REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Pn-88/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovog suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623, za Područni ured u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, Požega protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, koga zastupa punomoćnik Mato Kačan, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, nakon glavne rasprave održane 16. lipnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja EĆ i zamjenice punomoćnika tuženika Valentine Gacik, odvjetnice iz Požege i presude objavljene 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 11.579,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od podnošenja tužbe pa do isplate kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na žiro-račun Državnog proračuna broj [broj bankovnog računa] (s „poziv na brojodobrenje“, u pretpolje ili model upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03116930148), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623 da tuženiku Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862 naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.150,00 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. radi naknade štete. U tužbi navodi da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Požegi br. K-157/91 od 29.05.1991. tuženik bi bio u obvezi periodično podmirivati tužitelju štetu na ime isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ČĆ jer je imenovani zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio tuženikov osiguranik ĐĆ. Kako se isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ČĆ vrši i poslije 30.11.2022. do kada je šteta utužena nastala je nova šteta koju je tuženik dužan nadoknaditi. Konkretno, šteta iznosi 11.579,48 € a sastoji se od isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01.12.2022. do 31.10.2025. godine u punom iznosu u smislu članak 161. stavak 2. točka 1. ZOMO (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr.). Tužitelj ističe da u sudskoj praksi ne postoji jedinstveni stav koji pravni propis primijeniti u ovakvim predmetima da li članak 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili članak 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), te vezano za to tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju NN. br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Iznos od 11.579,48 eur predstavlja za tužitelja štetu za koju temeljem članka 161. do 170. ZOMO (N.N. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 115/18 i dr,) odgovara tuženik. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom je tuženik dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 11.579,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19 03116930148), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Croatia osiguranje d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da tuženik u ovom predmetu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelj vozila registarske oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode dana 25.11.1990. godine, kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja, UĆ, u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede, a zbog kojih posljedica je istome priznato pravo na invalidsku mirovinu koju istome isplaćuje tužitelj. Isto tako, nesporno je da je zahtjev tužitelja za razdoblje koje je prethodilo razdoblju isplaćenih iznosa invalidske mirovine obuhvaćenih ovom tužbom, odbijen presudom Općinskog suda u Požegi, broj Pn-110/2023 od 07.10.2025. godine. Za razdoblje prije razdoblja obuhvaćenog tužbom u ovosudnom predmetu Pn-110/2023, također je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja ovosudnom presudom Pn-8/2021 od 17.11.2022. godine, a koja je presuda u cijelosti potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž-1680/2022 od 27.04.2023. godine. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti. Naime, u ovoj pravnoj stvari, sporno je pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine za razdoblje od 01.12.2022. do 31.10.2025. godine. Tuženik se ovako postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano je slijedeće: „Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“ Uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev- 90/2023 od 04.04.2023. godine, gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. U prilog tom prigovoru tuženika da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa mirovine, obračunato sukladno odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu govori i druga brojna novija sudska praksa Vrhovnog suda RH, primjerice, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12.01.2022. godine, broj Rev-909/2021 od 08.09.2021. godine, broj Revx-388/2018 od 25.08.2020. godine, broj Rev-5292/2019 od 16.06.2020. godine, broj Rev- 1354/2016 od 18.05.2021. godine, broj Revd-3715/2021 od 08.09.2021. godine, broj Rev-66/2022 od 01.02.2022. godine, broj Revt-634/2017 od 16.03.2022. godine, broj Rev-1235/2021 od 22.02.2022. godine, broj Rev-3401/2018 od 20.04.2022. godine. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Nadalje, i podredno, iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu UĆ (priloženom uz tužbu), razvidno je da je isti rođen **.**.1957. godine, te da je stoga isti, dana 27.11.2022. godine navršio 65 godina života Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik stoga ističe da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U podnesku od 9. siječnja 2026. tuženik je naveo da u cijelosti ustraje kod navoda odgovora na tužbu, tuženik ustraje kod dokaznog prijedloga da se na ovaj predmet priklope predmeti ovog suda broj Pn-8/2021 i Pn-110/2023 u kojima su se između istih stranka, povodom istog štetnog događaja, samo za različito razdoblje vodili sporovi. 5. I u ovom predmetu tužitelj temelji pasivnu legitimaciju tuženika samo na činjenici da je vozilo s kojim je došlo do počinjenja štete bilo obvezno osigurano kod tuženika, a tuženik trgovačko društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih poslova osiguranja i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Zakonodavac je propisao obveze trgovačkog društva koje se bavi poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, pa je sukladno tome tuženik u vrijeme sklapanja i ugovaranja police osiguranja imao obvezu sklopiti konkretnu policu osiguranja u skladu s onim što je zakonodavac propisao upravo zakonom koji regulira tu materiju. Tuženik je stajališta, da bi trebalo biti nedvojbeno da se na obveze koje tuženik ima temeljem police obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, primjenjuje, prije svega i iznad svega, materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju. Osiguravajuće društvo u ovome slučaju tuženik, nije štetnik iz konkretnog štetnog događaja od 28. studenoga 1990. godine, već je u ovome predmetu tuženik utužen temeljem zaključenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga tuženik, kao osiguravatelj može odgovarati samu u okviru obveza koje je preuzeo sklapanjem konkretnog ugovora, to jest police osiguranja. Sve navedeno tim više, jer je tuženiku, pa i drugim osiguravateljima, zakonodavac propisao obvezu sklapanja ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti i vrlo precizan minimum obveza, odnosno rizika koje mora osigurati, kao i svotu osiguranja. Tuženik ističe da je Zakona o mirovinskom osiguranju, a čiju primjenu predlaže tužitelj, kao i sve izmjene istoga koje su donijete, stupile na snagu po proteku više desetljeća nakon štetnog događaja Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 ) u svojim prelaznim i završnim odredbama nemaju normu koja bi određivala retroaktivnu primjenu i na naknade štete prouzročene štetnim događajima koji su se dogodili prije stupanja na snagu tih izmjena. Opće poznata pravna maksima je, da retroaktivna primjena propisa može biti određena samo Ustavom i Zakonom, a ne pravnim shvaćanjem tužitelja i/ili pak sudova u dosadašnjoj sudskoj praksi. Slijedom izloženog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti i tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška.

4. U podnesku od 15. siječnja 2026. tužitelj je naveo da je njegov obračun visine utužene tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine osiguraniku ČĆ koji je izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe javna isprava u smislu članka 140 a. ZOMO i članka 230. ZPP. Dakle, bitno je da je tužitelj kao pravna osoba sa javnim ovlastima izdao obračun odnosno potvrdu kojom potvrđuje činjenicu isplate svom osiguraniku u određenom iznosu i da je taj dokument ovjeren pečatom tužitelja, te nije potrebno određivati vještačenje i kod odluke uzimati u obzir nekakvu pretpostavljenu invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu ili pretpostavljenu starosnu mirovinu jer je zakon o mirovinskom osiguranju lex specialis i ništa ne može biti iznad zakona. Pojašnjenja radi, tužitelj ističe da je osiguraniku tužitelja ČĆ rješenjem priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetne prometne nezgode, te da nekakva druga fiktivna, pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu ili pretpostavljena starosna mirovina nikada neće biti u isplati. Dakle, što se tiče visine potraživanja koje se potražuje tužbom, tužitelj ističe da je on u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina koji predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO) koju potražuje tužbom i koji zakon treba primijeniti kao lex specialis, te stoga tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. U prilog ovim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1177/2023 od 21.03.2023., u kojem se ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), još uvijek nije zauzet konačan stav, tj. kod tog pravnog pitanja sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena, te o tom pravnom pitanju još uvijek nema definitivne prakse revizijskog suda. Dakle, revizijski sud za sada nema generalni stav, već se radi o pojedinačnim odlukama tog suda. Također, u prilog svojim tvrdnjama tužitelj kao dokaz prilaže rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-751/2024 od 10.07.2024., u kojem se također ističe da kod dileme u sudskoj praksi koji pravni propis primijeniti, da li čl. 161. ZOMO (NN 157/13 i dr.) ili čl. 27. ZOOP-a (NN 151/05 i dr.), da o tom pravnom pitanju sudska praksa viših sudova još uvijek nije jedinstvena odnosno da o tom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda. Tužitelj posebno upire u novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN br. 96/2025 i njegove članke 156. do 165. u kojima je ponovno zakonodavac potvrdio da se u predmetima naknade štete od osiguravajućih zavoda ima primjenjivati kao kasniji i specijalniji zakon, Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Članak 165. novog Zakona o mirovinskom osiguranju NN. br. 96/2025. izričito regulira da se na naknadu štete Zavodu primjenjuju isključivo odredbe ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u nalaz i mišljenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 2. ožujka 1994., ispravu o primanjima na teret HZMO-a od 6. studenog 2025., preslik presude Općinskog suda u Slavonskoj Požegi broj K-157/91-5 od 25. svibnja 1991., rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Požegi od 11. kolovoza 1994. i 14. listopada 1999. te je pročitan nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Dajane Hart od 7. travnja 2026.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nesporno je utvrđeno da je osiguranik tužitelja UĆ u prometnoj nesreći od 28. studenog 1990. zadobila tjelesnu ozljedu, a prometnu nesreću prouzrokovao je ĐĆ i vozilo kojim je tada upravljao bilo je osigurano kod tuženika.

6.1 Nije sporno niti da je tužitelj svojim rješenjem osiguraniku ČĆ priznao pravo počevši od 2. ožujka 1999. na invalidsku mirovinu zbog ozlijede izvan rada i nastanka gubitka radne sposobnosti.

7. Uvidom u podatke tužitelja od 6. studenog 2025. utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju od 1. prosinca 2022. do 31. listopada 2025. svom osiguraniku ČĆ IĆ isplatio na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 11.579,48 eur.

8. Tužitelj ovom tužbom od tuženika potražuje na ime naknade štete iznos od 11.579,48 eur.

9. Tuženik Croatia osiguranje d.d. nije osporio da je pasivno legitimiran kao osiguravatelj vozila registarskih oznaka [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode 25. studenog 1990. kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja UĆ u prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede, a zbog kojih posljedica je istome priznato pravo na invalidsku mirovinu koju mu isplaćuje tužitelj.

10. Prema odredbi članka 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/2025) za naknadu štete zavodu nepripadne isplate, odnosno stjecanja bez osnove primjenjuju se isključivo odgovarajuće odredbe propisa kojim se uređuju obvezni odnosi i odgovarajuće posebne odredbe ovog zakona, osim ako ovaj zakon ne propisuje drukčije.

10.1. Prema odredbi članka 156. stavak 1. istog zakona zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

10.2. Člankom 159. stavak 1. istog zakona određeno je da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 156. ovog zakona izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornih vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izravno pravo na naknadu štete).

11. Za odlučivanje o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, ovdje prometne nezgode.

12. Prema odredbi članka 27. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23) društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili imovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12.1. Dakle, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine prema odredbi članka 27. stavak 3. istog zakona obveza postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen i kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji odgovara osiguravatelj, ovdje tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

13. Na tu spornu činjenicu i okolnost provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Dajani Hart.

14. Knjigovodstveni vještak Dajana Hart u svom pisanom nalazu i mišljenju dala je izračun invalidske mirovine za osiguranika tužitelja IĆ kao i izračun invalidske mirovine za istoga da se invalidska mirovina isplaćuje za slučaj ozljede na radu. Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka invalidska mirovina isplaćena osiguraniku tužitelja kroz utuženo razdoblje iznosi 11.579,48 eur, a invalidska mirovina za istog osiguranika u slučaju ozljede na radu iznosila bi 17.971,60 eur.

14.1. Iz navedenog je vidljivo da su isplaćeni iznosi invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ČĆ za period od 1. prosinca 2022. do 31. listopada 2025. manji od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu za iznos od 6.392,12 eur.

15. Dakle, tužitelj bi imao pravo zahtijevati određeni iznos naknade štete samo ako bi iznos mirovine koji isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa mirovine koji bi se isplaćivao u slučaju povrede na radu, a što u ovom slučaju nije utvrđeno.

16. Budući je temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sud utvrdio da bi invalidska mirovina osiguranika tužitelja da je bio povrijeđen u radu iznosila više od invalidske mirovine koju prima osiguranik tužitelja zbog ozljede izvan rada. To je valjalo tužbeni zahtjev tužbe tužitelja za naknadu štete odbiti i odlučiti kao u izreci.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25). Sud je kao osnovan priznao trošak tuženika za pristup na pripremno ročište održano 26. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eur, za sastav podneska od 10. travnja 2026. kojim se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 200,00 eur, te za pristup na glavnu raspravu održanu 16. lipnja 2026. u iznosu od 200,00 eur. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak za zastupanje tuženika u iznosu od 600,00 eur i PDV na taj iznos od 150,00 eur pa je priznao trošak zastupanja tuženika u iznosu od 750,00 eur. Sud je kao osnovan priznao i trošak tuženika na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eur pa je priznao ukupan trošak tuženika u iznosu od 1.150,00 eur. Sud je tuženika sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnih troškova a koji se odnosi na sastav podneska od 9. siječnja 2026. kao s neosnovanim odbio budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

18. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci

U Požegi, 2. srpnja 2026.

S u d a c

Ilka Leko

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Požegi, Ulica

Republike Hrvatske 1c, Požega

2. Odvjetnik Mato Kačan, Zagreb, Ilica 116