1

 

                            Poslovni broj Gž-359/2023-2

 

   

 

 

                                                                                              Poslovni broj Gž-359/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja R. p. d.o.o. R., OIB …, zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u O. d. V., J., Š., S., J. & J. d.o.o. R., protiv tuženika G. K. iz P., OIB …, zastupanog po punomoćniku L. V., odvjetniku iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj Povrv-94/2021-8 od 20. prosinca 2022., 19. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I.      Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje točka I. i III. izreke presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj Povrv-94/2021-8 od 20. prosinca 2022.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Točkom I. izreke presude suda prvog stupnja djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Ć. iz R., poslovni broj Ovrv-247/2020 od 8. siječnja 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 21,24 EUR/160,00 kn[1] sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 10,62 EUR/80,00 kn počev od 26. rujna 2019. do isplate a na iznos od 10,62 EUR/80,00 kn počev od 28. rujna 2019. do isplate, dok je točkom II. taj platni nalog u preostalom dijelu, u odnosu na ovršni trošak, ukinut. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 147,49 EUR/1.111,25 kn, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu za iznos od 26,76 EUR/201,63 kn.

2. Protiv točke I. i III. izreke te presude žalbu je podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. u vezi s člankom 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

 

3. U žalbi, u bitnome, ističe da tužitelj nije dokazao da je tuženik vlasnik predmetnog vozila. Navodi da je postupanje tužitelja protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača budući da predstavlja zavaravajuću i nepoštenu poslovnu praksu naplate kazne u vidu dnevne parkirne karte koja da predstavlja prikrivenu satnu kartu čije je trajanje ograničeno radnim vremenom naplatničara a ne obuhvatom 24 sata. Osim toga, građanstvo da nije na primjeren način obaviješteno o tome da je dnevnu parkirnu kartu moguće kupiti samo kod ovlaštene osobe tužitelja, no ne i sms porukom. Ističe da tužitelju kojem je dosuđena jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak ne pripada pravo i na naknadu troškova odmjerenih rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

 

4. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, uz nadoknadu troškova sastava žalbe.

 

              5. Odgovor na žalbu nije podnesen.             

 

              6. Žalba tuženika je neosnovana.

 

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena ni jedna od tih povreda zakona.

 

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 21,24 EUR/160,00 kn na ime dnevne parkirne karte za vozilo registarskih oznaka RI 7066 C koje je 10. rujna 2019. i 12. rujna 2019. bilo parkirano na javnim parkiralištima na kojima poslove organizatora parkiranja obavlja tužitelj bez podmirene parkirne karte.

 

              9. Sud prvog stupnja je utvrdio:

 

-          da je tuženik 9. rujna 2019., počevši u 18,38 sati, poslao osam uzastopnih sms poruka, čime da je platio osam sati parkiranja zaključno do dana 10. rujna 2019. u 12,43 sati,

-          da je vozilo tuženika zatečeno parkirano na parkiralištu kojim upravlja tužitelj 10. rujna 2019. u 16,38 sati bez plaćene parkirne karte,

-          da je 10. rujna 2019. u 17,19 sati tuženiku izdana dnevna karta za 1. zonu,

-          da je vozilo tuženika zatečeno parkirano na parkiralištu kojim upravlja tužitelj 12. rujna 2019. u 7,50 sati,

-          da je tuženiku 12. rujna 2019. u 8,02 sati izdana dnevna parkirna karta,

-          da prema Cjeniku sa strukturom cijene komunalne usluge parkiranja na javnim parkiralištima od 19. lipnja 2019. ("Službene novine" Grada Rijeke br. 14/19; dalje: Cjenik) postoji cjelodnevna karta koja vrijedi do kraja radnog vremena parkirališta i koja za 1. zonu iznosi 32,00 kn i dnevna karta koja vrijedi 24 sata i za 1. zonu da iznosi 80,00 kn,

-          da se sukladno odredbi članka 30. Općih uvjeta isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području Grada Rijeke ("Službene novine" Grada Rijeke broj 10/19; dalje: Opći uvjeti) cjelodnevna parkirna karta kupuje na dva načina: plaćanjem cijene i preuzimanjem karte od strane korisnika neposredno kod ovlaštene osobe tužitelja ili automatskom kupnjom na javnom parkiralištu putem parkiranog automata, odnosno da istu nije moguće kupiti putem GSM operatera.

 

10. Nastavno, prvostupanjski sud je utvrdio da odredbe Općih uvjeta poslovanja tužitelja nisu ništetne jer da Ugovor o korištenju parkirališnog mjesta nije obuhvaćen odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima, a osim toga odredbe Cjenika i Općih uvjeta tužitelja da ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika jer da se tuženik izabravši način plaćanja kojim se prema Općim uvjetima ne može kupiti cjelodnevna parkirna karta izložio riziku da mu bude naplaćena satna karta. Tuženik da unatoč obavijesti da parkiranje ističe 10. rujna 2019. u 12.43 sati nije ponovno platio parkiranje za navedeni dan, dok u odnosu na parkiranje izvršeno 12. rujna 2019. tuženik da nije dokazao da je izvršio ikakvu uplatu.

 

11. Stoga je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje: ZOO) u vezi s člankom 451. stavak 3. ZPP-a u odnosu na glavnu tražbinu u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.

 

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donio je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

13. Ovom sudu nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o korištenju parkirališnog mjesta nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41,14, 110,15 i 14/19; dalje: ZZP). Naime, iako Glavom III. (članak 24.) ZZP-a usluga naplate parkiranja nije taksativno navedena kao javna usluga na koju se primjenjuje taj Zakon, navedeno ne znači da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru jer smisao Glave III. nije bio propisati isključivo na koje se javne usluge taj Zakon primjenjuje, već one na koje se u svakom slučaju primjenjuje.

 

14. Odredbom članka 5. točka 15. ZZP-a je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je točkom 26. istog članka propisano da je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime ili za račun trgovca. Nadalje, točkom 30. istog članka propisano je da je ugovor o usluzi ugovor kojim trgovac pruža ili se obvezuje pružiti uslugu potrošaču, a potrošač plaća ili se obvezuje platiti mu cijenu. Slijedom navedenog, usluga naplate parkiranja koju pruža tužitelj u okviru svoje profesionalne djelatnosti fizičkoj osobi, ovdje tuženiku, predstavlja potrošački ugovor na koji se primjenjuje ZZP pa je u konkretnoj situaciji bilo potrebno provesti test transparentnosti i poštenosti u smislu odredbi ZZP-a.

 

15. Sukladno odredbi članka 7. stavak 1. ZZP-a trgovac mora jasno, vidljivo i čitljivo istaknuti iznos maloprodajne cijene i cijene za jedinicu mjere proizvoda ili usluge koju pruža.

 

16. U Općim uvjetima tužitelja navedeno je da cjelodnevna parkirna karta važi od trenutka kada je kupljena do isteka radnog vremena javnog parkirališta na dan kad je kupljena, no ne  navodi se definicija dnevne parkirne karte, niti bi se sadržajem Općih uvjeta tužitelja moglo zaključiti da između cjelodnevne i dnevne karte postoji ikakva razlika u odnosu na vrijeme njihova važenja. Cijena dnevne i cjelodnevne parkirne karte objavljena je u Cjeniku tužitelja, no tužitelj ni ne tvrdi niti ne dokazuje da bi na automatima putem kojih se vrši naplata parkiranja ili na drugi prikladan način na predmetnom javnom parkiralištu bili objašnjeni pojmovi dnevne i cjelodnevne parkirne karte i njihova cijena. Izrazi dnevna i cjelodnevna parkirna karta praktički su sinonimi pa prosječnom potrošaču uistinu nije lako razumljiva razlika između navedenih parkirnih karata, niti su informacije o istima dovoljno jasne, lako razumljive i uočljive jer bi potrošač kako bi razumio razliku trebao najprije na web stranici tužitelja pronaći objavljene Opće uvjete, iščitavanjem istih utvrditi da postoji razlika između dnevne i cjelodnevne karte a potom iščitati i Cjenik tužitelja kako bi utvrdio jasnu razliku u važenju i cijeni između istih.

 

17. Stoga s pravom tvrdi tuženik kako tužitelj u konkretnoj situaciji nije zadovoljio test transparentnosti pa je bilo potrebno provesti test poštenosti u smislu odredbe članka 52. u vezi s člankom 49. ZZP-a.

 

18. Odredbom članka 26. stavak 1. Općih uvjeta je propisano da će se ako korisnik otvorenog javnog parkirališta nema valjanu, odnosno odgovarajuću parkirnu kartu smatrati da je sklopio ugovor o korištenju jednog parkirališnog mjesta na javnom parkiralištu u trajanju od 24 sata od trenutka izdavanja naloga za plaćanje dnevne karte od strane ovlaštene osobe (dnevna karta), dok je odredbom članka 2. stavak 1. Općih uvjeta propisano da je korisnik usluge vlasnik vozila.

 

19. Odredbom članka 49. stavak 1. ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom članka 55. stavak 1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

20. Po stavu ovog suda, citirana odredba članka 26. stavak 1. Općih uvjeta nije ništetna, odnosno ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu odredbe članka 49. stavak 1. ZZP –a jer se naplatom dnevne parkirne karte korisniku usluge ne nameće nerazmjerno visok iznos naknade. Tuženik je imao mogućnost plaćanja satne karte upravo kroz vrijeme za koje je koristio uslugu parkiranja, koju mogućnost nije iskoristio, dok tužitelj s druge strane ne može znati koliko je vremena neka osoba koristila, odnosno koliko će koristiti parkirno mjesto stoga naplata dnevne pakirne karte korisnicima usluga koji nemaju valjanu parkiranu kartu ne predstavlja nepoštenu poslovnu praksu.

 

21. Iz navedenih razloga, pored utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženik vlasnik vozila registarske oznake RI …, koju odlučnu činjenicu tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio, već to čini prvi puta u žalbi, što je sukladno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a nedopušteno, koje vozilo u navedene dane bilo parkirano na parkiralištu na kojem poslove organizacije i naplate parkiranja nesporno obavlja tužitelj bez istaknute valjane parkirne karte, pravilno je prvostupanjski sud primjenom citirane odredbe članka 26. stavak 1. u vezi s člankom 2. stavak 1. Općih uvjeta obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa.

 

22. Stoga je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena i točka I. izreke presude suda prvog stupnja je potvrđena pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

23. Budući da je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, pravilna je u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i odluka o troškovima postupka. Odgovarajući na žalbene navode treba kazati da tužitelju, uz dosuđenu jednokratnu nagradu za cijeli prvostupanjski postupak, pripada pravo i na naknadu troškova ovršnog postupka. Tužitelju bi tako, protivno žalbenim tvrdnjama, pripadalo pravo i na naknadu troškova sastava prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, međutim prvostupanjski sud te troškove tužitelju nije ni dosudio, već mu je od troškova odmjerenih rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave dosudio tek troškove podmirene na ime javnobilježničke nagrade u smislu odredbe članka 6. stavak 1. i članka 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 8/11, 112/12 i 114/12).

 

24. Iz navedenih je razloga žalba tuženika odbijena i točka III. izreke presude suda prvog stupnja je potvrđena primjenom odredbe članka 380. točka 2. u vezi s člankom 129. stavak 5. ZPP-a.

 

25. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troškova sastava iste.

 

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

27. Točka II. i IV. izreke presude suda prvog stupnja kao nepobijane ostaju neizmijenjene.

 

 

U Rijeci, 19. siječnja 2024.

 

                                                                                                                                                 Sutkinja

                                                                                                                                            Brankica Malnar