OPĆINSKI SUD U SPLITU P-1817/2022-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu,
u pravnoj stvari tužitelja Š. C. iz S., O.: …,
zastupanog po pun. M. B., odvjetniku u Z.
M. B. i N. B., protiv tuženika O. S., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. A. &
A. d.o.o. S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave,
zaključene dana 4. prosinca 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika,
dana 18. siječnja 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u
Ugovoru o kreditu 80634/05 koji je sklopljen dana 06.06.2005.g. između tužitelja
kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, a potvrđen od JB V. D. iz S., broj: OV-2499/05 i OV-2501/05 od
07.06.2005.g., i to članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos
kunske protuvrijednosti 23.200,00 CHF obračunato prema prodajnom deviznom
tečaju kreditora na dan korištenja, te članak 10.b) u dijelu u kojem je ugovoreno
kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po
prodajnom deviznom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan
dospijeća.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju
ukupan iznos od 3.041,28 € sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate
koje teku do 31. prosinca 2007. godine od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine
do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta,
koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza
2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do
isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena, a koje na iznos od :
- 1,21 € teku od 13.09.2005. godine,
- 0,70 € teku od 16.12.2005. godine,
- 1,32 € teku od 13.11.2008. godine,
- 6,67 € teku od 15.01.2009. godine,
- 5,83 € teku od 12.02.2009. godine,
- 4,44 € teku od 15.04.2009. godine,
- 3,46 € teku od 14.05.2009. godine,
- 2,45 € teku od 16.06.2009. godine,
- 2,45 € teku od 16.06.2009. godine,
- 3,69 € teku od 14.07.2009. godine,
- 1,74 € teku od 13.08.2009. godine,
- 0,97 € teku od 14.10.2009. godine,
- 2,92 € teku od 11.11.2009. godine,
- 2,02 € teku od 12.12.2009. godine,
- 5,64 € teku od 09.01.2010. godine,
- 8,48 € teku od 12.02.2010. godine.
- 8,66 € teku od 17.03.2010. godine,
- 10,65 € teku od 15.04.2010. godine,
- 15,58 € teku od 15.05.2010. godine,
- 14,08 € teku od 17.06.2010. godine,
- 22,61 € teku od 10.07.2010. godine,
- 23,59 € teku od 13.07.2010. godine,
- 21,45 € teku od 14.08.2010. godine,
- 31,74 € teku od 16.09.2010. godine,
- 24,81 € teku od 12.10.2010. godine,
- 26,32 € teku od 11.11.2010. godine,
- 32,81 € teku od 11.12.2010. godine,
- 41,39 € teku od 11.01.2011. godine,
- 31,60 € teku od 11.02.2011. godine,
- 35,18 € teku od 12.03.2011. godine,
- 30,54 € teku od 13.04.2011. godine,
- 39,78 € teku od 12.05.2011. godine,
- 47,22 € teku od 14.06.2011. godine,
- 55,19 € teku od 13.07.2011. godine,
- 88,47 € teku od 12.08.2011. godine,
- 51,11 € teku od 13.09.2011. godine,
- 46,62 € teku od 12.10.2011. godine,
- 47,20 € teku od 12.11.2011. godine,
- 47,17 € teku od 13.12.2011. godine,
- 51,77 € teku od 12.01.2012. godine,
- 54,21 € teku od 14.02.2012. godine,
- 54,96 € teku od 13.03.2012. godine,
- 52,89 € teku od 11.04.2012. godine,
- 53,68 € teku od 12.05.2012. godine,
- 54,69 € teku od 13.06.2012. godine,
- 53,37 € teku od 12.07.2012. godine,
- 52,89 € teku od 14.08.2012. godine,
- 50,06 € teku od 11.09.2012. godine,
- 51,15 € teku od 11.10.2012. godine,
- 53,54 € teku od 13.11.2012. godine,
- 52,78 € teku od 11.12.2012. godine,
- 53,88 € teku od 11.01.2013. godine,
- 50,76 € teku od 12.02.2013. godine,
- 49,56 € teku od 12.03.2013. godine,
- 52,99 € teku od 11.04.2013. godine,
- 47,72 € teku od 14.05.2013. godine,
- 46,55 € teku od 12.06.2013. godine,
- 46,37 € teku od 12.07.2013. godine,
- 48,31 € teku od 13.08.2013. godine,
- 48,55 € teku od 12.09.2013. godine,
- 50,53 € teku od 12.10.2013. godine,
- 50,82 € teku od 13.11.2013. godine,
- 50,99 € teku od 14.01.2014. godine,
- 52,78 € teku od 12.02.2014. godine,
- 52,99 € teku od 12.03.2014. godine,
- 52,99 € teku od 12.03.2014. godine,
- 52,48 € teku od 11.04.2014. godine,
- 50,82 € teku od 13.05.2014. godine,
- 50,58 € teku od 11.06.2014. godine,
- 52,02 € teku od 11.07.2014. godine,
- 53,61 € teku od 13.08.2014. godine,
- 54,24 € teku od 11.09.2014. godine,
- 54,32 € teku od 11.10.2014. godine,
- 55,98 € teku od 12.11.2014. godine,
- 56,16 € teku od 11.12.2014. godine,
- 56,72 € teku od 13.01.2015. godine,
- 52,96 € teku od 12.02.2015. godine,
- 52,96 € teku od 11.03.2015. godine,
- 52,96 € teku od 14.04.2015. godine,
- 52,96 € teku od 13.05.2015. godine,
- 52,96 € teku od 13.06.2015. godine, pa sve do konačne isplate.
III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju
parnični trošak u iznosu od 1.331,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 9.svibnja 2022.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB SB
d.d. kao kreditor sklopili dana 06.06.2005.g. Ugovor o kreditu broj: 80634/05
(nadalje: Ugovor). Tim Ugovorom prednik tuženika da je odobrio i stavio na
raspolaganje tužitelju iznos od 23.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po
prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja, na rok otplate
od 120 mjeseci, s redovnom kamatnom stopom od 4,99 %, promjenjiva u skladu s
odlukom o kamatnim stopama kreditora. Presudama i rješenjima Visokog
trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog
suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu
posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-
1401/12 od 04.07.2013.g. da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima
zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim
odnosima. Obzirom na to, da jasnim proizlazi da su odredbe čl.2. i čl. 10. b)
Ugovora ništetne. Izravna posljedica ništetnosti tih odredbi Ugovora da jest činjenica
da je tužitelj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a s osnove ništetnih odredbi
kojima je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica preplatio poveći
novčani iznos. Preplaćeni iznos tuženik da je stekao bez ikakve osnove. Na
nedvojben način da je utvrđeno da je obveza tužitelja kao korisnika kredita, ovisna o
bitnom (promjenjivom i neizvjesnom) sastojku ugovora o kreditu, o valutnoj
klauzuli, zbog čega da je znatno narušena ravnoteža među ugovornim stranama,
što u konačnici ima posljedicu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Radi navedenog
tužitelj postavlja zahtjev pod tč.I. kao u izreci presude, a zahtjev vezano za isplatu
preplaćenih iznosa sa kamatama tužitelj je uredio svojim posljednjih podneskom
nakon provedenog dokaza vještačenjem.
U svom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbenom zahtjevu, osporava
osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje
biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni
zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova
postupka. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe,
jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit
u cijelosti otplaćen 12.06.2015.g. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da
je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna
odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a,
tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g.,
tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije
zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je
eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s
valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja
ove valutne klauzule. Tuženik da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće
negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima,
upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč
tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim
francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005.g., tuženik da je u ponudi
kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu
klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez
valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali da je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu,
upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne
klauzule. Tužitelj da je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa
promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun
kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i
dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak
17. st. 1. Ugovora o kreditu). Prema tome tužitelj da je taj koji je svjesno i
dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa da je dosljedno ponudi kredita kod
tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog
pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj da je bio upoznat i sa istima se
suglasio, pa da je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost
glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u
suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba da je potpuno
jasna, lako uočljiva i razumljiva. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom
slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i
razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe
prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a da nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da
ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i
poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84.
ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da je osporavana odredba podložna
ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj da nije dokazao da je u konkretnom
ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja,
odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
Nadalje, od 999.g. do 2010.g., tečaj CHF-a u odnosu na EUR da je i rastao i
padao (od 2003.g. – 2008.g. tečaj CHF-a u odnosu na EUR da uglavnom pada
(!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene da su počele tek u 2010.
godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač.
Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010.g., i to aprecijaciju bez presedana, kao
posljedicu svjetske ekonomske krize, da nitko nije mogao predvidjeti, pa niti
tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome da bi se
smatralo krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz
navedeno, da nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od
tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom
klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati
na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Tužitelj svojim podneskom od 2.svibnja 2023.godine konačno uređuje svoj
tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Tuženik se usprotivio
tužbenom zahtjevu u cijelosti.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom ugovora o kreditu broj
40169230 koji je zaključen između stranaka dana 6.lipnja 2005.godine sa svom
pripadajućom dokumentacijom kao i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
knjigovodstvo i financije dipl.oecc I. L..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi
ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF te isplatu više
plaćenog iznosa temeljem ništetnih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu
zaključenog između stranaka dana 6.lipnja 2005.godine, a koje se odnose na
nezakonito ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF.
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i
tužitelja, kao korisnika kredita, dana 6.lipnja 2005.godine sklopljen predmetni Ugovor
kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 23.200,00 s rokom otplate od 120 mjeseci,
da je namjena kredita dovršenje obiteljske kuće, dakle, radi se o namjenskom
kreidtu, te tužitelj u ovom slučaju zaista ima status potrošača po ovom pravnom
poslu. Ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu,
mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po
prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja.
Nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. (primjenu iste i u ovom slučaju) kojom je utvrđeno da je
tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom
Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a VS
R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio
je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-
Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni
sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku
(NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08,
123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj
odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje
prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva
potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Visoki
Trgovački sud RH je presudom Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio
navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se utvrđuje da je tuženik u
razdoblju od 1.rujna 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio prava i
interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u
istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…
što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,
tuženici su postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača.
Vrhovni sud je odlukom Rev-2221/18 od 3.rujna 2019.godine odbio kao neosnovanu
reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke, dakle, radi se o nepoštenoj i
ništetnoj odredbi – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF a da se o
tome nije pojedinačno pregovaralo.
Dakle, što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne
odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak
(CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj
se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH
broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P
1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po
tužbi HSU, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski
postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno
da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije
pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se
glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije
vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu
dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je
uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno
tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari
morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće
očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme
sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će
izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve
informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju
Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti
ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem
predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano
za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja
Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne
i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao
profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti
svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit
glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.300,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora
na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora
na dan dospijeća ništetne, jer su navedene odredbe nepoštene, u smislu odredbe čl.
102. ZZP-a, pa tuženik treba tužitelju vratiti sve ono što je temeljem takvih odredbi
stekao.
Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti
švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je
stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem
ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski
franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc I.
L., ista je u svom nalazu i mišljenju navela da je ukupan iznos preplate uzevši u
obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate
kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 3.041,28 eura odnosno 22.914,52 kn.
Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj
koji je vrijedio koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 276,21 eura
odnosno 2.081,10 kn. Sudski vještak dala je kvalitetan nalaz i slijedom toga nalaza
mišljenje, dakle, bez obzira na stav suda, ista je iskazala i tzv.negativne razlike u
posebnoj koloni. Tuženik inzistira u svom podnesku da se kod presuđenja vodi
računa o tim negativnim razlikama i to opsežno obrazlaže u svom podnesku.
Sud je prihvatio vještvo sudskog vještaka dipl.oecc Ines Lozić kao stručno,
logično i uvjerljivo, tužitelj je konačno u skladu sa tim vještvom i uredio svoj tužbeni
zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude. Temeljem vještva sudskog vještaka,
vezano za sve izvedene dokaze, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja prema
izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF,
dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti iznos od zatraženih 3.041,28 eura, po
fiksnom tečaju konverzije. Nikakve daljnje dokaze u ovom postupku nije trebalo
izvoditi, činjenično stanje je prema stavu ovog suda u potpunosti utvrđeno za
donošenje meritorne odluke.
Prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, naime, prema
pravnom shvaćanju VS R. H. koje je doneseno 31.siječnja
2022.godine, određeno je da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već
u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana
pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne
zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno
istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom
klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica
potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku
kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom
klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Dakle, sve tužbe na temelju
kolektivne presude u ovakvom slučaju koje su podnesene do 14. lipnja 2023. godine,
su pravovremeno podnesene, u ovom slučaju tužba je podnesena dana 9.svibnja
2022.godine, prigovor zastare nije osnovan. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P-
1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda R. H. P.-6632/17 od
14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih
interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja
teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni
iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove
moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od
dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju i temeljem odredbe čl.
29. st. 1. i 2. ZOO-a pripadaju ovako zatražene kamate na svaki pojedini iznos
preplate kroz utuženi period. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove
presude.
Vezano za tzv.negativne razlike, za navesti je da sud iste nije sagledavao kod
presuđenja i da tuženiku ne pripada pravo na umanjenje iznosa preplate koji pripada
tužitelju za iznose ovih negativnih razlika. Navod tuženika da sud od više plaćenog
treba oduzeti iznose negativnih razlika nije osnovan, te tzv.negativne razlike bi bile
tražbina tuženika kao kreditora s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno
ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Vještak je iskazao te negativne
razlike u svom vještvu, za slučaj preinake ove presude, dakle, radi se o periodu kada
je tečaj padao u odnosu na početno ugovoreni, ukupnom iznosu od 276,21 eura. Za
navesti je da u ovom treba postojati zahtjev tuženika ili prigovor radi prebijanja, što je
izostalo, a za navesti je da bi svakako ova tražbina tuženika s osnova nižeg tečaja
bila u zastari, a sve i kod okolnosti da protužbenog zahtjeva tuženika nema i da nije
istaknut prigovor radi prebijanja. Iz vještva sudskog vještaka proizlazi da su ove
negativne razlike po ovom pravnom poslu i postojale samo do prosinca 2008.godine,
a nakon toga ih nije bilo, od tada do potpune otplate kredita. Sud nije ovlašten
samoinicijativno tražbine prebijati niti umanjivati preplatu koja je bila na štetu tužitelja
sa tzv.negativnim razlikama jer je sud vezan granicama postavljenih zahtjeva i
prigovora radi prebijanja, ovdje nema ni protutužbe niti istaknutog prigovora, a sud
donosi odluku u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, pa je tako i ovdje
napravljeno.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona
o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i
155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe,
sastava obrazloženog podneska od 2.svibnja 2023.godine, zastupanja na ročištima
održanim 22.veljače 2023.godine i 4.prosinca 2023.godine; sve po 100 bodova, uz
vrijednost boda od 2,00 eura, što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.000,00 eura, na
ovaj iznos valja dodati i 25% PDV-a u iznosu od 250,00 eura i trošak vještačenja u
iznosu od 331,81 eura, tako da je konačno tužitelj obvezan isplatiti tužitelju na ime
naknade parničnog troška ukupan iznos od 1.331,81 eura, sve sa zakonskim
zateznim kamatama od presuđenja do isplate, preostali trošak tužitelju nije priznat jer
nije bio potreban za vođenje postupka, a za navesti je da je tužitelj kao HRVI
oslobođen plaćanja sudskih pristojbi pa ih tužitelj nije ni zatražio kroz naknadu
parničnog troška.
U Splitu, 18. siječnja 2024. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
