1

Poslovni broj: Ref. 10 P-351/2023-16

 

       

REPUBLIKA HRVATSKA             

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: Ref. 10 P-351/2023-16

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u S. B., po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja A. B., iz G. B.  zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika K. dioničko društvo, Z., G. 1, zastupanog po punomoćnici Ž. B., odvjetnici iz S. B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave 12. prosinca 2023. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika te punomoćnika tuženika i rasprave održane 18. siječnja 2024. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika K. d.d., Z., G. 1, protiv ovršenika – tužitelja A. B. iz G. B., G. B. 19, u predmetu Općinskog suda u S. B., poslovni broj: Ovr-2265/2013 (ranije: Ovr-292/2012), radi naplate iznosa od 58.705,19 € (442.314,22 kn).

              Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja A. B. iz G. B., G. B. 19, i pravnog prednika tuženika - B. B. d.d. sa sjedištem u S. B., Z. 21, O i to u pogledu promjenjive kamatne stope, te u pogledu valutne klauzule, a koje odredbe će tužitelj točno specificirati po dostavi dokumentacije od strane tuženika.

              Nalaže se tuženiku K. d.d., Z., G. 1, da tužitelju A. B. iz G. B., G. B. 19, isplati na ime stečenog bez osnove iznos koji će se utvrditi financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, u skladu s ĉl. 186. b. ZPP-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos, a dospijeće kojih će se također utvrditi nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. "

 

              II. Nalaže se  tužitelju A. B., iz G. B. 18, da tuženiku K. dioničko društvo, Z., G. 1, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.566,74 eura sa zateznom kamatom koja teče od 18. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

              1.1. U tužbi navodi da je Zaključkom Općinskog suda u S. B., broj: Ovr-2265/2013-137 od 20. travnja 2023. godine, a koje je tužitelj primio 24. travnja 2023. godine, tužitelj je upućen pokrenuti ovu parnicu radi utvrđivanja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi javnog bilježnika R. – A. Č., poslovni broj: Ovr-1085/11 od 17. prosinca 2011. godine (broj sudskog spisa Ovr-292/12 i Ovr-2265/2013). Pravni prednik tuženika – B. B. d.d. sa sjedištem u S. B., Z. 21, je 16. prosinca 2011. podnijela javnom bilježniku R. A. Č. sa sjedištem ureda u S. B., T. pobjede 19, prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Vjerodostojna isprava na temelju koje je ovrhovoditelj (pravni prednik tuženika) podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave predstavlja izvadak iz poslovnih knjiga. Prema izvatku, ovršenici (tužitelj i S. Š. iz S. B., D.. V. M., OIB: 92666913639) su na dan dospijeća, odnosno na dan 20. listopada 2011. u obvezi solidarno platiti ovrhovoditelju (pravnom predniku tuženika) iznos kunske protuvrijednosti od 82.098,94 USD-a. Javni bilježnik R. A. Č. sa sjedištem ureda u S. B., T. pobjede 19, je dana 17. prosinca 2011. godine, donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj: Ovrv-1085/11. Spomenutim rješenjem određena je ovrha na nekretninama, motornim vozilima i pokretninama tužitelja i S. Š.. Uvidom u spis predmeta naslovnog suda, poslovni broj: Ovr-2265/2013, prema izvatku iz poslovnih knjiga ovršenici (tužitelj i S. Š.) su na dan dospijeća po ugovoru o kreditu na dan 10. listopada 2011. godine u obvezi solidarno isplatiti ovrhovoditelju (pravnom predniku tuženika) iznos od 442.314,22 kuna. Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije prošlo sudsku kontrolu provjere eventualno nepoštenih ugovornih odredaba. Tužitelj smatra nepoštenim (ništetnim) odredbe potrošačkog ugovora na temelju kojeg je određena ovrha jer se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te opreza radi osporava osnovu na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi. 11. ožujka 2022. na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen je Zaključak koji glasi: „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe“. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj napominje da je navedeno usklađeno s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Kamatne stope iz gore navedenog ugovora o kreditu od sklapanja ugovora su se mijenjale prema postotnim iznosima kako je to odredio kreditor. Tužitelj smatra da je zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je određena i visina kamatne stope Banka - kreditor neosnovano stekla iznos koji predstavlja razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje je banka mijenjala bez pregovora s tužiteljem.  Zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene stope ugovorene kamate, tuženik je prema mišljenju tužitelja stekao bez osnove iznos o kojem tužitelj nema preciznih saznanja, te ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego li tuženik u sudski spis ne dostavi ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi dugovanje, početni otplatni plan za gore navedeni ugovor o kreditu, obavijest o promjenama kamatnih stopa za vrijeme otplate kredita, te pregled prometa po kreditnoj partiji. Osim toga, da bi se izračunao iznos koji je tuženik, odnosno njegov prednik stekao bez osnove, nužno je provesti financijsko – knjigovodstveno vještačenje, pa zbog toga tužitelj traži od suda da tuženika obveže na isplatu iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik, odnosno njegov prednik dostavi potrebne podatke i nakon što se provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje, a sve temeljem čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP).  Nadalje, ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti američki dolar (USD), a isplaćuje se u kunskoj protuvrijednosti. Činjenica je da je tužitelj s naslova kredita primio kunsku protuvrijednost, a ne novac u stranoj valuti (USD), a isto tako tužitelj je svoju kreditnu obvezu ispunjavao u kunama koje je banka obračunavala po vlastitom tečaju. Tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u USD isključivo i namjerno prikazao tužitelju pozitivne strane takvih kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a svjesno i namjerno nije tužitelju ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja dolara prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Zbog toga tužitelj smatra da je ugovorna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja dolara bila nejasna i nerazumljiva za njega kao potrošača pa je samim time bila i nepoštena u smislu odredbe ĉl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača /03., a kasnije ĉl. 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača. Sklapanjem ovakvih ugovora stvorila se znatna neravnoteža između ugovornih strana imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nastalih primjena u tečaju kune prema dolaru nakon sklopljenog ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka, usvoji tužbu i tužbeni zahtjev i proglasi nedopuštenom ovrhu po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika K. d.d.,   protiv ovršenika – tužitelja A. B. iz G. B.,   u predmetu Općinskog suda u S. B., poslovni broj: Ovr-2265/2013 (ranije: Ovr-292/2012), radi naplate iznosa od 58.705,19 €. Nadalje, tužitelj je predložio da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja A. B. iz G. B., G. B. 19, i pravnog prednika tuženika – B. B. d.d. sa sjedištem u S. B., Z. 21, i to u pogledu promjenjive kamatne stope, te u pogledu valutne klauzule i da sud nalaži tuženiku K. d.d., Z., G. 1, da tužitelju A. B. isplati na ime stečenog bez osnove iznos koji će se utvrditi financijskim vještačenjem.

              2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe da su svi navodi iz tužbe u potpunosti neosnovani, neistiniti te usmjereni isključivo na odugovlačenje ovršnog postupka broj: Ovr-2265/2013 koji se vodi pred Općinskim sudom u S. B.. Simptomatično je da tužitelj nakon 12 godina vođenja ovršnog postupka br. Ovr-292/12, Ovr-2265/13 pokreće predmetni parnični postupak a poznato mu je da dug prema tuženiku još uvijek nije u cijelosti izmiren, dakle da tražbina tuženika nije prestala. Tužitelju je dobro poznato da je dio duga izmiren u postupku koji se vodio protiv založnog dužnika S. Š. pod brojem Ovr- 4837/11. Tužitelj navodi da rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nije prošlo sudsku kontrolu provjere eventualno nepoštenih ugovornih odredbi te se načelno poziva na zaključak od 11. ožujka 2022. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem je u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. S tim u vezi tuženik prije svega ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru a netočni su i navodi da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Naime, dana 5.3.2010.g. sklopljen je Ugovor o kreditu broj 49-40-00350-2 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između tuženika kao kreditora i R. T. obrt vl. A. B. kao korisnika kredita. Navedenom ugovoru pristupili su kao jamci platci tužitelj A. B. i S. Š.. Iz predmetnog ugovora jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru niti da je korisnik kredita potrošač u smislu čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju tako da se na ovaj pravni odnos i iz tog razloga ne bi moglo primijeniti shvaćanje na koje se poziva tužitelj. Radi se o ugovoru o kojem su se vodili pojedinačni pregovori za potrebe obrta. Nadalje, tužitelj niti ne navodi koje su to konkretne odredbe ugovora nedopuštene i u čemu se sastoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. U potpunosti se osporavaju i načelne teze tužitelja u pogledu valutne klauzule u USD a netočni su i navodi da se kamatna stopa mijenjala. Dakle, u potpunosti su netočni navodi tužitelja da se o pojedinim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo i da nije bio upoznat sa svim odredbama ugovora. Sve su to načelne tvrdnje bez ikakvih dokaza. Također su u potpunosti neosnovane tvrdnje tužitelja da je tuženik stekao bez osnove iznos o kojem tužitelj nema saznanja. Naprotiv tuženi nije stekao bez osnove nikakav iznos i trpi štetu jer svoje potraživanje ne može naplatiti u ovršnom postupku jer pokretanjem ovog predmetnog postupka tužitelj odugovlači i sprječava tuženika u naplati svoje tražbine. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da nisu ispunjene pretpostavke na koje se tužitelj poziva za proglašenje ovrhe nedopuštenom kao niti pretpostavke za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu. Na temelju svega iznesenog tuženik, stoga, predlaže sudu nakon provedenog dokaznog postupka tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovan

              3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zaključak i rješenje Općinskog suda u S. B. broj Ovr-2265/2013-137 od 20. travnja 2023. iz kojeg je vidljivo da se upućuju I-ovršenk S. Š. i II-ovršenik A. B. da u roku od 15 pokrenu parnicu protiv ovrhovoditelja K. d.d. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom broj Ovrv-1085/11 (ranije Ovr-292/12 i Ovr-2265/13) (str. 7 do 9 spisa). Sud je izvršio uvid u prijedlog za ovrhu iz kojeg je vidljivo da je isti podnijela B. B. d.d. radi naknade potraživanja protiv Š. S. i B. A. (str. 11 do 15 spisa), a rješenje  o ovrsi je izdao Javni bilježnik R.-A. Č. pod brojem Ovr-1085/11 17. prosinca 2011. (str. 17 spisa). Sud je izvršio uvid i u preslik otplate kredita iz koje je vidljivo da je korisnik kredita Trgovački obrt R. i da je kredit trebao otplaćivati od 10. ožujka 2010. do 10. lipnja 2015. (str.28 do 29 spisa), a uvidom u preslik Ugovora o kreditu  od 5. ožujka 2010. je vidljivo da je isti zaključen između R. T. obrta i vlasnik A. B. i Š. S. na iznos od 90.417,17 dolara s rokom otplate od 60 mjeseci. Kao jamac-platac navedeni su Š. S. i B. A. (str. 30 do 32 spisa). Saslušan je tužitelj kao stanka u svrhu dokazivanja i svjedoci M. T. i S. Š. su dali svoje iskaze.

              3.1. Tužitelj A. B. je u svom iskazu naveo da je 2010. imao obrt, jako dobro je poslovao s tim obrtom, a sredstva koja sam dobio prema Ugovoru o kreditu nije potrošio on, sva ta sredstva kredita je odmah dao Š. na raspolaganje. Bio je  s njim dobar prijatelj, dao mu je punomoć i nakon što je ostvario pravo na taj kredit S. Š. je ta sredstva prepustio, otvarao je lokal u Z. i S.. Tako je došlo da je zadužio i dužan je i u poreznoj upravi. On S. Š. nije regresno tužio radi vraćanja tih sredstava, nego sam od svog obrta jedan dio kredita i vratio. Ne zna da li je to bio namjenski kredit, zna da je bio gotovinski. On je samo došao u banku i potpisao, S. Š. je sve dogovorio. Misli da je Š. dao dva manja lokala kao zalog za kredita. Ništa u vezi kamatnih stopa ne zna, ne zna zašto je kredit bio u dolarima, misli da je isplata bila u kunama. Ništa od sredstava od kredita nije potrošeno za poslovanje obrta, nije mu niti trebao kredit za poslovanje, uredno je poslovao. Ugovor o kreditu potpisao i kao vlasnik obrta i kao jamac platac

              3.2. Svjedok S. Š. je u svom iskazu naveo  da što se tiče Ugovora o kreditu u iznosu od 90.000,00 dolara, bio je založni dužnik, plaćali su, on je sam platio 95% tog kredita, radio je u F. s tužiteljem, a onda je tužitelj otvorio obrt. Njemu A. B. ništa od tih 90.417,77 dolara nije dao. tužitelj je imao obrt i imao je otvoren pogon u S., išlo je dobro, on mu je pomagao dok je radio, pa su otvorili i Z., ali došla je recesija i sve je propalo. On je dao u zalog dva lokala, njegovoj supruzi sa računa banka je uzela 54000 kn, njemu je s računa uzeto sve, uzeli su mu i automobil. Tužitelj nažalost nije ništa platio tog kredita. Taj novac od kredita pola je iskorišten za dugove obrta R., a za drugu polovinu su kupljeni aparati za masažu. Dobro se prodavalo u S. pa su otvorili i u Z., ali došla je recesija i sve je propalo. On i tužitelj osobno dogovarali uvjete, ne sjeća se točno na koliko godina je dignut kredit, sve piše u ugovoru. Nuđeni su euri i CHF srećom izabrali su dolare. Misli da je početno ugovorena kamatna stopa bila 7 ili 8%. Uzeli su gotovinski kredit u B. B. jer je to bilo najpovoljnije, nisu uzeli namjenski jer je kamatna stopa bila veća. B. B. se naplatila preko zadužnice, njegovi lokali su prodani, uzima mu se i iznos od 150 eura od mirovine svaki mjesec, misli da je glavnina glavnice tog kredita plaćena. Bio je u banci provjeriti, dug još postoji, ali on misli da se dug odnosi na kamate i troškove u ovršnom postupku. U banci su pregovarali sa M. T. i Z. V..

              3.3. Nesporno je da su tužitelj i svjedok S. Š. različito iskazivali, ali sud nije izvršio suočenje između njih jer je jedino bilo bitno utvrditi u ovom postupka za što je kredit utrošen i to je utvrđeno kao nesporno – za poslovne potrebe.

              3.4. Svjedok M. T. je u svom iskazu naveo da je on bio član uprave B. B.. Zna osobno i tužitelja A. B. i S. Š., bili su 1991. radne kolege u TOB-u. Tada su se njih dvojica pojavili u banci, imali su poslovne planove u vezi aparata za masažu, to je tada bilo jako popularno. Tražili su kredit, tražili su papire o kreditnoj  sposobnosti, prikupili su podatke, Obrt tužitelja Ratar je dobro poslovao, tražili su duži rok otplate, bilo je kredita u kunama, eurima, CHF i dolarima. Misli da su dobro odabrali kredit u USD, jer je najmanje podložan promjenama, bio je to kunski kredit protuvrijednost u dolarima. On je osobno sudjelovao u pregovorima s tužiteljem i S. Š., sjeća ih se obojice, bili su dobra ekipa, dobro su poslovali, imali su trgovinu Kovinu s miješanom robom, imali su tada više nekretnina, kuće na moru, stanove u Z., bili su najuspješniji od poslovođa u TOB-u. Što se tiče vraćanja kredita, bilo je samo par uplata i to ga je jako razočaralo. Ne zna kakva je struktura duga sada, već 6 godina ne radi u banci. Ne zna koliki je bio tečaj dolara 2010., zna da je bio manji od eura. Danas je tečaj dolara oko 12% manji od eura. Ne zna kakva je kamatna stopa promjenjiva, misli da je fiksna, ali da je takva bila cijelo vrijeme, a to se vidi i prema planu otplate. Prema Zakonu o kreditnim institucijama iz 2010. banke su imale ovlasti dignuti kamatnu stopu ili ju spustiti, ovisno o kretanju tržišta. Misli da se u ovom predmetu kamatna stopa uopće nije mijenjala. Sve što se tiče kredita 2010. bilo je javno, bilo je svima sve javno dostupno, sve se nalazilo na web stranicama B. B.. Tužitelj i Š. izabrali su taj kredit s tom stopom i klauzulom.

              4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

              5. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

              - je tužitelj bio vlasnik obrta R. i da je kao vlasnik obrta i zaključio Ugovor o kreditu broj 49-40-00350-2 5.ožujka 2010. na iznos od 90.417,77 USD

              - je tužitelj bio dužnik, a  svjedok Š. S. je bio založni dužnik,

              - je kredit iskorišten za poslove tužitelja i svjedoka S. Š. u svezi  aparata za masažu

              - kredit nije bio vraćan kako je ugovoreno

              - je B. B. d.d. prednik K. banke d.d. Z.

              - je B. B. bila pokrenula ovršni postupak kao ovrhovoditelj protiv tužitelja i svjedoka S. Š. radi prisilne naplate duga,

              - dug nije vraćen u cijelosti u proteklom vremenu

              6. Tijekom postupka je bilo sporno je li ovrha broj Ovr-2265/2013 nedopuštena jer tužitelj tvrdi da je, jer se o ugovornim odredbama i to u pogledu promjenjive kamatne stope, te u pogledu valutne klauzule, nije pregovaralo pa je ugovor u tom dijelu ništetan, a tuženik se tome protivi, jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru o kreditu.

              7. Na temelju  čl. 3.st. 1.  Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i 46/07, koji se primjenjuje u ovom slučaju) Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

              7.1. U svezi navedenog nesporno je da tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu broj 49-40-00350-2 5.ožujka 2010 kao fizička osoba, tužitelj je taj ugovor zaključio kao vlasnik obrta, on je bio i dužnik na navedenom Ugovoru i da se na taj ugovor ne primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.  

              7.2. Nesporno je je zaključen Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, ali samim tim taj Ugovor nije ništetan.

              7.3. Ugovor o kreditu broj 49-40-00350-2 5.ožujka 2010. je zaključen u skladu s odredbom iz čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje – ZOO-a) i Ugovor je pravno valjan. 

              7.4. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je. 

              7.5. U svezi navedenog, na temelju citiranog čl. 322.st.1. ZOO-a, sud je odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom jer isti nije osnovan. Ugovor o kreditu broj 49-40-00350-2 5.ožujka 2010. nesporno nije ništetan jer nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Ne postoji propis kojim je propisano da između pravne osobe i obrtnika ne smije biti ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao niti valutna klauzula. 

              7.6. Odluka Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/2012  od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike  Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja  2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima se odnose isključivo na fizičke osobe i to u slučajevima koji nisu namijenjeni njihovom zanimanju niti njihovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ugovor o kreditu 49-40-00350-2 5. ožujka 2010. je nesporno bio namijenjen za potrebe poslovanja tužitelja i to nesporno nije bio potrošački kredit. Sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka Š. i T. jer su isti logični i uvjerljivi, a ne iskazu tuženika da je on podigao kredit za koji i ne zna na što je utrošen jer to nije uvjerljiv iskaz. Na iskaze svjedoka Š. i T. tužitelj nije prigovorio.

              8. U svezi navedenog sud je i odbio tužbenog zahtjeva radi proglašenje ovrhe nedopuštenom jer u tom dijelu nije osnovan, budući da je ovrha dopuštena kao i što je sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva radi isplate, jer isti nije osnovan, budući da nije osnovan niti dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnim Ugovora o kreditu na temelju kojeg je obveza tužitelja kao založnog i mjeničnog dužnika nastala. 

              9. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine  53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje – ZPP-a) tužitelj je u obvezi naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku jer je tuženik u cijelosti uspio u postupku. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22,126/22, 138/23; dalje – OT),   trošak sastava obrazloženog podneska od 3. studenog 2023. u iznosu od 1.000,00 eura (tbr. 8.t.1. OT), trošak zastupana na ročištu održanom kod ovog suda 8. listopada 2023. u iznosu od 100,00 eura  (tbr. 9.t.2.OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 16. studenog 2023. u iznosu od 1.000,00 kn eura, trošak zastupanja na ročištu održanom 12. prosinca 2023. u iznos ud 1.000,00 eura, (tbr. 9.t.1. OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznos ud 100,00 eura (tbr. 9.t. 5. OT), trošak pristojbe na odgovor na tužbu iznosu d 316,74 eura, pripadajući porez u iznosu od 1.050,00 eura, što ukupno iznosi 5.566,74 eura kako je to i navedeno u izreci presude.

              9.1. Zatezna kamata teče od 18. siječnja 2024. kao dana objave presude kako je to i navedeno pod točk. II. izreke presude na temelju čl. 29.st.2. ZOO-a. 

              10. Sud je odbio prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja na okolnosti pretplaćenih kamata i valutne klauzule jer po ocjeni suda budući da tužbeni zahtjev nije osnovan nema osnova niti provoditi taj dokaz, jer bi to samo za tužitelja stvorilo nepotreban trošak.

 

S. B., 18. siječnja 2024.

Sudac

Marina Vučetić

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu.