REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-8/2026-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika EF zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 22. Kaznenog zakona Republike Sjeverne Makedonije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 5. ožujka 2026. broj Kv I-5/2026-4 (Kir- 1853/2025), u sjednici održanoj 2. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba izručenika EF.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Splitu od 5. ožujka 2026. broj Kv I-5/2026- 4 (Kir-1853/2025) pod točkom I. izreke, na temelju članka 56. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/2004. - dalje: ZOMPO), utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje EF sudbenim vlastima Republike Sjeverne Makedonije radi izvršenja kazne zatvora u trajanju dvije godine po presudi Osnovnog suda u Štipu od 9. lipnja 2025. K broj 299/24, a na temelju zamolbe za izručenje Ministarstva pravosuđa Republike Sjeverne Makedonije broj: 22-3258/2025 od 11. prosinca 2025. zbog kaznenog djela prijevare iz članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 22. Kaznenog zakona Republike Sjeverne Makedonije.
1.1. Pod točkom II. izreke odlučeno je da, sukladno članku 22. stavku 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o izručenju („Narodne novine“ broj 8/2012. - dalje: Ugovor), izručenik RF ne može biti kazneno gonjen, podvrgnut izvršenju kazne zatvora ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode ili izručen trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a koje nije predmet ovog izručenja.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik putem branitelja, odvjetnika mr. sc. Deana Rahanua zbog „pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda pravila kaznenog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje odnosno podredno da pobijano rješenje preinači i odbije izručenje kao nedopušteno.
3. Spis je, sukladno odredbi članka 495. u vezi članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026. - dalje: ZKP), prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
4. Žalba nije osnovana.
5. Žalitelj uvodno ističe kako je obrazloženje pobijanog rješenja nejasno, nepotpuno i proturječno, pri čemu ne precizira i ne konkretizira u čemu se sastoje te nejasnoće, nepreciznosti i proturječnosti pa se slijedom navedenog bez dvojbe može zaključiti kako se u biti radi o paušalno iznesenim tvrdnjama koje ni na koji način nisu argumentirane i u dovoljnoj mjeri obrazložene.
5.1. U nastavku žalbe izručenik navodi kako je prvostupanjski sud izveo pogrešne zaključke i donio pogrešne odluke o ispunjenosti zakonskih uvjeta za izručenje, pri čemu isti smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri utvrdio sve odlučne činjenice niti je na pravilan i potpun način ocijenio izvedene dokaze, uslijed čega je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
5.2. Obrazlažući ovaj žalbeni razlog izručenik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje iz članka 56. stavka 1. ZOMPO-a i to zbog toga što je u ovom kaznenom predmetu podnesen izvanredni pravni lijek protiv presude Osnovnog suda u Štipu od 9. lipnja 2025. broj K-299/24, pa taj kazneni postupak, po ocjeni žalitelja, još uvijek nije okončan, tako da presuda temeljem koje se traži izručenje još uvijek nije pravomoćna i izvršna. Time što sud nije utvrdio ima li podneseni izvanredni pravni lijek suspenzivni učinak te je li izvršenje kazne zatvora eventualno odgođeno odnosno je li kazneni postupak u državi moliteljici konačno okončan, činjenično stanje je nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Zbog tako pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatra da je sud pogrešno primijenio i odredbu članka 56. stavka 1. ZOMPO-a jer se izručenje radi izvršenja kazne zatvora može dopustiti isključivo u situacijama kada se zamolba za izručenje temelji na pravomoćnoj i izvršnoj sudskoj odluci, a što ovdje, po ocjeni žalitelja, nije bio slučaj. Stoga, iz razloga što je postupak u državi moliteljici još uvijek u tijeku zbog izjavljenog izvanrednog pravnog lijeka izručenik smatra da izvršnost presude nije na nedvojbeni način utvrđena pa je iz navedenog razloga zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenju zakonskih pretpostavki za njegovo izručenje u ovom trenutku preuranjen i pravno neosnovan.
5.3. Međutim, niti u navedenom žalitelj nije u pravu.
5.4. Naime, treba napomenuti kako iz razloga koji su dani u pobijanom rješenju (točka 5. do točke 9.1. obrazloženja) nedvojbeno proizlazi kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke imao u vidu sve one okolnosti koje su propisane člankom 33., člankom 34. i člankom 35. ZOMPO-a, a kojima su na jasan i precizan način propisane pretpostavke za izručenje stranca drugoj državi radi izvršenja sankcije koja uključuje oduzimanje slobode. Po ocjeni ovog Suda prvostupanjski je sud na potpuno nedvosmisleni način utvrdio kako je tim zakonskim pretpostavkama i udovoljeno te da je, sukladno članku 56. stavku 1. ZOMPO-a, udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje izručenika državi moliteljici, a radi izvršenja kazne zatvora odnosno da u konkretnoj situaciji ne postoje razlozi za drugačiju odluku. U tom pogledu, a imajući u vidu prethodno iznesene prigovore žalitelja, treba istaknuti da iz izvršenog uvida u spis predmeta Kir-1853/2025. proizlazi da je presuda Osnovnog suda u Štipu od 9. lipnja 2025. broj K-299/24 (list 76-84 spisa predmeta) postala pravomoćna 3. srpnja 2025., a nakon što je pravomoćna presuda postala i izvršna u dva navrata je Osnovni sud u Velesu radi izvršenja kazne zatvora u trajanju dvije godine izručeniku dostavio Uputne akte radi javljanja na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod Idrizovo, Skopje (listovi 85 i 86 spisa predmeta), na koja se isti niti jedanput nije odazvao. S obzirom da se izručenik nije dragovoljno javio na izdržavanje kazne zatvora, od strane suca za izvršenje sankcija izdan je nalog za njegovo privođenje, međutim, kako isti nije pronađen na adresi gdje je stalno nastanjen to je za njime najprije raspisana centralna tjeralica, a nakon što je terenskim provjerama utvrđeno da se isti nalazi u Republici Hrvatskoj raspisana je i međunarodna tjeralica temeljem koje je izručenik i uhićen u Republici Hrvatskoj 26. studenog 2025.
5.5. Stoga, a imajući u vidu prethodno izneseno, žalitelj u žalbi pogrešno tvrdi da je u ovom kaznenom predmetu zamolba za izručenjem izručenika preuranjena jer da presuda temeljem koje se traži izručenje još uvijek nije pravomoćna, a niti izvršna s obzirom da je iz dokumentacije koja je dostavljena uz zamolbu za izručenje na potpuno nedvojbeni način utvrđeno kako je ta presuda u cijelosti postala pravomoćna i izvršna.
5.6. Što se tiče žalbenog razloga u kojem se tvrdi da ovaj kazneni postupak u državi moliteljici još uvijek nije u konačnici okončan s obzirom da je protiv pravomoćne presude podnesen izvanredni pravni lijek te da je prvostupanjski sud trebao utvrditi ima li podneseni izvanredni pravni lijek suspenzivni učinak valja istaknuti da ta okolnost, u smislu odredbe članka 35. ZOMPO-a, nije razlog da se u ovom konkretnom slučaju ne dopusti izručenje stranca odnosno da se odbije zamolba za njegovo izručenje državi moliteljici.
5.7. Naime, u tom pogledu prvenstveno treba istaknuti da, sukladno članku 1. stavku 1. ZOMPO-a, ovim Zakonom se uređuje međunarodna pravna pomoć u kaznenim stvarima u situaciji kada međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Pritom žalitelj, kada ističe ovaj žalbeni razlog kao razlog za odbijanje izručenja, zanemaruje činjenicu da osim ZOMPO-a u ovom konkretnom slučaju istovremeno egzistira odnosno da je na snazi i Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o izručenju koji je stupio na snagu 14. studenog 2012. i koji u ovom kaznenom predmetu po pitanju izručenja ima prednost i prioritet kao pravni akt višeg ranga u odnosu na odredbe ZOMPO-a koje reguliraju to isto pravno pitanje, ali koji kao takav predstavlja pravni akt nižeg ranga. Upravo su tim Ugovorom odnosno odredbama članka 8. do članka 15. precizirani i pobrojani razlozi zbog kojih će se u svakom pojedinom slučaju izručenje odbiti odnosno zbog kojih se isto može odbiti, gdje, međutim, eventualno podnošenje izvanrednog pravnog lijeka protiv pravomoćne presude, a temeljem koje se zahtjeva izručenja, nije predviđeno odnosno propisano kao razlog zbog kojeg se izručenje mora ili može odbiti. Stoga, suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja nije niti trebao utvrđivati ima li podneseni izvanredni pravni lijek suspenzivni učinak jer to nije Ugovorom predviđeni i propisani razlog za odbijanje izručenja stranca. Dakle, niti ovaj drugi žalbeni razlog, a kojim se pobija pravilnost prvostupanjskog rješenja nije osnovan. Što se tiče tvrdnje žalitelja da je sud prvog stupnja trebao provjeriti je li izvršenje kazne zatvora eventualno odgođeno treba napomenuti da je i ovaj prigovor u cijelosti neosnovan. Naime, iz izvršenog uvida u dostavljenu dokumentaciju nedvojbeno je utvrđeno kako je nadležni sud u Republici Sjevernoj Makedoniji, nakon što je presuda postala pravomoćna i izvršna, u dva navrata izdao Uputne akte radi javljanja osuđenika na izdržavanje izrečene kazne zatvora u kazneno-popravni zavod, na koje se on nije dragovoljno odazvao, iz čega se, bez bilo kakve dvojbe, može zaključiti kako u tom kaznenom predmetu nije bilo odgode izvršenja kazne zatvora pa stoga prvostupanjski sud tu okolnost nije niti trebao provjeravati.
6. Slijedom svega izloženog, a budući da nisu pronađene neke od povreda zakona iz članka 494. stavka 4. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP -a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 2. srpnja 2026.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
