Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-1177/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sucu Draženku Jakopoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Krpina odvjetnik iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d. d., [adresa], OIB:92963223473, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 20. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika ČP, odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika, te sukladno odredbi članak 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku - objave presude dana 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, Zagreb, da tužiteljici ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 4.254,57 EUR (slovima: četiri tisuće dvije sto pedeset četiri eura i pedeset sedam centa) zajedno a pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa , koje se određuju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima do dana 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem za 5 (pet) postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od dana 30. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 01. srpnja te godine, a koja teče na iznos od:

- 78,81 EUR od dana 01. rujna 2011. godine,

- 102,48 EUR od dana 01. listopada 2011. godine,

- 103,09 EUR od dana 01. studenog 2011. godine,

- 104,35 EUR od dana 01. prosinca 2011. godine,

- 112,25 EUR od dana 01. siječnja 2012. godine,

- 114,62 EUR od dana 01. veljače 2012. godine,

- 112,03 EUR od dana 01. ožujka 2012. godine,

- 111,64 EUR od dana 01. travnja 2012. godine,

- 112,95 EUR od dana 01. svibnja 2012. godine,

- 115,23 EUR od dana 01. lipnja 2012. godine,

- 112,39 EUR od dana 01. srpnja 2012. godine,

- 111,61 EUR od dana 01. kolovoza 2012. godine,

- 104,64 EUR od dana 01. rujna 2012. godine,

- 110,64 EUR od dana 01. listopada 2012. godine,

- 113,44 EUR od dana 01. studenog 2012. godine,

- 111,58 EUR od dana 01. prosinca 2012. godine,

- 109,35 EUR od dana 01. siječnja 2013. godine,

- 108,58 EUR od dana 01. veljače 2013. godine,

- 107,78 EUR od dana 01. ožujka 2013. godine,

- 113,33 EUR od dana 01. travnja 2013. godine,

- 105,17 EUR od dana 01. svibnja 2013. godine,

- 103,84 EUR od dana 01. lipnja 2013. godine,

- 104,63 EUR od dana 01. srpnja 2013. godine,

- 103,79 EUR od dana 01. kolovoza 2013. godine,

- 106,78 EUR od dana 01. rujna 2013. godine,

- 108,71 EUR od dana 01. listopada 2013. godine,

- 109,66 EUR od dana 01. studenog 2013. godine,

- 113,02 EUR od dana 01. prosinca 2013. godine,

- 109,63 EUR od dana 01. siječnja 2014. godine,

- 72,04 EUR od dana 01. veljače 2014. godine,

- 73,87 EUR od dana 01. ožujka 2014. godine,

- 72,28 EUR od dana 01. travnja 2014. godine,

- 70,00 EUR od dana 01. svibnja 2014. godine,

- 70,49 EUR od dana 01. lipnja 2014. godine,

- 72,12 EUR od dana 01. srpnja 2014. godine,

- 73,42 EUR od dana 01. kolovoza 2014. godine,

- 73,75 EUR od dana 01. rujna 2014. godine,

- 75,14 EUR od dana 01. listopada 2014. godine,

- 77,14 EUR od dana 01. studenog 2014. godine,

- 77,51 EUR od dana 01. prosinca 2014. godine,

- 77,81 EUR od dana 01. siječnja 2015. godine,

- 77,66 EUR od dana 01. veljače 2015. godine,

- 77,66 EUR od dana 01. ožujka 2015. godine,

- 77,66 EUR od dana 01. travnja 2015. godine,

pa sve do isplate,

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, da tužiteljici ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 1.445,13 EUR (slovima: tisuću četiri sto četrdeset pet eura i trinaest centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama određenim po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 01. srpnja te godine, a koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 2. srpnja 2026. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 24.7.2007. godine s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu broj 3210335875 za kreditnu partiju 7103747983 u svojstvu korisnika kredita kojim se tuženik obvezao za potrebe adaptacije stana staviti joj na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 59.500,00 CHF, po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita da je ugovorena otplata kredita u 264 jednaka mjesečna anuiteta da isti dospijevaju na naplatu svakog 1-og u mjesecu a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora, da je ugovoreno da je u anuitetu sadržana i kamata koja dospijeva na naplatu zajedno s anuitetom a koji se tužiteljica obvezuje platiti tuženiku u kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5 %, odredbom čl. 2 ugovora o namjenskom kreditu ugovorene o je ovlaštenje tuženika da izvrši promjenu kamatne stopa u skladu s važećim odlukama o kamatnim stopama banke, ali ne postoji nikakva ugovorena formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću te formule kamata izračunava i na temelju toga mijenja, odnosno nisu ugovor određeni a niti joj na bilo koji način predočeni i objašnjeni načini i kriteriji promjene ugovorne kamatne stope, po predmetnoj odredbi se nije posebno pregovaralo te joj nisu na jasan i razumljiv način pružene sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke, da joj je više puta promijenjena kamatna stopa temeljem odluke tuženika, da su joj dostavljene obavijesti o promjeni kamatne stope, da osim obavijesti o promjeni kamatne stope nema nikakvih drugih obavijesti o promjeni kamatne stope po predmetnom kreditu od strane tuženika da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda RH u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13-4 od dana 13.6.2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2024. do 31.12.2008. a koja povreda traje i dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, te isto tako postoji i presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015., da sukladno navedenim odlukama odredba čl. 2 ugovora o namjenskom kreditu broj 3210335875 za kreditnu partiju 7103747983 je ništetna te je tuženik nezakonito povećavao kamatnu stopu jednostranim odlukama, te se ima u vidu nesporna činjenica da je navedena odredba bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog po tuženiku i da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je istom ugovornom odredbom suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla razmotriti kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, isto tako napominje da iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. proizlazi da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe slijedom čega u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti na zahtjev u vezi s promjenjivom kamatnom stopi niti u vezi sa valutnom klauzulom, da u konkretnom slučaju za promjenjive kamatne stope zastara počinje teći od dana 13.6.2014. a u slučaju valutne klauzule zastara počinje teći od 14.6.2018., da iz navedenog je nesporno kako su odredbe čl. 2 ugovora o kreditu koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene te ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i razlike u tečaju, da je tuženik svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika da odredbom čl. 3 ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit u iznosu od 59.500,00 CHF i kamata iz čl. 2 otplaćuju u 264 jednaka mjesečna anuiteta koji iznosi 352,50 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važeće na dan plaćanja, da je predmetna odredba unaprijed sastavljena te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, da kao potrošač koji nema stručnih znanja i kojem nije poznat institut valutne klauzule nikako nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF dok tuženik nije predočio informacije koje sadrže jasne, nedvosmislene, točne kriterije na teme lju kojih bi ista razumjela rizik koji preuzima na sebe sklapanje takvog ugovora, da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije znala da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik tzv. "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima nije znala te da je o tome trebala biti obaviještena te je to bitno za donošenje informiranje odluke o sklapanju kredita tako da je ta odredba ostala nerazumljiva, da je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi CHF kako je to utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-140/12 od 4.7.2013. i presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/107-10 od 14.6.2018. i o tome ju nije obavijestio iako je bio svjestan da ona to nije znala te da stoga tuženik u takvim okolnostima nije postupao savjesno, moralno niti pošteno te da je u tom trenutku došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama a na njenu štetu kao potrošača te da radi postupanja tuženika i sklapanja nepoštenih ugovornih odredaba je došlo do povrede kolektivnih interesa i prav a potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošaču u cijelosti dao informaciju o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača čl. 81., 82. i 90 od 7.8.2007. do 31.12.008. protivno tada važećem zakonu o zaštiti potrošača u čl. 96., 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, posebno napominje da je 29.12.2015. sklopila dodatak ugovora o kreditu broj 7103747983 koji9m je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR da je izračunom konverzije utvrđeno na dan 30.9.2015. da postoji više uplaćeni iznos (pretplata) u iznosu od 22.427,93 kn i da neotplaćena glavnica kredita iznosi 319.479,08 kn, da je do danas umjesto iznosa kojeg je morala platiti da se kamata obračunavala po ugovornoj stopi i da je kredit odobren u kunama (bez valutne klauzule) tuženiku platila ukupno iznos od 196.282,71 kn što znači da je tuženiku unatoč sklopljenom dodatku ugovora o kreditu na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatila 32.056,10 kn te predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 32.056,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose te da joj naknadi troškove postupka.

1.1. Tužitelj se u podnesku od 15.5.2026. godine (list 333 -340 spisa) očitao na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, ovlašteni računovodstveni forenzičar Natalije Jambrečić mag. oec. od 18.4.2025. godine, te je u skladu sa nalazom sredio tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3210335875 dana 24. srpnja 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 59.500,00, da tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od kn 32.056,10 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane JP te predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja, da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač, nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP u svezi odredbe čl. 230. ZOO, pa cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11.06.2019. godine ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11.06.2014. godine nastupila zastara, da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 29.12.2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), da su tim Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora, da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, da odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji, da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, da potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora, da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, da je Sud EU u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13., da je Sud EU zaključio u odluci C-567/20 da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva, da iz navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH od 20. prosinca 2022. godine, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi da Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, da ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR kredit, da tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO, budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, da je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, da VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama, da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama, da je Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, da Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, da Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključ ivo kao korisnika kredita u EUR koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove, da vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 16.09.2011. godine, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, da odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima a koja odredba je istov jetna odredbi članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, te slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

2.1. Tuženik je u podnesku od 14.5.2026. godine (list 266-278 spisa) predložio na koje okolnosti se vještak prilikom davanja nalaza treba izjasniti.

2.2. Tuženik se podneskom od 14.5.2026. godine (list 266-278 spisa) očitao na tijek postupka, naveo je da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka s osnove valutne klauzule, da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, a prigovara izračunu vještaka u dijelu u kojem vještak izračunava navodnu razliku u glavnici, navodi praksu Suda EU, Vrhovnog suda RH i Županijskih sudova, te predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210335875, kreditna partija: 7103747983 od dana 24.4.2007. godine (list 5-10 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 13-19 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 20-22 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od dana 29.12.2015. (list 23-31 spisa), izračun konverzije na dan 30.9.2015. godine (list 32-35 spisa), podatke o anuitetnoj otplati kredita (list 36-39 spisa), promet po kreditu broj: 7103747983 (list 205-220 spisa), nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, ovlašteni računovodstveni forenzičar, Natalije Jambrečić, mag. oec. od 18.4.2025. godine (list 242-255 spisa) i saslušao tužiteljicu ĆP (list 341-342 spisa).

4. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Temeljem navoda u tužbi i odgovora na tužbu, te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dana 24.7.2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 3210335875, koji je solemniziran 26.7.2007. godine kod javnog bilježnika Nade Šagi-

-Belcar iz Ivanca pod poslovnim brojem OU-10309/07, a kojim ugovorom je banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 59.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, da je u članku 7. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaja valute CHF prema HRK, da prvi anuitet iznosi 352,50 CHF, da je u članku 2. Ugovora o kreditu redovna kamata, promjenjiva, u skladu s Odlukom tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje , nije sporno ni to, da je dana 29.12.2015. godine između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, solemniziran dana 30.1.2016. godine po javnom bilježniku Nadi Šagi-Belcar pod brojem OV-11128/15, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), konverzija kredita u kredit uz valutnom klauzulom EUR.

5.1. Također, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13-4 od dana 13.6.2014. godine, a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda poslovni broj: Pž-6632/17-10 od dana 14.6.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje zastare, te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presuda istog suda poslovni broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, a na koje se presude tužiteljica poziva u tužbi, da li tužiteljica može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 29.12.2015. godine, s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

7. Sud je uvidom u Nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, ovlašteni računovodstveni forenzičar Natalije Jambrečić, mag. oec. od 18.4.2025. godine (list 242-255 spisa) utvrdio da je vještak u izradi Nalaza koristio dokumentaciju koja je priložena u spis i naknadno pribavljenu dokumentaciju, da su svi brojčani iznosi u Nalazu izraženi u valuti HRK (kuna) i EUR (tečaj konverzije 7,53450), osim tamo gdje je izričito navedeno drugačije, da je Ugovorom o kreditu broj 3210335875, Zagrebačka banka d.d. odobrila korisniku kredita ĆP kredit u iznosu od 59.900,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa 4,50 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora, da je kredit na 264 mjesečna anuiteta, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a koji se sastoji se od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata, da je uvidom u obračun konverzije Nalazom utvrđeno da je kredit isplaćen dana 26.7.2007. po tečaju 4,372453, da je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 260.160,95 kuna, da je prvi anuitet dospio na naplatu 1.9.2007. godine, a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem prvog dana u mjesecu, da je kredit konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 22.427,93 kuna (2.976,70 EUR), da obračun se radi do 30.9.2015. godine, da je u Tabeli 1 dan pregled promjena visine anuiteta i promjene kamatne stope (list 6 Nalaza, 247 spisa), da je u Tabeli 2 dan izračun razlike anuiteta (list 6-10 Nalaza, 247-251 spisa), da je vještak nakon izvršenog uvida u dokumentaciju kako je navedeno u točki B) Nalaza izvršio analizu kako je to prikazano u točki C) Nalaza, te temeljem tako utvrđenih činjenica iznosi Zaključak da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.9.2015. godine (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji) više platio 7.231,27 EUR, od tog iznosa na više plaćeno zbog promjene kamatne stope odnosi se 1.604,16 EUR, a od tog iznosa na više plaćeno zbog promjene tečaja CHF odnosi se 5.627,12 EUR , da je Kredit konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 2.976,70 EUR, da uz uzimanje u obzir preplate koju je tuženik tužitelju priznao prilikom konverzije kredita, tužitelj je tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita do 30.9.2015. godine više platio 4.254,57 EUR (detaljan izračun prezentiran je u tabelama 1 i 2 Nalaza), te je vještak iskazao specifikaciju pojedinačnih iznosa (list 11-12 Nalaza, 252-253 spisa), da u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita tužitelje je plaćao više od obračunatog anuiteta, stoga po kreditu nisu evidentirane negativne tečajne razlike, da je tužitelj tuženiku u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početne manje platio 171,75 EUR (izračun list 13 Nalaza, 254 spisa), te posebno napomenuo da iznos manje plaćenog od 171,75 EUR uključen je u izračun, i iznos razlike više plaćenog iz točke 1. Zaključka(list 11 Nalaza, 252 spisa) već uključuje prijeboj za taj manje plaćeni iznos, a da detaljan izračun prezentiran je u tabeli 2 (list 6-10 Nalaza, 247-251 spisa), a manje plaćeno iskazano je negativnim brojevima i osjenčano je.

7.1. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije i bankarstvo, ovlaštenog računovodstvenog forenzičara Natalije Jambrečić, mag. oec, jer je prema ocijeni i utvrđenju suda Nalaz dan opširno, uvjerljivo, objektivno, stručno, savjesno i prema pravilima struke, time da je vještak, odgovorio na sva potrebita pitanja vezana uz ovaj predmet.

8. Tužiteljica ĆP u svojem iskazu (list 341-342 spisa) navela je, da je kod tuženika tražila kredit u EUR ali da nije isti mogla dobiti jer je bila kreditno nesposobna i da joj je ponuđen, kao jedina varijanta, kredit u švicarcima, da uvjeti koji su joj bili ponuđeni je prihvatila i da nije mogla ništa prigovarati glede samih uvjeta kredita, da je dokumentaciju koju je dobila ovjerila kod javnog bilježnika, da je kod javnog bilježnika pročitano samo osnovni podaci iz ugovora ime prezime, visina kredita, broj obroka otplate, da u trenutku kad je dizala kredit da je kredit u švicarcima bio povoljniji u odnosu na euro, da je za taj kredit bila kreditno sposobna po tuženiku, da su nakon nekog vremena počele rate kredita rasti i to je bilo svaki mjesec, da joj je tuženik slao obavijesti o promjeni kamatne stope i promjeni tečaja, da se sada više ne sjeća da li je dobila isplatu kredita u francima ili protuvrijednost u kunama, misli da je sama otišla kod tuženika glede konverzije kredita i tada je kredit konvertiran iz franka u euro, da je promjena u visini rate bilo ali ne toliko kao što je bio kredit u francima, da je kredit još uvijek u otplati, da kredit kojeg je uzela kod tuženika je na 22 godine, da je kredit bio stambeni i da je iskorišten za opremanja i dogradnju postojećeg stambenog objekta, da je sama otplaćivala kredit, da nema OPG i da sama koristi stambeni prostor i isti da nije u najmu, da se sad više ne sjeća da li je tražila još kod neke banke ponudu za kredit, da je Zagrebačka banka bila njezina matična banka jer je kod iste imala tekući račun i jedno vrijeme poslovni račun, da je ugovor o konverziji pročitala ali da sad ne može reći da li je baš sve razumjela, da je i prvi ugovor koji je potpisala s tuženikom pročitala a da li je sve razumjela da ne može reći da i ne, napominje da je u banci djelatnika pitala za taj kredit u švicarcima i da joj je rekao da je to sigurno s obzirom na Švicarsku, da joj je poznati pojam promjenjiva kamatna stopa ali se više ne sjeća da li joj je netko u banci posebno obrazložio značenje tog pojma, da joj nitko nije rekao i da nemam saznanja što je pojam valuta utočišta.

8.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, jer smatra da je dan istinito i objektivno, te je tužiteljica u svojem iskazu opširno objasnila način na koji je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, a na njezin iskaz nije bilo ni posebnih prigovora od strane tuženika.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2005. do 6. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hhrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj: Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P -1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj: Rev-2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Polazeći od čl. 502.c ZPP sud je, prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu članka 3. stavak 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio (prigovor da tužiteljica nema svojstvo potrošača tuženik je istaknuo u odgovoru na tužbu) , niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu članka 3. stavak 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 11. travnja 2006., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaja valute CHF prema HRK, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine.

17. Isto tako, Ustavni sud RH u odluci broj: U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. godine obrazložio je razloge obvezujuće primjene, tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

18. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da je s njom pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze.

19. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra "prosječnim potrošačem", od strane tuženika uopće nije bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

21. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

22. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine (za kamatnu stopu) i presude poslovni broj: P-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,50 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

23. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje - ZID ZPK), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

24. Kao način konverzije kredita, u odredbi članak 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. ZID ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, i umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

25. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. ZID ZPK, tako da, ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. tog Zakona, a razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. tog Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c tog Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

26. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 29.12.2015. godine proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.

27. Dodatak Ugovoru o kreditu od 29.15.2015. godine nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

28. Tako Vrhovni sud RH u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine", broj 102/15).

28.1. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

28.2. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

28.3. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.

29. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR.

30. U presudi Europskog suda u predmetu broj: C-118/17 Ć protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

31. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

32. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji, tužiteljica tuženiku više platila iznos od 4.254,57 EUR.

33. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te da tuženik nije iznio prigovore na sam matematički izračun vještaka, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

34. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika koji se odnosi na negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio manji nego u vrijeme isplate kredita, takav je istaknuti prigovor neosnovan. Naime, u ovom postupku predmet je spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredbe članak 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U razdobljima kada je tužiteljica plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekla na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice u razdobljima kada je plaćala anuitete po tečaju i kamatnoj stopi koji su bili niži od početnih (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), pa nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 323. stavak 1. i članak 1111. stavak 1. ZOO u korist tuženika. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF i kamatne stope u odnosu na početnu jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

35. Pri tome valja reći kako na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva nije od utjecaja činjenica što je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 1., 2. i. 7. Ugovora o kreditu, obzirom tijekom cijelog postupka kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji upravo na činjenici da su odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, te se poziva na pravne stavove i utvrđenja iz odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Naime, na ništetnost sud, sukladno članku 327. stavak 1. ZOO, pazi po službenoj dužnosti.

36. Zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, koje nakon izvršenog obračuna kao datume preplate navodi vještak, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana je sukladno odredbi članak 29. stavak 2. ZOO.

37. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine u kojoj Vrhovni sud RH iznosi stav da "bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

38. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014. godine, a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. godine, to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu s osnove ništetnosti ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP, te je sud tužitelju priznao i dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.445,13 EUR, a koji troškovi se odnose na trošak sastava tužbe po punomoćniku u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanje po punomoćniku na ročištu dana 19.5.2023. u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastav podneska po punomoćniku od dana 15.5..2026. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanje po punomoćniku na ročištu dana 20.5.2026. u iznosu od 200,00 EUR, trošak PDV 25% u iznosu od 200,00 EUR (na iznos od 800,00 EUR), trošak predujam za trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 45,13 EUR, a koji troškovi su bili potrebni za vođenje ovog postupka, te su odmjereni sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

40. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 57/96, 29/99, 42/00,173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate.

Ivanec, 2. srpnja 2026.

Sudac

Draženko Jakopović

Uputa u pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda i rješenje objavljeno ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude i rješenja ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ove Stalne službe suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti

1/ Domagoj Krpina, odvjetnik u Varaždinu

2/ Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba