Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Stalna služba u Otočcu

Bartola Kašića 7

Otočac

Poslovni broj: P-123/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću Stalna služba u Otočcu po sutkinji Slavki Nikšić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Klei Butković, odvjetnici u Sesvetama, protiv tuženika Privredne banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, VPS: 1.468,05 eura, nakon održane glavne javne rasprave 29. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 2. srpnja 2026., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 9016145782 od 22.09.2011. sklopljenog između tužitelja PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja u članku 13. točka 2. glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80 % (slovima: jedan cijelih osamdeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, platiti tužitelju PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 268,05 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28.09.2011.g., do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 736,55 eura, sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 200,00 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika radi utvrđenja i isplate navodeći da je tužitelj sa tuženikom 22.9.2011. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 9016145782 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 15.000,00 eura sa rokom otplate od 60 mjeseci. Odredbom čl. 13. t. 2. predmetnog Ugovora da je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,80% od iznosa kredita. Tužitelj da je bio primoran platiti tuženiku tzv. ulaznu naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit te mu je na ime takve naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 270,00 eura i to 22.9.2011. godine (ispravljen je povodom primjedbe punomoćnika tuženika ovakav navod iz tužbe na glavnoj raspravi na način da je naplaćen iznos od 268,05 eura dana 27.9.2011.) . Nadalje se navodi da je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje predmetne naknade bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, način njihova obračuna, razloge visine postotka, razdoblje i konačni iznos. Takva odredba da čini obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti neodređenom, neodredivom, a time i nepoštenom i ništetnom sukladno čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Naime, da predmetna ugovorna odredba u cijelosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Isto tako, da se radi o tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima koje je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo čime je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem nije bio upoznat niti je o njoj mogao pregovarati. Navedena odredba o naplati ulazne naknade stoga je nepoštena, nejasna i neodređena jer uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelima savjesnosti i poštenja te se kao takva ima smatrati ništetnom. S obzirom na izneseno, predlaže se donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom te prvotno ističe prigovor da je vrijednost predmeta spora naznačena suviše visokom navodeći da se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti spora. Isto tako, ističe se i prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva te ukazuje da posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Također se prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Nadalje, ističe se da nisu ispunjenje sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba čl. 13. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom jer da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također se navodi da predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer da je tužitelj znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti na tu naknadu jer mu je to pojašnjeno od strane službenika tuženika. Osim toga, da je to jasno iz samog naziva naknade te je pojašnjeno i u Općim uvjetima tuženika. Predlaže se odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. Prvotno valja istaći da po ocjeni ovoga Suda tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora i to iz razloga jer je tužitelj pored zahtjeva za isplatu postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbom o ulaznoj naknadi. Stoga je valjalo utvrditi vrijednost predmeta spora kao zbroj vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, a sve u skladu s odredbom čl. 37. st. 1. u vezi sa čl. 35. st. 1. i čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 153/23, dalje: ZPP). Iz tog razloga valja odbiti navedeni prigovor.

4. Isto tako, Sud nije prihvatio niti istaknuti prigovor zastare potraživanja i to iz razloga jer je riječ u pogledu kondemnatornog zahtjeva o restitucijskom zahtjevu na temelju ništetne ugovorne odredbe, a zastara takvog restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti takve ugovorne odredbe, dakle, u konkretnom slučaju tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020.

5. Također Sud nije prihvatio niti prigovor da tužitelj ne bi imao status potrošača. Iz točke 2. predmetnog Ugovora o kreditu (list 9 spisa) proistječe da je tuženik tužitelju odobrio kredit kao "nenamjenski kredit i za zatvaranje obveza po kreditu iz točke 3. t. 3. ovog Ugovora i za plaćanje naknade iz točke 13. t. 2.". Iz iskaza tužitelja proistječe da isti potvrđuje da podigao predmetni kredit kako bi zatvorio raniji kredit, a ostatak dobivenog iznosa da je upotrijebio za unutarnje uređenje kuće koja je bila jako oštećena tijekom ratnih događanja. Navodi da je u vrijeme podizanja kredita upravo kao i danas bio vlasnik obrta [obrt], no, da sredstva iz odobrenog kredita nije koristio za potrebe obrta te da obrt ima svoj žiroračun te odobreni kredit nema bilo kakve veze sa obrtom. Dakle, da je novčana sredstva iz odobrenog kredita koristio za uređenje kuće koja se nalazi na adresi [adresa], na toj istoj adresi da je i navedeni obrt te je riječ o spojenim objektima, a vezano za obrt da na objektu i postoji tabla sa nazivom obrta i uslugom koja se pruža. Iz navedenog proistječe da tužitelj kao fizička osoba nije kredit koristila u svrhu obavljanja gospodarske, poslovne ili profesionalne djelatnosti, niti za potrebe slobodnog zanimanja iz čega proistječe da su kreditna sredstva korištena isključivo za privatne i osobne potrebe te po ocjeni Suda tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, da je predmetni kredit bio namijenjen obavljanju registrirane djelatnosti obrta tada bi nesumnjivo takva okolnost bila naznačena u samom ugovoru, a s druge pak strane, tuženik i ne dostavlja bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizašlo da su sredstva iz odobrenog kredita korištena za potrebe obrta ili obavljanja poslovne djelatnosti tužitelja. Zaključno, sama činjenica da je tužitelj bio obrtnik (a i sada je) ne znači da isti ne može imati i svojstvo potrošača i da ne može sklapati ugovore o kreditu kao fizička osoba i za privatne svrhe.

6. Tijekom provedbe dokaza izvršen je uvid u Otplatnu tablicu, list 6 spisa, u Ugovor o kreditu broj: 9016145782, list 9 – 13 spisa, u Najavu korištenja kredita, list 8 spisa, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja, list 239 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama je nesporno da su 22.9.2011. godine zaključile gore navedeni Ugovor, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 15.000,00 eura sa rokom otplate od 60 mjeseci te je nedvojbeno da je odredbom čl. 13. t. 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da tužitelj plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,80% od iznosa kredita, odnosno tzv. ulaznu naknadu, a što je tužitelj nesporno i platio kako je to razvidno iz otplatne tablice, list 6 spisa te Najave korištenja kredita i to 27. rujna 2011. godine.

9. Proistječe da je među strankama sporno da li je navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te shodno tomu da li tužitelju pripada pravo na povrat uplaćenog, na ime tzv. ulazne naknade.

10. Tužitelj u svome iskazu navodi da je podigao kredit kod tuženika, a da je kredit rješavao u poslovnici tuženika u [adresa] te pojašnjava da mu je kredit trebao radi zatvaranja ranijeg kredita, a ostatak da je upotrijebio za unutarnje uređenje kuće koja je bila jako oštećena tijekom ratnih događanja. Navodi da mu u banci odnosno kod tuženika nije objašnjeno na što se odnosi ta naknada niti mu je objašnjena njezina visina, odnosno postotak, koji je trebao platiti od iznosa odobrenog kredita. Navodi da je jednostavno prihvatio ono što mu je banka ponudila te su mu rekli da je to "maksimalno što mu mogu ponuditi odnosno odobriti". Isto tako navodi da je predmetni Ugovor o kreditu "letimično" pročitao prije nego što ga je potpisao, da prije potpisivanja kredita nije pitao službenika banke zašto mora plaćati ovu naknadu, a da sam nije pitao jer se "bojao da mu ne bi odobrili kredit", a dobivanje kredita da mu je bilo važno budući mu je kuća bila jako oštećena.

11. Iz ovakvog iskaza koji je životno logičan i uvjerljiv te ga Sud prihvaća u cijelosti proistječe da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije informiran na koje se konkretno troškove odnosi sporna naknada, da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, već je navedena odredba unaprijed formulirana od strane tuženika, odnosno banke kao trgovca. Iz tog razloga, ovaj Sud drži da je navedena odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je njom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te se sukladno čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03) ista ima smatrati nepoštenom i ništetnom.

12. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu, list 9 – 13 spisa, vidljivo je da je riječ o unaprijed formuliranom Ugovoru o kreditu (u kojem se samo mijenjaju nazivi ugovornih strana, iznos kredita, rok, otplata i namjena kredita) pripremljenom od strane banke te je izvjesno da tuženik i nije imao izbora da li će prihvatiti takvu odredbu ili pak ne. Dakle, u čl. 13. t. 2. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena sporna naknada nije izrijekom navedeno na što se ista odnosi, naveden je samo postotak, no, ne i određena njezina visina, odnosno struktura takve naknade te proistječe da nije riječ niti o jasnoj niti o razumljivoj odredbi. Također valja napomenuti da s druge pak strane tuženik nije pružio niti jedan dokaz za suprotno utvrđenje.

13. Budući Sud drži da je navedena ugovorna odredba ništetna, to sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) tužitelju pripada pravo na povrat nesporno plaćenog iznosa od 268,05 eura. Isto tako, valjalo je dosuditi na navedeni iznos i zatražene zatezne kamate i to od dana plaćanja, odnosno od 28.9.2011. godine pa sve do isplate, a sve sukladno čl. 1115. ZOO-a budući Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj.

14. Budući je tužitelj uspio u parnici to mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

15. Trošak je odmjeren prema ispostavljenom troškovniku (list 241 spisa) te je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, nadalje, za sastav podneska od 28.5.2026. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 29.6.2026. godine iznos od 200,00 eura, što daje ukupan iznos od 600,00 eura, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

15.1. Nije priznat trošak sastava podneska od 10.6.2026. u iznosu od 200,00 eura kojim se tužitelj ponovno očitovao na istovjetni prigovor tuženika vezano za tužiteljev status potrošača, a osim toga, tužitelj je takve navode mogao usmeno iznijeti i na samom ročištu te sastav ovog podneska nije bio nužan za vođenje parnice pa ne može niti pasti na teret protivne strane.

15.2. S druge pak strane, priznat je trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 110,00 eura pa proistječe da je ukupan iznos kojeg je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime prouzročenog parničnog troška, iznos od 736,55 eura.

15.3. Tužitelja je valjalo odbiti sa viškom zatraženog parničnog troška u iznosu od 200,00 eura, kao neosnovanim iz gore navedenih razloga.

16. Zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak presuđene su temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a..

17. Temeljem iznesenog, presuđeno je kao u izreci.

U Otočcu 2. srpnja 2026.

Sutkinja

Slavka Nikšić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju istovjetnih primjerka za sud i protivnu stranu, u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest

1. Klea Butković, odvjetnica u Sesvetama

2. Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu