Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-464/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Macanu, odvjetniku iz Velike Gorice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1045/2023-16 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  je

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1045/2023-16 od 27. studenog 2024.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.534,33 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućoj na naznačene pojedinačne iznose počevši od dospijeća pa do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.338,27 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2024. pa do isplate. Ujedno je rješenjem istog suda dozvoljena preinaka tužbe od 23. srpnja 2024.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, predlažući da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužiteljica tuženiku dužna naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Prije svega valja istači da je sud dozvolio preinaku tužbe od 23. srpnja 2024. jer je tužiteljica povisila tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja, s obrazloženjem da se radi o istoj činjeničnoj osnovi pa je mišljenja da bi preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. i čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP).

6. Nadalje, sud navodi da je među strankama nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 188-50-3886943 od 22. siječnja 2007. prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 9.589,95 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate, dok je sporna aktivna legitimacija tužiteljice, osnovanost utvrđenja valutne klauzule te zastara potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu.

7. Smatrajući da je neosnovan prigovor zastare, jer je tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 14. lipnja 2018., a tužba je sukladno odredbi čl. 215. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22– dalje: ZOO) podnesena 26. travnja 2023. te nije protekao rok od 5 godina od dana kada je tužiteljica imala pravo zahtijevati isplatu, prvostupanjski sud pozivajući se na doseg navedene presude u kolektivnom sporu sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a te odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 dalje: ZZP/03) i čl. 322., 323. i 324. ZOO-a navodi da je tužiteljica potpisala ugovor kao fizička osoba - potrošač, te da joj tuženik nije objasnio rizik promjene tečaja valutne klauzule, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljici prilikom pregovaranja pružio cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u CHF. Stoga tvrdi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa da je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Stoga zaključuje da tužiteljica sukladno odredbi 1111. st. 1. ZOO-a, jer smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna u dijelu odredbe čl. 7. navedenog Ugovora o kreditu, ima pravo na isplatu iznosa od 1.543,33 EUR-a s kamatom od dana stjecanja pa do isplate, navodeći da je tuženik nepošten stjecatelj obzirom da je morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima radi izostanka mogućnosti pregovaranja od strane potrošača.

8. Tuženik uvodno u žalbi ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost smatrajući da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, iako za takvo postupanje nije bilo razloga. Navodi da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 186. i 186b ZPP -a i utvrditi da tužba nije bila podobna za raspravljanje, a brani tezu da je sud pogrešno primijenio odredbe čl. 190. i 191. istog Zakona kad je dozvolio preinaku tužbe podneskom od 23. srpnja 2024. Smatra da je u pobijanoj odluci počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a i odredba čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. istog Zakona. Ponavlja da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne, razumljive i lako uočljive te da su stranke pojedinačno pregovarale u uvjetima kredita pa da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR-o ili CHF ili bez valutne klauzule. Protivi se zaključku suda da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju dosezi kolektivne presude jer tuženik može dokazivati u ovom postupku suprotno, ponovno ističući prigovor zastare. Smatra, jer je ugovor u cijelosti ispunjen , da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 326. st. 2. ZOO-a. te da u ovoj pravnoj stvari u pogledu zateznih kamata ne konkurira primjena odredbe čl. 1115 . ZOO-a.

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi ista bila opterećena nedostacima i manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno i okolnosno određeni, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, na koju sadržajno ukazuje tuženik, a nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je navedena odluka zakonito obrazložena. Osim toga, ovaj sud nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tuženiku nije donošenjem navedene presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje obzirom da je sud cijenio i jasno obrazložio sve činjenice i dokaze provedene tijekom postupka, pa tako i one koje je isticao i predlagao tuženik kojem je omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku.

10. Nadalje, iako su točni navodi da tužba tužiteljice nije bila podobna za raspravljanje u vrijeme njenog podnošenja sudu, jer ista nije jasno naznačila visinu zahtjeva kojeg potražuje, a nije podnijela ni tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP-a, pogrešku suda da tužiteljicu pozove na dopunu ispravila je sama tužiteljica kad je dopunila tužbu podneskom od 31. svibnja 2023., pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 186 i 186.b ZPP-a u svezi s čl. 354. st. 1. istog Zakona. Nadalje, pogrešno smatra tuženik da nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a u svezi preinake tužbe tužiteljice povećanjem tužbenog zahtjeva, s obzirom da je očito da je tužiteljice tek nakon vještačenja imala mogućnost preinačiti tužbu na način da zahtjev povisi, a kako ovaj sud smatra da je navedena preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP -a i taj žalbeni navod ocijenjen je kao neosnovan.

11. Nadalje, u odnosu na ostale žalbene navode, ovaj sud smatra da tuženik istima nije doveo u sumnju pravilne zaključke prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, koje prihvaća i ovaj sud.

12. Naime, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 22. siječnja 2007., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga sud smatra da su pravilni zaključke prvostupanjskog suda u svezi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 1.534,33 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14. To zato jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužiteljice ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

15. Osim toga, pravilno nije ispitan javni bilježnik na okolnost pregovaranja stranaka o uvjetima zaključenja kredita, jer postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), slijedom čega su ti žalbeni navodi potpuno promašeni. Osim toga sud je na okolnost utvrđivanja visine a primjenom odredbe čl. 258.- 260. ZOO-a zakonito proveo dokaz vještačenjem sijedom čega su žalbeni navodi tuženika i na te okolnosti također neosnovani.

16. Nadalje, na ostale žalbena navode tuženika valja istači da pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 iz kojeg proizlazi da je on fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17. Kako se prema presudi Europskog suda pravde od 13. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva, pa u odnosu na ništenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli valja istači da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, slijedom čega obzirom na provedene dokaze pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je sporan odredba bila nerazumljiva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je zbog navedenog nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača.

18. Stoga, kako ništetnost navedene odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 1.534,33 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO -a i to od dana kada je tužiteljica tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

19. Osim toga, valja nadodati da ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Stoga kako je čl. 326. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, ovaj sud smatra, a budući je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene ZZP/03, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnost spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 326. stavak 2. ZOO-a jer neovisno od okolnosti što je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit, nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i tražiti isplatu preplaćenih iznosa.

20. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu i rješenje, obzirom da ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava kod odluke o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a tuženik sadržajno odluku o troškovima postupka pobija samo kroz odluku o glavnoj stvari.

21. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer isti nije uspio s istom.

U Varaždinu 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun