Poslovni broj: P-1019/2023-35
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Nikolina Brnad Resnik, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Nikoline Brnad Resnik, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnika tuženika Zvonimir Kalember Skoko, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, 2. srpnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207755490 od 27. listopada 2006. koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod brojem OU-1849/2006 koji ugovor je zaključen između tužiteljice RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF (švicarski franak) te stoga odredba ugovora u tom dijelu ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 2.434,71 eura (slovima: dvije tisuće četiristo trideset četiri eura i sedamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana
III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 17.022,85 eura (slovima: sedamnaest tisuća dvadeset dva eura i osamdeset pet centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 10.508,78 eura teče od 1. listopada 2015. pa do isplate, a na iznos od 6.514,07 eura teče od 30. rujna 2015. pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici RC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.239,94 eura (slovima: tisuću dvjesto trideset devet eura i devedeset četiri centa) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.
VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 27. listopada 2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207755490, koji je potvrđen od stane javnog bilježnika Ignac Vuger iz [adresa] pod brojem OU-1849/2006 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu), koji predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika (kreditora). Tužiteljica navodi da je navedenim ugovorom o kreditu tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici i stavio joj na raspolaganje, kao korisnici kredita, stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 180.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok se tužiteljica obvezala tuženiku vratiti navedeni iznos kredita, uz valutnu klauzulu i s pripadajućim kamatama, uz ugovoreni rok otplate od 30 godina, ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 902,41 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica navodi da je glede predmetnog kredita između parničnih stranaka 2. 3. 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015) i to konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kojim je u čl. 2. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita od 180.000,00 CHF platiti u anuitetima i redovnu kamatu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Tužiteljica navodi da je čl. 2. st. 2. određeno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, i na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50%. Tužiteljica navodi da je čl. 7. st. 1. ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a prvi anuitet iznosi 902,41 CHF. Tužiteljica smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF) te višekratno jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK. Zbog navedenog, tužiteljica smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Tužiteljica navodi da su povrede pojedinih ugovornih odredbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. 7. 2013., kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018., donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Tužiteljica navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13. 6. 2014.. u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. 7. 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužiteljica navodi da je ista presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 9. 4. 2015. Nadalje, tužiteljica navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. 7. 2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Tužiteljica ističe kako su presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. 9. 2019., posl. broj Rev- 2221/2018-11 odbijene i odbačene revizije svih tuženih banaka, a između ostalih i ovdje tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. Tužiteljica navodi da iz navedene odluke Vrhovnog suda jasno proizlazi da isti glede utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima uz ugovorenu valutu vezanu uz švicarski franak, u cijelosti prihvaća razloge iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/17-10. Tužiteljica navodi da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Tužiteljica navodi da je korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Tužiteljica navodi da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP-a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Tužiteljica navodi da je odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, dok je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužiteljica navodi da su odredbe članaka 2. i 7. ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, a to budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tužiteljica navodi da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku odnosno svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Tužiteljica navodi da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad te je inflacija neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Tužiteljica navodi da je tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Tužiteljica navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Tužiteljica navodi da je banka sporni "kreditni proizvod" a valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Tužiteljica navodi da pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeri da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Tužiteljica navodi da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, dok je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Tužiteljica navodi da je dužnost tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama, i njezinim financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. njezinim da ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidaba sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Tužiteljica navodi da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužiteljica navodi da stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Tužiteljica navodi da je bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužiteljice stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužiteljica navodi da su navedene odredbe ugovora o kreditu protivne načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kao takve predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu. Tužiteljica navodi da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je kao rezultat imalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Tužiteljica navodi da tuženik, kao trgovac, prilikom sklapanja ugovora nije tužiteljici, kao potrošaču, pružio dovoljno informacija niti ju je obavijestio o rizicima vezanima uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Tužiteljica navodi da je odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Tužiteljica navodi da je odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je u čl. 270. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovor ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Tužiteljica navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) u čl. 96. st. 1. i 2. propisuje da je ništetna odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u čl. 102. st. 1. propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Budući da je ugovorna odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetna i nepoštena, to tužiteljica tvrdi da je plaćala veći iznos od onog koji bi plaćala po tečaju CHF na dan korištenja kredita pa je s osnova preplate zbog aprecijacije tečaja preplatila tuženiku iznos od 11.355,32 EUR odnosno 85.556,67 kn. Tužiteljica navodi da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15.) ponudio tužiteljici mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužiteljica navodi da je prihvatila takav prijedlog te je 2. 3. 2016. s tuženikom zaključila Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, kada je provedena konverzija po predmetnom ugovoru o kreditu. Tužiteljica navodi da je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica EUR 101.888,48 EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 8. 3. 2016. koja je iznosila 774.027,12 kn. Tužiteljica navodi da činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15., te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužiteljica kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa, a postojanje kojeg pravnog interesa u ovakvim identičnim slučajevima je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev- 2868/18-2 od 12. 2. 2019., a takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice s obzirom na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14.03.2019. godine u predmetu TC / ERSTE BANK HUNGARY ZRT. Tužiteljica navodi da je u navedenoj presudi sud utvrdio kako se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ, mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Tužiteljica navodi da činjenica da su neke ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača te konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom ugovoru o kreditu od 3. 2. 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te tužiteljica kao potrošač nije dovedena u stanje kao da nikada nije ugovorila ništetne odredbe. Tužiteljica navodi da imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan stvarne provedbe konverzije tj. 8. 3. 2016. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u odnosu na početni tečaj CHF ( na dan isplate kredita 1 CHF= 4,399 HRK) što bi iznosilo 728.178,08 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan provedbe konverzije od 774.027,12 kuna. Stoga, ukupna razlika iznosi ukupno 6.085,21 EUR-a, odnosno 45.849,04 kuna. Tužiteljica ovom tužbom potražuje od tuženika povrat preplaćenih iznosa, budući da se u skladu s odredbom čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a radi o stjecanju bez osnove te potražuje i zatezne kamate, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 11.355,32 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te isplatu iznosa od 6.085,21 eura zajedno sa zateznim kamatama od 8. 3. 2016. s osnove razlike glavnice.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Protivio se dokaznom prijedlogu za provođenje saslušanjem tužiteljice i financijskog vještačenja navodeći da se spor vodi u vezi pravnog pitanja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2018. Tuženik ističe da je tužiteljev zahtjev neuredan i procesno neprihvatljiv jer u slučaju traženja djelomičnog utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, da bi ono moglo biti podobno za raspravljanje, mora biti precizno označen sam članak ugovora te dio teksta konkretno navedene odredbe na koju se odnosi tužbeni zahtjev. Tuženik navodi da je iz prometa po kreditu koji tužiteljica dostavlja uz tužbu vidljivo da nisu sve uplate vršene od strane tužiteljice obzirom da kod nekih uplata nije niti vidljivo tko je iste izvršio. Stoga tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik je naveo da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran prema odredbama ZID ZPK/15 jer su stranke 24. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate i s osnova svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene su, odnosno uzete u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sukladno odredbi čl. 19.d. navedenog zakona, prije objave kalkulatora konverzije banka je bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna prema čl. 19. c ZID ZPK/15 te je takvo mišljenje bila dužna objaviti na svojim mrežnim stranicama, pa stoga postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a to je potvrdio i neovisni revizor. Tuženik je naveo da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR, a nakon što je od tuženika dobio zakonom propisane i iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući i podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu, tužitelj je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, čime je stavljen u položaj kao da je od početka kredit denominiran u EUR i izjednačen je s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao je pravni odnos, kojeg je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti. Preplata po osnovi promjena tečaja CHF također je uzeta u obzir kod konverzije kredita na način kako je to propisano odredbama ZID ZPK/16. U odnosu na tvrdnje tužiteljice vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik se poziva na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima. I u tom pogledu tuženik ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama, dok su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF. Tuženik navodi da je čl. 6. ugovora o kreditu kao namjena kredita navedena „kupovina stana“ pri čemu tužiteljica u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da je sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Tuženik nadalje navodi da se svrha ne podrazumijeva, zbog čega je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti i naloži tužiteljici da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 12. ožujka 2026. precizirala tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. u iznosu od 12.943,49 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 10.508,78 eura od 1. listopada 2015. (s osnova glavnice) te na iznos od 2.434,17 eura (s osnova zateznih kamata) od 12. ožujka 2026. te iznos od 6.514,07 eura po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015.
4. Tuženik se u podnesku od 27. ožujka 2026. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva.
5. Budući da je tužbeni zahtjev povećan po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 15. svibnja 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 12. ožujka 2026. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 14 spisa), pročitao je ugovor o namjenskom kreditu broj:
3207755490 od 27. listopada 2006. (list 15-24 spisa), izvršio je uvid u obavijest o izračunu efekata konverzije od 8. ožujka 2016. (list 25, 83, 184 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 27-32, 85-90 i 186-191 spisa), početni otplatni plan predmetnog kredita (list 33-41 spisa), promete po kreditu/specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, za razdoblje od 27. listopada 2006. do 17. kolovoza 2018. (list 42-50 spisa), pročitao je dodatak ugovoru o kreditu od 2. 3. 2016. (list 53-58 spisa), mišljenje KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. 11. 2015. (list 91-93 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 4. lipnja 2025. (list 166-174 spisa), pročitao je dopunsko očitovanje sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 23. listopada 2025. (list 197 spisa), proveo je dodatno financijsko vještačenje po istom sudskom vještaku na okolnost visine potraživanja od 26. veljače 2026. (list 214-222 spisa), sud je usmeno saslušao na raspravi stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.
7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da su stranke 27. listopada 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3207755490, kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 180.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora), na rok oplate 30 godine (čl. 3. ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je kupnja stana (čl. 6. ugovora),
- da je člankom 2. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po naprijed navedenom ugovoru promjenjiva, sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje (čl. 2. st. 2. ugovora),
- da je člankom 7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u kunskoj protuvrijednosti od 902,41 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF,
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 2. ožujka 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15,
- da je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. tužiteljica uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR za iznos od 1.271,27 eura odnosno 9.702,43 kuna.
10. Sporno je:
- aktivna legitimacija,
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužiteljica kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
13. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.
14. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je 2006. zaključila ugovor o kreditu s tuženikom radi kupnje stana u [adresa]. Radi sklapanja ugovora o kreditu vodila je pregovore s osobnim bankarom NC, koja je procjenjivala kreditnu sposobnost njezinog partnera i nje. Nakon procjene kreditne sposobnosti ocijenjeno je da je jedino ona kreditno sposobna za zaključenje ugovora o kreditu, ali samo za kredit uz valutu CHF, a ne i uz valutu EUR. Ugovorom o kreditu tuženik joj je stavio na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 180.000,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina. Za navedeni ugovor nije bio potreban jamac već je ponuđeno učešće od 25% i hipoteka. Nakon 12 mjeseci od sklapanja ugovora tuženik je povisio kamatnu stopu pa je mjesečni anuitet od početnih 3.900,00 kuna narastao na iznos od 6.000,00 kuna, a kasnije i na 6.500,00 kuna. Teško je otplaćivala kredit, zbog čega je prihvatila ponudu banke za sklapanje dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija jer je nakon sklapanja navedenog ugovora iznos mjesečnog anuiteta bio niži. Osobna bankarica prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije joj objasnila rizike sklapanja ugovora uz valutu CHF, već joj je rekla da se radi o stabilnoj valuti. Ne razumije područje koje se odnosi na sklapanje takve vrste ugovora uz valutu CHF, s obzirom na svoja znanja. Sredstvima kredita kupila je stan, kojeg je isključivo koristila za svoje potrebe, odnosno u tom stanu je živjela. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija nije se odrekla svojih prava, a istog je zaključila iz već prije navedenih razloga. Prije sklapanja ugovora o kreditu istog je pročitala. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu osobna bankarica sažeto joj je pojasnila sadržaj ugovora na način da joj je objasnila koji iznos kredita joj banka stavlja na raspolaganje, kao i iznos mjesečnog anuiteta kojeg će trebati otplaćivati, pri čemu joj nije objašnjeno što će se kasnije događati s kamatnom stopom, pri čemu ona nije tražila dodatna pojašnjenja od osobne bankarice. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije tražila zamjenu pojedine odredbe ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja kredita nije bila svjesna da tečaj CHF može varirati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije joj bio poznat pojam valutne klauzule. Osobnoj bankarici poslala je mail kada joj je mjesečni anuitet porastao, te je od nje tražila pojašnjenja zbog tako visokog anuiteta. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije tražila ponude od drugih banaka. 28. veljače 2010. iselila je iz stana koji je kupljen sredstvima ugovora o kreditu, a u stanu je nastavio živjeti njezin bivši partner, s drugom izvanbračnom partnericom. Na adresi tog stana nije bilo sjedište trgovačkog društva, a isto tako niti prije tog datuma.
15. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
16. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.
17. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
18. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „kupnja stana“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
19. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranim iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
20. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
21. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
22. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
23. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.
24. ZID ZPK/15 imao je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.
25. Odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.
26. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.
27. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.
28. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci poslovni broj: Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje:
"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."
29. Sukladno navedenom, dat je i zadatak sudskom vještaku za financije.
30. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC od 4. lipnja 2025. (list 166-174 spisa) sud je utvrdio da je kredit iskorišten 31. listopada 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,636848 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 180.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 834.632,64 kn. 2. ožujka 2016. tužitelj i tuženik zaključili su Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 103.093,56 EUR, prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 1.271,27 EUR, odnosno za iznos od 9.702,43 kn (prema srednjem tečaju HNB 1 EUR = 7,632078 kn). Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 sudski vještak dao je otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg se iskazuju razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.508,78 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi). Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 3.705,98 eura („rekapitulacija na 30. rujna 2015. (preplata), pozitivni iznosi“, str. 5 nalaza, list 173 spisa). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.943,49 EUR (10.508,78 EUR glavnice i 2.434,71 EUR zateznih kamata). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. prosinca 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.105,39 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.134,38 EUR (10.105,39 EUR glavnice i 2.028,99 EUR zateznih kamata). Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnim tečajem na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 6.514,07 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.
31. Tužiteljica je u podnesku od 19. kolovoza 2025. prigovorila na nalaz i mišljenje vještaka, navodeći kako vještak nije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice po predmetnom kreditu pa je došlo do pogreške u utvrđenju datuma plaćanja i primijenjenom srednjem tečaju banke prilikom izračuna tečajnih razlika.
32. Povodom prigovora tužiteljice na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 4. lipnja 2025. sud je izvršio dopunsko financijsko vještačenje.
33. Iz dopunskog očitovanja sudskog za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 23. listopada 2025. sud je utvrdio kako je izračun iz osnovnog nalaza i mišljenja izvršen na temelju postavljenog zadatka te kako je vještak uzeo u obzir sve obavljene uplate po kreditu, a s obzirom da je pojedini anuitet podmiren većim brojem uplata (uključujući i uplate koje je tužiteljica navela u svom podnesku), vještak je u stupcu 'h' Tabele 1 iz osnovnog nalaza naveo datum plaćanja kada je obavljenom uplatom pojedini anuitet u cijelosti podmiren te je prilikom izračuna tečajnih razlika, u skladu s navedenim datumom plaćanja, primijenjen odgovarajući srednji tečaj kreditora. Slijedom iznesenoga, sudski vještak je u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.
34. Tužiteljica je u podnesku od 20. siječnja 2026. i dalje prigovarala izračunima koji su sačinjeni u osnovnom nalazu i mišljenju.
35. Tuženik je u podnesku od 28. siječnja 2026. prigovarao na nalaz i mišljenje.
36. U dodatnom nalazu i mišljenju po istom sudskom vještaku na okolnost visine potraživanja od 26. veljače 2026. (list 214-222 spisa) vještak je u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu, ali je sudski vještak ujedno dao izračun kako to predlaže tužiteljica. Međutim isti nije bitan za ishod ovog postupka jer nije izrađen u skladu s postavljenim zadatkom suda, a pored navedenog tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju od 4. lipnja 2025.
37. Zbog prigovora tužiteljice i tuženika na nalaz stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC od 4. lipnja 2025. sud je saslušao vještaka na raspravi.
38. Na temelju saslušanja sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČC sud je utvrdio da je sačinio inačicu izračuna u skladu s prijedlogom tužiteljice, a s obzirom da je tužiteljica i nakon dopunskog pisanog očitovanja sudskog vještaka od 23. listopada 2025. ustrajala u svojim prigovorima. U tim izračunima iz danas predanog nalaza i mišljenja sudski vještak je za anuitete koji su plaćeni u više odvojenih uplata razvrstao plaćanja po svakoj pojedinoj uplati i povezao s pojedinim anuitetom, i tečajne razlike iskazao na taj način, a pravno je pitanje o kojem će odlučiti sud treba li izračune sačiniti tako ili na način kako ih je sačinio u osnovnom nalazu i mišljenju. Podneskom od 28. siječnja 2026. tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju ističući kako je sudski vještak iznos preplate priznat u konverziji pogrešno odbio od zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, tuženikovo pravno shvaćanje je da se u skladu s odredbom članka 19. točka c stavka 1. točke 4. Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015.) na preplatu u konverziji nisu obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata. Sudski vještak je u odgovoru na navedeno naveo kako se prvenstveno radi o pravnom pitanju o kojem će odlučivati sud, no njegovo mišljenje je kako je ispravno sačinio uračunavanje preplate. Naime, predmet ovog postupka, pa tako i zadatka postavljenog vještaku nije obračun ili provjera konverzije predmetnog kredita, već se radi o izračunu razlika po osnovi promjeni tečaja, koje iznose tužiteljica smatra da je preplatila tuženiku i upravo u skladu s time je bio postavljen zadatak vještačenja. S obzirom da je po predmetnom kreditu provedena konverzija iz koje je između ostaloga utvrđena preplata koja je tužiteljici priznata kao umanjenje budućih obveza o predmetnom konvertiranom kreditu, kako bi se tako priznati iznos preplate mogao sučeliti potraživanju tužiteljice u skladu s danim izračunima, na izračunane iznose razlika, obračunate su zatezne kamate i to za razdoblje od prvog dana nakon dana dospijeća svakog pojedinog izračunanog iznosa razlike, pa do obračunskog datuma konverzije 30. rujna 2015., a sve kako bi se moglo sačiniti ispravno uračunavanje preplate. Propis koji je pri tome primijenio su odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/2005. i dr.), koje reguliraju obvezu dužnika na plaćanje zateznih kamata, odnosno koje reguliraju redoslijed namirenja u slučaju postojanja konkurencije raznorodnih potraživanja (članak 29. i 172.). Dakle, ako sud utvrdi pravnu osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, tada tuženik kao dužnik koji kasni s ispunjenjem novčane obveze duguje i tužiteljici zatezne kamate, pa ako će doći do takve situacije podmirenje obveze imaju jasan zakonom propisani redoslijed prema kojem se zatezne kamate podmiruju prije glavnice kako je to i izračunom napravio. Što se pak tiče odredbe članka 19. c stavka 1. točke 4. ZID ZPK/2015. na koje se tuženik poziva ističe kako ta odreda jednostavno znači da korisnik kredita kao vjerovnik priznate preplate nema pravo na zatezne kamate na taj iznos, a koje bi mu po općem propisu pripadala za razdoblje od 1. listopada 2015. do dana s kojim će se ta preplata u skladu sa zakonom iskoristiti. Sudski vještak nije računao zatezne kamate na preplatu utvrđenu konverziju, već na iznose koji su predmet ovog sudskog postupka. Tuženik osim navedenoga navodi kako tužiteljica ne bi imala pravo na zatezne kamate, jer iste nisu utužene kao glavno potraživanje, a to je pravno pitanje o kojem će odlučiti sud. Temeljem svega iznesenoga sudski vještak je u cijelosti ostao kod danog nalaza i mišljenja. Na poseban upit punomoćnice tuženika koliko bi iznosila preplata u slučaju da se preplata priznata u konverziji oduzme od glavnice potraživanja a ne od zateznih kamata, sudski vještak je odgovorio da bi se u svim varijantama izračuna koje je dao, ukupno četiri, radi o istom ukupnom iskazanom iznosu preplate, a razlike postoje samo u strukturi preostaloga potraživanja. Tako bi u varijanti u kojoj se promatraju samo pozitivni iznosi, a uračunavanje uplata obavlja kao u osnovnom nalazu i mišljenju manje priznati iznos preplate s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.943,49 eura od čega se 9.237,51 euro odnosi na glavno potraživanje, dok se 3.705,98 eura odnosi na dospjele nepodmirene zatezne kamate. U inačici iz osnovnog nalaza u koje se uzimaju i pozitivni i negativni iznosi tečajnih razlika preostalo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.134,38 eura, od čega se 8.834,12 eura odnosi na glavno potraživanje, dok se 3.300,26 eura odnosi na dospjele nepodmirene zatezne kamate. U inačici izračuna iz dodatnog nalaza i mišljenja izrađenog danas, ako se polazi samo od više plaćenih iznosa preostalo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.819,01 euro, od čega se na glavno potraživanje odnosi 9.154,08 eura, dok se 3.664,93 eura odnosi na dospjele nepodmirene zatezne kamate. U drugoj inačici izračuna iz današnjeg nalaza i mišljenja u kojem su u obzir uzete i pozitivne i negativne tečajne razlike, s danom 30. rujna 2015. preostalo potraživanje iznosi 12.009,89 eura, od čega se 8.750,69 eura odnosi na dospjele glavnice, dok se 3.259,20 eura odnosi na dospjele nepodmirene zatezne kamate. Na poseban upit punomoćnice tuženika s obzirom da je glavnični iznos preplate uzevši u obzir ranije očitovanje na današnjem ročištu sada umanjen za iznos preplate priznate prilikom konverzije bi li iznos obračunate zakonske zatezne kamate na tako umanjeni glavnični iznos preplate bio drugačiji od one četiri varijante prikazane u osnovanom nalazu i dopuni, sudski vještak je naveo da prema njegovom mišljenju uračunavanje na dan 30. rujna 2015. nema nikakvog utjecaja na visinu glavnica i na razdoblje obračuna, dakle izračunate razlike u bilo koje od četiri varijante izračuna su iste i ne mijenjaju se predmetnim uračunavanjem, pa se posljedično ne mijenja niti iznos zateznih kamata za razdoblje do 30. rujna 2015. Jedine zatezne kamate koje se ovim drugačijim načinom uračunavanja mijenjaju su one koje se obračunavaju za razdoblje od 1. listopada 2015. pa nadalje, jer se od tog dana pa nadalje visina preostale osnovice za obračun zateznih kamata prema danas danom očitovanju na upit punomoćnice tuženika razlikuju od osnovice za obračun zateznih kamata u četiri varijante dane u njegovom pisanim očitovanjima.
39. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, sudski vještak argumentirano je i jasno odgovorio na sve primjedbe i prigovore tužiteljice i tuženika, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.
40. Činjenice da se pojedine uplate ne mogu povezati s tužiteljicom kao što to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, sud ne smatra odlučnima.
41. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
42. U konkretnom slučaju, uplate koje su izvršene u korist tužiteljice tuženik je dužan naknaditi, a koje je on za tužiteljicu primio pa je zbog navedenoga i tužiteljica aktivno legitimiran od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženika da su osim tužiteljice, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu.
43. Tužiteljica je podneskom od 12. ožujka 2026., precizirala tužbeni zahtjev, i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.
44. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u podnesku od 3. travnja 2025. istaknuo da sudski vještak prilikom izračuna uzme u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo određen prigovor prijeboja prije zaključenja prethodnog postupka niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.
45. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužiteljica nije obeštećena, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika.
46. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (27. listopada 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.
47. Sud je utvrdio da preplata tužiteljice na ime zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, iznosi 3.705,98 eura. Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev u zatraženom iznosu od 2.437,71 eura, a točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.508,78 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015.
48. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužiteljici pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 2.437,71 eura. Zatezna kamata na dospjele nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 2.437,71 eura temeljem čl. 29. ZOO-a i čl. 31. st. 2. ZOO- a tužiteljici je dosuđena od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovom isplatom odnosno od 12. ožujka 2026., a kako je to navedeno u izreci pod točkom II. izreke presude.
49. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke, pa je tužiteljica odbijena s iznosom od 6.514,07 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućom od 30. rujna 2015., kao neosnovanim.
50. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
51. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
52. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.
53. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.
54. O troškovima tužiteljice uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.
55. Sa zahtjevima za isplatu tužiteljica je uspjela s 12,51%, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice je uspjela u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužiteljice u parnici ukupno iznosi 56,26%, a tuženikov 43,74%. Sukladno tome, tužiteljici je priznato 12,52% (56,26%-43,74%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 250 bodova, sastav podnesaka od 31. srpnja 2024., 12. ožujka 2026. i 17. travnja 2026. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 250 bodova, za svaku od navedenih radnji te zastupanje na ročištu od 15. travnja 2025., 26. veljače 2026. i 15. svibnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 250 bodova, za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 1.750 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 3.500,00 eura. Navedeni troškovi priznati su joj razmjerno uspjehu od 12,52 %, odnosno u iznosu od 438,20 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 109,55 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 24. travnja 2025. i 11. veljače 2026. uz koje tužiteljica dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, budući da sud ima uvid u izvršena plaćanja. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 19. kolovoza 2025. i 20. siječnja 2026. u kojima tužiteljica prigovora nalazu i mišljenju vještaka jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka jer nije uspjela s istaknutim prigovorima jer je sudski vještak u cijelosti ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 6. ožujka 2026. u kojem se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer se o navedenom mogla očitovati u podnesku od 12. ožujka 2026. kojim je precizirala tužbeni zahtjev, a za koji joj je priznat trošak. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od 692,19 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.239,94 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.
56. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.
U Krapini 2. srpnja 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Nikolina Brnad Resnik, odvjetnica iz Zagreba, Međimurska 19, putem e- Oglasne ploče
2. Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, putem e- Oglasne ploče
