra da se ne može primijeniti članak 108. stavak 1. ZR-a o unaprijed određenom iznosu štete za pojedine štetne radnje, jer nalazi da je tužitelj vrlo lako mogao pratiti trošak "edukacije" tuženika i dokazati ga u postupku. Smatra da je iznos naveden u predmetnim Aneksima od četiri bruto plaće isplaćene tuženiku prije prestanka radnog odnosa, paušalan i nametnut tuženiku kao slabijoj strani u ugovornom odnosu, a sve kako bi tuženik ostvario višu plaću za svoj rad. Sud nalazi da je tuženik bio u podređenom položaju u radno-pravnom odnosu te je zaključivao predmetne Anekse, koje je pripremao poslodavac, isključivo zbog primitka veće plaće, koja je zapravo bila adekvatna tuženikovom dotadašnjem radu i vremenu provedenom kod tužitelja. Konačno, smatra da je uvrštenje odredbe o dužini trajanja radnog odnosa tuženika kod tužitelja radi ne vraćanja troška edukacije, bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO) te protivno načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba kod naplatnih pravnih poslova iz članka 7. stavak 1. ZOO-a.

 

8. Radi svega iznesenog prvostupanjski sud donosi zaključak da tuženik ne duguje tužitelju utuženi iznos pa odbija tužbeni zahtjev u cijelosti dok odluku o troškovima postupka donosi pozivom na članak 154. i članak 155. ZPP-a.

 

9. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužitelja, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

10. Protivno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je odlučio sud prvog stupnja kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.

 

11. Prema stajalištu ovoga suda, vezano za obvezu nadoknade troškova školovanja i usavršavanja tuženika u slučaju prestanka radnog odnosa kod tužitelja, treba poći od ugovornih odredbi Ugovora o radu i pripadajućih Aneksa koje su stranke sklapale tijekom trajanja radnog odnosa. Za ovaj postupak relevantnim četvrtim i petim Aneksima Ugovora o radu, kojim je zadnji puta mijenjan članak II., koji je bio na snazi u vrijeme otkazivanja Ugovora o radu, ugovoreno je da:

„1. Zaposlenik potvrđuje da je poslodavac izvršio značajna ulaganja u njegovo profesionalno usavršavanje, obrazovanje i školovanje.

2. U slučaju raskida Ugovora o radu na zahtjev zaposlenika počevši od dana potpisivanja toga Aneksa pa slijedećih dvije godine, zaposlenik je dužan isplatiti poslodavcu četiri bruto plaće unazad četiri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za raskid Ugovora o radu.“

 

12. Navedenim ugovornim odredbama, koje tuženik ničime nije osporavao, isti je potvrdio činjenicu da je poslodavac izvršio značajna ulaganja u njegovo profesionalno usavršavanje, obrazovanje i školovanje. Nadalje, citiranim odredbama  ugovorne stane su ugovorile vremensku granicu trajanja ugovora o radu koju je tuženik dužan odraditi kako ne bi bio u obvezi isplatiti tužitelju naknadu sredstava uloženih u profesionalno usavršavanje, obrazovanje i školovanje kao i visinu   naknade takvih troškova ukoliko dođe do ranijeg prestanka ugovora o radu.

 

12.1. Nije sporno da je do prestanka Ugovora o radu došlo 11. ožujka 2020.,  dakle, unutar razdoblja od dvije godine od sklapanja petog Aneksa od 27. veljače 2019.   

 

13. Međutim, ono što ovaj sud smatra vrlo bitnim je ugovaranje načina prestanka ugovora o radu koji bi proizveo kao posljedicu obvezu tuženika da tužitelju naknadi uložena sredstva u profesionalno obrazovanje a to je „raskid ugovora o radu na zahtjev zaposlenika“.

 

13.1. S obzirom na odredbu članka 112. ZR-a koja taksativno predviđa načine prestanka ugovora o radu, među kojima nema raskida ugovora na zahtjev radnika, ovu se sintagmu može podvesti jedino pod sporazum radnika i poslodavca iz članka 112. točka 5. ZR-a (koji bi uslijedio na zahtjev radnika) ili pod otkaz kojeg je radnik dao poslodavcu u smislu članka 112. točka 7. ZR-a u vezi s člankom 114. ZR-a, člankom 115. stavak 4. ZR-a (redoviti otkaz) ili člankom 116. ZR-a (izvanredni otkaz). 

 

13.2. U ovome predmetu sud prvog stupnja nespornim je utvrdio činjenicu da je tuženiku Ugovor o radu otkazan od strane tužitelja kao poslodavca Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu 11. ožujka 2020., nakon neopravdanog izostanka tuženika sa radnog mjesta nekoliko dana. Kako tuženik nije poduzimao radnopravnu zaštitu protiv izvanrednog otkaza, koji je za radnika najnepovoljniji način prestanka ugovora o radu, radi se pravomoćnoj odluci poslodavca temeljem koje je tuženiku prestao radni odnos kod tužitelja.  

 

14. Stoga, prema shvaćanju ovoga suda izostala je osnovna pretpostavka za nastanak obveze tuženika preuzete Ugovorom o radu i citiranim Aneksima, na povrat tužitelju uloženih sredstva u njegovo profesionalno obrazovanje, budući da nije utvrđeno da bi do raskida ugovora o radu došlo na zahtjev tuženika kao zaposlenika.

 

14.1. Ovo bez obzira na razloge koji su poslodavca motivirali na izvanredni otkaz, budući je među strankama ugovoreno da, kako bi se aktivirala odredba o obvezi naknade uloženih sredstva u obrazovanje, do raskida Ugovora o radu mora doći „na zahtjev“ zaposlenika a ne eventualno zbog njegovog skrivljenog ponašanja. Zahtjev je radnja koja pretpostavlja aktivno iskazivanje namjere drugoj osobi za nečim, a u ovoj pravnoj stvari takvu namjeru je iskazao poslodavac prema radniku dajući mu izvanredni otkaz. Sam tužitelj u žalbi potvrđuje činjenicu da su Ugovor o radu kao i kasniji Aneksi sklapani suglasnim očitovanjem volje stranaka i predstavljali su valjano uređenje njihovih međusobnih odnosa uz izostanka bilo kakvih elemenata ništavosti ili pobojnosti, pa je tužitelj kao poslodavac koji zapošljava veći broj radnika i istima nudi na potpisivanje obrasce svojih ugovora o radu i aneksa, očito upoznat sa radnopravnom problematikom i načinima prestanka ugovora o radu predviđenim odredbama ZR-a.   

 

15. Protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije dokazao osnovanost svojih navoda o tome kakvu je edukaciju vršio prema tuženiku kao niti troškove koje je imao povodom toga. Pravilnom primjenom članka 299. stavak 1. i 2. ZPP-a, sud je odbio kao dokaze prihvatiti dokumentaciju koju je tužitelj po tom pitanju uložio nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, bez obzira na ugovorne odredbe kojima je tuženik potvrdio ulaganja u njegovo profesionalno usavršavanje te kojima je definirana visina sredstva koje se obvezuje vratiti poslodavcu, tuženik je u odgovoru na tužbu osporio činjenicu da je takvo profesionalno usavršavanje provedeno i da bi u svezi toga nastali kakvi troškovi. Stoga, pored toga što nije utvrđeno da bi tuženik polazio vanjske edukacije ili tečajeve ni polagao ispite, niti dobivao kakve svjedodžbe ili certifikate za obuku na CNC strojevima na kojim su ga obučavali stariji mentori, na tužitelju je bio teret dokaza ovih činjenica, što tužitelj nije uspio učiniti pravovremeno postavljenim dokaznim prijedlozima. 

 

16. Bez osnova se tužitelj u žalbi poziva na članak 108. ZR-a o unaprijed određenom iznosu štete za pojedine štetne radnje radnika, kojoj odredbi nema mjesta primjeni u ovome sporu. Naime, tužitelj svoj zahtjev nije niti činjenično niti pravno utemeljio na izvanugovornom odnosu naknade štete radnika prema poslodavcu sukladno članku 107. stavak 1. ZR-a u vezi s relevantnim odredbama ZOO-a niti je u tom pravcu dokazano postojanje osnovnih pretpostavki odgovornosti radnika za štetu. U ovome predmetu riječ je o utvrđivanju ugovorne obveze tuženika utemeljene na Ugovoru o radu i Aneksima, na naknadu troškove za koje poslodavac tvrdi da je uložio u radnikovo profesionalno obrazovanje.

 

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

18. Stoga je žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci ove presude, pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 19. siječnja 2024.

                                       

                                                                                                                                                   Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                 Ivanka Maričić-Orešković, v.r.