REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-98/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623, za Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, koga zastupa Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 16. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja LJ i zamjenika punomoćnika tuženika Juraja Rajić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 467,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate sve na žiro-račun Državnog proračuna broj [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03023990354), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva na ime naknade štete u iznosu od 6.859,95 eur kao s neosnovanim.

III Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623 da tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862 naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.008,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3%tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. radi naknade štete. U tužbi navodi da je na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda u Našicama br. K-117/08 od 22.10.2008., tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja HJ, jer je zadobila teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik NJ. Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja HJ vrši i poslije 31.12.2022., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti. Konkretno, sada šteta iznosi 7.327,71 eur a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u novom razdoblju od 01.01.2023. do 31.12.2025. godine u punom iznosu u smislu članka 161. stavak 2. točka 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Tužitelj napominje kako potražuje samo 50 % iznosa štete odnosno isplaćene invalidske mirovine jer je ozljeda izvan rada odnosno prometna nezgoda uzrok invalidnosti sa 50 %. Tužitelj ističe da u sudskoj praksi ne postoji jedinstveni stav koji pravni propis primijeniti u ovakvim predmetima, da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članka 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), te vezano za to tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju NN. br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Iznos od 7.327,71 eur predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem članka 161. do 170. ZOMO (N.N. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr,) odgovara tuženik. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom je tuženik dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 7.327,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj- odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19- 03023990354), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Croatia osiguranje d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da tuženik čini nespornim pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila registarskih oznaka [registarska oznaka], kojim je u vrijeme prometne nezgode upravljao NJ. Također, nesporan je i nastanak prometne nezgode od 16.04.2008. godine, u kojoj je, osiguranica tužitelja, HJ, zadobila teške tjelesne ozljede, koje su djelomični uzrok (u omjeru od 50%) njezine opće nesposobnosti za rad, te je istoj priznato pravo na invalidsku mirovinu. Nesporna je i činjenica da je uzrok opće nesposobnosti za rad osiguranice tužitelja 50% bolest, koja nije u uzročnoj vezi sa ozljedama iz prometne nezgode i za koju, prema tome, ne postoji odgovornost tuženika. Tuženik bi eventualno mogao odgovarati prema tužitelju za preostalih 50% stvarne štete koju tužitelj trpi. Nesporna je i činjenica da je tužitelj podnosio prema tuženiku zahtjeve za naknadu štete za isplaćene iznose invalidske mirovine za ranija razdoblja i da je po posljednja dva zahtjeva tužitelja, za isplaćene iznose invalidske mirovine u razdoblju od 01.05.2018. do 31.12.2022. godine, još uvijek u tijeku parnični postupak, da je u jednom od predmeta donesena nepravomoćna odbijajuća presuda te da je tužitelj uložio žabu na istu i predmet se trenutno nalazi na rješavanju pred drugostupanjskim sudom. U cijelosti je sporan cjelokupno tužbeni zahtjev tužitelja, kako po osnovu, tako i po visini. Tuženik ukazuje na činjenicu da tužitelj uz tužbu nije priložio, niti je tužbom predložio izvođenje dokaza kojima bi dokazao osnovanost, a potom i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. U konkretnoj tužbi je naznačeno da se potražuje naknada punih iznosa isplaćene invalidske mirovine u korist HJ, za razdoblje od 01.01.2023. do 31.12.2025. godine, bez da su o tome priloženi dokazi o plaćanju. Nadalje, u ovoj pravnoj stvari sporno je i pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 01.01.2023. do zaključno 31.12.2025. godine. Tuženik ističe da se u odnosu na utuženu tražbinu tužitelja prema tuženiku, točnije na sadržaj obveze koju tuženik u odnosu na istu tražbinu može imati prema tužitelju, kao posebni propis (lex specialis) ima primijeniti upravo Zakon o obveznim osiguranjima u prometu a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Ukoliko se obveza tuženika razmatra prema razdoblju u kojemu su vršene isplate invalidske mirovine od strane tužitelja, za konkretan slučaj bi mjerodavne bile odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj dakle nije pasivnu legitimaciju tuženika za naknadu ovdje predmetne štete ustanovio na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013), već upravo na temelju činjenice da je tuženik osiguratelj vozača-štetnika koji je uporabom svoga vozila prouzročio štetu tužiteljevu osiguraniku. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće: „ (1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 04.04.2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.01.2022. godine, broj Rev-909/2021 od 08.09.2021. godine, broj Revx-388/2018 od 25.08.2020. godine, broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020. godine, broj Rev-1354/2016 od 18.05.2021. godine, broj Revd-3715/2021 od 08.09.2021. godine, broj Rev-66/2022 od 01.02.2022. godine, broj Revt-634/2017 od 16.03.2022. godine, broj Rev-1235/2021 od 22.02.2022. godine, broj Rev-3401/2018 od 20.04.2022. godine. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Nadalje, iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu HJ (priloženom uz tužbu), razvidno je da je ista rođena **.**.1954. godine, te da je stoga ista, dana 08.04.2019.godine (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršila 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranica tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bila korisnicom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istoj starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu. Stoga tuženik predlaže tužitelja odbiti sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a sve imajući u vidu činjenicu, da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije predložio dokaze temeljem kojih bi sud mogao odlučiti o osnovanosti postavljenog zahtjeva. Podredno, ukoliko sud ipak odluči raspravljati u ovoj pravnoj stvari, tuženik predlaže sudu, provesti u ovom predmetu financijsko- knjigovodstveno vještačenje, radi utvrđivanja iznosa pretpostavljene starosne mirovine koju bi ostvarivala osiguranica tužitelja HJ u utuženom razdoblju, i usporedbe navedenih iznosa sa iznosima koji su istoj isplaćeni s osnova invalidske mirovine, također u utuženom razdoblju, a sve radi utvrđenja postoji li obveza tuženika za prema tužitelju sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U podnesku od 29. siječnja 2026. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da je njegov obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine osiguraniku HJ koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe javna isprava u smislu članka 140 a. ZOMO i članka 230. ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, te nije potrebno određivati vještačenje i kod odluke uzimati u obzir nekakvu pretpostavljenu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu odnosno pretpostavljenu starosnu mirovinu jer je Zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad Zakona. Pojašnjenja radi, tužitelj ističe da je osiguraniku tužitelja HJ rješenjem priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetne prometne nezgode, te da nekakva druga fiktivna, pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu odnosno pretpostavljena starosna mirovina nikada neće biti u isplati. Dakle, što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Što se tiče tereta dokazivanja, tužitelj smatra da ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva, stoga je onda osnovanost svojih prigovora dužan dokazati upravo tuženik. U parničnom postupku svaka strana dužna je dokazivati činjenice koje istoj idu u prilog, odnosno ne može se stavljati na teret tužitelju da dokazuje činjenice koje idu u korist tuženika, odnosno da dokazuje tvrdnje koje uopće nije iznio u postupku. U prilog ovim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1177/2023 od 21.03.2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-751/2024 od 10.07.2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda. Tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju NN. br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u preslik presude Općinskog suda u Našicama broj K-117/08-10 od 22. listopada 2008., rješenje HZMO, Područne službe u Požegi od 2. srpnja 2009. i nalaz i mišljenje o invalidnosti od 4. svibnja 2009. , izvršen je uvid u mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 13. svibnja 2009., ispravu o davanjima na teret HZMO-a od 24. prosinca 2025., pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 8. travnja 2026., dopunu nalaza i mišljenja od 21. svibnja 2026. i usmenu dopunu knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je osiguranik tužitelja HJ u prometnoj nesreći od 16. travnja 2008. koju je prouzrokovao NJ zadobila teške tjelesne ozljede, a vozilo kojim je isti tada upravljao bilo je osigurano kod tuženika.

5.1 Nije sporno niti da je tužitelj svojim rješenjem od 2. srpnja 2009. osiguraniku ŽJ priznao pravo na invalidsku mirovinu i to zbog bolesti 50% i ozljede izvan rada 50% nastale opće nesposobnosti za rad počevši od 4. svibnja 2009.

6. Uvidom u podatke tužitelja od 31. listopada 2024. utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2025. svom osiguraniku UJ isplatio na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 14.655,42 eur.

7. Tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje na ime naknade štete iznos od 7.327,71 eur što čini 50% iznosa isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku za period od 1. rujna 2022. do 1. listopada 2024. smatrajući da je ozljeda izvan rada prouzrokovala invalidnost njegovog osiguranika od 50%.

8. Tuženik Croatia osiguranje d.d. nije osporio da je pasivno legitimiran kao osiguravatelj vozila reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je u vrijeme prometne nezgode upravljao NJ, ne spori nastanak prometne nezgode od 16. travnja 2008. i činjenicu da je osiguranica tužitelja u toj prometnoj nesreći zadobila teške tjelesne ozljede koji su djelomični uzrok njezine opće nesposobnosti za rad te joj je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik smatra da tužitelj ne trpi nikakvu štetu jer je osiguranica tužitelja s danom 8. rujna 2019., a budući je rođena **.**.1954. ostvarila pravo na starosnu mirovinu i tužitelj bi po redovom tijeku stvari bio u obvezi isplatiti starosnu mirovinu.

9. Prema odredbi članka 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025) za naknadu štete zavodu nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju se isključivo odgovarajuće odredbe propisa kojim se uređuju obvezni odnosi i odgovarajuće posebne odredbe ovog zakona, osim ako ovaj zakon ne propisuje drukčije.

9.1. Prema odredbi članka 156. stavak 1. istog zakona zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

9.2. Člankom 159. stavak 1. istog zakona određeno je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 156. ovog zakona izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izravno pravo na naknadu štete).

10. U ovom postupku, kako je već navedeno, tužitelj od tuženika za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2025. potražuje razmjeran dio isplaćene invalidske mirovine svom osiguraniku od 50% što iznosi 7.327,71 eur.

11. Prema odredbi članka 38. Zakona o mirovinskom osiguranja pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65. godina života i 15 godina mirovinskog staža.

11.1. Prema odredbi članka 56. istog zakona korisnik prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, zbog bolesti zavod po službenoj dužnosti provodi to pravo u istoj svoti prvog dana idućeg mjeseca u kojem je korisnik navršio starosnu dob iz članka 38. odnosno iz članka 170. ovog zakona na starosnu mirovinu 12. Dakle, postupkom prevođenja obuhvaćene su invalidske mirovine priznate na temelju potpunog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti odnosno na temelju opće nesposobnosti za rad zbog bolesti.

13. Sud nalazi da se ta odredba može primijeniti na tužiteljeva osiguranika FJ koja je korisnica invalidske mirovine zbog bolesti i ozljede izvan rada zbog čega je nastala opća nesposobnost za rad.

14. Nesporno je utvrđeno da je osiguranica tužitelja HJ rođena **.**.1954. i da je s danom 8. travnja 2019. navršila 65 godina života te sud nalazi da je od tada stekla pravo na starosnu mirovinu.

15. Sud nalazi da bi tužitelj svom osiguraniku i da nije bilo štetnog događaja i bolesti isplaćivao starosnu mirovinu i tek u slučaju ako bi iznos invalidske mirovine bio veći od iznosa starosne mirovine tužitelj bi imao stvarnu štetu.

16. Knjigovodstveni vještak Dajana Hart u svom pisanom nalazu i mišljenju dala je izračun pretpostavljene starosne mirovine osiguranice tužitelja HJ te razliku između pretpostavljene starosne mirovine i invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguranici ŽJ. Prema nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka i dopunskom nalazu i mišljenju, a koji nalazi i mišljenja su dana i u tabelarnom prikazu, tužitelj kroz utuženo vrijeme od 1. siječnja 2023. do prosinca 2025. u svakom pojedinom mjesecu isplaćuje svom osiguraniku invalidsku mirovinu koja je veća od pretpostavljene najniže starosne mirovine. U utuženom periodu tužitelj je svom osiguraniku isplatio ukupan iznos invalidske mirovine od 14.655,42 eur, a najniža starosna mirovina za isto razdoblje iznosila bi 13.719,90 eur da je osiguranica tužitelja radila do svoje 65. godine starosti. Razlika između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine kroz utuženo razdoblje iznosi 935,52 eur, a 50% tog iznosa obzirom da je uzrok invalidnosti predmetni štetni događaj iznosi 467,76 eur.

17. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud je utvrdio da je invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku veća od pretpostavljene starosne mirovine, a razlika između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine iznosi 935,52 eur.

18. Nadalje, utvrđeno je da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovi u zbog bolesti 50% i zbog ozljede izvan rada, u konkretnom slučaju predmetni štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika 50% to sud nalazi da je razlika između isplaćene invalidske mirovine i starosne pretpostavljene mirovine osiguranika tužitelja kroz utuženo razdoblje iznos od 467,76 eur.

19. Obzirom na navedeno sud nalazi da je šteta koju tužitelj potražuje na ime isplaćene invalidske mirovine svog osiguranika za utuženo razdoblje iznos od 467,76 eur pa je sud tužbeni zahtjev tužitelja usvojio do iznosa od 467,76 eur, a s preostalim zahtjevom za isplatom na ime naknade štete u iznosu od 6.859,95 eur sud je tužitelja kao s neosnovanim odbio.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25). Sud je našao da je tuženik u ovom postupku uspio u većem dijelu budući da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja usvojen u neznatnom dijelu. Sud je kao osnovan priznao trošak tuženika za sastav obrazloženog podneska od 13. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 eur i za pristup na glavnu raspravu održanu 16. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 eur pa je priznao ukupan trošak tuženika u iznosu od 400,00 eur i PDV na taj iznos od 100,00 eur pa je priznao ukupan trošak zastupanja tuženika u iznosu od 500,00 eur. Sud je kao osnovan priznao i trošak tuženika na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eur i na ime dopunskog knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 108,00 eur pa je priznao ukupan trošak tuženika u iznosu od 1.008,00 eur

21. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi, 2. srpnja 2026.

S u d a c

Ilka Leko

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega

2. Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri d.o.o, Zagreb, Radnička cesta 22