P-595/2026-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Ani Gujić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61,Split, OIB: 52508873833,zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene 26.svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja GU, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Rešetar i partneri u Osijeku i punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvjetnika u Osijeku,2.srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 248192 od 16.07.2015. sklopljenog između tužitelja SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Societe generale - Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, danas OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, a koje glase:

- u čl. 7. st. 1. „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelihpedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita“

- u čl. 7. st. 2. glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

- u čl. 12. st. 2. glasi: „Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju.“

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 230,05 EUR (dvjestotrideseteura petcenti), s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23.12.2005. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snaz i na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 144,31 EUR (stočetrdesetčetirieura tridesetjedancent),s pripadajućom zateznom kamatom počev od 27.ožujka 2018. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 343,27 EUR ,sa zateznim kamatama tekućim od dana 2.srpnja 2026. od dana po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 8.travnja 2026. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužitelj 16.07.2015. sklopio s prednikom tuženika društvom SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, Ugovor o kreditu broj: 248192, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 346.663,20 kn (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). II. Odredbom čl. 7. st. 1. i st. 2. predmetnog Ugovora prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio prednik tuženika kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, prednik tuženika je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita, odnosno datuma 29.07.2015. za iznos od 1.733,32 kn (230,05 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je prednik tuženika naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024.: toč 26. obrazloženja: ''Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.''

toč. 26.1. obrazloženja: ''To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.''

dalje u predmetima Revd-1974/2023-2 od 14.06.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.04.2024., te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 06.11.2024. toč. 28. obrazloženja: ''Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.'' ,kao i sud EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C- 252/19. Odredbom čl. 12. st. 2. predmetnog Ugovora, prednik tuženika je propisao da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu i/ili djelomičnu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je tužitelju prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. IZLAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio prednik tuženika kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelj nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti s drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.

Ujedno se ističe kako je u potpunosti u suprotnosti sa zakonom naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a što je potvrdila i sudska praksa u pravomoćnim predmetima: Gž-1837/14, Županijski sud u Vukovaru; Gž-2359/17, Županijski sud u Splitu; Gž-1277/17, Županijski sud u Slavonskom Brodu; Gž-877/18, Županijski sud u Varaždinu; Gž-1516/19, Županijski sud u Osijeku; Gž-1096/19, Županijski sud u Velikoj Gorici; GZ-283/21, Županijski sud u Karlovcu Rev 112/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 43/22 Vrhovni sud Republike Hrvatske,10. U-

III-3231/2022, Ustavni sud Republike Hrvatske

Prednik tuženika je naplatio tužitelju 26.03.2018. prilikom prijevremene djelomične otplate kredita izlaznu naknadu u iznosu od 1.087,30 kn, odnosno 144,31 EUR. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 248192 od 16.07.2015. sklopljenog između tužitelja SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, danas OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, a koje:

- u čl. 7. st. 1. glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelihpedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita“

- u čl. 7. st. 2. glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

- u čl. 12. st. 2. glasi: „Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju.“.

Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 230,05 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.07.2015. do isplate po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 144,31 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 27.03.2018. do isplate po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 da isplati tužitelju SU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani, te predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Navodi da tuženik unatoč tome što spori osnovu tužbenog zahtjeva, ne spori činjenični supstrat koji tužitelj iznosi u odnosu na plaćanje predmetne naknade te pregovora oko plaćanja iste pa sukladno odredbi čl. 332.a ZPP-a nema potrebe zakazati ročište jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva moguće odlučiti temeljem stanja spisa. Neovisno o navedenom, prema stajalištu tuženika, ispravnom primjenom materijalnog prava na okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi, tužbeni zahtjev je potrebno odbiti iz razloga koje tuženik iznosi u nastavku ovog odgovora na tužbu. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi:

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

Stjecanje bez osnove

Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 16.07.2015.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ .Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (17.07.2015.g.), a tužba je podnesena tek 08.04.2026.g. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je ulazna naknada točno određena samim Ugovorom o kreditu u čl.7., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 08.04.2026.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ .Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl.6. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Isto tako, tuženik ističe kako tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO -a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: plaćati ugovorene kamate; i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. S ovakvim se stajalištem složila i pravna znanost, pa tako M i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) kaže: „Temeljni učinak i svrha ugovornih odnosa jest ovlast (pravo) vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, te dužnikova obveza ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Nadalje, tuženik ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 374,36 €, međutim osporava deklaratorni dio istog. Sukladno tome, tuženik osporava tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te predlaže Naslovnom sudu sukladno čl. 40. st.3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 374,36 €. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Obračun djelomične otplate kredita/smanjenje glavnog duga/roka otplate, dopis OTP banke od 22.ožu jka 2026.,te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te isplate iznosa koji je tužitelj platio po navedenim osnovama.

5. Nije sporno među parničnim strankama da su dana 16.srpnja 2015. tužitelj kao korisnik kredita i i prednik tuženika društvo Societe generale - Splitska banka d.d., Split, Ruđera Boškovića 16, sklopili Ugovor o kreditu broj: 248192, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u iznosu od 346.663,20 kn.

Namjena kredita je refinanciranje kredita za kupnju stana u drugoj banci (čl.3.) Rok otplate kredita je 83 mjeseca (čl.4.)

Odredbom čl. 7. st. 1. i st. 2. predmetnog Ugovora prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita koja iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno ,prije korištenja kredita, te se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Člankom 12. st. 2. ugovoreno je da kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju.

6.Nije sporno da je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena 29.srpnja 2025 u iznosu od 1.733,32 (stranica 15 spisa),što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 230,05 EUR.

7.Nije sporno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, te nije sporno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada ) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena 26.ožujka 2028. u iznosu od 1.087,30 HRK ( stranica 15 spisa),što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 144,31 EUR.

8.Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u čl. 7. st. 1. koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelihpedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita“, te u čl. 7. st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“,

kao i da li je ništetna odredba čl. 12. st. 2. Predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: „Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju

9.Tužitelj SU, izjavio je saslušan u svojstvu stranke da 2015. godine trebala su mu sredstva za refinanciranje stambenog kredita, tako da se odlučio podići kredit. Kredit je podigao u Splitskoj banci. Već ranije je imao kredite u drugim bankama koje je otplaćivao. U Splitskoj banci dobio je unaprijed pripremljen tekst ugovora, došao na gotov čin. Ugovor je bio preopširan, nejasan, netransparentan. Uočio je iznos kredita te kamatu. Odredbu o ulaznoj naknadi i trošku vođenja kredita nije uočio. Nije uočio niti odredbu o prijevremenoj otplati kredita. Na pitanje tužitelju da li mu je kod isplate kredita naplaćen iznos kao trošak naknade, tužitelj je izjavio da vjeruje da da ali se ne može sjetiti. Na pitanje tužitelju da li je prijevremeno otplatio ovaj kredit i da li mu je naplaćena naknada, tužitelj je izjavio da je dostavio svu dokumentaciju, te misli da jeste ali ne zna točno koji iznos. Tužitelj je izjavio da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u PIK Vinkovci, na radnom mjestu komercijalni direktor. Po struci je magistar stočarstva. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao privatnu firmu niti obrt. Imao je obrt u razdoblju od 1994. do 2000. godine i to auto praonicu. Prilikom sklapanja ovog ugovora o kreditu nitko mu ništa nije objasnio vezano za naknade koje se naplaćuju. Kredit je sam otplaćivao uz pomoć supruge. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je pročitao dio ugovora ili ugovor prije potpisa, tužitelj je izjavio da je pročitao samo odredbu o ugovornoj kamati. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je u ugovoru vidio odredbu o naknadi koja je izražena u postotku, tužitelj je izjavio da nije. U to vrijeme mu je hitno trebao kredit te se tada samo gleda financijski iznos i kamata. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je imao nekakvih nejasnoća u ugovoru, te da li se obratio bankovnom službeniku, tužitelj je izjavio da nije, te kad se potpiše ugovor isključivo se čeka isplata kredita. Na pitanje punomoćnika tuženika da li kada mu je kredit isplaćen je uočio da je novčani iznos kredita umanjen za određen iznos, tužitelj je izjavio da nije jer su sredstva kredita automatski proslijeđena za zatvaranje drugog postojećeg kredita. On osobno je zatražio da prijevremeno otplati kredit, te misli da nije uputio dopis banci. Otplatio je kredit prijevremeno jer je htio izići iz dužničkog ropstva (stranica 37 spisa).

10.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

12.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

13. Odredbom članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Člankom 55. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 7.st.1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao ,niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

15.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njihov sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade kreditnog zahtjeva i za upravljanje kreditom. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da predmetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom ništetne, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

16.Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

17.S obzirom na sadržaj odredbe čl. 12.st.2. ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka te provedene dokaze, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega također slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. U konkretnom slučaju ugovorom nije ugovorena metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke, odnosno ugovorom nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita.

18.Dakle,kako je naprijed navedeno predmetni ugovor pisan je na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna a kako je to navedeno u izreci,. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.

19.Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž - 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).

20.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

20.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

20.2.S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

21.S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu od 230,05 EUR (1.733,32 HRK), te iznos od 144,31 EUR (1.087,30 HRK) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznim kamatama tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

22.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti konačno postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu, a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi (1.400,00 EUR), s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž -1313/2023- 2 od 27.11.2023.).

22.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 343,27 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 50 bodova, sastav pisanog podneska od 05.05.2026. (Tbr.8.t.1.) 50 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 26.05.2026. (Tbr.9.t.1.) 50 bodova ,koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 30,00EUR (Uredba o tarifi sudskih pristojbi NN 37/23; 50/2026).

23.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

24.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 2.srpnja 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužiteljice

-punomoćniku tuženika