REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-45/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog KC, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. -ispravak, 101/17., 118/18., 126/19.i 84/21. – dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 23. rujna 2024. broj K-584/2022-30 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 14. listopada 2025. broj Kž- 55/2025-3, na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog KC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K-584/2022-30 od 23. rujna 2024., preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu Kž-55/2025-3 od 14. listopada 2025., osuđen je KC zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 227. st. 1., 2. i 6. KZ/11 na kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca te mu je, primjenom čl. 57. KZ/11, izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se dio kazne zatvora od 6 mjeseci ima izvršiti, dok se preostali dio od 8 mjeseci neće izvršiti ako on u vremenu provjeravanja od 4 godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju, odvjetniku Dinku Šperandi iz Odvjetničkog društva Juršetič & Aleksovski d.o.o. iz Zagreba, zbog povrede prava na pravično suđenje, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda ''preinači na način da se odbija žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda'', a podredno da se drugostupanjska presuda ukine i vrati tome sudu na ponovno odlučivanje uz odgovarajuću uputu. Zahtjevu su priložene presude Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 1123/2018 od 4. lipnja 2024., Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj I Kž-67/1974-3 od 11. svibnja 1994. te Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-89/2022-3 od 10. svibnja 2022. Ujedno je zatražena odgoda izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o zahtjevu.

3. Sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP-25), zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmina Dolmagić odgovorila je na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državne odvjetnice je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. U zahtjevu se tvrdi da je tijekom drugostupanjskog postupka osuđeniku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to s dva osnova; zbog povrede prava osuđenika da mu se sudi u njegovoj nazočnosti te da se brani sam i uz branitelja, kao i zbog povrede prava na obrazloženu sudsku odluku vezano za ''arbitrarnost ocjene otegotnih i olakotnih okolnosti''.

6. Navedeno pokazuje da je zahtjev podnesen iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP-25.

7. Uvodno treba reći da je sud drugog stupnja, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačio prvostupanjsku presudu i osuđeniku, umjesto uvjetne osude s izrečenom kaznom zatvora od jedne godine i rokom provjeravanja od 4 godine, izrekao strožu kaznu od jedne godine i 2 mjeseca te mu je primijenio djelomičnu uvjetnu osudu tako da se dio kazne zatvora od 6 mjeseci ima izvršiti, dok je preostali dio (8 mjeseci), uvjetovan vremenom provjeravanja od četiri godine. Dakle, prvostupanjska je presuda, na sjednici vijeća bez pozivanja stranaka, preinačena na štetu osuđenika.

8. Podnositelj smatra da, u situaciji kada sud drugog stupnja preinačuje presudu izricanjem strože kazne, dužan je o sjednici vijeća obavijestiti osuđenika i njegovog branitelja, neovisno o tome što oni to izrijekom nisu tražili. Naime, tvrdi se da žalbeni sud mora omogućiti osuđeniku nazočnost prilikom odlučivanja o kazni kako bi mogao ocijeniti njegovu osobnost, stupanj krivnje i druge olakotne okolnosti. Nepozivanjem osuđenika uskraćeno mu je pravo da se brani sam i uz branitelja, čime su povrijeđene odredbe čl. 29. st. 1., čl. 29. st. 2. al. 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav) te čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija). Uporište za takav stav podnositelj nalazi u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske koju je priložio u zahtjev.

9. Prije odgovora na navedeni prigovor zahtjeva treba reći slijedeće:

9.1. Prema čl. 475. st. 1. ZKP-25, žalbeni će sud izvijestiti stranke o sjednici vijeća ako je neka od njih u roku predviđenom za žalbu ili odgovora na žalbu to zahtijevala. Ako to nije slučaj, predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da ih izvijesti o sjednici vijeća ako ocijeni da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari. Dakle, zakonska obveza pozivanja na sjednicu vijeća postoji samo onda ako je neka od stranaka to zahtijevala, a u suprotnom odluka suda o tome je diskrecijske naravi i ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

9.2. Uvidom u spis predmeta slijedi da se osuđenik nije žalio protiv prvostupanjske presude, ali je bio upoznat s činjenicom da je državni odvjetnik, na njegovu štetu, podnio žalbu zbog odluke o kazni te je na tu žalbu pisano odgovorio, sukladno čl. 473. ZKP-25. Usprkos spoznaji o mogućem prihvaćanju te žalbe i izricanju strože kazne, osuđenik i njegov branitelj nisu zatražili da ih se izvijesti o sjednici vijeća, a sud drugog stupnja, očito, nije ocijenio da bi to bilo korisno za razjašnjenje stanja stvari. Pri tome, nije predmetom raspravljanja je li žalbeni sud odluku o nepozivanju stranaka bio dužan obrazložiti jer se to u zahtjevu ne prigovara niti je ovaj Sud ovlašten po službenoj dužnosti širiti okvire podnesenog izvanrednog pravnog lijeka.

10. Nadalje, s obzirom da zakonska obveza pozivanja stranaka nije postojala, potrebno je razmotriti okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu ustavnog i konvencijskog prava osuđenika na pravično suđenje.

10.1. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) Zahirović protiv Hrvatske (broj 58590/11 od 25. travnja 2013.) na koju se poziva i Ustavni sud u svojoj presudi U-III-1123/2018 od 4. lipnja 2024., ESLJP je utvrdio povredu čl. 6. st. 1. i st. 3. toč.c Konvencije (pravo okrivljenika da se brani sam) navodeći da, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, ''kada je drugostupanjski sud pozvan ispitati treba li povećati podnositeljevu kaznu i kad je u žalbenom postupku moguće otvarati pitanje kao što je podnositeljeva osobnost i značaj… drugostupanjski sud ne može pravilno ispitati predmet bez izravnog saslušanja podnositelja i sticanja osobnog dojma o njemu''. Sličan stav ponovljen je u presudi toga suda Drača protiv Hrvatske (broj 55724/19 od 20. siječnja 2022.).

10.2. Iz navedenog, dakle, slijedi da ''u slučaju kada je drugostupanjski sud pozvan da ispita treba li povećati podnositeljevu kaznu'', do obveze suda o pozivanju stranaka na sjednicu žalbenog vijeća ne dolazi uvijek i automatski, već to ovisi o okolnos tima konkretnog slučaja tj. hoće li se ''otvoriti pitanje kao što je podnositeljeva osobnost i značaj''. Tek u toj situaciji, doista, potrebno je da žalbeni sud ''stekne osobni dojam o podnositelju'' (presuda ESLJP Drača protiv Hrvatske, § 41.).

11. Međutim, analizom okolnosti koje su sudovi cijenili prilikom odmjeravanja kazne os. KC, a naročito polazeći od sadržaja njegovog odgovora na žalbu, ''podnositeljeva osobnost i značaj'' ovdje nisu bili predmetom ocjenjivanja. Naime, u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, tada optuženi KC, iznosi razloge zbog kojih smatra da su olakotne okolnosti u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i cijenjene, analizira okolnosti samog događaja te dob pok. oštećenice, kao i sudsku praksu drugih sudova pri odmjeravanju kazne za slična kaznena djela. Rukovodeći se odredbom čl. 475. čl. 2. ZKP-25, prema kojoj stranka prisutna na sjednici žalbenog vijeća ima pravo usmeno izložiti navode svog podneska, jasno je da osuđenik i njegov branitelj, sve da su i bili nazočni na sjednici žalbenog vijeća, ne bi imali pravo iznositi druge okolnosti osim onih navedenih u odgovoru na žalbu.

12. Zbog toga, polazeći od činjenice da je drugostupanjski sud prilikom donošenja presude imao u vidu navode osuđenikovog odgovora na žalbu ( toč. 4. obrazloženja) te da pitanje osuđenikove ''osobnosti i značaja'' ovdje nisu bili predmetom njegovog odgovora na žalbu, a time, predvidivo, niti njegovog eventualnog usmenog obraćanja sudu na sjednici vijeća, a imajući u vidu i da postroženje kazne izrečene od strane drugostupanjskog suda ovdje nije bilo znatno, to izostanak nazočnosti osuđenika i njegovog branitelja na sjednici žalbenog vijeća, u konkretnom slučaju, ne dovodi u pitanje pravičnost drugostupanjskog postupka gledano u cjelini.

13. Nadalje, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti zbog uskrate na obrazloženu sudsku odluku.

13.1. Naime, u zahtjevu se tvrdi da je povreda čl. 29. st. 1. Ustava ''rezultat pogrešne i proizvoljne primjene Kaznenog zakona te neujednačene i neadekvatne ocjene otegotnih okolnosti''. Dalje se obrazlaže arbitrarnost u odmjeravanju kazne koja je u suprotnosti s ustaljenom sudskom praksom, pogrešna i nedostatna ocjena olakotnih okolnosti, ''preuveličavanje važnosti činjenice da se nesreća dogodila u pješačkoj zoni'', zanemarivanje specifičnih okolnosti obavljanja poslova zaštitarske službe kao i činjenica da je smrt oštećenice nastupila zbog upale pluća tj. s odgodom. Stoga podnositelj smatra da je odluka o preinačenu kazne i izricanju djelomične uvjetne osude donesena ''bez postojanja značajne i esencijalne analize olakotnih i otegotnih okolnosti u konkretnom, individualnom slučaju''. Time je, dalje tvrdi, povrijeđen ''standard predvidljivosti kaznenopravnih sankcija'', a time je povrijeđeno pravo na jednakost svih pred zakonom.

14. Međutim, neovisno o opsežnosti razloga kojima podnositelj pokušava osnažiti tezu o arbitrarnosti drugostupanjske presude, ovdje se, u suštini, radi o tome da osuđenik traži preocjenu olakotnih okolnosti te izricanje blaže kazne što, međutim, predstavlja činjenično pitanje i, kao takvo, prelazi okvire ovog izvanrednog pravnog lijeka prema taksativno navedenim razlozima u čl. 517. st. 1. ZKP-25. Da je tome tako, jasno slijedi i iz prijedloga zahtjeva za preinačenjem drugostupanjske presude na način da se žalba državnog odvjetnika odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi tj, osuđeniku izrekne uvjetna osuda.

15. Prigovor o neobrazloženosti drugostupanjske presude uopće nije osnovan.

15.1. Prije svega, nije sporno da je drugostupanjski sud imao zakonsku ovlast, u povodu žalbe državnog odvjetnika, preocijeniti značaj okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne pri čemu nisu uzete u obzir nikakve nove okolnosti izvan onih već utvrđenih od strane suda prvog stupnja ili onih koje proizlaze iz činjeničnog stanja utvrđenog izrekom presude. Jednako kao i prvostupanjski sud, sud drugog stupnja nije utvrdio niti jednu otegotnu okolnost pa je navod zahtjeva o „neadekvatnoj ocjeni otegotnih okolnosti“ očito promašen.

15.2. Preocjenu relevantnih okolnosti Županijski sud u Zagrebu je valjano obrazložio dajući razloge pod toč. 9. do 12. svoje presude. Taj je sud detaljno analizirao značaj svih olakotnih okolnosti zaključujući da su neke od njih (neosuđivanost i priznanje ) pravilno cijenjene, neke od njih ( zaposlenost osuđenika kao zaštitara) su precijenjene, dok po sudu prvog stupnja cijenjena okolnost doprinosa pokojne pješakinje nastaloj nesreći uopće nije trebala biti utvrđena olakotnom jer se ona kretala u zoni koja je isključivo namijenjena pješacima pa nije mogla niti trebala očekivati nalet vozila. Sve to, u kontekstu težine posljedica i potrebe da se drugi građani upozore na štetnost sličnih ponašanja, rezultiralo je preinačenjem prvostupanjske presude i izricanjem kazne zatvora koja je tek dva mjeseca stroža od one koju je izrekao sud prvog stupnja, a sukladno tome izrečena je djelomična uvjetna osuda u okviru zakonom propisanih uvjeta. Stoga arbitrarnosti u odlučivanju drugostupanjskog suda, nema.

15.3. Što se tiče prigovora o neujednačenoj sudskoj praksi pri odmjeravanju kazne, na koju smjera podnositelj, treba reći da se takva odnosi samo na pitanja primjene odredaba materijalnog i procesnog prava, ali ne i na odluku o kazni jer svako kazneno djelo i počinitelj zaslužuju zasebnu, individualiziranu kaznu u rasponu koji je zakonom propisan, ovdje konkretno u rasponu od jedne do osam godina.

16. Kako time navodi zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani trebalo je, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 125/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka USRH, 80/22., 36/24., 72/25 i 13/26. – dalje: ZKP) , odlučiti kao u izreci ove presude. Ujedno nije bilo uvjeta za odgodu izvršenja kazne u smislu čl. 518. st. 5. ZKP.

Zagreb, 2. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Žarko Dundović