Broj: 90 P-1033/2023-14

 

 

Broj: 90 P-1033/2023-16

              

      Republika Hrvatska

      Općinski sud u Osijeku  

      Europska avenija 7

      31000 Osijek

      Stalna služba u Valpovu

      Kralja P. Krešimira IV br. 3

      31550 Valpovo

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice S. A. iz V., …, OIB: …, zastupana po punomoćniku M. P., odvjetnici iz O., protiv tuženika RBA d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 14. prosinca 2023., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice M. P., odvjetnice iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika I.K., odvjetnika iz V., odlukom objavljenom 19. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4253959, sklopljenog dana 11.07.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 12.07.2007. godine po javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem: OV-20441/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća…“

 

II. Nalaže se tuženiku RBA d.d., Z., …, OIB: …, tužiteljici S.A. iz V., …, OIB: …, isplatiti ukupan iznos od 2.465,72 eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. g., a od 01.01.2008. g. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01.08.2015., a od 01.08.2015., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama,, a od 01.01.2023.g. do isplate u visini stope određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, i to;

 

-na iznos od 15,21 eur počev od 01.01.2009. g. do isplate

-na iznos od 13,96 eur počev od 01.02.2009. g. do isplate

-na iznos od 19,27 eur počev od 01.04.2009. g. do isplate

-na iznos od 16,33 eur počev od 01.04.2009. g. do isplate

-na iznos od 13,68 eur počev od 01.05.2009. g. do isplate

-na iznos od 12,35 eur počev od 01.06.2009. g. do isplate

-na iznos od 13,68 eur počev od 01.08.2009. g. do isplate

-na iznos od 12,35 eur počev od 01.09.2009. g. do isplate

-na iznos od 13,68 eur počev od 01.10.2009. g. do isplate

-na iznos od 13,68 eur počev od 01.10.2009. g. do isplate

-na iznos od 12,35 eur počev d 01.12.2009. g. do isplate

-na iznos od 13,68 eur počev od 01.01.2010. g. do isplate

-na iznos od 15,01 eur počev od 01.01.2010. g. do isplate

-na iznos od 15,67 eur počev od 01.03.2010. g. do isplate

-na iznos od 16,33 eur počev od 01.04.2010. g. do isplate

-na iznos od 16,33 eur počev od 01.05.2010. g. do isplate

-na iznos od 16,33 eur počev od 01.06.2010. g. do isplate

-na iznos od 19,65 eur počev od 01.07.2010. g. do isplate

-na iznos od 29,60 eur počev od 01.08.2010. g. do isplate

-na iznos od 26,95 eur počev od 01.09.2010. g. do isplate

-na iznos od 33,59 eur počev od 01.10.2010. g. do isplate

-na iznos od 29,60 eur počev od 01.11.2010. g. do isplate

-na iznos od 32,26 eur počev od 01.12.2010. g. do isplate

-na iznos od 34,91 eur počev od 01.01.2011. g. do isplate

-na iznos od 41,55 eur počev od 01.02.2011. g. do isplate

-na iznos od 36,90 eur počev od 01.03.2011. g. do isplate

-na iznos od 38,90 eur počev od 01.04.2011. g. do isplate

-na iznos od 36,24 eur počev od 01.05.2011. g. do isplate

-na iznos od 40,22 eur počev od 01.06.2011. g. do isplate

-na iznos od 46,20 eur počev od 01.07.2011. g. do isplate

-na iznos od 48,19 eur počev od 01.08.2011. g. do isplate

-na iznos od 56,58 eur počev od 01.09.2011. g. do isplate

-na iznos od 49,94 eur počev od 01.10.2011. g. do isplate

-na iznos od 47,29 eur počev od 01.11.2011. g. do isplate

-na iznos od 48,51 eur počev od 01.11.2011. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.01.2012. g. do isplate

-na iznos od 47,85 eur počev od 01.02.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.03.2012. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.04.2012. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.05.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.06.2012. g. do isplate

-na iznos od 52,49 eur počev od 01.07.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.08.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.09.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.10.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.11.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.12.2012. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.01.2013. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.02.2013. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.03.2013. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.04.2013. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.05.2013. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.06.2013. g. do isplate

-na iznos od 47,18 eur počev od 01.07.2013. g. do isplate

-na iznos od 17,98 eur počev od 01.08.2013. g. do isplate

-na iznos od 17,98 eur počev od 01.10.2013. g. do isplate

-na iznos od 47,85 eur počev od 01.11.2013. g. do isplate

-na iznos od 47,85 eur počev od 01.12.2013. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.01.2014. g. do isplate

-na iznos od 48,51 eur počev od 01.02.2014. g. do isplate

-na iznos od 43,64 eur počev od 01.02.2014. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.03.2014. g. do isplate

-na iznos od 49,84 eur počev od 01.04.2014. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.05.2014. g. do isplate

-na iznos od 51,16 eur počev od 01.06.2014. g. do isplate

-na iznos od 47,31 eur počev od 01.07.2014. g. do isplate

-na iznos od 36,31 eur počev od 01.08.2014. g. do isplate,

 

sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku RBA d.d., Z., …, OIB: …, naknaditi tužiteljici S. A. iz V., …, OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 eura,  zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje  za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u djelu koji se odnosi na sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosima od po 71,00 eur, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je ovome sudu dana 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila dana 11. srpnja 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 528-50-4253959, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.984,24 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 84 mjesečna obroka u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbu Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF tužiteljica smatra u cijelosti ništetnom jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljici omogućio da o istoj pregovara niti je tužiteljici pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz te odredbe. Pri tome se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužiteljica smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatila dugovani iznos. Zbog svega navedenog ista traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos, s tim da se je obvezala konačni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. 

 

2. U  odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena pa samim tim nije niti ništetna jer je tuženik tužiteljici omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe. Tužiteljica je nakon što je od strane tuženika upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužiteljica preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da svaki potrošač zasebno mora dokazivati svoje navode o povredi prava. Na kraju je istakao prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer smatra da sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

 

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 13. prosinaca 2023. (str.78. -81 spisa).

 

4. Sud je u dokaznom  postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu,  saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 6-10 spisa), otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice (str. 11-20), obavijest o otplaćenom kreditu (str. 21), zahtjev za kredit i izjava (str. 32), potvrda o uplati (str. 39), nalaz sa zaključkom i mišljenjem sudskog vještaka (str. 42-70), račun sudskog vještaka (str. 71)..

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (čl. 7. st. 1. Ugovora) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

6. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 11. srpnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 6. - 10. spisa) te da je isti potvrđen 11. srpnja 2007. po javnom bilježniku L. P.iz O. pod poslovnim brojem: OV-20441/07. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu namjenskog kredita za kupnju novog vozila u iznosu 12.984,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 84 mjeseca. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Nesporno je i da je tužiteljica u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatila.

 

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

 

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

 

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi kupnje osobnog automobila u Autokući …. Polovicu iznosa potrebnog za kupnju je imala, a preostalu polovicu je osigurala kreditom. U Autokući su je uputili na tuženika gdje ju je čekao već sročeni ugovor. Nitko joj od djelatnika tuženika nije ništa pojašnjavao vezano za same odredbe ugovora, rizike i slično. Sjeća se da je imala mogućnost potpisati unaprijed sročeni ugovor, a da isti nije potpisala tad ne bi dobila kredit i ne bi mogla kupiti automobil. Kredit joj je ponuđen u valuti CHF, s tim da je odgovorila da razumije značenje valutne klauzule tek nakon što je punomoćnik tuženika ukratko pojasnio to značenje.

 

10. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka P. d.o.o., od 27. studenog 2023. (str. 42. – 70. spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužiteljice po kreditu naplatio 2.465,72 EUR više od utvrđenog početnim otplatnim planom. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

 

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužiteljica poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i

prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

 

              12. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

 

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a,  a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

 

15. Budući je tužiteljica pokrenula ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, ista je ovlaštena temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužiteljica u ovoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužiteljica kredit otplatila u cijelosti nije zapreka da se ista poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime,  prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužiteljica, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

 

16. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužiteljici pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupovine osobnog automobila, a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužiteljica je izjavila da joj djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično, a ista je tek nakon što joj je punomoćnik tuženika suštinski na glavnoj raspravi objasnio rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom izjavila da je razumjela značenje. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski  razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužiteljica odbila potpisati tad ne bi realizirala kredit i ne bi mogla kupiti osobni automobil. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

 

17. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod I.

 

18. Ništetnost djela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Činjenica što je sud dao sudskom vještaku preširoku zadaću, jer je isti pored preplate u odnosu na tečaj u Nalazu i zaključku iskazao i preplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, čija ništetnost nije predmet ovog spora, nije od nikakvog značaja jer je vještak u Nalazu i zaključku jasno razlučio koji se iznosi odnose na preplatu zbog promjene tečaja, a koji na preplatu zbog promjenjive kamatne stope. Konačno tužiteljica je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2 ZPP-a pravilno postavila tužbeni zahtjev.

 

19. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužiteljice primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužiteljici temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužiteljice koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

 

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri

tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 13. lipnja 2023.. Dakle tražbina tužiteljice nije u zastari jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

 

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. točka 1. Tarife), troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 19. listopada 2023. i na glavnoj raspravi održanoj 14. prosinca 2023. u iznosima od po 200,00 eur za svako ročište temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, kao i trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 13. prosinca 2023. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 eur jer se tužiteljica tim podneskom očitovala o Nalazu vještaka te je prema istom postavila konačni tužbeni zahtjev. Prema tome tužiteljici su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u  iznosu od 800,00 eur na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi1.000,00 eur. Tužiteljici je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 eur, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 71 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate.

Slijedom navedenog tužiteljici je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.300,00 eur (1000,00 eur - trošak punomoćnika + 300,00 eur- stvarni trošak vještačenja).

 

22. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sudskih pristojbi za tužbu i presudu jer je ista temeljem čl. 11. st. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23)oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

 

23. O zahtjevu tužiteljice za naknadu troška za pristup njenog punomoćnika na ročište za objavu presude nije odlučeno, budući taj trošak nije izvjestan, a o istom će sud odlučiti naknadno posebnim rješenjem ako punomoćnik tužiteljice bude pristupio na ročište za objavu presude.

 

Valpovo, 19. siječnja 2024.

 

                                                                                                        SUDAC

                                                                                                            GORAN JOKIĆ

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

 

Dostaviti:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku