Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska ulica 26d
Poslovni broj: Gž-366/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Sušiloviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3251/2024-40 od 19. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3251/2024-40 od 19. studenog 2024.,
- potvrđuje u toč. I., II. i IV. izreke,
- potvrđuje u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.905,88 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. studenog 2024. do isplate,
- preinačuje u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 375,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. studenog 2024. do isplate te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 410,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.094,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.280,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. studenog 2024. do isplate, dok je u toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu navodeći da to čini „zbog svih zakonom predviđenih razloga“. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba djelomično (u pretežnom dijelu) nije osnovana, dok je djelomično osnovana (u dijelu odluke o troškovima postupka).
5. Predmet spora zahtjev je tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 410,51 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i iznos od 2.094,91 EUR po osnovi ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), a sve to temeljem Ugovora o kreditu kojeg su 29. lipnja 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a kojim je tuženik odobrio isplatiti tužitelju kredit u iznosu od 11.548,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu).
6. Nakon što je konstatirao da među strankama nije bilo sporno da su sklopile Ugovor o kreditu, koji je u cijelosti otplaćen, prvostupanjski sud navodi da je bilo sporno jesu li odredbe o valutnoj klauzuli kojom su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj CHF, kao i odredbe o promjenjivosti kamatne stope, protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li nepoštene i ništetne. Posljedično, bilo je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je tuženiku platio zbog primjene valutne klauzule i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i zbog promjenjivosti kamatne stope. Sud konstatira da među strankama nije bio sporan sadržaj presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, ali je bio sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor, a sporno je bilo i jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare.
7. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski je sud utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 11.548,00 CHF prema srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita,
- da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,95% godišnje koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika),
- da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koje je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. dalje: ZZP/07),
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7109/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na koje je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.) utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog jednostranog povećanja kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača,
- da se u smislu odredbe čl. 502.c primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14-odluka US RH; dalje: ZPP) fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a i da je u tom slučaju sud vezan uz utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, time da se navedeni ZPP u ovoj pravnoj stvari koja je započela 13. lipnja 2019. primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) uz iznimke iz st. 2. -4. tog članka i odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22) uz iznimke iz st. 2.-7. tog članka,
- da nije osnovan prigovor zastare, kod čega se prvostupanjski sud poziva na pravno shvaćanje koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,
- da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu jer su mu trebala sredstva za kupnju motora, da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu, koji mu nije niti pročitan, niti pojašnjen te da mu nije ponuđen kredit u drugoj valuti osim u CHF,
- visinu tužbenog zahtjeva sudu utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića,
- da tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovornim odredbama u smislu potpune obaviještenosti tužitelja o parametrima na temelju kojih se mijenjala odluka o kamatnoj stopi odnosno o riziku sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF.
8. Na temelju naprijed utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju, utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno Odluci tuženika, a uslijed koje je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te nalaže tuženiku da tužitelju s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa isplati iznos od 410,51 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, te s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF iznos od 2.094,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate
9. Ispitivanjem pobijane presudu okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a jer pobijana presuda nije opterećena nedostatcima radi kojih ovaj sud u žalbenom postupku ne bi mogao ispitati njenu pravilnost i zakonitost.
9.1. Nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
9.2. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP -a jer presuda, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika sadrži sve elemente koje propisuje navedena zakonska odredba. Posebno se navodi da je prvostupanjski sud u obrazloženju sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.
9.3. Opisanim postupanjem prvostupanjski sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje i pravo na procesnu jednakost na štetu tuženika, s obzirom da je tuženiku omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica, ali tuženik to pravo nije iskoristio zbog čega se teret navedenog ne može stavljati na postupanje suda.
9.4. Ovaj sud napominje da je rješenjem poslovni broj: Gž-1417/2022 od 11. travnja 2024. prihvatio žalbu tuženika te je ukinuo ranije donesenu presudu prvostupanjskog suda poslovni broj: P-1022/2020-28 od 17. svibnja 2022. u pobijanim dijelovima pod točkom I., II., IV. i V. izreke te je predmet vratio na ponovno suđenje, jer je ocijenio osnovanim prigovor tuženika da je prvostupanjski sud odbijanjem njegovog prijedloga za saslušanjem tužitelja na okolnost pregovaranja i sklapanja Ugovora o kreditu povrijeđeno pravo na procesnu jednakost. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud postupio po danoj uputi te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz kojeg je opravdano zaključio da tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu te da mu odredbe Ugovora nisu niti pročitane, niti pojašnjene, kao i da mu nije ponuđen ugovor u drugoj valuti osim u CHF.
10. Nisu osnovani niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Prije svega, nije osnovana tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. dalje: ZZP/14).
11.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 na kojeg se u toč. 19. obrazloženja poziva prvostupanjski sud. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prema st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, prema st. 3. činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, prema st. 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
11.3. Nadalje iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19), odredba čl. 502.c ZPP-a izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, valja navesti da prema ocjeni ovoga suda, kako je u konkretnom slučaju tuženik na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu neosnovano stekao preplaćene novčane iznose, tada je u smislu odredbi ZOO-a u kojima su određene posljedice ništetnosti, u obvezi tužitelju vratiti sve ono što je primio po osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužitelj oštećen i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana kada je izvršeno plaćanje temeljem takvih ništetnih odredbi. Stoga je neosnovana žalbena tvrdnja tuženika da sud nije bio ovlašten prim ijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu nakon što je sklopljen Ugovor o kreditu, odnosno odredbu čl. 502.c ZPP-a, jer je takva žalbena tvrdnja protivna cilju donošenja tih Zakona.
12. Nadalje, tuženiku valja ukazati da nije dovoljno da su sporne odredbe Ugovora o kreditu samo gramatički razumljive potrošaču, već je odlučno da su i ekonomske posljedice tih odredbi jasne prosječnom potrošaču. Naime, kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije, da, primjerice, tečaj valute može varirati gore odnosno dolje, već stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je tuženik kao pružatelj bankarskih usluga bio dužan informirati tužitelja o mogućim promjenama tečaja CHF i rizicima koji su svojstveni uzimanju kredita uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, na način da tužitelju omogući da se upozna (i razumije) sve odredbe Ugovora o kreditu, jer je pravodobna informacija prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti, kako bi isti mogao donijeti odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe potpisujući ugovor koji je ovaj prethodno sastavio.
12.1. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koji se bavi kreditiranjem bio poznat ili mu je barem trebao biti poznat izuzetni rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome takve kredite plasirao potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji su upuštaju uslijed propusta banke da ih pravodobno i valjano informira o svim potencijalnim rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost otplate mjesečnih anuiteta. Stoga kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi i posljedično povrata onoga što je stekao po osnovi takvog ugovornog odnosa te je prvostupanjski sud odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju pravilno utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamate stope sukladno Odluci tuženika, a uslijed koji je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.
12.2. Nastavno, promašeno je pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, jer se je prvostupanjski sud u toč. 19. obrazloženja pravilno pozvao na odredbe ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
13. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takv ih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, posljedično čemu je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju po osnovi preplaćenih kamata iznos od 410,51 EUR i po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 2.094,91 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dana kada su preplaćeni jer se tuženik na čijoj su strani utvrđeni razlozi ništetnosti i koji je te odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih odredbi. Zbog navedenog, neosnovana je žalba tuženika kojim osporava tijek zateznih kamata, jer odredba 1115. ZOO -a ne ostavlja nikakvu sumnju od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zatezne kamate.
14. Iako se je kod odbijanja prigovora zastare prvostupanjski sud pozvao isključivo na pravno shvaćanje koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., i uz pravilnu primjenu materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tom prigovoru. Naime prema Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj: Pž-6632/2017), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj: Pž-7129/2013) posljedično čemu nije nastupila zastara tražbine tužitelja niti po osnovi preplate po valutnoj klauzuli u CHF niti zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu kojom je tražio isplatu preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2019., dok je tužbu kojom je tražio isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule podnio 21. veljače 2020., pa su obje tužbe podnesene prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO). U tom kontekstu ovaj sud napominje da su tijekom postupka primjenom odredbe čl. 313. st. 1. ZPP-a spojene parnice poslovni broj: P-10348/2019 i P- 1022/2020.
15. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka. Prije svega, ovaj sud napominje da se je prvostupanjski sud kod donošenja odluke o troškovima postupka pozvao na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je objavljena u NN br. 142/12; 103/14; 118/14; 107/15; 37/22 i 126/22. Međutim, sud je primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR koja je u skladu s važećom i u ovom postupku primjenjivom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je objavljena u NN br. 138/23 (dalje: Tarifa) od 17. studenog 2023., a stupila je na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“, s obzirom da prema Tbr. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (prvostupanjska presuda donesena je 19. studenog 2024.).
15.1. Tuženik osnovano prigovara dosudi troškova za pristup punomoćnika tužitelja na ročište održano 21. rujna 2020. po Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosu od 250,00 EUR (uključen PDV) jer se na tom ročištu raspravljalo isključivo o procesnim pitanjima pa tužitelj ima pravo na trošak prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife u iznosu od 125,00 EUR (uključen PDV). Također, tuženik osnovano prigovora dosuđenom trošku sastava podneska od 17. listopada 2021. u iznosu od 250,00 EUR (uključen PDV) jer podneska tužitelja s tim datumom nema u sudskom spisu.
15.2. Naprotiv, nije osnovan prigovor tuženika koji se odnosi na sastav podneska od 22. siječnja 2020. kojim se je tužitelj očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, pa je primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife tužitelju osnovano dosuđen trošak u iznosu od 250,00 EUR. Također, nije osnovan prigovor tuženika koji se odnosi na zastupanje tužitelja na ročištu održanom 2. srpnja 2021. u iznosu od 250,00 EUR, jer se na tom ročištu nije raspravljalo samo o prijedlogu tužitelja za povrat u prijašnje stanje (koji je prihvaćen) nego se u daljnjem tijeku raspravljalo o glavnoj stvari te je na tom ročištu zaključen prethodni postupak. Zaključno, tuženik neosnovano prigovora dosuđenim troškovima pristojbe jer je tužitelj po nalogu suda platio pristojbe na tužbu i presudu u dosuđenom iznosu.
15.3. Kako u ostalom dijelu ovaj sud prihvaća opseg, vrstu i visinu troškova koje je prvostupanjski sud priznao i dosudio tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, to se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja tuženika upućuje na taj dio obrazloženja pobijane presude.
16. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda u odnosu na odluku o glavnoj stvari (toč. I. i II. izreke) , dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka žalba tuženika djelomično odbijena i djelomično prihvaćena te je odluka o troškovima potvrđena u toč. III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.905,88 EUR, dok je preinačena u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 375,00 EUR te je zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen. Ujedno je potvrđena odluka o troškovima postupka u toč. IV. izreke u kojoj je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.
17. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, a koji uspjeh u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a ne utječe na uspjeh u sporu. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.
U Varaždinu 2. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Bađun
